Usnio je čudan san. Bio je sam kraj mora. Među stijenama je našao malen i koliko - toliko ugodno mjesto gdje je sjeo. Gledao je stijene oko sebe i vidio samo oštre bridove koje su stvarali vjetar i more kroz tisuće godina. Nigdje nije bilo niti jedne zaobljenosti, sve je bilo šiljato i hladno. Sve bi dao kada bi vidio samo jednu oblinu, samo jedan nagovještaj iste. Ali nigdje ničega. Obeshrabren potragom, okrenuo je oči put mora. More, mirno kao ulje. Ono samo je predstavljalo ono što je tražio: mir i spokoj: ništa oštro i opasno: sami mir i tišinu. Ali ipak je znao: vjetar ne može napraviti bridove stijena, može ih napraviti samo uz pomoć mora. More je dvolično: ne želi se pokazati: stoji u sebi samom. Lice ne pokazuje nikome i nitko ne zna kada će mirno more preći u zapjenjeni užas koji lomi sve ispred sebe. Vjetar nije imao tih poteškoća, Vjetrovo lice je uvijek bilo isto: plaho, ali čisto i snažno. More i Vjetar su živjeli zajedno: dopunjavali se i htjeli biti jedno: a vječno su bili razdvojeni nekom opnom nevidljive barijere. Sretni kada su zajedno: igrali su svoju igru koju su zvali Pobješnjelo More. Tada su se ispreplitali, tada su bili jedno u drugom: tada su živjeli svoje snove. Prenuo se. Nije mu bilo jasno odakle mu maštarija koju je upravo sad budan sanjao. Nije htio vidjeti more i vjetar zajedno: odgovarali su mu ovakvi kakvi su sad upravo. Tihi i mirni: jednostavno prekrasni. Jedino takvi uklapali su se u njegov san: on je sanjao lagani dodir flanela, baršun koji mu omotava tijelo: svilu koja ga miluje. San i Želja su postali Stvarnost.