|
|
| < | veljača, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
nešto o meni...
shvatila sam da odabirem namjerno svoju osobnost
knjige koje čitam, glazba koju slušam, tamnoplava boja koju nosim
i strana na koju okrećem glavu pretvaraju me u očima drugih u osobu
za koju želim da pomisle da sam ja
tko sam ja zapravo? ona djevojka smeđezelenih očiju koja sluša Nirvaninu "Polly", putuje svaki dan u autobusu, strahuje, koja obožava
"Malo sunca u hladnoj vodi" F.Sagana, kraljica drame,
ili Mirela, ona koja se druži sa ljudima, crta i piše jednako opsesivno i besmisleno, gleda filmove o autizmu i tourettovom sindromu i napuhanim gotičarkama, shvaća na posve kriv način "Trainspotting" Irvine Welsha , ona koja voli svoja stopala, napuštene duše i obrnutog uma, nakrivog osmijeha sa 23 madeža na licu?
cura koja se rasplače na "Heart-Shaped Box", 4 votke, zbog žuljeva na nogama i pjevuši bez prestanka...sebična, darežljiva, podmukla i sretna, mutna i duhovita, svi se prebrzo prilagođavaju na mene, hodam li svaki put drugačije pored druge osobe i molim li se Bogu navečer u krevetu?
ili "Moralno-modna kritika alternativaca"
Gledala sam prošli tjedan film koji me se dojmio, a takve najviše volim, jasno. (Ostavite dojam na meni i vaša sam zauvijek)
Zove se The Eternal Sunshine of the Spotless Mind, po jednom stihu Alexandera Popea, i ja nekim čudom nisam nikad prije čula za taj film, iako nije baš od najnovije vrste. Ponosna sam na samu sebe jer sam švrljajući po Youtube-u (tražila sam Undenied, pjesmu Portisheada, oh kako ih volim zadnjih mjesec dana) naletila na neki bezvezni video uradak s tom pjesmom u pozadini koji se ubrzo pokazao ne tako glupim jer moje je izvježbano oko uhvatilo SLIKE KOJE MI SE SVIĐAJU.
Zašto je to bitno? Zato jer možda ne znam puno o sebi, ali jednu stvar znam, ja VIDIM slike koje želim vidjeti. Imam neki osjećaj u sebi koji mi kaže da je to ono NEŠTO. Ono nešto što je kao ja i što mi se sviđa i što može svojom fluidnom snagom prijeći u riječi, u zvuk, u sliku, u čovjeka. Neke od tih stvari sam našla, zarobila sam neke slike i zvukove i stvorila neke riječi koje slijede pravila toga što VIDIM I ZNAM DA MI SE SVIĐA i da je vrijedno. Čovjeka u kojemu je taj fluid koji mogu detektirati krajičkom oka, nažalost, još nisam našla. Pokušavam li ja to govoriti o ukusu cijelo ovo vrijeme?
Ne, mislim da ne, ima tu nešto drugo, nešto više od ukusa, nekakvo saznanje da će ti to učiniti dobro. Da je to drugi oblik tebe samoga.
Da se vratim na glavnu priču, ja sam vidjela slike, scene iz tog filma i zaključila da mi se sviđa, da ga želim. Iako nisam imala pojma o čemu se radi. Tu su bile boje.I nisam razočarala samu sebe.
Na stranu sa glavnom pričom filma, ima jedna scena koja ubada, a to je kad otprilike na početku Joel kaže da njegov život i nije tako interesantan, nema se o čemu puno pričati,stranice njegovog dnevnika su prazne (pričaj mi o tome), i tako je tužan i prazan i on sam...sve od sive kose do neobrijane brade govori te riječi, a Clementine mu govori kako se ona brine za to da iskoristi svaki trenutak svog života, jasno i ponekad je nervozna jer misli da ne iskorištava svaku minutu svakog dana u tom smislu, te da razmišlja o putovanjima, prilikama, iskustvima itd..dobro, možda nisam baš doslovno prevela, ali koncept je tu.
I ja se nađem zateknuta. Točno o tome razmišljam već pola godine i sad je jedna holivudska glumica koja je naučila napamet tekst nekog scenarija otkrila moju životnu tajnu. Dobro, možda to i nije tako jedinstvena briga, možda to muči svako živo biće na planetu koje je prvo zadovoljilo one osnovne potrebe u piramidi ako se dobro sjećam,ali opet, reći to riječima koje bih točno ja rekla, nije fer. Možda bih se trebala udati za scenarista. Možda bih to trebala shvatiti kao znak.
I onda je tu sam lik Clementine, koja pršti bojama i nekakvom alternativom, i sve u vezi nje mora biti individualno i posebno i u skladu s tom životnom politikom, od odjeće, nakita, ponašanja, govora, sve sve, osim izbora Joela kao partnera. I kada viđam te čudnovate cure na ulici, i kada pričam s njima, jednu stvar ne shvaćam.Otkad odjeća i nakit i glazba čini nekoga alternativnim, posebnim, zanimljivim?....Zašto je to važno?..Zar nitko više ne vidi da je od toliko alternative cijeli svijet, ili barem pola populacije postalo jednako?Zašto vam je važno da svojom odjećom ili stavom pokazujete da ste posebni kad dok čovjek priča s vama sivi ste kao betonski zidovi? Koliki su bili zanimljivi izvana ( prevarili moj osjet "vidim slike" ) i onda se pokazali dosadnima kao moja baka ....
Ne, ne propovijedam odjednom ja tu, govorim samoj sebi najviše, koja sam toliko puta posrnula u to krivo shvaćanje dubljeg cilja, a taj je življenje života punim plućima, na svoj način, i izražavanje istog u onom što nosimo U sebi, a ne NA sebi. Evo ga, sada ga vidim jasno pred sobom.Ali svi smo tako posebni i plitki. Ja sam sama po tom pitanju pripadnica kvazi klana, a ne istinski obraćene rulje.
I znam u čemu je problem, možda je ovo osviještenje same sebe, pogrda same sebe i tog načina. Ali ako ćemo svi biti isti, budimo svi isti. Nitko nije individualac na svoj način. Sve što ja znam je kopija kopije.
I nema veze. Ma nosite svi narančaste starke, štogod. Govorim o našoj zajedničkoj gluposti. Možda neće ni mene peći savjest kad navučem tri majice različitih boja i pravim se u sebi da sam posebna. Ja znam tko sam ja. Vidim te očite mane i znam što se može popraviti, a što ne. A i k vragu, većina garderobe mi je takva i sad nemam novaca da ju drastično mijenjam,a ni ne znam tko bih bila onda. To je najtužnije od svega. Kada doznam, radit ću u tom smjeru
Samo zašto su onda ljudi koji su stvarali Clementine (a upoznala sam Clementina više nego jednu u stvarnom životu, zaista) smatrali potrebnim da pokažu njezinu "različitost" i "alternativnost" tako što su ju obukli u hippie odjeću i obojali kosu 5 puta tijekom filma? Učinili njezin lik "zanimljivim", suprotnim od Joela koji je siv, kao djedica u džemperu i prazan, kao vrećica za usisavač, zar ne bi bila zanimljiva samo sa svojim djelom teksta, štogod imala na sebi? ....I jedina, jedina stvar u njezinom životu koja je dosadna i bezlična, nimalo životna kao što se sve prikazuje oko nje je baš on, Joel, a opet, on je jedina stvar do koje joj je zaista stalo, jedini o kojemu ovisi i bez kojeg ne može, pa stoga Clementine, skini tu masku šarenila i pridruži se ostatku bande. Prihvati činjenicu da si normalna. Ne forsiraj Clementine, nema smisla, vidimo da si površna. Joel barem priznaje da je nezanimljiv. A to me sad već zbilja živcira. Sjajan film, kada o njemu razmišljam i tjedan dana poslije!
Nadam se da shvaćate. U njoj vidim sebe, iako je moja kosa samo obična sto puta viđena smeđa. Ali ja želim biti knjiga, a ne korice. Upoznala sam previše korica.
Kako je ovaj post krenuo u ovom smjeru, nemam pojma. Naslov sam naknadno dodala.
I sad sam se sjetila nekih stihova Alanis Morissette koji će baš lijepo zaokružiti ovo sve, iz pjesme "One" ,na istom smo mjestu ona i ja:
heaven forbid average (whatever average means)
you mean we actually are all one?
