|
|
| < | siječanj, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
nešto o meni...
shvatila sam da odabirem namjerno svoju osobnost
knjige koje čitam, glazba koju slušam, tamnoplava boja koju nosim
i strana na koju okrećem glavu pretvaraju me u očima drugih u osobu
za koju želim da pomisle da sam ja
tko sam ja zapravo? ona djevojka smeđezelenih očiju koja sluša Nirvaninu "Polly", putuje svaki dan u autobusu, strahuje, koja obožava
"Malo sunca u hladnoj vodi" F.Sagana, kraljica drame,
ili Mirela, ona koja se druži sa ljudima, crta i piše jednako opsesivno i besmisleno, gleda filmove o autizmu i tourettovom sindromu i napuhanim gotičarkama, shvaća na posve kriv način "Trainspotting" Irvine Welsha , ona koja voli svoja stopala, napuštene duše i obrnutog uma, nakrivog osmijeha sa 23 madeža na licu?
cura koja se rasplače na "Heart-Shaped Box", 4 votke, zbog žuljeva na nogama i pjevuši bez prestanka...sebična, darežljiva, podmukla i sretna, mutna i duhovita, svi se prebrzo prilagođavaju na mene, hodam li svaki put drugačije pored druge osobe i molim li se Bogu navečer u krevetu?
Evo, uhvatila sam malo vremena između predavanja, pa pišem u knjižnici na faxu. Praznici su protekli u dobrom tonu, sa dobrim bojama i manje više u dobrim odnosima sa sestrom. Razmišljala sam o nekim životnim istinama, planirala nekakva ostvarenja umjetničke prirode pa ipak je od toga ispalo samo jedno veliko prazno ništa. Ja sam kao balon koji se polako ispuhuje i tiho pišti dok u spirali odlazi prema nebu, pa onda padne pokošeno na pod. Eto, to sam ja u zadnje vrijeme. Nemam volje za fax, nemam volje za ljude niti razgovore niti mišljenja. Nemam volje ni za koga blizu. Uhvatim se kako buljim u lice stranca i gledam hoće li doći do reakcije, imaginacije ili suicida. I vidim neprestano sve te stvari u ljudima, očaj i trud, i beznadnu ljubav i obamrlost . Ruke im vise u ravnim linijama i pokazuju neke putove samo njima znane. Sanjam snove u kojima se dječaci zaboravljaju i ubijaju u kamionetima, zbilja grozno, pokušavam pisati priče prije spavanja, pa se sve završi na nekim ispraznim poukama koje kao da sam izvukla iz neke reklame za životno osiguranje. Ništa nije isključeno. Meni može prići svatko i zatražiti ono što je njihovo. A ja samo gledam i pišem tupe rečenice i mislim o novinama i potresima i nečijim prstima i alkoholu i o tome kako mi propada mladost jer iako sam djevojčica što nesigurna visi s drveta ja gledam kako mi propada nešto. Nešto truli. Nešto odlazi i ne okreće glavu za mnom, i ja grebem i grabim i vučem -uzalud. Uglavnom, gledam neke filmove i čitam neke priče, i divim se ljudima koji imaju hrabrosti i petlje i koji su optimisti i koji su spremni iskoristiti sve ono sto im se pruža( ovim putem pozdravljam Ramonu, iako nije da će ona ovo ikad vidjeti, ali svejedno)...Voljela bih jednom biti takva, ona koja će se potruditi iskoristiti sve što joj je pruženo i baviti se nečim drugim osim samom sobom, voljela bih da sve što stvorim ne bude samo isprazno analiziranje same sebe, svojih vrlina i mana, strahova i želja. Voljela bih da ne gledam u svoje noge dok hodam, i da se ne čudim toliko sama sebi, voljela bih da volim druge ljude više od sebe i da stojim na vrhu nebodera i vičem na nebo ili štogod bi mi već bilo potrebno da se zaustavim. Neke se ideje ostvare, neke ne, neki su snovi naprijed a neki su ostali iza mene. Voljela bih da sam svevremenski drugačiji obojeno crno-bijeli maleni trag u svemiru. I da mirišem po vjetru. Da me netko voli. Da me netko vidi. Da sam opuštena i bez straha. Da ne žalim za 50 godina za samom sobom i drugim ljudima čija lica neću zapamtiti. Tko sam ja ionako sama sebi? Nikada se nisam voljela, niti si nešto dala, niti sam ikada zagrlila samu sebe i bila si utjeha. A ako mene nema da učinim to sebi, za sebe, tko će tu biti onda? Ako meni nije stalo, kome jest? Voljela bih da mi se ne smiju kada sam ozbiljna, nikada ne biti više povrijeđena, da mi ne vjeruju kada im lažem.Voljela bih da mogu napisati samo jednu poštenu pjesmu koja može dirnuti barem jedno lice. Voljela bih utjecati i izbjegavati. Zaboraviti prošlost i biti radoholičar nemilosrdni koji samo radi na tome da ostvari svoje ideje prije nego bude kasno. Drugim riječima, voljela bih da nisam lijena i uplašena, bez inspiracije, bez orijentacije i snage koja bi me vukla naprijed. Oh, Mirela, may the Force be with you, dijete, i kad ideš spavati i kad se budiš ujutro i kad si sama na svom putu i kad lutaš u noći, kada se vraćaš kući i kad se rastužiš na hladnoću zime u sobi u potkrovlju. Ne budi budala.