P kad si ti to napisala?! Nisi li sinoć rekla da ćeš objaviti možda post? :/ I, tebi je hladno u sobi?! Nemam ti što za reći na post...mislim, samo pogledaj mene ponekad pa ćeš odmah postati optimističnija kad shvatiš da možda ima i gorih sudbina. :)
19.01.2010. (12:57)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ah, čisti sindrom prve godine:D bez brige, ja to pouzdano znam jer sam je ponavljala dvaput:))) Dada, sve je tu, i depra i osjećaj nevrijednosti. Proći će. Sad se ne čini tak al bude:) Samo pusti da kola tobom, jer je će ti se dopadat za jedno par godina. A pojam "godina" se neće činit tak beskonačnim za preživjet:) Ala sam pametna:)) Čuj, za vješno studiranje nakupi se uma razuma:) Samo uči, niš drugo nemoraš radit, a kad ćeš bit prištava, istresirana, luda ljeto će ti bit najbolje na svijetu a čovjek mora znat i uživat:)
19.01.2010. (22:11)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
nitko na svijetu nema ti pravo oduzeti tvoju bol pa tako ni ja. razmišljam jedino o raznoraznima koje sam do sada upoznao, o tom tzv. „sindromu prve godine faksa“, o nezadovoljstvu i bezvoljnosti spram svijeta u koji te regrutiraju (tim činom uvijek ti uzmu više nego što dozvoliš jer obično izbora nemaš, ako želiš ući u taj svijet). nedavno mi je jedna prijateljica pričala o tzv. „sindromu prvog posla“, kako veliki broj ljudi daje otkaz jer su se razočarali s obzirom na svoje ideale i očekivanja (ja još uvijek vjerujem (možda naivno) da je život bez očekivanja (ili barem sa svođenjem na onaj podnošljivi minimum) upravo ono što bi imao biti svjež, prozračan život u ovdje i sada). ipak je na prvoj godini faksa teže jer je prelaz veći... iz okrilja mamine sigurnosti u samoću odgovornosti (iako to naravno u studentskom životu uglavnom nema veze sa brigom oko pribavljanja novaca za preživljavanje i sve one ljepote plačanja računa za osobno zarađene novce). sjećam se kako sam jednom prilikom pričao prijateljici kako je zanimljivo da u većini pixarovih i disneyevih crtića nema mame; ili je umrla ili otišla, ili je zla maćeha u pitanju. ona mi je odgovorila, slažući se da postoji ogroman problem u tome, rečenicom koja me prosvijetlila, citirajući neku knjigu: ali mama mora umrijeti. oduševio sam se koliko je to snažno na simboličkom nivou. (naravno, onima kojima mama stvarno umre, puno je teže postići svijest o tom simboličkom stupnju). poput neke istočnjačke mudrosti među učiteljima. učitelj „umire“ da bi učenik došao na njegovo mjesto i nadvisio ga (iako ja nikako nisam sklon povjerovati da ženin život prestaje u trenutku rođenja djeteta i da je nakon toga samo bitno da ostane mama do kraja života). a oni raznorazni koje sam spomenio u drugoj rečenici... neki su uspjeli, a neki su propali (i zauvijek ispucali svoj potencijal). ima nešto prekrasno u tome, ta ljepota neizvjesnosti, to neznanje hoćeš li se odljepiti ili propasti. hoćeš li u ključnom trenutku pronaći osobu koja će ti biti oslonac i spasiti te od odustajanja. jer kako bi rekla moja gestalt učiteljica, dovoljno je da te barem jedna osoba na svijetu vidi ali da te stvarno vidi. meni je to u početku bila stojka, sada mi je, na putu ka novim oslobođenjima od sjebanosti psihološkog naslijeđa, to terapija. ja sam vjerojatno na prvoj godini faksa imao sve potencijale da propadnem i zauvijek se povučem u svoj mali sjebani mikrosvijet nezadovoljstva i plakanja za propuštenim prilikama. razlog mojeg današnjeg zadovoljstva je što sam nastavio kucati, pa i nakon 100 puta. jer kako kaže ona narodna, ako ti ni 100-ti put ne otvore, nema nikakvog razloga da ne pokušaš 101. puta. ako ništa, možda se prosvijetliš pa dobiješ puno više. ono što je meni kod tebe presudno je da imaš strast i volju da podnosiš svoju bol i bezvoljnost, da propadneš do dna svoje boli i nemoći. to je za mene najgenijalnija karakteristika osobnosti. uzeti svoje govno u ruku i vidjeti što s njim.
ps. nema sumnje da je ovaj kratki komentar čistokrvno propovijedanje, ali taj si luksuz sasvim dozvoljavam u ovom slučaju, svijestan da mi je u onih dva tjedna provedenih preko praznika u slavoniji druženje s tobom i sanjom onog posljednjeg ponedjeljka u 2009. godini u smrdljivom sokolu bilo jedna od najsvjetlijih točaka druženja tamo uopće. sve je bilo tako opušteno, ugodno i meni zadovoljavajuće strastveno. također, moram dodati da me je jako ugodno iznenadio tvoj komentar na mojem blogu; jako sam ti zahvalan na tome.
pss. jasno mi je da je i ovaj moj komentar samo posljedica upadanja u napast da pametujem i nudim rješenja tebi koja si ponudila svoju slabost i nemoć, ali s obziom da si to priznajem, pola si opraštam. Pozdrav.
21.01.2010. (10:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sjećam se ovog posta, tj. kad smo bile i knjižnici. Sorry što ne nudim nikakve savjete, znaš da sam ja više za gluposti i šale. :( I sorry što tek sad sve komentiram, davno sam ih pročitala, ali bolje je ovako kad sam se registrirala.
24.07.2010. (15:55)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
brbr
P kad si ti to napisala?!
Nisi li sinoć rekla da ćeš objaviti možda post? :/
I, tebi je hladno u sobi?!
Nemam ti što za reći na post...mislim, samo pogledaj mene ponekad pa ćeš odmah postati optimističnija kad shvatiš da možda ima i gorih sudbina. :)
19.01.2010. (12:57) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Borja Dvolik
Ah, čisti sindrom prve godine:D bez brige, ja to pouzdano znam jer sam je ponavljala dvaput:))) Dada, sve je tu, i depra i osjećaj nevrijednosti. Proći će. Sad se ne čini tak al bude:)
Samo pusti da kola tobom, jer je će ti se dopadat za jedno par godina. A pojam "godina" se neće činit tak beskonačnim za preživjet:)
Ala sam pametna:)) Čuj, za vješno studiranje nakupi se uma razuma:)
Samo uči, niš drugo nemoraš radit, a kad ćeš bit prištava, istresirana, luda ljeto će ti bit najbolje na svijetu a čovjek mora znat i uživat:)
19.01.2010. (22:11) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pavle
nitko na svijetu nema ti pravo oduzeti tvoju bol pa tako ni ja. razmišljam jedino o raznoraznima koje sam do sada upoznao, o tom tzv. „sindromu prve godine faksa“, o nezadovoljstvu i bezvoljnosti spram svijeta u koji te regrutiraju (tim činom uvijek ti uzmu više nego što dozvoliš jer obično izbora nemaš, ako želiš ući u taj svijet). nedavno mi je jedna prijateljica pričala o tzv. „sindromu prvog posla“, kako veliki broj ljudi daje otkaz jer su se razočarali s obzirom na svoje ideale i očekivanja (ja još uvijek vjerujem (možda naivno) da je život bez očekivanja (ili barem sa svođenjem na onaj podnošljivi minimum) upravo ono što bi imao biti svjež, prozračan život u ovdje i sada). ipak je na prvoj godini faksa teže jer je prelaz veći... iz okrilja mamine sigurnosti u samoću odgovornosti (iako to naravno u studentskom životu uglavnom nema veze sa brigom oko pribavljanja novaca za preživljavanje i sve one ljepote plačanja računa za osobno zarađene novce). sjećam se kako sam jednom prilikom pričao prijateljici kako je zanimljivo da u većini pixarovih i disneyevih crtića nema mame; ili je umrla ili otišla, ili je zla maćeha u pitanju. ona mi je odgovorila, slažući se da postoji ogroman problem u tome, rečenicom koja me prosvijetlila, citirajući neku knjigu: ali mama mora umrijeti. oduševio sam se koliko je to snažno na simboličkom nivou. (naravno, onima kojima mama stvarno umre, puno je teže postići svijest o tom simboličkom stupnju). poput neke istočnjačke mudrosti među učiteljima. učitelj „umire“ da bi učenik došao na njegovo mjesto i nadvisio ga (iako ja nikako nisam sklon povjerovati da ženin život prestaje u trenutku rođenja djeteta i da je nakon toga samo bitno da ostane mama do kraja života).
a oni raznorazni koje sam spomenio u drugoj rečenici... neki su uspjeli, a neki su propali (i zauvijek ispucali svoj potencijal). ima nešto prekrasno u tome, ta ljepota neizvjesnosti, to neznanje hoćeš li se odljepiti ili propasti. hoćeš li u ključnom trenutku pronaći osobu koja će ti biti oslonac i spasiti te od odustajanja. jer kako bi rekla moja gestalt učiteljica, dovoljno je da te barem jedna osoba na svijetu vidi ali da te stvarno vidi. meni je to u početku bila stojka, sada mi je, na putu ka novim oslobođenjima od sjebanosti psihološkog naslijeđa, to terapija.
ja sam vjerojatno na prvoj godini faksa imao sve potencijale da propadnem i zauvijek se povučem u svoj mali sjebani mikrosvijet nezadovoljstva i plakanja za propuštenim prilikama.
razlog mojeg današnjeg zadovoljstva je što sam nastavio kucati, pa i nakon 100 puta. jer kako kaže ona narodna, ako ti ni 100-ti put ne otvore, nema nikakvog razloga da ne pokušaš 101. puta. ako ništa, možda se prosvijetliš pa dobiješ puno više. ono što je meni kod tebe presudno je da imaš strast i volju da podnosiš svoju bol i bezvoljnost, da propadneš do dna svoje boli i nemoći. to je za mene najgenijalnija karakteristika osobnosti. uzeti svoje govno u ruku i vidjeti što s njim.
ps. nema sumnje da je ovaj kratki komentar čistokrvno propovijedanje, ali taj si luksuz sasvim dozvoljavam u ovom slučaju, svijestan da mi je u onih dva tjedna provedenih preko praznika u slavoniji druženje s tobom i sanjom onog posljednjeg ponedjeljka u 2009. godini u smrdljivom sokolu bilo jedna od najsvjetlijih točaka druženja tamo uopće. sve je bilo tako opušteno, ugodno i meni zadovoljavajuće strastveno.
također, moram dodati da me je jako ugodno iznenadio tvoj komentar na mojem blogu; jako sam ti zahvalan na tome.
pss. jasno mi je da je i ovaj moj komentar samo posljedica upadanja u napast da pametujem i nudim rješenja tebi koja si ponudila svoju slabost i nemoć, ali s obziom da si to priznajem, pola si opraštam. Pozdrav.
21.01.2010. (10:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Usamljena u gomili
Evo rješila sam neke probleme uvez bloga i oped pišem punom parom,pa svrati do mene
K.S.
22.01.2010. (21:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Kiss Me Goodnight, Sergeant Major
Sjećam se ovog posta, tj. kad smo bile i knjižnici. Sorry što ne nudim nikakve savjete, znaš da sam ja više za gluposti i šale. :( I sorry što tek sad sve komentiram, davno sam ih pročitala, ali bolje je ovako kad sam se registrirala.
24.07.2010. (15:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...