|
|
| < | svibanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
nešto o meni...
shvatila sam da odabirem namjerno svoju osobnost
knjige koje čitam, glazba koju slušam, tamnoplava boja koju nosim
i strana na koju okrećem glavu pretvaraju me u očima drugih u osobu
za koju želim da pomisle da sam ja
tko sam ja zapravo? ona djevojka smeđezelenih očiju koja sluša Nirvaninu "Polly", putuje svaki dan u autobusu, strahuje, koja obožava
"Malo sunca u hladnoj vodi" F.Sagana, kraljica drame,
ili Mirela, ona koja se druži sa ljudima, crta i piše jednako opsesivno i besmisleno, gleda filmove o autizmu i tourettovom sindromu i napuhanim gotičarkama, shvaća na posve kriv način "Trainspotting" Irvine Welsha , ona koja voli svoja stopala, napuštene duše i obrnutog uma, nakrivog osmijeha sa 23 madeža na licu?
cura koja se rasplače na "Heart-Shaped Box", 4 votke, zbog žuljeva na nogama i pjevuši bez prestanka...sebična, darežljiva, podmukla i sretna, mutna i duhovita, svi se prebrzo prilagođavaju na mene, hodam li svaki put drugačije pored druge osobe i molim li se Bogu navečer u krevetu?
dugo nisam pisala, ne znam, jednostavno se je nagomilalo previše poslova uokolo, za školu ( još 11 školskih dana), i još sto sitnica , pa nemam niti sad previše vremena, ...ne želim zapustiti blog, pa evo samo nešto malo, vjerojatno će preko ljeta biti više...ili tako svi govore, hm...
--- deset stvari ovaj tjedan (a i veći dio prošlog)--
1.--hmm, testovi , testovi ,testovi
2.--veliko planiranje ljetnih provoda/ odustajanje od istog
3.--još uvijek Eva Cassidy...plus Santana-grupa: "Soul Sacrifice" plus PJ Harvey
4.--analize i svađe, paranoid android, velika nadanja i kompromisi
5.--nacionalni ispiti:hrv, mat, eng,lik,koji u cijeloj školi samo Wex i ja pišemo
6.--jedan crtež koji provlačim već mjesec dana i ne završavam
7.--puno vode, puno cvrčaka, veliko otvaranje prozora predvečer
8.--a ni rođendan nije daleko, nažalost, bez B.Dylana :(
10.--rolanje (trčanje 6 min, za trojku), žabe drže svoj orkestar noću na jezeru
Stvarno se može osjetiti ljeto u noćnom zraku, ljeto u ljudima koji šeću ulicama i u tonama pojedenog sladoleda, šarenim suknjama i izlascima petkom,vinu i čokoladi, djeca na igralištu, tenisice i autobus pun smrdljivih vrućih užarenih ljudi koji se mole vjetru i izlaze posrćući na kolodvoru, smeteni i crvenih lica prelaze cestu...svaki dan prije nego što dođem doma brojim korake koje napravim prije nego što dođem do svoje sobe i bacim se i zaboravim na svijet...ljeto je jedina tema, jedini prijatelj i mučitelj slabih, crveno predvečerje, jagode i trešnje, veliki impresionizam,starci koji šeću stazom ispred svog doma, zapušteno i suho drveće, glazba, glazba priie svega...
ostavljam suho cvijeće na policama i nadam se da ću zaspati prije nego što me ono stvarno dostigne i zgrabi za leđa...
evo i nešto o ljetnom strahu, potpuno beznačajno mišljenje, i subjektivna ,naravno, slika iznad glave, 2.5 litre vode dnevno i šeširi...poneka sapunica na TV-u, poneki koncert, kokice, i slavlje proletanja svih onih vilenjaka iznad grada...
Ljetna Paranoja
To su plakati na zidovima
To su njegove ruke u džepovima
To su svi pogledi u kutu oka
Moje okretanje i strah iza leđa
To je Virginija Woolf...
Paranoja su užurbani koraci
Najava ljeta
Beton grada i znoj tihih ulica
Paranoja jest majka njegove kože
I psi, završna riječ svakog djeteta
Suhe oči su paranoja što svrbi
Kretanje iza tebe što te gura
Naprijed i uvijek naprijed
Preko klupa i u šaputavi park
Paranoja su žene u močvarama
Škripa kočnica smeđih vlakova
Paranoja su čvrsto zatvorene oči
Dah uz vrat, vršci prstiju
Što silaze niz leđa dana...
žao mi je što kasnim...
ah, još jedan je neobičan tjedan prošao i izašli smo van i razmišljali o odjeći i majkama i sestrama i slali e-mailove i naravno, slušali puno glazbe...
nastavljam sa crtanjem i to sa jednom rukom (kao da je su prije bile dvije)
i super napredujemo, ja i moje drvene bojice.
eto što se dogodilo, u ponedjeljak smo igrali graničara, bilo je baš zabavno i svi smo se, cijeli razred, smijali kao mala djeca, 20 min poslije slomila sam prst., tj, dio prsta, tj, dio gornjeg zgloba prsta...i to je isto bilo baš zabavno...
da, jest jako boljelo, da, još uvijek boli, ne, neću vam objaviti slike...
pa i sada tipkam jednom rukom, ali već sutra ću drugu dobiti nazad...
( pitanje tjedna: kaže li se longeta ili langeta!?).....
eto, tko je još imao nakrivi prst?....
ostatak je tjedna proveden u relativno " u redu" stanju, u stalnom preslušavanju pjesme Simona&Garfunkela- " Kathy's song", opsesivnom gledanju "Malcolma u sredini", učenju povijesti ( i matematike, i biologije i kemije...), kopanju po bakinom ormaru u toj vječnoj neprekinutoj potrazi za novim komadom odjeće -prihvaćam(i prepravljam) uglavnom sve, osim suknji, tata mi je rezao meso i kruh za svakim ručkom, sestra vezala tenisice, mama prala kosu, itd...( Kajka mi je rekla da mi je prst kazna što ne nosim opremu na TZK , heh...ma neee)...
teško se očekuje moj 18 rođendan, dan poslije Bob Dylan je u Varaždinu, na Radar festivalu i wooo -hooo, konačno su popustili i dali mi da odem...ipak ću biti punoljetna tada( ....jedan dan, ali nije u tome poanta), tako da smo sada u strci nabavljanja karte ( Bože, valjda je još koja ostala)...( jeste primjetili da nešto imam puno zagrada u ovom postu?)...
ljeto se približava, mogu to namirisati u zraku, i skupljam šarene narukvice i odvratne dugačke suknje što će lepršati na vjetru baš namjerno, i sve one kulerske trake i šalove i šarenu odjeću i crveni lak za nokte, starke koje toliko svi volimo furati..
ma znamo da smo predvidljivi, i svaka rečenica je isplanirana jednako kao i sunčane naočale i cuganje petkom...živimo mladost po ravnoj crti i vidimo se samo u ogledalu i u tuđim očima, ta pogrbljena generacija i zaboravljanje važnih datuma, pjesme o našim sobama , šugava poezija i hippiji...i ja sam takva i svoja sam i njihova podjednako...
Kathy's Song
I hear the drizzle of the rain
Like a memory it falls
Soft and warm continuing
Tapping on my roof and walls.
And from the shelter of my mind
Through the window of my eyes
I gaze beyond the rain-drenched streets
To England where my heart lies.
My mind's distracted and confused
My thoughts are many miles away
They lie with you when you're asleep
And kiss you when you start your day.
And a song I was writing is left undone
I don't know why I spend my time
Writing songs I can't believe
With words that tear and strain to rhyme.
And so you see I have come to doubt
All that I once held as true
I stand alone without beliefs
The only truth I know is you.
And as I watch the drops of rain
Weave their weary paths and die
I know that I am like the rain
There but for the grace of you go I.
S&G
...i nadam se da će barem netko pročitati pjesmu...