Tepecirane klupe sa cvjetnim uzorkom, goblen s motivom jelena, glava možda upravo tog istog papkara iznad ulaznih vrata, pregradni stakleni zid koji izgleda kao naslagana dna pivskih boca. Imam čudan osjećaj da sam otputovao u prošlost i završio u nekom starom makarskom restoranu iz sredine 80-ih godina prošlog stoljeća. Za susjednim stolom četiri postarija gospodina igraju trešete, a svaki svom suigraču staloženo sugerira šta će igrati: “ Bastoni, fante, coppe, re, spade…!” Staloženost se gubi tek kad ovaj ne baci željenu kartu. Dojam restorana iz spomenutog vremena je sad potpun.
Za to me vrijeme s police iznad stola znatiželjno redom gledaju ne tako lukava lija, čim je završila na polici, svizac koji je vjerojatno ranije zamotao čokoladu i stari jazavac nakešenih zubi, dok očima gutam pizzu “Marmolada” koja je već stigla Rajku za stol, u istoimenoj pizzeriji pod Marmoladom. Mislim da nije neophodno napominjati da smo smješteni u apartmanima “Marmolada”, ukoliko niste slučajno odlutali mislima od ovih pustih “Marmolada”. Da ne mislim na svoju pizzu koja još nije ispečena, “prelistavam” portal “La Repubblice” na kojem mi za oko zapne reportaža o silnom snijegu u Alpama. Kažu da se ni najstariji alpinisti ne sjećaju da je ikad krajem svibnja bilo ovoliko snijega. Tako navode da je na Rifugio Mantova, na kojem smo bili prije nekoliko godina tijekom uspona na Monte Rosu, izmjereno 9 metara snijega. Taj planinarski dom se nalazi na gotovo 3.500 m/nv, dok su u Dolomitima na 2.300 m/nv izmjerili debljinu snijega od 5 metara. Stiže moja pizza s gotovo 3 cm debelim nanosima mozzarelle, pršuta, šumskih gljivica, ali naravno ne u pejorativnom značenju, te kobasica koje su se zamaskirale u hrenovke. Mirisom i izgledom, čisto savršenstvo! Pizza hrska dok je grickam. Zvuk me vraća u rane jutarnje sate.

Hrska led pod našim derezama dok se uspinjemo od zaleđenog jezera Fedaia prema Marmoladi. Snijeg je prekrio cijelu dolinu, a čiste su samo prometnice i parkirališta s južne strane 56 metara visoke brane. Nekad se jezero nalazilo na samom kraju ledenjaka, ali se danas zbog globalnog zatopljenja i dramatičnog smanjivanja ledenjaka u Alpama taj rub najvećeg ledenjaka Dolomita nalazi nekih 700 metara više. Samo tijekom 90-ih njegova se površina dramatično smanjila sa 260 na 176 ha. U svijetu u kojem je nogomet najvažnija sporedna stvar, bolje će vam smanjenje ledenjaka predočiti činjenica da je to površina od 60 nogometnih igrališta. Možda smo i posljednja generacija planinara koja će kročiti dolomitskim ledenjacima. Do novog ledenog doba, malog ili velikog.



Cijela padina vulkanskog Padona iza naših leđa izbrazdana je lavinama, otkrivajući njene crne stijene, dok pred nama stoji silna vapnenačka gromada Marmolade. Naziru se tragovi lavina na rubu ledenjaka, ali stijenu Schena de mul kroz koju je provučena sajla kako bi olakšava savladavanje ove 200 m visoke kamene prepreke još uvijek ne možemo vidjeti s trenutačne pozicije pod Col di Bousc. Zato preko grebena Padona izviruje Piz Boe iz Grupe Sella. Grupa Sella se poput velikog kamenog otoka uzdiže između dolina Gardena, Badia, Fassa i Livinallongo. Podvlačenjem afričke ploče pod euroazijsku uzdizao se i ovaj lanac, kojeg je erozija kasnije pretvorila u usamljeni otok, piramidu koja se uzdiže 200 m iznad visoravni omeđene visokim kamenim zidom. Tri najviša vrha Selle su tritisućnjaci Piz Boe (3152 m), Cresta Strenta (3124 m) i Piz de Lech Dlace (3009 m) koji se nalaze na istom grebenu. Zbog svog prepoznatljiva piramidalnog izgleda, Piz Boe je vrh koji se lako raspoznaje promatrajući ga s bilo kojeg vrha u okruženju.



Uživamo nakratko u igri dvije divokoze pod bunkerom na južnom rubu Col di Bousc prije nego nestanu iz našeg vidokruga. Teško natovareni napredujemo prema planinarskom domu Pian dei Fiacconi (2.626 m/nv). U ruksacima imamo kompletnu opremu za savladavanje stijene kraljice Dolomita: penjačko uže, pojas, kacigu, set za ferrate, ledene vijke, lavinsku lopatu, sondu itd. pa imam osjećaj kao da na leđima nosim vreću cementnog estriha. Uspon olakšava činjenica da na nebu nema ni oblačka, pa nema presinga zbog mogućeg pogoršanja vremena. Bar su tako najavile vremenske prognoze koje sam pratio posljednja dva tjedna, praktično od trenutka kad sam pristao na nagovor da otiđemo u Dolomite. Istovremeno sam svakog dana i po nekoliko puta zurio u web kamere gledajući u snijeg koji nemilice zatrpava Marmoladu i Dolomite.



Dobivajući na visini, otvara se pogled na zupce Sassolunga, a potom i na Piz Ciavezes koji poput cijele Grupe Sella izgleda kao moja rođendanska torta od prije trideset i kusur godina, na kat, sa šlagom po vrhu. Što se više udaljavamo od planinarskog doma, snijeg postaje sve mekši i istovremeno teži. Lijepi se za dereze, ali njihovo skidanje ne dolazi u obzir jer svako toliko zakoračimo na komad leda. Stigli smo na ledenjak. Danas je on na najdubljem dijelu, između Punta Penie i Punta Rocca debeo samo 20 m. Snijeg je prekrio pukotine u kojima bi se mogli vidjeti tuneli koje je u ledenjaku izbušila austrijska vojska tijekom I. svjetskog rata. 12 kilometara tunela, mostovi preko ledenjačkih pukotina, sobe za vojnike, kuhinje, spemnici streljiva, sve to je sačinjavalo taj “Ledeni grad” koji su Austrijanci zauvijek napustili u studenom 1917. g.



U dubini se naziru zelene livade doline Fassa kroz koje protječe rječica Avisio. Legenda kaže, a ja obožavam legende, kako Avisio koji izvire pod Marmoladom čine suze starice zatrpane tonama snijega i leda. Naime, stara pastirica se na blagdan Gospe o´ sniga (5. kolovoza), prkoseći tradiciji o neradu blagdanom, usudila naočigled šokiranih suseljana pred nadolazećom olujom skloniti svoje sijeno u štagalj. Kiša je ubrzo prešla u obilan snijeg koji je stvorio današnji ledenjak, okovavši ledom zauvijek staricu u njenom štaglju. Otad lije suze od tuge, a Avisio njenim suzama natapa dolinu Fassa.



Prilazi nam skijaš koji se spušta prema dolini noseći nam tužnu, ali očekivanu vijest kako je cijela Schena de mul pod snijegom. Lavinska opasnost je prevelika, pa ne gubimo vrijeme na razmišljanje o nastavku uspona i vijećanje o sudbini glasnika. Jednoglasno odlučujemo skrenuti prema vrhu Punta Rocca (3.309 m/nv) čije padine pružaju znatno sigurniji uspon, tim više što idemo direktno prema vrhu. Svakog puta iznova me iznenadi koliko može biti vruće na ovim visinama. Kao što kaže pjesma: “Sunce pretvara mozak mi u žvaku”, ali nešto kasnije i “Ništa mi neće ovi dan pokvarit`”



Vrh je praktično već duže vrijeme nadohvat ruke, ali sve mekaniji snijeg nas usporava. To koristi Massimo, moram nekako nazvati tog Talijana od 1,65 m i cca. 60 kg uključujući i ruksak na njegovim leđima, kad ga već nisam pitao za ime. Njemu je dosadilo koristiti našu prtinu, pa nas uz osmijeh i riječi zahvalnosti pretječe. Svaki njegov sljedeći korak ulijeva nadu da smo napokon stigli na tvrđi snijeg i da je kraj našim mukama, ali mjesta na kojima on jedva da cipelom udubi površinski sloj snijega, mi upadamo i tridesetak centimetara u bijela g…. I tako taj “nadohvat ruke” potraje još gotovo sat vremena.



Prvo smo stigli do gornje stanice žičare koja u sezoni dovodili horde skijaša zimi i izletnika ljeti na Marmoladu iz sela Malga Ciapela, a zatim nastavili prema zapadu i vrhu. Massimo je već gore na vrhu, a sudeći prema dimenziji foto-aparata imamo osjećaj da je to jedino što je donio u ruksaku. Završava svoj foto-session i spušta se mimo nas, a naša agonija s propadanjem u snijeg se nastavlja. Donosim na brzinu rezoluciju o odlasku na dijetu po povrataku s Marmolade, ali dolaskom na vrh zaključujem da je to stvarno bilo brzopleto. A ionako kažu da je jutro pametnije od večeri, pa makar bilo tek dva poslijepodne.



Izlaskom na vrh pogled se otvara i na južnu stranu Marmolade i dolinu Ombrete, ali su oblaci pokrili dio vrhova na jugu i istoku Dolomita. Ipak, prepoznajemo neke od njih. Na nekima smo već bili, na druge ćemo tek ići. Tofane, Cristallo, Nuvolau, Pelmo, a iza njih bijeli vrhovi austrijskih Alpa. Sreća preplavi sva naša osjetila, zaboravljajući umor i bolne mišiće. Istovremeno uspon na vrh uvijek otkriva nove ciljeve, nove grebene i doline, nove vrhove koji će nam postaviti opet nove ciljeve. A iznad svih njih, svih staza i vrhova, samo jedan stoji kao prioritet. Povratak voljenima i nastavak sna.

Oznake: Dolomiti, Marmolada, planinarenje, Ledenjak

Dok sunce stidljivo proviruje nad visokim smrekama, napuštamo svoju sobu i silazimo u prizemlje gdje se upravo postavlja švedski stol. Djeca u predvorju nestrpljivo čekaju start, jer ima još 10-ak minuta do službenog početka doručka. Nisam vam stigao ispričati da nas je sinoć po dolasku u ovaj turistički kompleks, kako se službeno naziva, dočekala vriska i trka djece. Nakon napornog dana na Parangu nije bilo snage da priupitamo konobaricu što je razlog ovako velikom broju djece. Snage je bilo tek toliko da izustimo: „Doi bere, va rog“, a kad smo malo došli sebi isto smo ponovili. Treba poznavati prioritete u životu.

Nakon obilnog doručka uz nebrojene ispijene čaše vode i soka od naranče, podmirujemo račun uz napomenu da smo sutra opet tu na noćenju i krećemo!

Prvi putokaz „kaže“ da do pl. doma Buta imamo 2:30h. U opisu staze piše da je to većim dijelom makadamska cesta prohodna i za, citiram, „ordinary cars“. Ma isto nakon makadamskog iskustva dva dana ranije na državnoj cesti bez previše razmišljanja odlučujemo ostaviti našu „Srebrenu strijelu“ u hladovini Cheile Butii na zasluženom odmoru. Reći ću vam samo, sva sreća!

Nakon 200-tinjak metara prvo križanje, ali bez putokaza. Srećom iz suprotnog smjera nailazi prosijedi barba odjeven u trliš, pa umjesto da kartu čitamo, mi „seljaka“ pitamo za naš daljnji smjer kretanja. Sad do izražaja dolaze „mjeseci mukotrpnog učenja“ rumunjskog i vježbe ruku pa dobivamo sve potrebne smjernice. Opraštamo se, a još dugo šumom odzvanja njegov smijeh kad je čuo da smo iz Hrvatske došli u Transilvanijske Alpe. E moj Antune Branko, planinari su čuđenje u svijetu!

Od tog križanja počinje strmiji teren, a dok se uspinjemo kroz šumu zamišljamo da nas iz nje negdje u potajici promatra znatiželjni medo. Zamišljanje uskoro prerasta u sve glasniji otvoreni razgovor i još je samo nedostajalo da zapjevamo pa da cjelokupan životinjski svijet napusti šumu. Izlazimo iz duboko usječene doline Cheile Butii na šumske livade s kojih po prvi puta vidimo i vrhove Retezata. Teški ruksaci puni su svega neophodnog i, kako to uvijek biva, ne baš neophodnog. Ali to naravno možeš samom sebi reći tek po završetku ture, jer kad ne poneseš upravo ti ta „sitnica“ zatreba i proklinješ sebe što za nju nisi pronašao mjesta u ruksaku. Dva dana smo u planini, noćimo u šatoru na 2.000 m, u vršnom dijelu planine nema planinarskih domova za uzeti obrok i/ili popiti dnevnu dozu vitamina B, bit će nam i vruće i hladno… A uz to, Richard nam je još jučer prepričavao kako mu je silovit vjetar gotovo polomio šator na jezeru Bucura, gdje i mi planiramo noćiti.



Na kraju livade izlazimo na šumsku cestu, onu za koju smo čitali da vodi do pod planinarski dom Buta, i gle čuda putokaz. A na njemu bez imalo srama stoji „Cabana Buta 2:30h“. Vas koji jutros niste uzeli svoj dozu Ginka molim da se vratite 18 rečenica ranije i prisjetite što je pisalo na početku staze. Točno tako! Isto je pisalo „Cabana Buta 2:30h“, a do ovog mjesta nam je trebalo 45 minuta uspona. Zadržat ću svoje autorsko pravo na autocenzuru svega izgovorenog u sljedećih minut, minut i po. Čovječe ne ljuti se i iznova kreni iz kućice.

Počinje gaženje šumskom cestom koja me je odobrovoljila kad sam vidio u kakvom je stanju. Sad mi je jasnije da onaj pojam „ordinary car“ u Rumunjskoj i ostatku Europe ima potpuno drukčije značenje. Potoci se slijevaju niz cestu stvarajući duboke vododerine i donoseći iz viših dijelova planine kamenje veličine nogometne lopte, pa kad tome nadodamo i odron u zavoju na pola puta prema Buti neprijeporan je zaključak da Rumunji za „ordinary car“ kažu ono što se kod nas zove „službeno auto“.



Do planinarskog doma smo stigli nakon tek nešto malo više od 3:00h uspona od početka staze na Cheile Butii, pa sad postaje jasnije da je onaj drugi putokaz „Cabana Buta 2:30h“ postavljen na točnije mjesto. Ovaj nas dom arhitekturom podsjeća na naš „Borisov dom“ u Paklenici, ali s više cvijeća i sitnih detalja ukusno ukomponiranih u slikovitu građevinu. Pred njim je i manji bazen s pastrvama, pa se vjerojatnije već od tog mjesta budi naša misao o pastrvi koju bi sutra večerali. A kako se ta misao dalje razvijala uz planinske potoke i jezera do sutrašnje kulminacije za stolom na Cheile Butii možete čitati u sljedećem nastavku.



S obzirom da je već dobrano prošlo podne, ovu pauzu smo iskoristili za objed iz ruksaka i pivu iz doma. Pred domom na stolici leži maca, a pod njom pas, dok dvije starije gospođe na klupi pored razgovaraju zagledajući se u nebo. Na nebu nema ni oblačka.

Nakratko bacamo oko na kartu pred domom, fotografiram je za duže pamćenje, pa put pod noge. Opet uzbrdo i srećom opet kroz šumu koja nas štiti od „črljene“ puti bez koje se sredinom 80-ih godina nijedan Čeh nije želio vratiti s mora i zakinuti susjede i kolege s posla za informaciju gdje je proveo ljeto. A gotovo na samom kraju šume, na mjestu gdje smreku i jele zamjenjuje patuljasti bor krivulj mimoilazimo se s grupom mladih Čehinja i Čeha. Nismo naravno zaključak o njihovoj nacionalnoj pripadnosti donijeli po opeklinama na njihovim nosovima, ni obrazima, jer više nije stvar prestiža ljeto završiti „črljen“.Razlog je tome je ipak drukčije prirode. Naime, pozdravljamo prve s „Buna“ oni nas s „Ahoj“, pa se ceremonijal ponavlja i za ove iza njih, sve dok treću grupicu ne pozdravim s „Ahoj“ i razbijem monotoniju. Krene Čeh sad nešto govoriti, a ja mu samo kažem „La revedere“ i produžim dalje. Ajde moj Čeh, nauči bar pozdravit na jeziku domaćina.



Izlazimo na vrh ove strme padine gdje nam se pred očima otvara pogled na najviše vrhove Retezata. Procjenjujemo približnu orijentaciju našeg cilja, jezera Bucura i vrha Peleaga. Ne vidimo baš najbolje ovaj dio između, jer je bor krivulj upravo na ovom dijelu prostranog grebena viši od nas. Tek kad ga stazom zaobiđemo s lijeve strane vidimo da je ispred nas duboka dolina u koju očito vodi staza. Sad smo već na gotovo 2.000 m nadmorske visine, a slijedi nam gubitak 400 m visine do Poiane Pelegii, pa uspon novih 500 m do jezera Bucura na kojem ćemo prenoćiti. A već dosad smo napravili 1500 m uspona. Pametnom dosta, nama ne. Odlučno nastavljamo dalje!



Staza do Poiane Peleggi obavijena je šumskom hladovinom, a mi smo joj na tome zahvalni. Na samom dnu staze nailazimo na olupinu nečeg što kao da je palo s neba usred šume. Naše čuđenje nestaje tek kad nakon još 5-6 minuta hoda stižemo na Poianu punu automobila. Očito je ova cesta koja sa sjeverne strane planine preko jezera Apei Zlata u dovoljno dobrom stanju da s njom mogu doći i ostala vozila, a ne samo „ordinary cars“.Nama ona ionako nije bila opcija jer je trebalo autom okružiti cijelu planinu i prići joj sa sjevera. Google Maps nam je za tih 145 km pretpostavio 3:30h vožnje, a od toga zadnjih 20-ak po makadamu. Ovako se naša „Srebrena strijela“ odmara ova dva dana za nadolazeće izazove na rumunjskim cestama. Ostavljamo pretrpani parking za sobom, prelazimo uz škripu preko visećeg mosta rijeku, pa opet uzbrdo.



Već nakon par minuta na prostranom smo proplanku punom šatora i planinarskom kućom „Salvamonta“ na rubu šume.U šarenilu boja i dizajna, u oko nam upada šator koji izgleda služi kao poljski WC. Vjerojatnije kasnije izvlače šibice da proglase sretnog dobitnika koji će ga oprati prije slaganja u auto.

Krećemo na završni uspon do Bucure. Staza prvim dijelom vodi kroz šumu, a potom opet izlazimo na obronke prekrivene borom krivuljom. Voda teče stazom, pa mjestimice treba gaziti kroz nju jer s teškim ruksacima nije moguće skočiti baš na svaki kamen. Gojzerice to dobro podnose, pa suhih stopala stižemo na proplanak s kojeg se otvara pogled na prva jezera s naše lijeve strane. Retezat je prepun planinskih jezera. Na površini od 38.000 ha nalazi se preko 80 ledenjačkih jezera, daleko najviše u rumunjskim planinama, a najveće je upravo Bucura (8,8 ha) pored kojeg planiramo prenoćiti u šatoru.
Kad smo na uzvisini pred nama ugledali prva dva šatora znali smo da uskoro stižemo na večerašnje odredište. Naime, kampiranje u NP-u je dozvoljeno samo na za to određenim mjestima, a ovo je jedno od njih. Pored tih „dopuštenih zona“ najčešće se nalaze i planinarske kuće „Salvamonta“ u kojima se moguće skloniti u slučaju nevremena, a jedna od njih je upravo ovdje poviše zapadne obale jezera. U njegovoj neposrednoj blizini je i izvor vode oko kojeg vlada poprilična gužva. Zaliha imamo dovoljno, a kasnije ćemo samo zamijeniti našu toplu vodu iz ruksaka za hladnu izvorsku.



Kružimo po platou na južnoj obali Bucure dok tražimo pogodno mjesto za podizanje šatora.Već od prije postoje zidići od naslaganog kamenja koji bi trebali zaštititi šatore od udara vjetra. U jedan prazan prostor između tri šatora slavodobitno polažemo naše ruksake i započinjemo s podizanjem šatora prije buđenja „inspekcije“ iz susjednih šatora. Na brzini bi nam pozavidjeli i mještani splitskih prigradskih naselja.



Nakon 10-ak minuta stižu naši prvi susjedi koje odmah pozdravljam sa smiješkom i pratećim „Buna ziua“. Ništa ne odgovaraju. Susjeda trenutačno počne bjesniti na susjeda, ništa ne razumijem ali iz nekog čudnog razloga svaki njen izljev gnjeva završava mašući rukama u našem smjeru. Nakon što je stoički odslušao prodiku, okreće se od nje i napušta mjesto bespravne gradnje. Mi odlazimo na izvor po hladnu vodu i usput da porazgovaramo s dežurnim u planinarskoj kući o sutrašnjoj varijanti našeg povratka. Po povratku nas nasuprot šatora dočekuje mnoštvo, ali budite bezbrižni. Nisu u rukama držali vile, niti su zapalili križ pred našim šatorom. Okupili su se oko „gazde“, onog susjeda na kojeg je nedavno vikala njegova sustanarka te pozorno slušaju njegovu propovijed. Njih 20-ak u potpunoj tišini prati njegov monolog koji zvuči kao da čita iz knjige. Neke njemu svete. Zaključujemo da je slovački jezik, ali više od toga ne razumijemo. Dovoljno smo i čuli. U šatoru ispijamo toplu juhu, grickamo sir i lagano tonemo u san. Sutrašnji dan će biti duži i od današnjeg i jučerašnjeg...

Sviće zora nad Petrosanijem. Nestrpljivo čekamo polazak, toliko da ni doručak ne možemo dočekati. Naš krmeljavi konobar se tek izvukao iz postelje pa, uviđavni kakvi već jesmo, iskapimo na brzinu kavicu i napuštamo grad.

Iz ono malo šturih informacija što smo mogli pronaći saznali smo da će nam za uspon na vrh i povratak trebati vjerojatno i 10 sati. Stoga se brzo upućujemo vozilom prema skijalištu poviše grada. Nemamo vremena dočekati ni žičaru koja s radom počinje od 9h, pa se pokušavamo vozilom što više približiti početku staze. Parkiramo se 100 m niže od prve kuće na skijalištu, jer se tu pred nama ukazuje strma uzbrdica s kamenjem veličine lubenice. Da sačuvam karter i živce za nastavak putovanja vozilo ostavljamo na proširenju u zavoju tik pod skijalištem, pa nogu pred nogu uzbrdo prema zadnjoj stanici žičare uz pretpostavku da od nje započinju markacije prema vrhu. Postoje i drugi pristupi vrhu, posebice sa sjeverne strane planine ali se nosimo idejom da sad istovremeno pripremamo i društveni izlet za sljedeće ljeto. Nema za nas dvoje odmora ni na godišnjem.

Kod gornje stanice žičare se nalazi planinarska kuća „Salvamont“ rumunjskog GSS-a, pred kojom su česma s pitkom vodom (rum. Apa potabila) i prva markacija. Markacije su većinom metalni stupovi što ponajbolje otkriva kakve zime ovdje vladaju.
Na samom početku staze sustiže nas Englez koji je sinoć također noćio u „Casa Sofiji“. Richard je odlučio uzdužno prehodati Transilvanijske Alpe. Krenuo je s Retezata koji ga je poprilično namučio, pa je ostao u Petrosaniju dan duže odmarati bolno koljeno sad omotano u zavoj. Do žičare ga je od hotela doveo taksi, a večeras će noćiti u planini. Priča nam da mu je poslije Rumunjske plan nastaviti dalje prema Bugarskoj. Tu smo našli zajedničku temu, jer smo posljednje dvije godine planinarili po Bugarskoj pa smo imali i informacija za podijeliti s našim sugovornikom. Kaže nam da je iz „ravnog“ Leicestera, a kad mu mi odgovaramo da smo iz Hrvatske kreću rafalna pitanja o Via Dinarici. U priči smo dotaknuli i Pireneja kojima smo negdje u isto vrijeme skitali, kad je ostvario san da uzdužno prehoda taj ogromni planinski masiv, od Mediterana do Atlantika. Po njegovim riječima to mu je bila najbolja planinarska tura u životu. Ne sumnjam, 60 dana Pireneja…od same pomisli i meni srce ubrza.



Zajedno smo uspinjući se travnatom padinom stigli na naš prvi današnji vrh Parangul Mic, odnosno Mali Parangul (2.074 m). Obilježen je metalnom piramidom, sličnoj onoj kojom je prije 80-ak godina bio obilježen i najviši vrh Mosor samo što je naš bio sagrađen od drva. Desetak metara od piramide je i drveni stol s klupama na kojima se odlučujemo nakratko odmoriti, dok naš Rodney nastavlja svoj put. Pod nama se pogled pruža prema duboko usječenim dolinama i gustim šumama kojima su obrasli sjeverni obronci planine. Nakon iskustva iz Bugarske zamišljam da nas negdje iz nje promatra znatiželjni medo, rođak onog sa Stare planine čiju sam fotografiju nekoliko trenutaka ranije pokazivao šokiranom Richardu.



Ugažena staza nadalje prati strmi travnati greben sa širokim pogledima na sjever i jug, na oštre vrhove Retezata iza naših leđa i vršni greben Paranga pred nama. Malo se spuštamo, malo uspinjemo, pa opet dolje, a tko bi doli gori ustaje.
Ovaj Gundulićev put nas dovodi pred stada ovaca posprejanih crvenom bojom koje čuvaju dva pastira i njihovih pet nezainteresiranih pasa. Prva četiri leže izvaljena pored svojih vlasnika, dok jedan s povišenog mjesta, 50-ak metra dalje od stada, nevoljko promatra ovaj prizor. Pozdravljamo se s pastirima, ali ni naši glasovi ne bude znatiželju u njihovim psima. Ma da im se bar uška pomakla! U Rumunjskoj su čak i psi u laganini modu. Odosmo i mi laganini dalje.



Ubrzo stižemo pred kamenom ozidano planinarsko sklonište Carja (2.231 m). Pogled iznutra ne ulijeva povjerenje da bi se bezbrižno prenoćilo u njemu, ali kad u planini nevolja natjera i zemljani je pod kao najudobniji krevet u Ritzu. Nakon skloništa slijedi napokon nešto strmiji uspon u serpentinama, a na tom dijelu srećemo i prvog planinara, nakon što je Rodney dao petama vjetru na Parangul Micu. A ovaj diže prašinu dok trči nizbrdo kao da ga goni razigrana mečka. Siguran sam da pretpostavljate kako je ta mečka bila imaginarna, inače ne bi čitali ovu reportažu.



Pred nama se uzdiže Varful (hrv. vrh) Carja s kojeg dopire dječja graja pa se u hodu odlučujemo zaobići gužvanje na vrhu i baciti pogled na povratku s Parangul Marea. A dok silazimo otvaraju se vidici u dubinu cirka iz kojeg nas promatraju dva modra ledenjačka jezerca. Tu nam se pridružuje i jedan pastirski pas koji će s nama nastaviti put gotovo sve do samog vrha gdje je pronašao nove „žrtve“ i s njima krenuo natrag. Za to se vrijeme na greben navlače oblaci s juga tako da smo ostali uskraćeni za pogled na tu stranu planine. Tek smo čuli zvonca i nakratko ugledali stado ovaca na južnim padinama, ali nema uzbuđivanja. Vratit ćemo se! I to već dogodine. Srećom su se oblaci zaustavili točno pred samim grebenom, tako da i dalje imamo pogled prema sjeveru i jezerima u podnožju.



I onda nakon 4 ipo sata uspona stižemo na vrh gdje nas dočekuje Richard! Ponudio se da nas fotografira sa zastavom „Mosora“ i Rumunjske, a potom smo za uspomenu zajedničkom fotografijom ovjekovječili naš susret i uspon na najviši vrh planine Parang, 2.519 m visok Parangul Mare, odnosno Veliki Parangul. Richard svoj put dalje nastavlja grebenom, dok se mi spuštamo istim putem jer sutra planiramo na Retezat na kojem je on bio dva dana ranije. Poželjesmo mu sreću i da se uskoro opet sretnemo negdje u planinama, pa se zavalimo u zavjetrinu između dva kamena i ispraznimo sadržaj ruksaka direktno u prazne i kao bunar duboke želudce.



Srećom je na vrhu prohladno, inače bi sad već bili spremni za ubiti oko, pa hitro skačemo na noge lagane. Ovo „hitro“, „skačemo“ i „noge lagane“ je naravno čista umjetnička sloboda. Istina je dijametralno suprotna i glasi: „Jedva sam se uspravio na teške noge, upirući se o kamen s desna“. Posljedica dugotrajne vožnje posljednja tri dana, ali i činjenica da se polako i ja prebacujem na rumunjski laganini mod. „Si fueris Romae, Romano vivito more“ bi možda mogli prevesti i kao: „Kad si u Rumunjskoj, ponašaj se kao Rumunj“. A teško žabi u vodu.



Sa spusta bi istaknuo da smo nadoknadili preskočeno usponom i na Varful Carja (2.405 m) koji je inače obilježen iskrivljenim stupom nalik na tuš, a još su nas više dojmile padine pod vrhom Parangul Mic koje su u cijelosti prekrivene borovnicama. To je prouzročilo naše zastajkivanje dok smo guštali u njenim sočnim plodovima, ali nema žurbe, guštamo kao dva medvjedića.



Po silasku istovremeno i ručamo i večeramo u hotelu Rusu te nastavljamo vožnju prema Retezatu i turističkom kompleksu Cheile Butii iz kojeg su nam napokon odgovorili da nas očekuju večeras. A mi očekujemo ugodan san, jer sutra krećemo sa šatorom u planinu...

S obzirom na dugu vožnju dan ranije, u ponedjeljak se budimo i prije od očekivanog. Prvo nam je zajedničko jutro u Rumunjskoj i prva kavica, pa se nakon tuširanja spuštamo na obližnji Trg pobjede koji zjapi prazan nakon sinoćnjeg šušura kad su kolone defilirale gradom. Temišvar, treći najveći rumunjski grad, je inače jedno od najposjećenijih turističkih odredišta u Rumunjskoj. Ne znam koliko je tome razlog taj neki ogromni trgovački centar, navodno najveći u tom dijelu Europe, ali je samo središte grada uistinu fascinantno. Prostrani trgovi okruženi secesijskim zgradama i sve urešeno raznobojnim cvijećem, kao da smo se teleportirali u Beč s početka prošlog stoljeća. Sad i ne čudi što ovaj grad u Banatu nosi laskavu titulu „Malog Beča“.

Ali kad se pogleda demografska krvna slika grada unatrag zadnjih 100 godina otkriva se da su početkom prošlog stoljeća 43% stanovništva grada činili Nijemci, 36% Mađari i samo 7% Rumunji. U to su vrijeme Banat, ali i Transilvanija bili dijelom Habsburške monarhije, a veza je to koja seže još u 14. stoljeće kad ovo područje naseljavaju Sasi kako bi spriječili upade Tatara dublje u Europu. Danas su tragovi njihovog boravka u ovom dijelu Rumunjske vidljivi na svakom kutku, posebice na arhitekturi, iako danas primjerice u Temišvaru Nijemci čine manje od 3% stanovništva. Najveći odljev je nastao u danima nakon Revolucije započete upravo ovdje u Temišvaru masovnim prosvjedima pred zgradom Palače kulture i kojom je s vlasti u prosincu 1989.g. svrgnut diktator Ceausescu. A upravo je Revolucija omogućila odljev njemačkog i mađarskog stanovništva iz zemlje koji su u potrazi za boljim životom i bijegom od jada i bijede koja je desetljećima obilježavala Rumunjsku pohrlili prema Njemačkoj odnosno Mađarskoj.



Danas je u Rumunjskoj situacija znatno drukčija od one prije samo 10-ak godina. Ona je poslije Irske najbrže rastuća ekonomija Europske Unije, pa su tako standardom od ove godine i nas prošišali. Povlače velika sredstva iz fondova EU-a pa ni rezultati ne mogu izostati. Samo ono što jedan turist poput nas može uočiti je da se uređuju fasade starih zgrada, gradovi su puni cvjetnjaka, ceste se obnavljaju, i sve to na mene ostavlja dojam optimizma. Iako je većina naših sugovornika (čitaj, konobara) i dalje u fazi „laganini“. Za sve ima vremena i nikamo nije žurba. Kakvi bi tek bili da su na Mediteranu!



Svoju smo kavicu ispili na već spomenutom Trgu pobjede. Desno od nas se nalazi impresivna Palača kulture sagrađena 1873. g. ogrnuta u ogromni plakat o Temišvarskim danima koji se očito upravo održavaju s brojnim najavljenim predstavama i koncertima, a lijevo je simbol grada čudesna Saborna rumunjska crkva koja svojim arhitektonskim rješenjima više nalikuje dvorcu iz bajke s visokim, oštrim krovovima, nego sakralnom objektu. Građena je 30-ih godina prošlog stoljeća i to kako struka kaže „u mješavini neobizantskog i moldavskog stila gradnje“. Ispred nje se nalazi „Lupa Capitolina“, pet metarski stup s vučicom koja doji Romula i Rema, poklon fašističke Italije po jeziku „bratskoj“ Rumunjskoj iz 1926. g.



Nakon kavice povratak do hostela po naše torbe i ruksake koje nismo imali petlje ostaviti da zanoće u automobilu, da ih ne pojede mrak. Tko se opeče u Bosni, puše i u Rumunjskoj! Kasnije smo se ipak opustili, polako shvaćajući da je sigurnosna situacija ovdje znatno bolja od predodžbe s kojom sam doputovao. Kad te tiskovine obasipaju vijestima o rumunjskim bandama koje varaju na bankomatima, kradu automobile i džepare po trgovačkim centrima u Hrvatskoj polako ti se urezuje ta slika u um i naravno da je onda treba vremena da zacijele ti nametnuti „ožiljci“. Kasnije smo slobodno ostavljali stvari čak i na stražnjem sjedalu, parkirali se u najmračnijim ulicama i na šumskim cestama, i sve to vrijeme nismo doživjeli apsolutno nijednu neugodnost. Rumunjska je sigurna zemlja!



Žao nam je što nije bilo više vremena za obilazak Temišvara, ali je pred nama dug put. Ne toliko kilometarski koliko vremenski, jer nam je Google Maps izračunao da će nam za putovanje iz Banata do Transilvanije, od Temišvara do 250 km udaljenog Petrosanija, trebati nešto više od 4 sata vožnje. Cilj je doći u taj nekad rudarski grad s oko 30.000 stanovnika, smjestiti se u hotel, odmoriti od vožnje i što ranije ujutro krenuti na našu prvu rumunjsku planinu, Parang. Putem zastajemo na benzinskoj uzeti onu vinjetu za vožnju rumunjskim cestama, jer jučer nismo vidjeli nijednu na putu od granice do Temišvara, i tu započinje nova epizoda „Lud, zbunjen i još zbunjeniji“. Kratko izustim: „Vinjeta?“, a barba me odmah pogledom usmjeri prema gospođi za kasom. Ova nakon pola minute muka napokon podigne pogled prema meni, pa ja iznova izustim: „Vinjeta?“, na šta ona odgovara: „Karte mašine“. Sanja i ja se pogledamo s nevjericom u očima već zamišljajući da smo počinili prekršaj jer nismo uzeli neku kartu iz te vražje mašine vjerojatno još na granici, a sad smo odvozili već 50-ak kilometara. Kasno je sad za kajanje pa odgovaram, spreman prihvatiti svaku kaznu i deportaciju u Hrvatsku, da nemam tu „kartu iz mašine“. Gleda me ona zbunjeno, ja nju još zbunjenije, pa mi prstom upire prema autu i opet traži kartu. Polako se za nama stvara gužva, pa u osluškujem hoću li u daljini čuti sirene policijskih vozila, ali samo čujem nju kako mi kao papiga ponavlja: „Karte mašine, karte mašine, karte mašine…“ I onda nakon što je po vjerojatno deset puta izrekla te „strašne“ dvije riječi mi doživimo prosvjetljenje i shvatimo da možda traži prometnu knjižicu. Ozaren odjurim do vozila i s nestrpljenjem joj pružim knjižicu. Osmijeh na njenom licu nam je pružio odgovor da smo napokon na istoj frekvenciji. Tipka registraciju i tip vozila u kasu, a umjesto naljepnice dobivam račun da je cestarina podmirena. Tri eura za sedam dana vožnje. Kasnije ćemo saznati da se kontrola vrši putem kamera postavljenima na cesti i usmjerenima prema registracijskim pločicama. Koliko muke za tri eura! Idemo dalje!



Naš kopilot ima upute da nas vozi samo državnim, važnijim cestama tzv. Drum National, ali ima tu svega pod tim. „Najzabavniji“ dio za amortizere je svakako bilo onih 10-ak km dizanja prašine kroz tri sela u blizini Caransebesa. Nemam osjećaja da je asfalt ikad i stigao u taj kraj, ali kako smo se mogli uvjeriti narednih dana putovanja rumunjskim drumovima, puno se ulaže u obnovu prometnica. Svugdje su radovi, stavlja se novi asfalt i šire se prometnice, što mnogi koriste pa pretječu i kad ne bi smjeli računajući s tim da će se ovaj iz suprotnog smjera pomaknuti dovoljno da dvotračnom cestom prođu tri automobila. I gle čuda, stvarno se svi miču, pa kud svi...



Točno po planu stižemo u Petrosani, smještamo se u hotelčić „Casa Sofia“ u samom središtu grada i pivom ispiremo prašinu iz suhih grla. Potom u đir po gradu i u nabavka mineralne vode koja nam se sad već poprilično omilila a vode nam treba i za sutrašnju turu. Grad je doživio možda i najdramatičniji odljev stanovništva od Revolucije naovamo, jer je 1992. g. imao oko 52.000 stanovnika, 2011.g. oko 34.000, a danas možda i manje od 30.000. Glavna privredna grana je bila rudarstvo, a gašenjem rudnika pomalo se gasi i život u ovom gradu smještenom u dolini rijeke Jiul, između planina Parang i Retezat.



Večerali smo u restoranu koji se nalazi u prizemlju našeg hotela za smiješnih stotinjak kuna u što su uračunate i dvije ture pića. Mislim da nije potrebno posebno isticati koje je piće bilo u pitanju. Samo je jedan lijek za suho grlo. Sanja pronalazi smještaj za sutra navečer i uz puno peripetija obavlja rezervaciju jer u našem novom hotelu nikome nije žurba odgovoriti na e-mail...polako, nema nerviranja, dobit ćete odgovor. Ma briga nas, mi sutra idemo u planinu!

Silazimo niz šporke gradske ulice na kojima nas s jelovnicima u rukama pozdravljaju s: “Hello”. Koloplet stranih, poznatih i nepoznatih, jezika ovih dana odzvanja Marmontovom. Gledaju hipnotizirani u svoje mobitele, zbog slušalice na ušima ne čuju ni vječiti šušur na peškariji, a s maskama na licima i opojan miris obližnjeg jasmina prolazi nezamijećen. Ne osjećam se više u Splitu kao doma. Iz vrtloga jezika do mene dopire glas: “Oće kiša?”, prekidajući nakratko tjeskobu nagomilanu ovom kratkom šetnjom središtem grada. Ne zanima me! Idemo doma! U planinu, gledati, slušati i upijati njene mirise.

Ali prije planine treba do gradskog doma, gdje igrom slučaja na valovima omiljenog Radio Sunca govore o nekoj japanskoj tehnici opuštanja, kupanju ili tuširanju šumom. Zvuči savršeno, a znam i pravo mjesto gdje ćemo se okupati, odnosno istuširati šumom! Nakon tog zlata vrijednog savjeta, Al Bano i Romina Power preuzimaju radijski eter, a i nas dvoje obuzima Felicita. Sreća, za one koji su možda nisu na “ti” s talijanskim.



U rano nedjeljno jutro, Sanja, Rina i ja vozimo se magistralom prema Biokovu. Rina je kudrava osmogodišnja kujica pronađena s još petoro braće i sestara tijekom našeg izleta na Kozjak. Zbog crne dlake dosta podsjeća na hrvatsku ovčarku, ali je u krvi isključivo čistokrvna planinarka. Već sa šest mjeseci je bila na najvišim vrhovima Koraba i Šar planine, a u ovih osam godina je obišla toliko planinskih staza da bi joj pozavidjeli i stariji planinari.



Vozimo se cestom mog djetinstva. Cestom kojoj znam svaki zavoj, svaku kuću i svaki bor uz put. Sa samo pet godina odselili smo brat i ja s roditeljima u Split, gdje je otac već godinama radio i svakodnevno Fićom putovao na posao. Gotovo da nije bilo vikenda kad ne bi posjetili djeda i baku, igrali se s rođacima po Duminoj ledini i sitnim koracima kretali sve više u Biokovo. Neodoljivo me je Bijakova privlačila. S godinama sam spoznao da je planina postala moja prva ljubav, a one se navodno teško zaboravljaju.



Na Biokovu sam rano spoznao da se u planinu ne ide sam. Došavši prije gotovo tri desetljeća autobusom iz Splita do Baškog polja, uputio sam se preko Basta prema Svetom Iliji. Plan je bio da poslije uspona, nastavim Biokovskom partizanskom stazom do Vošca i spustim u Makarsku. Dok sam stigao do Korita, oblaci su se već spustili do podnožja planine. U uvjetima slabe vidljivosti, kišice koje je povremeno natapala moju Yassa trenirku i u godinama rijetkih biokovskih markacija, završio sam u stijeni s koje nije bilo uzmaka. S velikim vojničkim ruksakom na leđima i čizmama, koje sam nabavio na vojnom otpadu u Svetom Kaju, savladao sam biokovsku stijenu pod Kuranikom obećavši sebi da nikad više neću sam u planinu. I nabavio te iste jeseni psa!



Rijetki su bili vikendi koje špringer španijelka Lili i ja ne bi provodili u planini. U početku po Mosoru, a kasnije s položenim vozačkim i pristiglim Yugom 45, i po Biokovu. Nas dvoje s “Grebenskom kartom Dalmacije” iz 1987. koju i danas, cijelu izljepljenu seletejpom, čuvam kao dragu uspomenu, trudili smo se zakoračiti u svaki kutak Mosora, Biokova i Omiške Dinare. Nekih od tih “staza” danas više nema na novim zemljovidima, a i ja bi ih teško pronašao. Jedino što je preostalo su nezaboravne uspomene na te naše zajedničke planinske skitnje tijekom gotovo punih 14 godina.



Danas ćemo Sanja, Rina i ja, kiši u inat, prošetati sjevernim obroncima Biokova. Potražit ćemo Striborove dvore, bez pretjeranih ambicija da stignemo na bilo koji vrh. Došli smo planinu gledati, slušati i pomirisati, a Rina ponjušiti.



Čim napustimo betonski put, zakoračujemo u bajku. Vitka stabla graba obavijena bršljanom scenografija su iz najmaštovitije priče Ivane Brlić- Mažuranić. Hodamo ispod zelenog svoda od povijenih grana, dok se kapi kiše zrcale na listovima koje otresamo svojim ruksacima. Pronalazimo preko stijena odložen Striborov zeleni ogrtač od mahovine ispleten, ali njega u dvorima nije bilo. Jedan suhi list poput slijepa putnika na mojoj cipeli putuje kroz ovu priču, dok se čudesnom šumom skitamo. Grlimo stabla medunca čija kora nam se urezuje u obraze. Duboko udahnemo i zatvorimo oči, a cvrkut kosa leti kroz krošnju maklena, stresajući i posljednje kapi s njegovih listova. Mokri smo, ali sretni.





Pored puta nailazimo i na biokovske jele, zamamna mirisa i čudesnih svijetlih izbojaka, kontrast starijim tamnozelenim iglicama. Markacije je “progutao” bršljan, a od Malika Tintilinića i Domaćih ni traga. Možda je zbog toga što vatru nismo naložili, ali na kiši to nam sigurno ne bi ni bila laka zadaća. Šuma nas je i doslovno okupala.





Silazak je bio znatno brži, jer na skliskim stijenama noga sama leti. Treba stoga biti pažljiv i u komadu stići na ručak koji mama u Makarskoj sprema. Napunjenih baterija, spremni smo za novi tjedan u gradu!

Osvanulo je još jedno prekrasno jutro nad Prenjom. Treće zaredom! U travnju je preoptimistično očekivati da nam se poklopi takav niz dana s idealnim vremenskim uvjetima za planinarenje po najsurovijom bosansko-hercegovačkoj planini. A nama se upravo to dogodilo!

Sretniji smo tim više što znamo da su za sutra prognostičari najavili značajnu promjenu vremena, nove obilne oborine uz vrlo izglednu grmljavinu. Prenj nije planina koja se smije podcijeniti. Prenju se ne smiju okrenuti leđa, jer za tren navuče tmurne oblake i hladnu zavjesu koja prekrije i najskrovitiji kutak planine. O tome svjedoče i ploče s imenima planinara koji su živote izgubili na Prenju. Zasigurno je najpoznatija tragična priča o dvije slovenske planinarke Adi Modić i Marici Hribar koje su stradale u mećavi na Jezercu, 19. kolovoza 1949. god., praktično usred ljeta. U doba godine kad očekujemo uspone po lijepom, sunčanom vremenu, njih dvije su stradale pothlađene zbog olujnog vjetra, ledene kiše i snijega. Spomen ploča pored izvora na Jezercu prepričava tu tužnu priču svima koji zakorače u srce Prenja, kao i ona s imenom Mladena Škreba. Ovaj samo 19 godina „star“ član AO-a PD Zagreb život je izgubio 1. ožujka 1954. g. u snježnoj mećavi poviše Lasnog dola. Nadomak sigurnog zaklona planinarskog doma kojeg su samo tri godine ranije obnovili članovi konjičkog PD Borašnica.

A najveća alpinistička tragedija u Bosni i Hercegovini se dogodila u veljači 1970. g. kad su prilikom prvog zimskog uspona na Lupoglav (2.102 m/nv), drugi najviši vrh Prenja, živote izgubili Ilija Dilber, Zijo Jajatović i Momčilo Stjepanović. Na uspon su krenuli iz planinarskog doma „Jezerce“ 14. veljače, a tijela su im pronađena tek u srpnju iste godine u Barnom dolu, kad je okopnio snijeg. Stoga nam je vjerojatno oprošteno što smo dosadno ponavljali našim prijateljima Dancima koliko je potencijalno opasan silazak preko Skoka u ranojutarnjim satima. Cepin im nažalost nismo mogli ostaviti, jer bi i nama mogao zatrebati na Prijevorcu, pa ih uvjeravamo da pričekaju sa silaskom dok dovoljno ne ugrije. Zaleđene padine su teško savladive bez odgovarajuće opreme, a poskliznuće na njima bez cepina i poznavanja tehnika samozaustavljanja može lako postati pogibeljno. Razumni su naši novi prijatelji i obećavaju nam da će pričekati sa silaskom. Olakšani tom spoznajom, lagodnije smo se mogli uputiti natrag na Rujište. Pozdravljamo se po zadnji puta, želimo im sretan povratak doma uz želje da se uskoro vrate na Prenj i u Bosnu, misleći naravno i na Hercegovinu.



A nas se dvoje oprašta i od kućice koja nam je od prekjučer postala drugim domom. Izlazimo napolje, namještamo dereze, pa natrag na Lasni do. To je put težaka. Akcijaša koji su sa Crnog polja na Jezerce iznosili građevinski materijal za obnovu kuće. Milijun koraka napravljenih s Dalmatinskom radnom brigadom, s drvenim gredama u rukama, blokovima izolacije na leđima. Posebno pamtim armaturnu mrežu koja mi se u jednom nezgodnom zavoju zabila u lijevo koljeno. Iskidane hlače ne čuvam za uspomenu, ali sam umjesto njih sačuvao ožiljak koji mi uvijek izmami osmijeh na lice kad ga ugledam.





Pamtim svaku transportnu turu, i kišu i sunce, i hihot koji još odzvanja kroz Lasni do, smijeh koji se skrasio u krošnjama munike i dočekuje ljubavi nove.
Zbog ledene kore brže se krećemo nego na dolasku, pa vrlo brzo prolazimo i Lasni do i Dolove. Već smo pod Prijevorcem nad kojim stražari kamena kula Sivadijskog Osobca. Osvrćemo se, promatramo zadivljeno Osobac koji nas je jučer usrećio, pa onaj vrh čije ime iz ranije spomenutih razloga ne smijemo izgovoriti, pa opet masivan zub Osobca. Za to vrijeme oblaci putuju nad Zelenom glavom i Otišem. Malo ih skriju, pa ih opet otkriju, neprestano nastavljajući svoju igru poput nestašnog djeteta.





Na Prijevorcu ne puše ni približno tako silovito kao prije dva dana, ali daleko od toga da je mirno. Vjetar se podiže s Bijelih voda, povijajući travu tek nedavno oslobođenu tereta nagomilanog snijega. Sa sjeverne strane Prijevorca još uvijek caruju snijeg i led. Studen bridi po rumenim obrazima, ni lista nema da ga vjetar odnese dolje, sve do Crnog polja.



Po zadnji put ovog vikenda osvrćemo se prema Osobcu, pa silazimo prema Bijelim vodama. Dalje će na nas budno paziti Sivadije i Kamenac. Čuvaju nas od oblaka koji se trude zakloniti nam sunce. Razbijaju ih o svoje grebene i tjeraju dalje od nas. Na Bijelim vodama smo sreli dvoje planinara iz Mostara, ako ne računamo „posadu“ na Jezercu, jedine tijekom ova tri dana prenjanja.



Još je preostao samo silazak niz Vilin klanac, pa preko Varde na Rujište. U „Snježnoj kući“ da uz slasne zalogaje i hladno pivo stavimo točku na „i“, pa zadovoljni krenemo natrag prema Splitu.



Presretni smo, Prenj nas je iznova oduševio i rasplamsao staru ljubav. Oživila su sjećanja na brojne uspone, na radne akcije i druženja s prijateljima, s drugovima koje smo ponijeli sa sobom na ovaj put. Dva para „čizmi skitaljki“ odjekivalo je dubokim prenjskim dolinama kao njih osamdeset i šest iz Sanjinog sna.



Botini i Vjetrena brda čekaju da i s njih skinemo azimut dosad posjećenim prenjskim dvijetisućnjacima, a na toj će listi čak i u snu bit samo dva imena. Vas ćemo ponijeti u srcima…baš kao i ovog puta.

Kad smo se prije dvije godine vraćali doma s Pireneja počeli smo razmišljati o sljedećem većem putovanju. Imali smo 2.500 km vožnje do Splita i sasvim dovoljno vremena za razmišljanje, ali mislim da nismo napravili ni prvih 50 kad je Sanja na ulasku u jedan kružni tok oko Girona izustila: „Rumunjska“. Moram priznati da nisam nikad razmišljao o Rumunjskoj kao planinarskom odredištu, ali je vjerojatno i ta mistika Drakuline domovine presudila da odmah izustim: „Ajmo!“ i prije nego što smo izašli iz kružnog toka. Znali smo da dogodine idemo s našim Mosorašima u Bugarsku, pa je za Rumunjsku rezervirana 2017.g. Izgledalo je to u tom trenutku tako daleko, s dovoljno vremena za pripremu puta, učenje jezika i razradu plana.

A ove dvije godine su tako brzo prohujale da smo doslovno tek zadnja dva mjeseca pred put intenzivnije započeli s planiranjem. Informacije su iznimno šture, većina opisa staza na webu je na rumunjskom, a mi u tom trenutku nismo napredovali dalje od naučenih fraza za pozdravljanje i predstavljanje. Ni činjenica da su talijanski i rumunjski srodni romanski jezici nije bila od veće pomoći, a jedina knjiga koju smo mogli pribaviti o rumunjskim planinama se kasnije pokazala poprilično beskorisnom. Sad je postalo očito da krećemo u pustolovinu. Za Pirineje smo prije polaska napisali okvirni dinamički plan puta, znali smo točno gdje počinje svaka staza za svaki planirani vrh, koliko je točno vremena potrebno za svaku turu te smo također znali gdje ćemo noćiti. Za Rumunjsku smo znali samo gdje počinju staze, sve ostalo je bilo na nama da otkrijemo, odnosno da razotkrijemo pretjerivanja autora u opisima dužine staze i trajanjima uspona. Ali o tom nešto kasnije.

Vođeni starom narodnom „Ko nosi, ne prosi“ u Rumunjsku smo krenuli s punim autom stvari i opreme.



Plan je bio da prvog dana dođemo do Kreševa što baš nije polovica puta (malo kraće od trećine), ali se upravo tog vikenda već petu godinu zaredom održavao 3fok festival outdoor filma i fotografije koji organizira PD „Bitovnja“. Bila je to prigoda vidjeti se starim prijateljima Zokom, Ivanom, Tunjom, Andreom...što se naravno nije moglo propustiti. I bilo je to uistinu jedno prekrasno iskustvo i više nego ugodno provedena večer.





Sutradan nastavljamo put prema Temišvaru u kojem smo rezervirali naše prvo noćenje u Rumunjskoj. Ovo je u biti bilo i jedino noćenje koje smo iz Splita rezervirali, jer kao što sam već spomenuo nismo znali šta sve možemo očekivati na putu i dokle ćemo stići već sljedećeg dana. Za ovako dug put smo se opremili glazbenom pratnjom s mp3-a koja nas zamalo koštala detaljnijeg pregleda i rastavljanja vozila na granici Bosne i Srbije kod Zvornika na Drini. Naime, mp3 sam u žurbi dan pred put nakrcao glazbom s računala bez detaljnijeg pregledavanja foldera. Naravno da se tad na njemu nađu na istom mjestu i rock uspješnice iz 70-ih i nešto što nisam nikad čuo u životu ali sam siguran da su pravi hitovi na Youtube-u kod mladosti od 13 do 16 godina (hvala File!), ali i Thompsonova „Iza devet sela“ koja je upravo bila na programu kad smo stigli tik pred kućicu pogranične policije. Desnica već bježi s mjenjača na mp3 koji, dok vičem Sanji kako je još uvijek dobra ova stara „Super Trouper“, leti na stražnje sjedalo, a lijevom uz široki osmijeh pružam osobne i prometnu policajcu koji nam želi dobrodošlicu u Srbiju…bez osmijeha na licu.





Prvi dio puta cesta nas vodi prateći Drinu prema njenom ušću u Savu, pa preko Srijema, Fruške Gore i Bačke prema Banatu. Na umu samo isti stihovi, a ni mi ne vidimo to more o kojima pričaju stare knjige. Ipak u duši nema loma, ali zato ima u želudcu koji počinje sve glasnije zavijati dok se vozimo kroz polja suncokreta prema Bečeju.



Krajičkom oka primjećujemo neki gaj s lijeva i očito neki restoran u njemu. Nakon 100 m okret pa natrag prema oazi u kojoj ćemo potražiti okrjepu za naša vožnjom izmoždena tijela. Stiže jelovnik, fala Bogu ćirilicu još pamtim iz školskih klupa, a dobro je došla i ove zadnje dvije godine u Bugarskoj, pa se brzo odlučujemo za jelo. Problem je samo u tome što nismo sigurni u omjer dinara i kune, ali se Sanja prisjeti scene u kojoj Anđelka kaže Andriji: „Ajde bre Andrija, pa to je samo dve hiljade dinara za novu tašnu“.



Tašnu smo pojeli, karticom platili i kasnije s bankovnog izvještaja saznali da je to cca. 130 kn i koliko je u biti Anđelka skromna žena. A da nismo stali ručat još bi imali krivu sliku o njoj. Tako prosvjetljeni nastavljamo dalje poprilično prav put prema srpsko-rumunjskoj granici na koju ovog puta stižemo s već „ušutkanim“ mp3-om.


Ovaj policajac je već zainteresiraniji za nas. Uostalom nema gužve, pa nam posvećuje sve svoje vrijeme. Gleda vozačku i pita me zar još ovakve vrijede kod nas, a onda još uoči i Hajdukov grb na njoj. Sto pitanja, sto mojih već automatskih odgovora. Vidi se da nikad ne prelazim granicu ako ne idem planinariti. Kratki pregled prtljažnika, pa me uz savjet da odmah kupim vinjetu prepušta Rumunjima u ruke. Rumunja pozdravljam na tečnom rumunjskom s: „Buna seara“, ostavljajući neosporni dojam ozbiljnosti, na što on tečnom srpskom odgovara: „Dobro veče, gde idete?“. Sad više nisam siguran je li idem ili se vraćam. Gledam u retrovizor i vidim da se iza vijori srpska trobojnica, pa se brzo priberem i izustim da idemo u Transilvanijske Alpe. Sad sam izgleda ja njega zbunio, jer je i on ostao na nekoliko trenutaka u popriličnoj nevjerici. Kasnije smo još u nekoliko prilika ostavili naše rumunjske sugovornike tijekom putovanja u čuđenju kad bi im rekli da smo iz Hrvatske i to iz Splita. Teško im se pomiriti sa činjenicom da smo s mora došli u rumunjska brda. E da su samo čitali postove mojih prijatelja koji su danima na FB-u samo izvještavali o temperaturama zraka u Dalmaciji, znali bi da smo u pravo vrijeme „pobjegli“ s mora.
U Temišvar koji je udaljen samo nekih 50-ak kilometra od granice stižemo malo prije 21h. U to vrijeme je u Splitu 20h, jer smo napustili našu srednjoeuropsku vremensku zonu i „izgubili sat“. Vratit ćemo ga dva tjedna kasnije. Smještamo se u hostelu u samom centru grada, nešto kao da smo kod nas u Marmontovoj, pa se još uvijek siti ali žedni spuštamo na glavni trg po turu-dvije Ciuc Premiuma, prve pive koju smo degustirali u Rumunjskoj. Veliko pivo 10 kn…već sad se isplatila ova vožnja!



Iako je noć, Temišvar mi se doimlje izrazito urednim i sređenim, pa ćemo ujutro napravit đir kroz grad.Već snivamo o postelji, jer je dug put iza nas. Ali prije počinka tražimo i pronalazimo smještaj u Petrosaniju koji će postati naše sljedeće odredište. Sutra ćemo iz Banata prema Transilvaniji. Pustolovina tek počinje!

Ranojutarnje svjetlo stidljivo se probija kroz zamućeno staklo prozora iznad naših glava obasjavajući unutrašnjost kućice. Pogledom tražim usnulu Sanju koja je upravo otvorila svoje snene oči, a zatim podižem glavu iz vreće. Jedan od Danaca u potpunoj tišini preslaže svoje stvari, nazvat ćemo ga zbog lakšeg praćenja fabule Mikkel. Rasmus i Viktor još spavaju, dok Mads već čita knjigu. Još sinoć smo primjetili da je svatko donio knjigu sa sobom. Ali to nije sve! Na stol su tad iznijeli i staklenke s ajvarom, paprikama, feferonima, svježi sir, domaće kobasice, a to je tek dio onoga što smo prepoznali pod svjetlom voštanice. Mads je profesionalni kuhar i, kako nam je objasnio, žele tijekom boravka u Bosni i Hercegovini kušati domaće delicije koje ne mogu često pronaći na policama danskih trgovina. S ovakvim gurmanima ništa ne može istrunuti u državi Danskoj.

Ovo su putovanje osmislili za 30. rođendan prijatelja Viktora. Prije dolaska na Prenj bili su u Lukomiru, spustili se u Rakitnicu, pa se popeli na drugu stranu kanjona u Bobovicu, ali im ni to nije bilo dovoljno, pa su se za nagradu popeli još i na Drstva. Kondicije im definitivno ne nedostaje, pa njome nadoknađuju nedostatak opreme. Nisam vam ni stigao ispričati da su sinoć na Jezerce izašli preko Skoka u potpuno neadekvatnoj obući, a Rasmus je natovaren svim onim staklenkama stigao čak u bermudama. Stoga prvi dio jutarnjeg razgovora uz kavicu vodimo oko toga kamo bi ih danas uputili. Svjesni su činjenice da na najviše prenjske vrhove ne mogu zbog trenutačnih snježnih uvjeta i bez adekvatne opreme koja podrazumijeva bar dereze i cepin. Stoga im na zemljovidu pokazujem stazu do Lasnog dola gdje bi mogli otići uživati u pogledu na Sivadije i Osobac, a kao jedini vrh preporučam uspon na ovaj zakrivljeni stožac iza kućice. Objašnjavam im, kao što su meni objašnjavali prije puno godina kad sam ga ugledao po prvi puta, da se tom vrh nikad ne izgovara ime, jer se nakon te pogreške trenutno zacrni nebo nad Prenjom i počne kiše koja pada danima. A to ne želimo ni mi, ni oni. Reći ću Vam samo da je tom vrh prvo slovo u imenu „t“, a zadnje „š“. Ne znate? Ok, ok! Između ta dva slova je velika papiga, tri slova.



Ostavljajući im zemljovid Prenja, ali i krplje ako se odluče napraviti „đir“ do Lasnog dola, pozdravljamo se i krećemo prema vrhu. Cilj smo svojim dolaskom na „Jezerce“ već ispunili, a ako nam Osobac dopusti, s radošću bi bacili pogled s vrha. Rano smo u prohladno jutro započeli s usponom, dok je još uvijek zaleđena snježna podloga koja nam omogućava brzo napredovanje.



Pored stijene na kojoj iz snijega viri natpis „Osobac“ skrećemo oštro u smjeru istoka. Lako se da zaljučiti da „staza“ vodi prema sedlu između Malog i Velikog Osobca, iako ne mogu skinuti pogled sa zavodljive grape koja kroz jugozapadnu stijenu vodi direktno na vrh. Promatrao sam je još jučer sa žudnjom skriven iza tamnih naočala dok smo prolazili podnožjem Osobca. Drugi se muškarci osvrću za ženama, a ovaj čudak za grapama i grebenima. Ni sam se sebi načuditi ne mogu.



Zajedno nastavljamo put prema vrhu. Dereze još uvijek dobro drže podlogu, iako je u međuvremenu sunce prešlo preko grebena i obasjalo našu padinu. Sigurno će biti problema s propadanjem u omekšani snijeg na povratku s vrha, ali se ne zamaramo razmišljanjem o tome. Ushićeni smo pogledima koji se otvaraju s dobivanjem visine. Isprva se sve češće osvrćemo da bi uživali u pogledu na prenjske divove, Otiš, Zelenu glavu i Botine, sve redom vrhove više od 2.000 m/nv.





A po izlasku na već spomenuto sedlo vidici se šire daleko na istok i sjever. Pogled leti na snijegom prošarane vrhove Bjelašnice i Visočice koje više spaja, nego razdvaja duboko usječeni kanjon Rakitnice. Često smo u prošlosti planinarili tom geografskom granicom između Bosne i Hercegovine, pa pogled budi lijepe uspomene na naše zajedničke uspone. Uočavamo čak i kuće u Lukomiru tik do ruba kanjona Rakitnice i ne gubeći vrijeme fotografiramo taj prizor kako bi po povratku pokazali našim novim prijateljima iz Danske gdje su bili prekjučer. Selo Lukomir nosi laskavu titulu posljednjeg autentičnog planinskog sela u Bosni i Hercegovini, a s obzirom da je smješteno na čak 1.495 metara iznad razine mora, najviše je naseljeno mjesto u državi. U selu su i danas prisutni elementi staroga načina života iako je i ovdje stigao dah modernoga doba. Ipak, selo je zadržalo tradicionalnu arhitekturu kamenih kuća pokrivenih šindrom od trešnjinog drva jer su ga zaobišla ratna razaranja. Veseleći se skorom povratku u Lukomir i vrh Obalj koji stražari nad njim, koji za naš HPD Mosor organiziramo početkom srpnja, nastavljamo uspon snježištem prema vrhu.







Nakon prijeđenih stotinjak metara, stižemo pod padinu na kojoj je snijeg okopnio što podrazumijeva skidanje dereza sa cipela. Savladavamo strmu travnatu padinu povremeno se pridržavajući rukama za busenje trave ili tek poneki rijetki, ali iznimno trnoviti, grmičak. Ne volim ovakve terene, jer je trava u pravilu skliska, a čvrstih hvatišta nema ni za lijek. Pokoji kamen među travom, tek je zamka za neiskusne.







Prepuzavši strmac za koji nam natpis na kamenu pojašnjava da je prečac, nastavljamo s usponom kroz klekovinu odlučni da natrag ne idemo „prečacem“. Povremeno nas „put“ vodi preko snježišta koja su već dovoljno omekšala na podnevnom suncu, pa nema potrebe za ponovnim stavljanjem dereza. Samo čvršći udarac rubom ili vrhom cipele i imamo sigurno nožište.





Uskoro stižemo iznad čudesnog kamenitog Okna, Gavrina oka. Ime je dobio po alpinistu Gavri Bilbiji koji je navodno 60-ih godina prošlog stoljeća kroz okno Osobca ispenjao prvenstveni smjer. Gavrino oko možda nema onu eleganciju gotovo pravilnog kruga Hajdučkih vrata na Čvrsnici, ali mi je osobno impresivnije. Naslonjeno je na veliki kameni zid koji kao da su divovi sagradili na 2.000 metara iznad razine mora, a tri savršeno posložena krovna megalitna bloka most su u drugu dimenziju.



Nije ovo jedino okno na Prenju, ali čak ni na Osobcu. Postoji još jedno manjih dimenzija u sjeverozapadnom bridu Osobca, kojim vodi klasični zimski alpinistički smjer, a posljednje dvije godine i via ferrata. Upravo ovaj osigurani planinarski put privlači sve veći broj planinara na Osobac, pa je prošlog ljeta napokon obnovljena staza iz Lasnog dola na vrh. Dugo vremena bila je izbjegavana zbog sumnjive minske situacije, pa se prema vrhu išlo samo po debelom snježnom pokrivaču. Kontaminiranost pojedinih dijelova Prenja minama nažalost je nedavno potvrdila i informacija Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine o mini koja je pronađena neposredno ispod Skoka, samo par metara od planinarske staze. Skok se nalazi pod Osobcem i ovo nije prvi put da je minu vjerojatno nanio snijeg s ruba platoa između Osobca i Zubca. To je srećom daleko od pristupne staze vrhu, a imamo i puno povjerenje u markirani put pa bezbrižno skakućemo prema vrhu.





Nastavak puta nas vodi rubom jugozapadne stijene Osobca, između guste klekovine i ponora do Lasnog dola sve do snježne kape na grebenu i strehe koja se izvila prema sjeveru. Vrh nam je nadohvat ruke, a podloga je zbog konstantnog strujanja vjetra ohlađena i dovoljno tvrda da brzo prijeđemo tih zadnjih stotinjak metara. Ipak zastajemo, jer se pod nama otvara pogled u Konjičku Bijelu i još dalje do Konjica. Iz Konjičke Bijele sam Osobac prvi puta ugledao 24. svibnja 2008. godine. Sjećam se tog pogleda iz šatora koji me obuzeo za cijeli život, srebrnih litica na kojima se ljeskaju kišne kapi i oblaka koji su se dizali iz doline Bijele, visoko iznad svijetlozelenih šuma Rakova laza. Tad sam prvi puta zakročio u bajku Prenja i nikad više nisam iskoračio. Uvijek sa sobom nosim slike i mirise Prenja. Svaku planinu s Prenjem uspoređujem i u svakoj neuspješno tražim bar privremenu zamjenu.





Zadnji su koraci uspona, uspinjemo se na vršak snježne kugle. Više točke od ove na grebenu nema, na vrhu smo! Preplavljeni oduševljenjem, pogledom tražimo poznate vrhove. Na Prenju sve je manje onih s kojih nismo „skinuli“ azimut Osobca. Naviru sjećanja, anegdote druženja sa Zonzonima tijekom izgradnje „Jezerca“, priča o Prenju uz iskre vatri i pjesama otpjevanih iz dna duše. Stižu me slike dragih lica koja su se odlučila bez pomoći države, bez razumijevanja planinarskog saveza, iz pepela podići vjerojatno i najznačajniji planinarski objekt u Bosni i Hercegovini. Moji drugovi Zonzoni, Divovi!
Uživamo u prekrasnom danu i pogledu s vrha na Čvrsnicu, Vranicu, Bitovnju, Bjelašnicu, Visočicu, Crvanj, Velež… Čarobne su planine Dinarskog gorja. Sve jedna ljepša od druge.







Izlazak na vrh je tek prvi dio uspona. Nastavak je silazak s vrha, u pravilu zahtjevniji od samog uspona. Umorniji smo, zadovoljno opušteni, a podloga je mekša na podnevnom suncu. Sve to iziskuje dodatan napor da sačuvamo koncentraciju i ne otkližemo prebrzo do Lasnog dola. Usprkos svom trudu, bilo je na nekoliko mjesta propadanja noge u snježne zamke, ali osim derezama poderanih hlača, za koje je ionako tijekom uspona Sanja ustvrdila kako bi bilo vrijeme da kupim nove, drugih žrtvi nije bilo. Ne znam zašto, ali tad mi odmah u uho uđu Balaševićevi stihovi: „Moja je draga veštica, o tom ni reči nikome…“







Na Lasnom dolu primjećujemo novi trag skija, a po dolasku na „Jezerce“ otkrivamo da su stigli Jesena i Andro. Bili su na Čvrsnici, pa odlučili „skoknuti“ na drugu stranu Neretve. Ugodnog li iznenađenja za kraj dana!



A tek miris koji se širio iz lonca na peći! Naši su cimeri Danci dan iskoristili za uspon na onaj obližnji vrh s nazivom papige u imenu, ali i za skupljanje drva za našu zajedničku peć i pripremu, vjerovali ili ne, punjenih paprika. Čudesna planina privlači samo čudesne ljude!

Iz postelje me ne izvlači alarm, jer mi je desno uho duboko zavaljeno u jastuk, a na lijevo već poduže slabo čujem. Budi me kao i svakog jutra Sanja, poljupcem u obraz, a za njom i miris jutarnje kave koji ispuni sobu. Još poluzatvorenih očiju, prebacujem prvo lijevu nogu preko ruba kreveta, a tek potom i desnu. Ionako nikad nisam bio jutarnji tip, pa se ne ustručavam ustati na “krivu” nogu. Moj jutarnji napitak je već u šalici, a dok ga približavam usnama Sanja se misteriozno smješka. “Znaš li što sam sinoć sanjala?”, priupita. Niti sam Vidoviti Milan, a kao što ste mogli zaključiti iz rečenice-dvije ranije nisam ni jutarnji tip, pa samo podignem desnu obrvu u znak iščekivanja odgovora. “Sanjala sam da sam se probudila i ugledala na stolu popis za naš izlet koji smo dugo planirali samo za nas dvoje i na kojem je bila poduža lista redom poznatih imena. Kako si se u tim trenucima i ti probudio, priupitala sam te kakav je ovo popis, a ti si mrtav-hladan odgovorio da su to sve prijavljeni za današnji izlet.” “Ali zbog čega su imena tek od broja 30 do broja 86?” “Do broja 30 je naša uža ekipa koja ionako uvijek ide s nama, pa ih nisam ni zapisivao”: odgovorih ja u Sanjinom snu. Završavajući priču o snu, Sanja prasne u smijeh, a ja hitro obećam NAŠU skoru zajedničku turu.

Produženi je vikend. Vikend koji planinari najviše vole, jer nama ovisnicima je uvijek premalo vremena za boravak u planinama. Ovog je puta razlog tome Uskrs, a naše (Sanjino i moje!) je odredište nedvojbeno najsurovija planina Bosne I Hercegovine. Mnogi joj tepaju i pridjevom “najljepša”, ali je teško, meni gotovo nemoguće suditi o ljepoti svake pojedine planine kad mi je svaka na svoj način prelijepa. Svakako je najsurovija jer o tome svjedoče i žrtve koje su život izgubile u njoj, nerijetko i nadomak čvrstog krova nad glavom. Jedanaest vrhova iznad 2000 metara nadmorske visine, doline koje su izdubili nekadašnji ledenjaci i bezbrojne staze u svaki neminirani kutak ove doista čudesne planine koja kao da je teleportirana iz Alpa. Sve to magično privlači, ali srećom ne toliko velik broj posjetitelja kao Alpe. U planinama jedina buka smije biti od udara groma u daleke naoštrene vrhove, žubor mora nadglasati žamor, a vjetar u krošnji munike čovjekovu viku.



Ovog ćemo puta u Prenj krenuti s Rujišta, s “mostarske strane”. Prije nekoliko godina smo se upravo za Uskrs također pokušali “probiti” do Jezerca, ali nas je u tome spriječio obilan pršić koji je pao tijekom naše prospavane noći na “Snježnoj kući”. Dijelom upravo zbog te “rukavice” koju nam je Prenj bacio u lice, vraćamo se odlučni da nastavimo sanjani put.

U subotu ujutro smo na početku staze, kod planinarskog doma “Rujište” pred kojim nikoga nema, baš kao i te već spomenute prigode od prije nekoliko godina. Nema čak ni psa koji nas je tad pratio po snijegu sve do planinarske kuće “Bijele vode”. Odlučno pratio, a na svakoj pauzi podizao promrzle šape na naše krplje. Njegovoj sreći nije bilo kraja, kad smo te subote odlučili ne nastaviti put. Odjurio je natrag prema Rujištu i nikad ga više nismo vidjeli. Nadali smo se da nas ovog puta neće dočekati, on ili neki drugi “pujdo” koji prati planinare po Prenju u zamjenu za koji zalogaj mesnog doručka ili paštete. Pratnja nam ne treba, planiramo noćiti u planinarskom skloništu “Jezerce” u koje psi ne smiju, a za psa je noć u planini poput Prenja pogubna. Ne toliko zbog hladnoće, koliko zbog čopora vukova kojima je pseto zbog izdaje stare desetak tisuća godina navodno poslastica. Naravno, da smo sami u skloništu pustili bi ga unutra, ali ne možemo se pouzdati u popustljivost drugih eventualnih posjetitelja “Jezerca”. Ovako, riješeni te brige, krećemo teško natovareni s ruksacima težine 20-ak kilograma ususret novoj prenjskoj pustolovini. Nosimo gotovo sve, osim skija. Vidljivo je da su okolni vrhovi gotovo bez snijega, pa ih zbog kraćeg užitka nema ni smisla vući toliki put. Umjesto njih, na ruksacima su zakačene krplje, dereze ali i cepini zbog planiranog uspona na Osobac, jednog od prenjskih divova. Pa onda vreće za spavanje i podmetači, čak i drva za potpalu, jer u okolici skloništa raste samo munika. Kad tome pridodamo hranu za tri dana, vodu za danas jer ćemo navečer nadopuniti zalihe na izvoru u blizini skloništa, plinsko kuhalo i rezervnu presvlaku, za tren se ruksak napuni do točke pucanja. Štapovi u rukama olakšavaju držanje ravnoteže dok se uspinjemo pored zadnjih vikendica na Rujištu, te potom šumskom cestom izlazimo na Vardu sa zloslutnim izgorenim deblima starih munika. Dolje u dubini, s naše desne strane, ostaje prostran dolac s vidljivo obnovljenom kućicom i ogradama. Ovce su negdje daleko, tek ih čeka povratak u planinu, a ni dim se iz dimnjaka ne povija. Prenj još uvijek spava svoj zimski san, iako smo kalendarski još prije mjesec dana dočekali proljeće.
Tek što smo skrenuli stazom kroz gustu bukovu šumu prema Vilinom klancu iz daljine do nas dopre zvuk uraganskog vjetra. Čekamo da prođe, ali ne jenjava. Sa svakim korakom zvuči sve strašnije ta potmula grmljavina. Zastanemo da pažljivije osluhnemo. Pa to je zvuk kamiona! Ne jednog, već više njih. Nema sumnje šta rade u ovim prašumama, izvlače debla stoljetnih bukvi. Ubrzo izlazimo na šumsku cestu koja je još do prošle jeseni bila planinarska staza. Debla s markacijama leže uz put, brišući spomen na sav trud uložen u desetljeća i desetljeća održavanja ovih staza. Odlomljene grane leže uz put, a kamen se bijeli od udaraca mehaničkih čudovišta. Cesta se spušta do one koja vodi u dno Vilinog klanca, a gdje se pred našim očima vrši utovar posjećenih stabala u kamione. Otkida se duša planini, civilizacija uzima svoj danak u šumi.
Dalje nam slijedi dobro poznat uspon uz Vilin klanac, stazom obilježenom žutom trakom koja bi trebala spriječiti skretanje s puta jer je ovo minski sumnjivo područje. Tužna uspomena na bolan rat koji je svoje ožiljke ostavio i po Prenju. Sve je planinarske objekte trebalo iznova sagraditi, a zbog mina neki dijelovi planine će nam još dugo biti nedostupni. Traka je pod utjecajem snijega i vremena popustila, pa je u dijelovima razasuta po tlu. Dok nam iza leđa dopiru glasovi radnika koji ukrcavaju Prenj u kamione, uspinjemo se prema Bijelim Vodama do kojih će nam trebati još sat hoda kroz šumu. Povremeno gazimo kroz krpice snijega, a cijelo vrijeme nas prati cvrkut ptica koje se svojski trude nadglasati buku teške mehanizacije. Priroda nastavlja svoj otpor, u neravnopravnom sukobu s čovjekom.



Sve češće se kroz granje otvara pogled na Sivadije desno i Kamenac lijevo od nas, ulazimo u dolinu Bijele Vode na čijem dnu se nalazi planinarska kuća „Adnan Krilić“. Tu sam pod njom jednom po povratku s radne akcije na Jezercu sreo i dobrog duha Prenja, Anesa Volodera iz Mostara koji je neumorno iznosio materijal za obnovu kuće koja se radila gotovo u isto vrijeme. Uspjeh u današnje vrijeme ponajprije ovisi o pojedincu. Čovjek je kritična masa, jedan, jedini. Kad se prvi pokrene, još će možda netko pripomoći, a možda i neće. To ipak pojedinca ne sprječava da krene, jer prvi korak ionako radimo za sebe, a drugi za cijeli svijet.



Jutros smo uranili i stigli prije dežurnog. Sad nam preostaje samo odmoriti se u zavjetrini s pogledom na jug i Velež, olakšati ruksake od kojeg zalogaja i gutljaja još uvijek prohladne vode. Sunce nas grije, puni energijom za nastavak puta. Nastavljamo dalje prema Prijevorcu koji nam je sad pred očima. Lijevo se vidi i snijegom zametena kruna Prenja, Zelena glava i Otiš. Najviši vrh i njegova druga pratilja, jer je prva Lupoglav kojeg ne možemo vidjeti iz ove doline. Prolazimo pored limenog korita i bunara po kojima je cijela dolina dobila ime, ali ne zastajemo jer nema potrebe za nadopunjavanjem zaliha. Vodom ćemo napuniti boce na vrelu Jezerce pored našeg prenoćišta. Sve je više snijega pred nama, klekovina sve je gušća, a markacija kao da je sve manje. Probijamo se kroz zeleni zid, trudeći se ne propasti kroz snijeg i zapeti cipelom u skriveno granje. Uglavnom smo uspješni u tome, s naglaskom na „uglavnom“. Na izlasku iz najgušćeg dijela pred nama se ukazuje velika stijena koja se nekad davno sjurila s okolnih grebena u dolinu i sad mami penjače da u njoj potraže najteže detalje. Tragovi lavina su vidljivi posvuda po padinama Kamenca, dok je na Sivadijama već okopnio snijeg ali zasigurno ni one nisu bile pošteđene njihovih brazdi prije mjesec-dva. Uspinjemo se prema Prijevorcu, a uz rubove snježnika sve je više purpurnih cvjetova šafrana koje se trudimo ne ugaziti. Teška je to misija, ali teški smo i mi kad nešto takvo čvrsto odlučimo.



Još par opreznih koraka i izlazimo na prijevoj s kojeg se otvara čudesan pogled prema sjeveru planine. Tik poviše nas, strši niži Sivadijski Osobac, a pred nama s druge strane Dolova, nebo para Osobac! Nije vitak kao susjedni Zubac, više je masivan poput vučjeg kutnjaka derača. Primjećujem da na istočnim obroncima ima od snijega već oslobođenih stijena i travnatih strmina. Više bih volio da je sve pod snijegom, pa da rano ujutro dok je sve okovano ledenom korom sigurnije izađemo na vrh. Ali nije planina uvijek raspoložena za naše želje, pa treba sačuvati zahvalnost što uvjeti nisu još i teži. Nalazimo se gotovo na istoj visini kao i naša kućica na Jezercu do koje smo naumili doći, ali sad prvo slijedi silazak u Dolove, a potom lagani uspon preko Lasnog dola do cilja. Prijevorac je, kako su mi prije desetak godina pričali dobri poznavatelji Prenja, također slovio za jedan od onih minski sumnjivih kutaka planine, pa se pokušavamo što je više moguće držati staze. Staza je naravno pod naslagama snijega, kao i veći dio markacija, pa se obradujemo kad nakon svakih stotinjak prevaljenih metra ugledamo crveno-bijeli krug na kori munike. Ljudskih tragova ne nalazimo u snijegu, ali zato životinjskih ne nedostaje. Nisam nikad našao vremena da poput Winettoua naučim čitati tragove ili primicanjem izmeta usnama otkrijem kad je ta neidentificirana životinja počinila što je već počinila ili Božemeprosti kušanjem istog otkrijem što je jela tog dana. Rasterećeni vlastitim neznanjem, nastavljamo s blagim usponom prema vrhu doline. Ubrzo stižemo na križanje sa stazom koja dolazi sa Crnog polja. Prvi ljudski tragovi danas, dvojica na skijama, prvi s jačim kostima, drugi vitkiji i u crvenoj vjetrovci... Ok, ok, pa nisam vam ja Winettou! Ajmo dalje, uhvatit će nas noć u planini!



Prolazimo i pored odvojka na kojem se iz snijega nazire natpis „Osobac“. S ovog ćemo mjesta sutra krenuti na uspon. Sad smo već vrlo blizu našeg čvrstog krova nad glavom, pa noge ubacuju u višu brzinu. Savladavamo zadnji prijevoj i eto „Jezerca“ pred nama. Teško je sakriti oduševljenje prizorom bajkovite kućice okružene stjenovitim vrhovima i šumom munike, a čiji limeni krov pokušava parirati okolnim visovima. Iz dimnjaka ne kulja dim, zasad smo sami.



U kućici se raspremamo, pripremamo drva za ogrjev te se spuštamo do obala „Jezerca“ na čijem se istočnom rubu nalazi vrelo. To je sad tek rupa u snijegu promjera 60-ak centimetara iz koje se uz pomoć vezice i metalne posude hvata dragocjena tekućina. U jednom trenu posuda klizne s vezice i potone, pa sam otrčao natrag do kućice po štapove za hodanje kako bi je izvukao iz mrzle vode. Sad Sanja veže vezicu koristeći sve meni poznate i nepoznate čvorove, pa više nema izgleda da opet isklizne u vrelo.





Vatra pucketa ispunjavajući sobicu mirisom dima, dok na plinskom kuhalu „kuhamo“ juhu i grickamo slasne zalogaje sira i pancete. Misli već polako lete na Osobac koji promatramo kroz prozor, s nestrpljenjem iščekujemo novi dan i nove izazove. Današnji dan je ispunio sva naša očekivanja. Vrijeme nam je bilo naklonjeno, gotovo bez oblačka na nebu, a planina nas je prigrlila kao što majka grli svoju djecu.



U sadašnjost nas vraća otvaranje vrata i čupava glava koja znatiželjno proviri unutra i izusti „Hello“. Nije bio jedan, nisu bila dva, već četiri Danca! Četiri Danca na 1.650 metara iznad razine mora. Sutradan smo saznali da je najviši vrh Danske deset puta niži od nadmorske visine „Jezerca“. Ali o tom sutra. Noć je bacila crni veo posut zvijezdama na Prenj…