Marketing
Prenjska trilogija, 2. dio
Ranojutarnje svjetlo stidljivo se probija kroz zamućeno staklo prozora iznad naših glava obasjavajući unutrašnjost kućice. Pogledom tražim usnulu Sanju koja je upravo otvorila svoje snene oči, a zatim podižem glavu iz vreće. Jedan od Danaca u potpunoj tišini preslaže svoje stvari, nazvat ćemo ga zbog lakšeg praćenja fabule Mikkel. Rasmus i Viktor još spavaju, dok Mads već čita knjigu. Još sinoć smo primjetili da je svatko donio knjigu sa sobom. Ali to nije sve! Na stol su tad iznijeli i staklenke s ajvarom, paprikama, feferonima, svježi sir, domaće kobasice, a to je tek dio onoga što smo prepoznali pod svjetlom voštanice. Mads je profesionalni kuhar i, kako nam je objasnio, žele tijekom boravka u Bosni i Hercegovini kušati domaće delicije koje ne mogu često pronaći na policama danskih trgovina. S ovakvim gurmanima ništa ne može istrunuti u državi Danskoj.
Ovo su putovanje osmislili za 30. rođendan prijatelja Viktora. Prije dolaska na Prenj bili su u Lukomiru, spustili se u Rakitnicu, pa se popeli na drugu stranu kanjona u Bobovicu, ali im ni to nije bilo dovoljno, pa su se za nagradu popeli još i na Drstva. Kondicije im definitivno ne nedostaje, pa njome nadoknađuju nedostatak opreme. Nisam vam ni stigao ispričati da su sinoć na Jezerce izašli preko Skoka u potpuno neadekvatnoj obući, a Rasmus je natovaren svim onim staklenkama stigao čak u bermudama. Stoga prvi dio jutarnjeg razgovora uz kavicu vodimo oko toga kamo bi ih danas uputili. Svjesni su činjenice da na najviše prenjske vrhove ne mogu zbog trenutačnih snježnih uvjeta i bez adekvatne opreme koja podrazumijeva bar dereze i cepin. Stoga im na zemljovidu pokazujem stazu do Lasnog dola gdje bi mogli otići uživati u pogledu na Sivadije i Osobac, a kao jedini vrh preporučam uspon na ovaj zakrivljeni stožac iza kućice. Objašnjavam im, kao što su meni objašnjavali prije puno godina kad sam ga ugledao po prvi puta, da se tom vrh nikad ne izgovara ime, jer se nakon te pogreške trenutno zacrni nebo nad Prenjom i počne kiše koja pada danima. A to ne želimo ni mi, ni oni. Reći ću Vam samo da je tom vrh prvo slovo u imenu „t“, a zadnje „š“. Ne znate? Ok, ok! Između ta dva slova je velika papiga, tri slova.
Ostavljajući im zemljovid Prenja, ali i krplje ako se odluče napraviti „đir“ do Lasnog dola, pozdravljamo se i krećemo prema vrhu. Cilj smo svojim dolaskom na „Jezerce“ već ispunili, a ako nam Osobac dopusti, s radošću bi bacili pogled s vrha. Rano smo u prohladno jutro započeli s usponom, dok je još uvijek zaleđena snježna podloga koja nam omogućava brzo napredovanje.
Pored stijene na kojoj iz snijega viri natpis „Osobac“ skrećemo oštro u smjeru istoka. Lako se da zaljučiti da „staza“ vodi prema sedlu između Malog i Velikog Osobca, iako ne mogu skinuti pogled sa zavodljive grape koja kroz jugozapadnu stijenu vodi direktno na vrh. Promatrao sam je još jučer sa žudnjom skriven iza tamnih naočala dok smo prolazili podnožjem Osobca. Drugi se muškarci osvrću za ženama, a ovaj čudak za grapama i grebenima. Ni sam se sebi načuditi ne mogu.
Zajedno nastavljamo put prema vrhu. Dereze još uvijek dobro drže podlogu, iako je u međuvremenu sunce prešlo preko grebena i obasjalo našu padinu. Sigurno će biti problema s propadanjem u omekšani snijeg na povratku s vrha, ali se ne zamaramo razmišljanjem o tome. Ushićeni smo pogledima koji se otvaraju s dobivanjem visine. Isprva se sve češće osvrćemo da bi uživali u pogledu na prenjske divove, Otiš, Zelenu glavu i Botine, sve redom vrhove više od 2.000 m/nv.
A po izlasku na već spomenuto sedlo vidici se šire daleko na istok i sjever. Pogled leti na snijegom prošarane vrhove Bjelašnice i Visočice koje više spaja, nego razdvaja duboko usječeni kanjon Rakitnice. Često smo u prošlosti planinarili tom geografskom granicom između Bosne i Hercegovine, pa pogled budi lijepe uspomene na naše zajedničke uspone. Uočavamo čak i kuće u Lukomiru tik do ruba kanjona Rakitnice i ne gubeći vrijeme fotografiramo taj prizor kako bi po povratku pokazali našim novim prijateljima iz Danske gdje su bili prekjučer. Selo Lukomir nosi laskavu titulu posljednjeg autentičnog planinskog sela u Bosni i Hercegovini, a s obzirom da je smješteno na čak 1.495 metara iznad razine mora, najviše je naseljeno mjesto u državi. U selu su i danas prisutni elementi staroga načina života iako je i ovdje stigao dah modernoga doba. Ipak, selo je zadržalo tradicionalnu arhitekturu kamenih kuća pokrivenih šindrom od trešnjinog drva jer su ga zaobišla ratna razaranja. Veseleći se skorom povratku u Lukomir i vrh Obalj koji stražari nad njim, koji za naš HPD Mosor organiziramo početkom srpnja, nastavljamo uspon snježištem prema vrhu.
Nakon prijeđenih stotinjak metara, stižemo pod padinu na kojoj je snijeg okopnio što podrazumijeva skidanje dereza sa cipela. Savladavamo strmu travnatu padinu povremeno se pridržavajući rukama za busenje trave ili tek poneki rijetki, ali iznimno trnoviti, grmičak. Ne volim ovakve terene, jer je trava u pravilu skliska, a čvrstih hvatišta nema ni za lijek. Pokoji kamen među travom, tek je zamka za neiskusne.
Prepuzavši strmac za koji nam natpis na kamenu pojašnjava da je prečac, nastavljamo s usponom kroz klekovinu odlučni da natrag ne idemo „prečacem“. Povremeno nas „put“ vodi preko snježišta koja su već dovoljno omekšala na podnevnom suncu, pa nema potrebe za ponovnim stavljanjem dereza. Samo čvršći udarac rubom ili vrhom cipele i imamo sigurno nožište.
Uskoro stižemo iznad čudesnog kamenitog Okna, Gavrina oka. Ime je dobio po alpinistu Gavri Bilbiji koji je navodno 60-ih godina prošlog stoljeća kroz okno Osobca ispenjao prvenstveni smjer. Gavrino oko možda nema onu eleganciju gotovo pravilnog kruga Hajdučkih vrata na Čvrsnici, ali mi je osobno impresivnije. Naslonjeno je na veliki kameni zid koji kao da su divovi sagradili na 2.000 metara iznad razine mora, a tri savršeno posložena krovna megalitna bloka most su u drugu dimenziju.
Nije ovo jedino okno na Prenju, ali čak ni na Osobcu. Postoji još jedno manjih dimenzija u sjeverozapadnom bridu Osobca, kojim vodi klasični zimski alpinistički smjer, a posljednje dvije godine i via ferrata. Upravo ovaj osigurani planinarski put privlači sve veći broj planinara na Osobac, pa je prošlog ljeta napokon obnovljena staza iz Lasnog dola na vrh. Dugo vremena bila je izbjegavana zbog sumnjive minske situacije, pa se prema vrhu išlo samo po debelom snježnom pokrivaču. Kontaminiranost pojedinih dijelova Prenja minama nažalost je nedavno potvrdila i informacija Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine o mini koja je pronađena neposredno ispod Skoka, samo par metara od planinarske staze. Skok se nalazi pod Osobcem i ovo nije prvi put da je minu vjerojatno nanio snijeg s ruba platoa između Osobca i Zubca. To je srećom daleko od pristupne staze vrhu, a imamo i puno povjerenje u markirani put pa bezbrižno skakućemo prema vrhu.
Nastavak puta nas vodi rubom jugozapadne stijene Osobca, između guste klekovine i ponora do Lasnog dola sve do snježne kape na grebenu i strehe koja se izvila prema sjeveru. Vrh nam je nadohvat ruke, a podloga je zbog konstantnog strujanja vjetra ohlađena i dovoljno tvrda da brzo prijeđemo tih zadnjih stotinjak metara. Ipak zastajemo, jer se pod nama otvara pogled u Konjičku Bijelu i još dalje do Konjica. Iz Konjičke Bijele sam Osobac prvi puta ugledao 24. svibnja 2008. godine. Sjećam se tog pogleda iz šatora koji me obuzeo za cijeli život, srebrnih litica na kojima se ljeskaju kišne kapi i oblaka koji su se dizali iz doline Bijele, visoko iznad svijetlozelenih šuma Rakova laza. Tad sam prvi puta zakročio u bajku Prenja i nikad više nisam iskoračio. Uvijek sa sobom nosim slike i mirise Prenja. Svaku planinu s Prenjem uspoređujem i u svakoj neuspješno tražim bar privremenu zamjenu.
Zadnji su koraci uspona, uspinjemo se na vršak snježne kugle. Više točke od ove na grebenu nema, na vrhu smo! Preplavljeni oduševljenjem, pogledom tražimo poznate vrhove. Na Prenju sve je manje onih s kojih nismo „skinuli“ azimut Osobca. Naviru sjećanja, anegdote druženja sa Zonzonima tijekom izgradnje „Jezerca“, priča o Prenju uz iskre vatri i pjesama otpjevanih iz dna duše. Stižu me slike dragih lica koja su se odlučila bez pomoći države, bez razumijevanja planinarskog saveza, iz pepela podići vjerojatno i najznačajniji planinarski objekt u Bosni i Hercegovini. Moji drugovi Zonzoni, Divovi!
Uživamo u prekrasnom danu i pogledu s vrha na Čvrsnicu, Vranicu, Bitovnju, Bjelašnicu, Visočicu, Crvanj, Velež… Čarobne su planine Dinarskog gorja. Sve jedna ljepša od druge.
Izlazak na vrh je tek prvi dio uspona. Nastavak je silazak s vrha, u pravilu zahtjevniji od samog uspona. Umorniji smo, zadovoljno opušteni, a podloga je mekša na podnevnom suncu. Sve to iziskuje dodatan napor da sačuvamo koncentraciju i ne otkližemo prebrzo do Lasnog dola. Usprkos svom trudu, bilo je na nekoliko mjesta propadanja noge u snježne zamke, ali osim derezama poderanih hlača, za koje je ionako tijekom uspona Sanja ustvrdila kako bi bilo vrijeme da kupim nove, drugih žrtvi nije bilo. Ne znam zašto, ali tad mi odmah u uho uđu Balaševićevi stihovi: „Moja je draga veštica, o tom ni reči nikome…“
Na Lasnom dolu primjećujemo novi trag skija, a po dolasku na „Jezerce“ otkrivamo da su stigli Jesena i Andro. Bili su na Čvrsnici, pa odlučili „skoknuti“ na drugu stranu Neretve. Ugodnog li iznenađenja za kraj dana!
A tek miris koji se širio iz lonca na peći! Naši su cimeri Danci dan iskoristili za uspon na onaj obližnji vrh s nazivom papige u imenu, ali i za skupljanje drva za našu zajedničku peć i pripremu, vjerovali ili ne, punjenih paprika. Čudesna planina privlači samo čudesne ljude!
Post je objavljen 15.05.2019. u 22:04 sati.