Pregled posta

Mojca i Kekec na Retezatu

Dok sunce stidljivo proviruje nad visokim smrekama, napuštamo svoju sobu i silazimo u prizemlje gdje se upravo postavlja švedski stol. Djeca u predvorju nestrpljivo čekaju start, jer ima još 10-ak minuta do službenog početka doručka. Nisam vam stigao ispričati da nas je sinoć po dolasku u ovaj turistički kompleks, kako se službeno naziva, dočekala vriska i trka djece. Nakon napornog dana na Parangu nije bilo snage da priupitamo konobaricu što je razlog ovako velikom broju djece. Snage je bilo tek toliko da izustimo: „Doi bere, va rog“, a kad smo malo došli sebi isto smo ponovili. Treba poznavati prioritete u životu.

Nakon obilnog doručka uz nebrojene ispijene čaše vode i soka od naranče, podmirujemo račun uz napomenu da smo sutra opet tu na noćenju i krećemo!

Prvi putokaz „kaže“ da do pl. doma Buta imamo 2:30h. U opisu staze piše da je to većim dijelom makadamska cesta prohodna i za, citiram, „ordinary cars“. Ma isto nakon makadamskog iskustva dva dana ranije na državnoj cesti bez previše razmišljanja odlučujemo ostaviti našu „Srebrenu strijelu“ u hladovini Cheile Butii na zasluženom odmoru. Reći ću vam samo, sva sreća!

Nakon 200-tinjak metara prvo križanje, ali bez putokaza. Srećom iz suprotnog smjera nailazi prosijedi barba odjeven u trliš, pa umjesto da kartu čitamo, mi „seljaka“ pitamo za naš daljnji smjer kretanja. Sad do izražaja dolaze „mjeseci mukotrpnog učenja“ rumunjskog i vježbe ruku pa dobivamo sve potrebne smjernice. Opraštamo se, a još dugo šumom odzvanja njegov smijeh kad je čuo da smo iz Hrvatske došli u Transilvanijske Alpe. E moj Antune Branko, planinari su čuđenje u svijetu!

Od tog križanja počinje strmiji teren, a dok se uspinjemo kroz šumu zamišljamo da nas iz nje negdje u potajici promatra znatiželjni medo. Zamišljanje uskoro prerasta u sve glasniji otvoreni razgovor i još je samo nedostajalo da zapjevamo pa da cjelokupan životinjski svijet napusti šumu. Izlazimo iz duboko usječene doline Cheile Butii na šumske livade s kojih po prvi puta vidimo i vrhove Retezata. Teški ruksaci puni su svega neophodnog i, kako to uvijek biva, ne baš neophodnog. Ali to naravno možeš samom sebi reći tek po završetku ture, jer kad ne poneseš upravo ti ta „sitnica“ zatreba i proklinješ sebe što za nju nisi pronašao mjesta u ruksaku. Dva dana smo u planini, noćimo u šatoru na 2.000 m, u vršnom dijelu planine nema planinarskih domova za uzeti obrok i/ili popiti dnevnu dozu vitamina B, bit će nam i vruće i hladno… A uz to, Richard nam je još jučer prepričavao kako mu je silovit vjetar gotovo polomio šator na jezeru Bucura, gdje i mi planiramo noćiti.



Na kraju livade izlazimo na šumsku cestu, onu za koju smo čitali da vodi do pod planinarski dom Buta, i gle čuda putokaz. A na njemu bez imalo srama stoji „Cabana Buta 2:30h“. Vas koji jutros niste uzeli svoj dozu Ginka molim da se vratite 18 rečenica ranije i prisjetite što je pisalo na početku staze. Točno tako! Isto je pisalo „Cabana Buta 2:30h“, a do ovog mjesta nam je trebalo 45 minuta uspona. Zadržat ću svoje autorsko pravo na autocenzuru svega izgovorenog u sljedećih minut, minut i po. Čovječe ne ljuti se i iznova kreni iz kućice.

Počinje gaženje šumskom cestom koja me je odobrovoljila kad sam vidio u kakvom je stanju. Sad mi je jasnije da onaj pojam „ordinary car“ u Rumunjskoj i ostatku Europe ima potpuno drukčije značenje. Potoci se slijevaju niz cestu stvarajući duboke vododerine i donoseći iz viših dijelova planine kamenje veličine nogometne lopte, pa kad tome nadodamo i odron u zavoju na pola puta prema Buti neprijeporan je zaključak da Rumunji za „ordinary car“ kažu ono što se kod nas zove „službeno auto“.



Do planinarskog doma smo stigli nakon tek nešto malo više od 3:00h uspona od početka staze na Cheile Butii, pa sad postaje jasnije da je onaj drugi putokaz „Cabana Buta 2:30h“ postavljen na točnije mjesto. Ovaj nas dom arhitekturom podsjeća na naš „Borisov dom“ u Paklenici, ali s više cvijeća i sitnih detalja ukusno ukomponiranih u slikovitu građevinu. Pred njim je i manji bazen s pastrvama, pa se vjerojatnije već od tog mjesta budi naša misao o pastrvi koju bi sutra večerali. A kako se ta misao dalje razvijala uz planinske potoke i jezera do sutrašnje kulminacije za stolom na Cheile Butii možete čitati u sljedećem nastavku.



S obzirom da je već dobrano prošlo podne, ovu pauzu smo iskoristili za objed iz ruksaka i pivu iz doma. Pred domom na stolici leži maca, a pod njom pas, dok dvije starije gospođe na klupi pored razgovaraju zagledajući se u nebo. Na nebu nema ni oblačka.

Nakratko bacamo oko na kartu pred domom, fotografiram je za duže pamćenje, pa put pod noge. Opet uzbrdo i srećom opet kroz šumu koja nas štiti od „črljene“ puti bez koje se sredinom 80-ih godina nijedan Čeh nije želio vratiti s mora i zakinuti susjede i kolege s posla za informaciju gdje je proveo ljeto. A gotovo na samom kraju šume, na mjestu gdje smreku i jele zamjenjuje patuljasti bor krivulj mimoilazimo se s grupom mladih Čehinja i Čeha. Nismo naravno zaključak o njihovoj nacionalnoj pripadnosti donijeli po opeklinama na njihovim nosovima, ni obrazima, jer više nije stvar prestiža ljeto završiti „črljen“.Razlog je tome je ipak drukčije prirode. Naime, pozdravljamo prve s „Buna“ oni nas s „Ahoj“, pa se ceremonijal ponavlja i za ove iza njih, sve dok treću grupicu ne pozdravim s „Ahoj“ i razbijem monotoniju. Krene Čeh sad nešto govoriti, a ja mu samo kažem „La revedere“ i produžim dalje. Ajde moj Čeh, nauči bar pozdravit na jeziku domaćina.



Izlazimo na vrh ove strme padine gdje nam se pred očima otvara pogled na najviše vrhove Retezata. Procjenjujemo približnu orijentaciju našeg cilja, jezera Bucura i vrha Peleaga. Ne vidimo baš najbolje ovaj dio između, jer je bor krivulj upravo na ovom dijelu prostranog grebena viši od nas. Tek kad ga stazom zaobiđemo s lijeve strane vidimo da je ispred nas duboka dolina u koju očito vodi staza. Sad smo već na gotovo 2.000 m nadmorske visine, a slijedi nam gubitak 400 m visine do Poiane Pelegii, pa uspon novih 500 m do jezera Bucura na kojem ćemo prenoćiti. A već dosad smo napravili 1500 m uspona. Pametnom dosta, nama ne. Odlučno nastavljamo dalje!



Staza do Poiane Peleggi obavijena je šumskom hladovinom, a mi smo joj na tome zahvalni. Na samom dnu staze nailazimo na olupinu nečeg što kao da je palo s neba usred šume. Naše čuđenje nestaje tek kad nakon još 5-6 minuta hoda stižemo na Poianu punu automobila. Očito je ova cesta koja sa sjeverne strane planine preko jezera Apei Zlata u dovoljno dobrom stanju da s njom mogu doći i ostala vozila, a ne samo „ordinary cars“.Nama ona ionako nije bila opcija jer je trebalo autom okružiti cijelu planinu i prići joj sa sjevera. Google Maps nam je za tih 145 km pretpostavio 3:30h vožnje, a od toga zadnjih 20-ak po makadamu. Ovako se naša „Srebrena strijela“ odmara ova dva dana za nadolazeće izazove na rumunjskim cestama. Ostavljamo pretrpani parking za sobom, prelazimo uz škripu preko visećeg mosta rijeku, pa opet uzbrdo.



Već nakon par minuta na prostranom smo proplanku punom šatora i planinarskom kućom „Salvamonta“ na rubu šume.U šarenilu boja i dizajna, u oko nam upada šator koji izgleda služi kao poljski WC. Vjerojatnije kasnije izvlače šibice da proglase sretnog dobitnika koji će ga oprati prije slaganja u auto.

Krećemo na završni uspon do Bucure. Staza prvim dijelom vodi kroz šumu, a potom opet izlazimo na obronke prekrivene borom krivuljom. Voda teče stazom, pa mjestimice treba gaziti kroz nju jer s teškim ruksacima nije moguće skočiti baš na svaki kamen. Gojzerice to dobro podnose, pa suhih stopala stižemo na proplanak s kojeg se otvara pogled na prva jezera s naše lijeve strane. Retezat je prepun planinskih jezera. Na površini od 38.000 ha nalazi se preko 80 ledenjačkih jezera, daleko najviše u rumunjskim planinama, a najveće je upravo Bucura (8,8 ha) pored kojeg planiramo prenoćiti u šatoru.
Kad smo na uzvisini pred nama ugledali prva dva šatora znali smo da uskoro stižemo na večerašnje odredište. Naime, kampiranje u NP-u je dozvoljeno samo na za to određenim mjestima, a ovo je jedno od njih. Pored tih „dopuštenih zona“ najčešće se nalaze i planinarske kuće „Salvamonta“ u kojima se moguće skloniti u slučaju nevremena, a jedna od njih je upravo ovdje poviše zapadne obale jezera. U njegovoj neposrednoj blizini je i izvor vode oko kojeg vlada poprilična gužva. Zaliha imamo dovoljno, a kasnije ćemo samo zamijeniti našu toplu vodu iz ruksaka za hladnu izvorsku.



Kružimo po platou na južnoj obali Bucure dok tražimo pogodno mjesto za podizanje šatora.Već od prije postoje zidići od naslaganog kamenja koji bi trebali zaštititi šatore od udara vjetra. U jedan prazan prostor između tri šatora slavodobitno polažemo naše ruksake i započinjemo s podizanjem šatora prije buđenja „inspekcije“ iz susjednih šatora. Na brzini bi nam pozavidjeli i mještani splitskih prigradskih naselja.



Nakon 10-ak minuta stižu naši prvi susjedi koje odmah pozdravljam sa smiješkom i pratećim „Buna ziua“. Ništa ne odgovaraju. Susjeda trenutačno počne bjesniti na susjeda, ništa ne razumijem ali iz nekog čudnog razloga svaki njen izljev gnjeva završava mašući rukama u našem smjeru. Nakon što je stoički odslušao prodiku, okreće se od nje i napušta mjesto bespravne gradnje. Mi odlazimo na izvor po hladnu vodu i usput da porazgovaramo s dežurnim u planinarskoj kući o sutrašnjoj varijanti našeg povratka. Po povratku nas nasuprot šatora dočekuje mnoštvo, ali budite bezbrižni. Nisu u rukama držali vile, niti su zapalili križ pred našim šatorom. Okupili su se oko „gazde“, onog susjeda na kojeg je nedavno vikala njegova sustanarka te pozorno slušaju njegovu propovijed. Njih 20-ak u potpunoj tišini prati njegov monolog koji zvuči kao da čita iz knjige. Neke njemu svete. Zaključujemo da je slovački jezik, ali više od toga ne razumijemo. Dovoljno smo i čuli. U šatoru ispijamo toplu juhu, grickamo sir i lagano tonemo u san. Sutrašnji dan će biti duži i od današnjeg i jučerašnjeg...





Post je objavljen 29.05.2019. u 20:08 sati.