Iz postelje me ne izvlači alarm, jer mi je desno uho duboko zavaljeno u jastuk, a na lijevo već poduže slabo čujem. Budi me kao i svakog jutra Sanja, poljupcem u obraz, a za njom i miris jutarnje kave koji ispuni sobu. Još poluzatvorenih očiju, prebacujem prvo lijevu nogu preko ruba kreveta, a tek potom i desnu. Ionako nikad nisam bio jutarnji tip, pa se ne ustručavam ustati na “krivu” nogu. Moj jutarnji napitak je već u šalici, a dok ga približavam usnama Sanja se misteriozno smješka. “Znaš li što sam sinoć sanjala?”, priupita. Niti sam Vidoviti Milan, a kao što ste mogli zaključiti iz rečenice-dvije ranije nisam ni jutarnji tip, pa samo podignem desnu obrvu u znak iščekivanja odgovora. “Sanjala sam da sam se probudila i ugledala na stolu popis za naš izlet koji smo dugo planirali samo za nas dvoje i na kojem je bila poduža lista redom poznatih imena. Kako si se u tim trenucima i ti probudio, priupitala sam te kakav je ovo popis, a ti si mrtav-hladan odgovorio da su to sve prijavljeni za današnji izlet.” “Ali zbog čega su imena tek od broja 30 do broja 86?” “Do broja 30 je naša uža ekipa koja ionako uvijek ide s nama, pa ih nisam ni zapisivao”: odgovorih ja u Sanjinom snu. Završavajući priču o snu, Sanja prasne u smijeh, a ja hitro obećam NAŠU skoru zajedničku turu.

Produženi je vikend. Vikend koji planinari najviše vole, jer nama ovisnicima je uvijek premalo vremena za boravak u planinama. Ovog je puta razlog tome Uskrs, a naše (Sanjino i moje!) je odredište nedvojbeno najsurovija planina Bosne I Hercegovine. Mnogi joj tepaju i pridjevom “najljepša”, ali je teško, meni gotovo nemoguće suditi o ljepoti svake pojedine planine kad mi je svaka na svoj način prelijepa. Svakako je najsurovija jer o tome svjedoče i žrtve koje su život izgubile u njoj, nerijetko i nadomak čvrstog krova nad glavom. Jedanaest vrhova iznad 2000 metara nadmorske visine, doline koje su izdubili nekadašnji ledenjaci i bezbrojne staze u svaki neminirani kutak ove doista čudesne planine koja kao da je teleportirana iz Alpa. Sve to magično privlači, ali srećom ne toliko velik broj posjetitelja kao Alpe. U planinama jedina buka smije biti od udara groma u daleke naoštrene vrhove, žubor mora nadglasati žamor, a vjetar u krošnji munike čovjekovu viku.



Ovog ćemo puta u Prenj krenuti s Rujišta, s “mostarske strane”. Prije nekoliko godina smo se upravo za Uskrs također pokušali “probiti” do Jezerca, ali nas je u tome spriječio obilan pršić koji je pao tijekom naše prospavane noći na “Snježnoj kući”. Dijelom upravo zbog te “rukavice” koju nam je Prenj bacio u lice, vraćamo se odlučni da nastavimo sanjani put.

U subotu ujutro smo na početku staze, kod planinarskog doma “Rujište” pred kojim nikoga nema, baš kao i te već spomenute prigode od prije nekoliko godina. Nema čak ni psa koji nas je tad pratio po snijegu sve do planinarske kuće “Bijele vode”. Odlučno pratio, a na svakoj pauzi podizao promrzle šape na naše krplje. Njegovoj sreći nije bilo kraja, kad smo te subote odlučili ne nastaviti put. Odjurio je natrag prema Rujištu i nikad ga više nismo vidjeli. Nadali smo se da nas ovog puta neće dočekati, on ili neki drugi “pujdo” koji prati planinare po Prenju u zamjenu za koji zalogaj mesnog doručka ili paštete. Pratnja nam ne treba, planiramo noćiti u planinarskom skloništu “Jezerce” u koje psi ne smiju, a za psa je noć u planini poput Prenja pogubna. Ne toliko zbog hladnoće, koliko zbog čopora vukova kojima je pseto zbog izdaje stare desetak tisuća godina navodno poslastica. Naravno, da smo sami u skloništu pustili bi ga unutra, ali ne možemo se pouzdati u popustljivost drugih eventualnih posjetitelja “Jezerca”. Ovako, riješeni te brige, krećemo teško natovareni s ruksacima težine 20-ak kilograma ususret novoj prenjskoj pustolovini. Nosimo gotovo sve, osim skija. Vidljivo je da su okolni vrhovi gotovo bez snijega, pa ih zbog kraćeg užitka nema ni smisla vući toliki put. Umjesto njih, na ruksacima su zakačene krplje, dereze ali i cepini zbog planiranog uspona na Osobac, jednog od prenjskih divova. Pa onda vreće za spavanje i podmetači, čak i drva za potpalu, jer u okolici skloništa raste samo munika. Kad tome pridodamo hranu za tri dana, vodu za danas jer ćemo navečer nadopuniti zalihe na izvoru u blizini skloništa, plinsko kuhalo i rezervnu presvlaku, za tren se ruksak napuni do točke pucanja. Štapovi u rukama olakšavaju držanje ravnoteže dok se uspinjemo pored zadnjih vikendica na Rujištu, te potom šumskom cestom izlazimo na Vardu sa zloslutnim izgorenim deblima starih munika. Dolje u dubini, s naše desne strane, ostaje prostran dolac s vidljivo obnovljenom kućicom i ogradama. Ovce su negdje daleko, tek ih čeka povratak u planinu, a ni dim se iz dimnjaka ne povija. Prenj još uvijek spava svoj zimski san, iako smo kalendarski još prije mjesec dana dočekali proljeće.
Tek što smo skrenuli stazom kroz gustu bukovu šumu prema Vilinom klancu iz daljine do nas dopre zvuk uraganskog vjetra. Čekamo da prođe, ali ne jenjava. Sa svakim korakom zvuči sve strašnije ta potmula grmljavina. Zastanemo da pažljivije osluhnemo. Pa to je zvuk kamiona! Ne jednog, već više njih. Nema sumnje šta rade u ovim prašumama, izvlače debla stoljetnih bukvi. Ubrzo izlazimo na šumsku cestu koja je još do prošle jeseni bila planinarska staza. Debla s markacijama leže uz put, brišući spomen na sav trud uložen u desetljeća i desetljeća održavanja ovih staza. Odlomljene grane leže uz put, a kamen se bijeli od udaraca mehaničkih čudovišta. Cesta se spušta do one koja vodi u dno Vilinog klanca, a gdje se pred našim očima vrši utovar posjećenih stabala u kamione. Otkida se duša planini, civilizacija uzima svoj danak u šumi.
Dalje nam slijedi dobro poznat uspon uz Vilin klanac, stazom obilježenom žutom trakom koja bi trebala spriječiti skretanje s puta jer je ovo minski sumnjivo područje. Tužna uspomena na bolan rat koji je svoje ožiljke ostavio i po Prenju. Sve je planinarske objekte trebalo iznova sagraditi, a zbog mina neki dijelovi planine će nam još dugo biti nedostupni. Traka je pod utjecajem snijega i vremena popustila, pa je u dijelovima razasuta po tlu. Dok nam iza leđa dopiru glasovi radnika koji ukrcavaju Prenj u kamione, uspinjemo se prema Bijelim Vodama do kojih će nam trebati još sat hoda kroz šumu. Povremeno gazimo kroz krpice snijega, a cijelo vrijeme nas prati cvrkut ptica koje se svojski trude nadglasati buku teške mehanizacije. Priroda nastavlja svoj otpor, u neravnopravnom sukobu s čovjekom.



Sve češće se kroz granje otvara pogled na Sivadije desno i Kamenac lijevo od nas, ulazimo u dolinu Bijele Vode na čijem dnu se nalazi planinarska kuća „Adnan Krilić“. Tu sam pod njom jednom po povratku s radne akcije na Jezercu sreo i dobrog duha Prenja, Anesa Volodera iz Mostara koji je neumorno iznosio materijal za obnovu kuće koja se radila gotovo u isto vrijeme. Uspjeh u današnje vrijeme ponajprije ovisi o pojedincu. Čovjek je kritična masa, jedan, jedini. Kad se prvi pokrene, još će možda netko pripomoći, a možda i neće. To ipak pojedinca ne sprječava da krene, jer prvi korak ionako radimo za sebe, a drugi za cijeli svijet.



Jutros smo uranili i stigli prije dežurnog. Sad nam preostaje samo odmoriti se u zavjetrini s pogledom na jug i Velež, olakšati ruksake od kojeg zalogaja i gutljaja još uvijek prohladne vode. Sunce nas grije, puni energijom za nastavak puta. Nastavljamo dalje prema Prijevorcu koji nam je sad pred očima. Lijevo se vidi i snijegom zametena kruna Prenja, Zelena glava i Otiš. Najviši vrh i njegova druga pratilja, jer je prva Lupoglav kojeg ne možemo vidjeti iz ove doline. Prolazimo pored limenog korita i bunara po kojima je cijela dolina dobila ime, ali ne zastajemo jer nema potrebe za nadopunjavanjem zaliha. Vodom ćemo napuniti boce na vrelu Jezerce pored našeg prenoćišta. Sve je više snijega pred nama, klekovina sve je gušća, a markacija kao da je sve manje. Probijamo se kroz zeleni zid, trudeći se ne propasti kroz snijeg i zapeti cipelom u skriveno granje. Uglavnom smo uspješni u tome, s naglaskom na „uglavnom“. Na izlasku iz najgušćeg dijela pred nama se ukazuje velika stijena koja se nekad davno sjurila s okolnih grebena u dolinu i sad mami penjače da u njoj potraže najteže detalje. Tragovi lavina su vidljivi posvuda po padinama Kamenca, dok je na Sivadijama već okopnio snijeg ali zasigurno ni one nisu bile pošteđene njihovih brazdi prije mjesec-dva. Uspinjemo se prema Prijevorcu, a uz rubove snježnika sve je više purpurnih cvjetova šafrana koje se trudimo ne ugaziti. Teška je to misija, ali teški smo i mi kad nešto takvo čvrsto odlučimo.



Još par opreznih koraka i izlazimo na prijevoj s kojeg se otvara čudesan pogled prema sjeveru planine. Tik poviše nas, strši niži Sivadijski Osobac, a pred nama s druge strane Dolova, nebo para Osobac! Nije vitak kao susjedni Zubac, više je masivan poput vučjeg kutnjaka derača. Primjećujem da na istočnim obroncima ima od snijega već oslobođenih stijena i travnatih strmina. Više bih volio da je sve pod snijegom, pa da rano ujutro dok je sve okovano ledenom korom sigurnije izađemo na vrh. Ali nije planina uvijek raspoložena za naše želje, pa treba sačuvati zahvalnost što uvjeti nisu još i teži. Nalazimo se gotovo na istoj visini kao i naša kućica na Jezercu do koje smo naumili doći, ali sad prvo slijedi silazak u Dolove, a potom lagani uspon preko Lasnog dola do cilja. Prijevorac je, kako su mi prije desetak godina pričali dobri poznavatelji Prenja, također slovio za jedan od onih minski sumnjivih kutaka planine, pa se pokušavamo što je više moguće držati staze. Staza je naravno pod naslagama snijega, kao i veći dio markacija, pa se obradujemo kad nakon svakih stotinjak prevaljenih metra ugledamo crveno-bijeli krug na kori munike. Ljudskih tragova ne nalazimo u snijegu, ali zato životinjskih ne nedostaje. Nisam nikad našao vremena da poput Winettoua naučim čitati tragove ili primicanjem izmeta usnama otkrijem kad je ta neidentificirana životinja počinila što je već počinila ili Božemeprosti kušanjem istog otkrijem što je jela tog dana. Rasterećeni vlastitim neznanjem, nastavljamo s blagim usponom prema vrhu doline. Ubrzo stižemo na križanje sa stazom koja dolazi sa Crnog polja. Prvi ljudski tragovi danas, dvojica na skijama, prvi s jačim kostima, drugi vitkiji i u crvenoj vjetrovci... Ok, ok, pa nisam vam ja Winettou! Ajmo dalje, uhvatit će nas noć u planini!



Prolazimo i pored odvojka na kojem se iz snijega nazire natpis „Osobac“. S ovog ćemo mjesta sutra krenuti na uspon. Sad smo već vrlo blizu našeg čvrstog krova nad glavom, pa noge ubacuju u višu brzinu. Savladavamo zadnji prijevoj i eto „Jezerca“ pred nama. Teško je sakriti oduševljenje prizorom bajkovite kućice okružene stjenovitim vrhovima i šumom munike, a čiji limeni krov pokušava parirati okolnim visovima. Iz dimnjaka ne kulja dim, zasad smo sami.



U kućici se raspremamo, pripremamo drva za ogrjev te se spuštamo do obala „Jezerca“ na čijem se istočnom rubu nalazi vrelo. To je sad tek rupa u snijegu promjera 60-ak centimetara iz koje se uz pomoć vezice i metalne posude hvata dragocjena tekućina. U jednom trenu posuda klizne s vezice i potone, pa sam otrčao natrag do kućice po štapove za hodanje kako bi je izvukao iz mrzle vode. Sad Sanja veže vezicu koristeći sve meni poznate i nepoznate čvorove, pa više nema izgleda da opet isklizne u vrelo.





Vatra pucketa ispunjavajući sobicu mirisom dima, dok na plinskom kuhalu „kuhamo“ juhu i grickamo slasne zalogaje sira i pancete. Misli već polako lete na Osobac koji promatramo kroz prozor, s nestrpljenjem iščekujemo novi dan i nove izazove. Današnji dan je ispunio sva naša očekivanja. Vrijeme nam je bilo naklonjeno, gotovo bez oblačka na nebu, a planina nas je prigrlila kao što majka grli svoju djecu.



U sadašnjost nas vraća otvaranje vrata i čupava glava koja znatiželjno proviri unutra i izusti „Hello“. Nije bio jedan, nisu bila dva, već četiri Danca! Četiri Danca na 1.650 metara iznad razine mora. Sutradan smo saznali da je najviši vrh Danske deset puta niži od nadmorske visine „Jezerca“. Ali o tom sutra. Noć je bacila crni veo posut zvijezdama na Prenj…