Tepecirane klupe sa cvjetnim uzorkom, goblen s motivom jelena, glava možda upravo tog istog papkara iznad ulaznih vrata, pregradni stakleni zid koji izgleda kao naslagana dna pivskih boca. Imam čudan osjećaj da sam otputovao u prošlost i završio u nekom starom makarskom restoranu iz sredine 80-ih godina prošlog stoljeća. Za susjednim stolom četiri postarija gospodina igraju trešete, a svaki svom suigraču staloženo sugerira šta će igrati: “ Bastoni, fante, coppe, re, spade…!” Staloženost se gubi tek kad ovaj ne baci željenu kartu. Dojam restorana iz spomenutog vremena je sad potpun.
Za to me vrijeme s police iznad stola znatiželjno redom gledaju ne tako lukava lija, čim je završila na polici, svizac koji je vjerojatno ranije zamotao čokoladu i stari jazavac nakešenih zubi, dok očima gutam pizzu “Marmolada” koja je već stigla Rajku za stol, u istoimenoj pizzeriji pod Marmoladom. Mislim da nije neophodno napominjati da smo smješteni u apartmanima “Marmolada”, ukoliko niste slučajno odlutali mislima od ovih pustih “Marmolada”. Da ne mislim na svoju pizzu koja još nije ispečena, “prelistavam” portal “La Repubblice” na kojem mi za oko zapne reportaža o silnom snijegu u Alpama. Kažu da se ni najstariji alpinisti ne sjećaju da je ikad krajem svibnja bilo ovoliko snijega. Tako navode da je na Rifugio Mantova, na kojem smo bili prije nekoliko godina tijekom uspona na Monte Rosu, izmjereno 9 metara snijega. Taj planinarski dom se nalazi na gotovo 3.500 m/nv, dok su u Dolomitima na 2.300 m/nv izmjerili debljinu snijega od 5 metara. Stiže moja pizza s gotovo 3 cm debelim nanosima mozzarelle, pršuta, šumskih gljivica, ali naravno ne u pejorativnom značenju, te kobasica koje su se zamaskirale u hrenovke. Mirisom i izgledom, čisto savršenstvo! Pizza hrska dok je grickam. Zvuk me vraća u rane jutarnje sate.

Hrska led pod našim derezama dok se uspinjemo od zaleđenog jezera Fedaia prema Marmoladi. Snijeg je prekrio cijelu dolinu, a čiste su samo prometnice i parkirališta s južne strane 56 metara visoke brane. Nekad se jezero nalazilo na samom kraju ledenjaka, ali se danas zbog globalnog zatopljenja i dramatičnog smanjivanja ledenjaka u Alpama taj rub najvećeg ledenjaka Dolomita nalazi nekih 700 metara više. Samo tijekom 90-ih njegova se površina dramatično smanjila sa 260 na 176 ha. U svijetu u kojem je nogomet najvažnija sporedna stvar, bolje će vam smanjenje ledenjaka predočiti činjenica da je to površina od 60 nogometnih igrališta. Možda smo i posljednja generacija planinara koja će kročiti dolomitskim ledenjacima. Do novog ledenog doba, malog ili velikog.



Cijela padina vulkanskog Padona iza naših leđa izbrazdana je lavinama, otkrivajući njene crne stijene, dok pred nama stoji silna vapnenačka gromada Marmolade. Naziru se tragovi lavina na rubu ledenjaka, ali stijenu Schena de mul kroz koju je provučena sajla kako bi olakšava savladavanje ove 200 m visoke kamene prepreke još uvijek ne možemo vidjeti s trenutačne pozicije pod Col di Bousc. Zato preko grebena Padona izviruje Piz Boe iz Grupe Sella. Grupa Sella se poput velikog kamenog otoka uzdiže između dolina Gardena, Badia, Fassa i Livinallongo. Podvlačenjem afričke ploče pod euroazijsku uzdizao se i ovaj lanac, kojeg je erozija kasnije pretvorila u usamljeni otok, piramidu koja se uzdiže 200 m iznad visoravni omeđene visokim kamenim zidom. Tri najviša vrha Selle su tritisućnjaci Piz Boe (3152 m), Cresta Strenta (3124 m) i Piz de Lech Dlace (3009 m) koji se nalaze na istom grebenu. Zbog svog prepoznatljiva piramidalnog izgleda, Piz Boe je vrh koji se lako raspoznaje promatrajući ga s bilo kojeg vrha u okruženju.



Uživamo nakratko u igri dvije divokoze pod bunkerom na južnom rubu Col di Bousc prije nego nestanu iz našeg vidokruga. Teško natovareni napredujemo prema planinarskom domu Pian dei Fiacconi (2.626 m/nv). U ruksacima imamo kompletnu opremu za savladavanje stijene kraljice Dolomita: penjačko uže, pojas, kacigu, set za ferrate, ledene vijke, lavinsku lopatu, sondu itd. pa imam osjećaj kao da na leđima nosim vreću cementnog estriha. Uspon olakšava činjenica da na nebu nema ni oblačka, pa nema presinga zbog mogućeg pogoršanja vremena. Bar su tako najavile vremenske prognoze koje sam pratio posljednja dva tjedna, praktično od trenutka kad sam pristao na nagovor da otiđemo u Dolomite. Istovremeno sam svakog dana i po nekoliko puta zurio u web kamere gledajući u snijeg koji nemilice zatrpava Marmoladu i Dolomite.



Dobivajući na visini, otvara se pogled na zupce Sassolunga, a potom i na Piz Ciavezes koji poput cijele Grupe Sella izgleda kao moja rođendanska torta od prije trideset i kusur godina, na kat, sa šlagom po vrhu. Što se više udaljavamo od planinarskog doma, snijeg postaje sve mekši i istovremeno teži. Lijepi se za dereze, ali njihovo skidanje ne dolazi u obzir jer svako toliko zakoračimo na komad leda. Stigli smo na ledenjak. Danas je on na najdubljem dijelu, između Punta Penie i Punta Rocca debeo samo 20 m. Snijeg je prekrio pukotine u kojima bi se mogli vidjeti tuneli koje je u ledenjaku izbušila austrijska vojska tijekom I. svjetskog rata. 12 kilometara tunela, mostovi preko ledenjačkih pukotina, sobe za vojnike, kuhinje, spemnici streljiva, sve to je sačinjavalo taj “Ledeni grad” koji su Austrijanci zauvijek napustili u studenom 1917. g.



U dubini se naziru zelene livade doline Fassa kroz koje protječe rječica Avisio. Legenda kaže, a ja obožavam legende, kako Avisio koji izvire pod Marmoladom čine suze starice zatrpane tonama snijega i leda. Naime, stara pastirica se na blagdan Gospe o´ sniga (5. kolovoza), prkoseći tradiciji o neradu blagdanom, usudila naočigled šokiranih suseljana pred nadolazećom olujom skloniti svoje sijeno u štagalj. Kiša je ubrzo prešla u obilan snijeg koji je stvorio današnji ledenjak, okovavši ledom zauvijek staricu u njenom štaglju. Otad lije suze od tuge, a Avisio njenim suzama natapa dolinu Fassa.



Prilazi nam skijaš koji se spušta prema dolini noseći nam tužnu, ali očekivanu vijest kako je cijela Schena de mul pod snijegom. Lavinska opasnost je prevelika, pa ne gubimo vrijeme na razmišljanje o nastavku uspona i vijećanje o sudbini glasnika. Jednoglasno odlučujemo skrenuti prema vrhu Punta Rocca (3.309 m/nv) čije padine pružaju znatno sigurniji uspon, tim više što idemo direktno prema vrhu. Svakog puta iznova me iznenadi koliko može biti vruće na ovim visinama. Kao što kaže pjesma: “Sunce pretvara mozak mi u žvaku”, ali nešto kasnije i “Ništa mi neće ovi dan pokvarit`”



Vrh je praktično već duže vrijeme nadohvat ruke, ali sve mekaniji snijeg nas usporava. To koristi Massimo, moram nekako nazvati tog Talijana od 1,65 m i cca. 60 kg uključujući i ruksak na njegovim leđima, kad ga već nisam pitao za ime. Njemu je dosadilo koristiti našu prtinu, pa nas uz osmijeh i riječi zahvalnosti pretječe. Svaki njegov sljedeći korak ulijeva nadu da smo napokon stigli na tvrđi snijeg i da je kraj našim mukama, ali mjesta na kojima on jedva da cipelom udubi površinski sloj snijega, mi upadamo i tridesetak centimetara u bijela g…. I tako taj “nadohvat ruke” potraje još gotovo sat vremena.



Prvo smo stigli do gornje stanice žičare koja u sezoni dovodili horde skijaša zimi i izletnika ljeti na Marmoladu iz sela Malga Ciapela, a zatim nastavili prema zapadu i vrhu. Massimo je već gore na vrhu, a sudeći prema dimenziji foto-aparata imamo osjećaj da je to jedino što je donio u ruksaku. Završava svoj foto-session i spušta se mimo nas, a naša agonija s propadanjem u snijeg se nastavlja. Donosim na brzinu rezoluciju o odlasku na dijetu po povrataku s Marmolade, ali dolaskom na vrh zaključujem da je to stvarno bilo brzopleto. A ionako kažu da je jutro pametnije od večeri, pa makar bilo tek dva poslijepodne.



Izlaskom na vrh pogled se otvara i na južnu stranu Marmolade i dolinu Ombrete, ali su oblaci pokrili dio vrhova na jugu i istoku Dolomita. Ipak, prepoznajemo neke od njih. Na nekima smo već bili, na druge ćemo tek ići. Tofane, Cristallo, Nuvolau, Pelmo, a iza njih bijeli vrhovi austrijskih Alpa. Sreća preplavi sva naša osjetila, zaboravljajući umor i bolne mišiće. Istovremeno uspon na vrh uvijek otkriva nove ciljeve, nove grebene i doline, nove vrhove koji će nam postaviti opet nove ciljeve. A iznad svih njih, svih staza i vrhova, samo jedan stoji kao prioritet. Povratak voljenima i nastavak sna.

Oznake: Dolomiti, Marmolada, planinarenje, Ledenjak