Marketing
Kad si u Rumunjskoj, ponašaj se kao Rumunj
Sviće zora nad Petrosanijem. Nestrpljivo čekamo polazak, toliko da ni doručak ne možemo dočekati. Naš krmeljavi konobar se tek izvukao iz postelje pa, uviđavni kakvi već jesmo, iskapimo na brzinu kavicu i napuštamo grad.
Iz ono malo šturih informacija što smo mogli pronaći saznali smo da će nam za uspon na vrh i povratak trebati vjerojatno i 10 sati. Stoga se brzo upućujemo vozilom prema skijalištu poviše grada. Nemamo vremena dočekati ni žičaru koja s radom počinje od 9h, pa se pokušavamo vozilom što više približiti početku staze. Parkiramo se 100 m niže od prve kuće na skijalištu, jer se tu pred nama ukazuje strma uzbrdica s kamenjem veličine lubenice. Da sačuvam karter i živce za nastavak putovanja vozilo ostavljamo na proširenju u zavoju tik pod skijalištem, pa nogu pred nogu uzbrdo prema zadnjoj stanici žičare uz pretpostavku da od nje započinju markacije prema vrhu. Postoje i drugi pristupi vrhu, posebice sa sjeverne strane planine ali se nosimo idejom da sad istovremeno pripremamo i društveni izlet za sljedeće ljeto. Nema za nas dvoje odmora ni na godišnjem.
Kod gornje stanice žičare se nalazi planinarska kuća „Salvamont“ rumunjskog GSS-a, pred kojom su česma s pitkom vodom (rum. Apa potabila) i prva markacija. Markacije su većinom metalni stupovi što ponajbolje otkriva kakve zime ovdje vladaju.
Na samom početku staze sustiže nas Englez koji je sinoć također noćio u „Casa Sofiji“. Richard je odlučio uzdužno prehodati Transilvanijske Alpe. Krenuo je s Retezata koji ga je poprilično namučio, pa je ostao u Petrosaniju dan duže odmarati bolno koljeno sad omotano u zavoj. Do žičare ga je od hotela doveo taksi, a večeras će noćiti u planini. Priča nam da mu je poslije Rumunjske plan nastaviti dalje prema Bugarskoj. Tu smo našli zajedničku temu, jer smo posljednje dvije godine planinarili po Bugarskoj pa smo imali i informacija za podijeliti s našim sugovornikom. Kaže nam da je iz „ravnog“ Leicestera, a kad mu mi odgovaramo da smo iz Hrvatske kreću rafalna pitanja o Via Dinarici. U priči smo dotaknuli i Pireneja kojima smo negdje u isto vrijeme skitali, kad je ostvario san da uzdužno prehoda taj ogromni planinski masiv, od Mediterana do Atlantika. Po njegovim riječima to mu je bila najbolja planinarska tura u životu. Ne sumnjam, 60 dana Pireneja…od same pomisli i meni srce ubrza.
Zajedno smo uspinjući se travnatom padinom stigli na naš prvi današnji vrh Parangul Mic, odnosno Mali Parangul (2.074 m). Obilježen je metalnom piramidom, sličnoj onoj kojom je prije 80-ak godina bio obilježen i najviši vrh Mosor samo što je naš bio sagrađen od drva. Desetak metara od piramide je i drveni stol s klupama na kojima se odlučujemo nakratko odmoriti, dok naš Rodney nastavlja svoj put. Pod nama se pogled pruža prema duboko usječenim dolinama i gustim šumama kojima su obrasli sjeverni obronci planine. Nakon iskustva iz Bugarske zamišljam da nas negdje iz nje promatra znatiželjni medo, rođak onog sa Stare planine čiju sam fotografiju nekoliko trenutaka ranije pokazivao šokiranom Richardu.
Ugažena staza nadalje prati strmi travnati greben sa širokim pogledima na sjever i jug, na oštre vrhove Retezata iza naših leđa i vršni greben Paranga pred nama. Malo se spuštamo, malo uspinjemo, pa opet dolje, a tko bi doli gori ustaje.
Ovaj Gundulićev put nas dovodi pred stada ovaca posprejanih crvenom bojom koje čuvaju dva pastira i njihovih pet nezainteresiranih pasa. Prva četiri leže izvaljena pored svojih vlasnika, dok jedan s povišenog mjesta, 50-ak metra dalje od stada, nevoljko promatra ovaj prizor. Pozdravljamo se s pastirima, ali ni naši glasovi ne bude znatiželju u njihovim psima. Ma da im se bar uška pomakla! U Rumunjskoj su čak i psi u laganini modu. Odosmo i mi laganini dalje.
Ubrzo stižemo pred kamenom ozidano planinarsko sklonište Carja (2.231 m). Pogled iznutra ne ulijeva povjerenje da bi se bezbrižno prenoćilo u njemu, ali kad u planini nevolja natjera i zemljani je pod kao najudobniji krevet u Ritzu. Nakon skloništa slijedi napokon nešto strmiji uspon u serpentinama, a na tom dijelu srećemo i prvog planinara, nakon što je Rodney dao petama vjetru na Parangul Micu. A ovaj diže prašinu dok trči nizbrdo kao da ga goni razigrana mečka. Siguran sam da pretpostavljate kako je ta mečka bila imaginarna, inače ne bi čitali ovu reportažu.
Pred nama se uzdiže Varful (hrv. vrh) Carja s kojeg dopire dječja graja pa se u hodu odlučujemo zaobići gužvanje na vrhu i baciti pogled na povratku s Parangul Marea. A dok silazimo otvaraju se vidici u dubinu cirka iz kojeg nas promatraju dva modra ledenjačka jezerca. Tu nam se pridružuje i jedan pastirski pas koji će s nama nastaviti put gotovo sve do samog vrha gdje je pronašao nove „žrtve“ i s njima krenuo natrag. Za to se vrijeme na greben navlače oblaci s juga tako da smo ostali uskraćeni za pogled na tu stranu planine. Tek smo čuli zvonca i nakratko ugledali stado ovaca na južnim padinama, ali nema uzbuđivanja. Vratit ćemo se! I to već dogodine. Srećom su se oblaci zaustavili točno pred samim grebenom, tako da i dalje imamo pogled prema sjeveru i jezerima u podnožju.
I onda nakon 4 ipo sata uspona stižemo na vrh gdje nas dočekuje Richard! Ponudio se da nas fotografira sa zastavom „Mosora“ i Rumunjske, a potom smo za uspomenu zajedničkom fotografijom ovjekovječili naš susret i uspon na najviši vrh planine Parang, 2.519 m visok Parangul Mare, odnosno Veliki Parangul. Richard svoj put dalje nastavlja grebenom, dok se mi spuštamo istim putem jer sutra planiramo na Retezat na kojem je on bio dva dana ranije. Poželjesmo mu sreću i da se uskoro opet sretnemo negdje u planinama, pa se zavalimo u zavjetrinu između dva kamena i ispraznimo sadržaj ruksaka direktno u prazne i kao bunar duboke želudce.
Srećom je na vrhu prohladno, inače bi sad već bili spremni za ubiti oko, pa hitro skačemo na noge lagane. Ovo „hitro“, „skačemo“ i „noge lagane“ je naravno čista umjetnička sloboda. Istina je dijametralno suprotna i glasi: „Jedva sam se uspravio na teške noge, upirući se o kamen s desna“. Posljedica dugotrajne vožnje posljednja tri dana, ali i činjenica da se polako i ja prebacujem na rumunjski laganini mod. „Si fueris Romae, Romano vivito more“ bi možda mogli prevesti i kao: „Kad si u Rumunjskoj, ponašaj se kao Rumunj“. A teško žabi u vodu.
Sa spusta bi istaknuo da smo nadoknadili preskočeno usponom i na Varful Carja (2.405 m) koji je inače obilježen iskrivljenim stupom nalik na tuš, a još su nas više dojmile padine pod vrhom Parangul Mic koje su u cijelosti prekrivene borovnicama. To je prouzročilo naše zastajkivanje dok smo guštali u njenim sočnim plodovima, ali nema žurbe, guštamo kao dva medvjedića.
Po silasku istovremeno i ručamo i večeramo u hotelu Rusu te nastavljamo vožnju prema Retezatu i turističkom kompleksu Cheile Butii iz kojeg su nam napokon odgovorili da nas očekuju večeras. A mi očekujemo ugodan san, jer sutra krećemo sa šatorom u planinu...
Post je objavljen 22.05.2019. u 18:51 sati.