Opis bloga

o svemu i svačemu
i nestvarnim stvarima


započeto jednog lijepog
snježnog dana
u veljači 2012. g.
od tad malo izgubljeno, pa nađeno ...
i ponovo započeto 2015.

Linkovi

blog.hr

dnevnik.hr

e-bonton

Pjaceta

Promote Your Page Too

pjacetaarmerina@gmail.com

pišem kao što plivam
slobodnim stilom
ponekad samo šetam
crnom bijelim tipkama
bezbrižno skakućem
šarenim snovima
ispisujem
raznobojnim slovima
tu
uglavnom:
odmaram od vremena
gubim se u prostoru
čudim se slovima
slažem misli
i dišem
dišem

pjaceta

ponedjeljak, 28.09.2015.

Melanija Da se kojim slučajem zovem Melanija, a moj zakoniti Donald, ja bih njega zamolila za džeparac. Znam da je on biznismen od glave do pete i da svoje pare ne baca uludo, da svako ulaganje budno promotri, izračuna inpute i outpute da bi na kraju dobivenim profitom zadovoljno protrljao svoje poduzetničke ruke. Kad bi me pitao, što bi meni taj 'džeparac', ja bih njemu odgovorila onako, sa podužim uvodom, da me nikad nisu zanimale hvalospjevne marke, imena, trendovi i dijamanti, .. I onda bi drito u sridu - ali ima taj jedan portal što se skoro pa gasi, idu ljudi, idem i ja, na izmaku snaga, a puno mi znači. Znam da bi on odmah počeo trljati svoje ruke i računati inpute i outpute, možda bi se čak i potrudila pa napravila neki poslovni plan reda radi, smislila koju inovativnu ideju, kako doći do para i prodavat portal sam, sve bi možda to uradila, ali pošto nisam Melanija, a nemam ni D. od Donalda, ja ću ipak njemu odgovoriti totalno neekonomski, već onako kako najbolje znam sa velikim E., emocionalno. Kad nešto voliš, onda to ima za tebe neku višu vrijednost, ona se ne mjeri u novci, ne mjeri se u uloženom vremenu, trudu, ustvari uopće ne postoji u toj ljubavi ikakve potrebe za mjerenjem, ocjenjivanjem, brojanjem, profitiranjem. Zadovoljstvo koje ispuni srce je sto put veći profit za cijelo tijelo, tako dušu kao i duh. Taj lijek i dobrobit, ispunjenost, se ne može kupiti. Kreativnost. To je druga stvar koja ispunjava čovjeka. Kako god sve mlade generacije sanjale o hrpi para, brzoj zaradi, bmw i nekoj skupoj marki koju će prošetati po špici, prije ili kasnije će osjetiti prazninu i ispunit će ih ono što današnjeg mladog čovjeka nemilice tišti kao novovjekovna bolest, a to je nihilizam. Kad bi malo stvarali, bili kreativni, to bi im donijelo puno više zadovoljstva jer bi se ostvarili kao ljudi. Stvarati je i isto što i ostvariti sebe. Kreativnost, stvaranje nam je imanentno (uh, kako volim ovu filozofsku riječ, svaki put kad je napišem doživim Kanta, mislim jelte J) Mlade smo naučili biti pasivnima, konzumentima, potrošačima. Omogućili smo im sve i oni se nemaju za što boriti, ustvari uopće se više ne znaju boriti. Čekaju da dobiju posao, oni ne traže posao, pa čak i kad ga dobiju, nije svaki posao za njih, oni neće tako kao mi. Pa, dobro. I fejsbukiraju, i noći provode na internetu, ali ne stvaraju. Čak ni virtualno ne stvaraju. Kopi-pejstaju. Druženje i zajednica. Kako ono narod kaže – nijedan čovjek nije usamljeni otok ali gle čuda danas sve više otoka i otočića, a nigdje neke zajednice. Život u zajednici nije lak, nikad nije bio, niti će u buduće biti. Zajednica je neke vrste prostor koji nas kleše i gdje se mi sami klešemo, svi . Jer poanta zajednice, bar je nekada tako bilo, je preživljavanje, suživot različnih ljudi sa skupnim ciljem – skupa živjeti i preživjeti, podupirati jedni druge i skrbiti za bolji život zajednice. U idealnim uvjetima… Danas, nema više tog zajedništva, već odavno su neki mudri ljudi rekli da je čovjek u sferi pojedinca, dok je ova zadnja faza – bezosjećajno sebična, dovela svaku zajednicu na rub raspada. Pa tako raspadaju zajednice od one najmanje - obiteljske, do one najveće – državne, po istoj analogiji – zbog sebičnih pojedinaca koji misle da su oni više od drugih i da samo oni nose apsolutnu istinu. Mali se prave veliki na način da gaze po emocijama, mislima, opredjeljenjima, životima. Pa ispadne da divlji otjeraju pitome i onda malo po malo svi postajem negdje u svom životu izbjeglice. A život u zajednici, ako ne želite živjeti sami u sjeni svoje vlastite veličine i ega, trebao bi se bazirati na suživotu, poštivanju života, truda i rada svakoga pojedinca te svakako onoga najvrjednijeg (bar po meni) a danas duboko zaboravljenog – suosjećajnosti. Educiranje. Za opstanak u zajednici i samo preživljavanje te bogaćenje svog osobnog života (ne novcima, već unutarnjim ispunjenjem) je potrebno stalno educiranje. Danas će vam to prodati pod marku – cijeloživotno učenje, kao da je to nešto novo i prije to ljudi nisu znali. Prije su se ljudi učili iz prirode, iz promatranja stvari i prvenstveno iz razmišljanja. Tako bi moralo biti samoučenje cijeli život. Danas se nude različite škole, tečajevi, radionice, cijeloživotno učenje je postala prodaja znanja, a kako sa svakom prodajom biva, povremeno nastupe i rasprodaje, a roba je sve lošija, brzo se kida, oboji, raspara. Još uvijek je najbolje učenje – ono što Jurica nauči, to Jurica zna. Pa se sad vratimo na početak priče. Da sam ja Melanija, ja bih svog zakonitog Donalda zamolila da mi kupi igračku što me veseli, a najvjerojatnije ne donosi profit. Tako bi to Donalnd sagledavao i ako bi me volio, kupio bi mi taj mali portal, tu malu platformu koja već neko vrijeme tone. Pitate se, zašto bi ja imala tonuću platformu, portal u koga nitko više ništa ne ulaže jer je neisplativ, pa ga ostavljaju da pluta tamo negdje na nekom internetskom moru, a kojeg naplavljuje još jedno par nas, nasukanih blogera. Ovu platformu bi oživila prvenstveno iz sebičnih razloga, jer jako volim pisati i volim se družiti. Rekli biste, pa možeš pisati knjigu. Istina, i sve što navedete u nastavku je istina. Jer apsolutne istine nema, svatko od vas ima svoju istinu, a ja sam tek tragač za njom. Tajna tragača je da je nikad ne nađe, to nije tuga tragačka, već radost istraživanja svijeta. Osobno nisam tip od romana, priča i sličnoga. Kad sam bila mala, bila sam uvjerena da ću postati pisac, vidjela sam se u nekom samostanu, u velikoj knjižnici, kako za onim velikim drvenim stolom pišem perom, tek povremeno pogledam kroz one velike prozore i gledam irsku obojanu pokrajinu pred sobom, sanjam o krajevima u kojima nisam bila te pišem kao da se radi o životu i smrti. Hitro, da mi slova ne pobjegnu, sa onim zanosom što te ponese u neku izmaglicu titraja, bljeskova, kad se smiješiš i plačeš dok doživljavaš put junaka. Tako sam to mislila. Oduvijek sam željela pisati. I oduvijek sam pisala u svojoj glavi, svaku večer bi si prepričala dan u mislima. To nije bilo u stilu dnevnika – ustala sam, obula se, srela susjedu Miru, kupila sendvič, … već bi to bio dnevnički zapis razmišljanja toga dana, što sam taj dan novoga otkrila u dubinama ljudske rasežnosti, što sam se novoga dosjetila izumila u svojim misaonim konstrukcijama, što sam novoga naučila. Zato mi je blog, ovaj osobni virtualni dnevnički zapis tako drag, jer se je poklopio sa mojim unutarnjim stanjem, mojim dnevnim stanjem. Bio je mjesto onoga što volim – pisanja, stvaranja, kreativnosti, učenja i rasti. A sve to uz druženje jedne zajednice koju zanimaju slične stvari, bar sam tako mislila. Oh, idealni živote. Ne znam zašto, ali postoji ta neka moja unutarnja ludost, vjerovanje da bi virtualni svijet (jer je kao različit od realnog, ako ne zbog drugog već zbog naziva) morao biti blizu idealu. Možda i zato jer je virtualan, zamišljen, izmišljen. A onda ispada da nije zamišljen, izmišljen, već da je jedan od Leibnizovih mogućih svijetova, realni svijet, samo druga sfera. I usprkos godinama, znanju, i bla, bla, ja još uvijek sanjam taj neki bar polu idealni svijet. Negdje gdje se čovjek osjeća ugodno, opušteno, okružen ljudima koji misle i žele dobro. Ne samo sebi, već i zajednici. Možda bi i zato imala svoj portal, gdje bi ljudi pisali osobne dnevnike, gdje bi zapisivali svoje doživljaje, svoja razumijevanja/nerazumijevanja, svoje misli, razmišljanja, zamisli, objelodanjivali kreativne ideje, uratke, priče, gdje bi se družili u zajedničkom nastojanju, učiniti ovo mjesto boljim i kvalitetnijim nego je realnost u kojoj baš i nemamo puno mogućnosti za promjenom, pa čak i kad se sami mijenjamo. Blog nas, htjeli mi to ili ne, uvijek nešto novo nauči, neke stvari milom, neke ne baš lijepim putem. To je ta realnost u virtualnom. Ono virtualno, što je prednost, je naše pisanje, kreativno stvaranje u bilo kojem vidu (od fotografije do kućnih radinosti) iz kojega možemo uvijek nešto novo učiti, gdje se možemo kreativno izraziti ali i o čemu možemo razmišljati, čak i kad zatvorimo stranicu bloga. Razmišljanje, to je nešto što danas baš i ne vrijedi ili je pak precijenjeno u smislu da se o tome puno priča, a malo koristi. Razmišljanje je način da naučimo nešto o sebi i drugima, da nađem nove i nove pute za samoregulaciju i samoodgoje sebe za suživot u zajednici. Razmišljanje je put koji će nam ukazati tako nove perspektive, kako i naše pogreške, mane, pokazati veličinu ega koji nam puno puta zasmeta upravo u komunikaciji. Ego širi šum, a razmišljanje put do srca. Zato volim blogove, dnevničke osobne zapise gdje se čovjek uči o raznim stvarima a i preispituje svoje životne vrijednosti, svjetonazore, iskustva i misli. Uči od drugih. A isto tako volim i one duhovite zapise, u šali pa prevali, cinizam, jer humor je drugo lice istine koja nije apsolutna, već upravo suprotno, ukazuje na vječitu pogrešku naših apsolutnih istina, ismijava ih. Komentari, o bložja suludosti. Tu se koplja lome, tu se mišljenja klešu, tu se vode ratovi. A sve se pitam jeli potrebno voditi rat čija je riječ ljepša, čitanija, spjevnija, jeli potrebno voditi rat oko različitog mišljenja,… ili je dovoljno uvažiti ili uljudno ukazati na pogrešku ili kako bi moglo bolje, drugačije, ljepše... Postoji tisuću i više načina. Reći, izreći, čak i kritiku, i ne slaganje, sve se to može na jedan ljepši način. Drugi način. Reci, kako bi ti! Da sam ja Melanija i da mi Donald kupi tu meni dragu igračku, malo bih je preuredila, nadogradila, izbrisala nepotrebno, postavila pravila, okvire, posijala cvijeće, stavila na prozore zavjese, upalila kamin, skuhala kavicu, uz nju se družila i pisala sa najboljim društvom na svijetu. Jer nema boljeg od opuštenog druženja, kreativnog stvaranja, a da se pri tome bez muke učiš i mijenjaš svoje okvire, širiš svoja krila i granice, otvaraš se svijetu i osjećaš se puno puno bolje, jer osobno rasteš. Eh, da sam ja Melanija, … a nisam, nisam ni svizac.

četvrtak, 24.09.2015.

Život u Bagdadu Pročitala sam što se pročitat moglo, danas i jučer i prije koji dan. I vrvi blogerska zajednica kao pijačna ulica u Bagdadu. Nisam bila u Bagdadu, da bih znala točno reći kako tamo izgleda pijaca i jeli ova konstatacija posve istinita. Ali ako ozbiljniji novinari ne mare za istinitošću činjenica, kad globalna politička struktura ne mari za istinitošću, mogu i ja biti mali lopov iz Bagdada jer ipak sam ja tek blogerica, ni n od novinara, književnika ili naučnika. Pa pođimo redom. Vani pada kiša (kao da to niste znali ali eto, bar jedna istinita činjenica) i dok oblačim na sebe sve moguće i nemoguće vestice kao malac sa Jamajke na okovanom ledom aerodromu, čitam blogove i pišem. Pišem i ostavim sa strane, pa opet čitam blogove, komentare. Pokoji čak i ostavim. Komentar, ne blog. Onda opet pišem. Post, ne komentar. Gledam na sat dok mi vrijeme prolazi u nepovrat i uzalud, a ja pišem i čitam kao da sam zarobljena u Bagdadu. A ništa ne objavim. Razlog je jednostavan. A za sve je kriv Potok. I nije ovo priča o Zeki i Potočiću. Ustvari, nije on ni kriv. Dapače, potakao me je u nešto drugo, izazvao k pisanju drugačijeg. Nisam ni ja neki Zeko ali možda u suštini svoje blogovske biti i jesam. Priča je krenula prije par dana. Kad me je ono opsjedao Bugo, pa se izjadam na neuzvraćenu ljubav te u postu napišem – da želim pisati o ljubavi. Onako u šali, pa prevali. Ustvari čak ni to, onako napisah, zbog priče o Bugi, zbog rime i ritma, zbog gluposti ljudske. Na moj 'neozbiljno pa prevali' post odgovori Potok riječima – »Ali, očekujem, s obzirom na tvoju spisateljsku vještinu i emocionalnu slojevitost, da pišeš o svojim ljudskim ljubavima koje su, na kraju krajeva, bile bug u tvom životu.« Tuše, pogodi me. Istina da sam nesvjesno izjavila da bih željela pisati o ljubavi, i samo na to je Potok ukazao – što sam rekla, rekla sam. Pisati o ljubavi. I od toga dana ja imam tu bubu u uhu. Noću ne spavam, budim se u tri i razmišljam o svojim prošlim ljubavima, promišljam o svojim pogreškama, o ljubavnim bugovima. Nekada plačem, nekada se smijem. Danju sam umorna od tih noćnih bubica, pa pokušavam nešto i napisati. Ponekad uspijem, više puta ne. Ne ide. Kao da sam jednom davno sve to zapakirala u kutije, oblijepila ljepilom i napisala – Ne diraj, lomljivo! Uredno pospremila u podrum i ostavila tijeku vremena da na to zaboravim i da to prekrije prašina. Ona smrtna, pepelasta. Tako, već godinama. Preventivno. Jer, kad god bi pomislila na svoju ljubavnu prošlost i što je donijela te kako se osjećam poslije svih tih posljedica, jedino što sam mogla vidjeti bila je slika porušenih ulica negdje pod toplim suncem bliskog juga. Opisivati takve ulice, nije ni lijepo ni prijatno. Vrijeme, vrijeme će i te ulice jednom izgraditi, zasaditi cvijeće i drveće, i Bagdad će opet sijati u svoj svojoj ljepoti Tisuću i jedne noći. fotografija sa: www.delo.si Ali ne sad, kad su kutije napola otvorene, kad iz njih duh prošlosti, kao neki bagdadski lopov hara mojim dnevnim i noćnim životom. Onda sjednem i ništa od toga što sam noću mislila ne napišem. Prva rečenica koja se stvori niotkud, odnese me u trećem smjeru ili sam pri sredini teksta već na petoj stranici jadikovke. Prestanem, ostavim, pospremim. Likovi iz priče hodaju sa mnom kroz kuhinju, kuhaju ili samo jedu, čekaju ručak poslije posla i na pitanje – kako je bilo danas na poslu, šute. Na drugi ili treći upit tek odgovaraju – kako će bit, kao i svaki dan. Onda šutimo. A to je tek izmišljeni scenarij, koji bi mogao i biti istinit da se nekim slučajem desio. Nije se. Neke od priča se nisu desile ili su već na početku krenule nekim svojim trećim tokom, kao ona moja prva rečenica. Opet sve skupa ostavim i čitam blogove i tamo se prikradaju ti lopovi, pa mi pod ruke nesvjesno padaju postovi o ljubavi, o ne-ljubavi, neke pročitam. Ali ona, čije postove ne mogu preskočiti, čiji postovi me zalijepe za stolicu, čiji postovi me trgnu iz piščeve blokade,.. Ona kojoj se neizmjerno divim zbog hrabrosti jer se javno usudi emociju razliti, pričati bez srama o nekim životima, pred njom ne mogu pobjeći. Takav učinak ima, sili me pisanju, sili me razmišljanju, sili me vračanju u prošlost, sili me otvarati te stare kutije i iz njih uzimati tek one lijepe slike, na njima graditi buduće priče. To njeno siljenje, nije prisila, već slatko poguravanje. Jednom mi je rekla – razlij se. Na blogu se tek ponekad razlijevam ali to je sve po kapima, sama sebi izgledam kao neka pokvarena špina ili kao kiša koja nemilice pada ali ništa za njom ne ostane. Nikad se ne razlijem onako kako bih mogla. Znam da bih mogla. Osjećam kako u meni čuči i čeka taj trenutak, čeka da se prelije u radosnom iščekivanju sreće koja kuca na vrata. I možda jednog dana, prelijem se preko svoje čaše uzdaha ali … Ne sada. Iz mene za sada izlaze tek neke kapi vode koje su presušile još u dubini brda. Ali one postoje, negdje su morale otići, negdje stoje i čekaju, ponekad se razliju. Ostavim ih razlivene na papiru i ne objavljujem. Bar ne na ovom blogu. Postoji vrijeme i kraj. Za vrijeme nikad nisam znala kad je pogodan trenutak, čak sam i krajeve ponekad znala zamiješati. Zbog svih tih pogrešaka, ne želim postati ljubavne bugove. Pa ipak, postoji ta želja pričati o ljubavi, pričati o prošlosti, pričati o pogreškama, o radosti, o Bolu na Braču. Možda sebi u spomen, nekima iz utjehe, nekima u promišljanje svojih situacija. Možda kad odrastem, onako u blogovskim godinama, ili kad se promjeni klima na bagdadskoj pijaci. Kad se izbjeglice vrate svojim kućama, svome domu u Damask, Bagdad. Ne znam kad, ali za sad samo pišem, ne objavljujem, ne tu. Ovdje čitam. Ponekad kakvu crticu iz života napišem, muke susjeda Mislava, Luiđija bez oltara, Doroti u zemlji antičudesa ili tek patuljke malo prošetam po blogu. Onako iz hobija, neobavezno, na pola, u strahu da zeko ne pobjegne u šumu. A tako bi rado pisala o ljubavi… Zbog toga ću ovaj put postupiti kao blogerski bagdadski lopov i umjesto svog teksta, ostaviti reklamu za nju.:) Nju koja zna da piše iskreno i duboko o Ljubavi. Nju koja se nevidljivo prošulja kroz sve te liste i najave bez velike objave, nju koja dobro kroči svojim putem, nju koja zna, može i hoće, nju koja je Žena, nju koju kad čitaš shvatiš da si i ti žena, bar si nekad bila, zavodljiva, strasna i ženstvena. Nju, možda samo zato jer piše o ljubavi strasno i javno kako bi se jednog dana i sama htjela usuditi. To je sarahB

četvrtak, 17.09.2015.

Grah, fažol, pasulj Probudiš se ujutro ničim opterećen i kreneš u dan, lagano, korak po korak. Ispred zgrade, roditelji koji vode djecu u vrtić i školu. Jedna djevojčica plače – 'Neću'. Otac nemoćno stoji pored nje i ne zna što bi, gleda na ručni sat dok kasni na posao. A ona sa ogromnim krokodilskim suzama tiho jeca – 'Neću'. Junior je gleda i sam nevoljko ulazi u auto, iako ne govori, čujem u njemu taj Neću. I dok u vrtiću oblačimo papuče, snužden u svojoj ovozemaljskoj sudbini, prihvaća neizbježno i sa tugom ulazi u razred. I dok sa tetom ćaskam o realnosti života i dječjem načinu neverbalne komunikacije, Junior se namršti i istegne ruke prema meni, kao da govori – 'Neću. 'Teta je samo rekla – kao da već sad zna što znači realnost života. Neću. Sjela sam za računalo i uz kavu prelistavala dnevne novosti. Više ne čitam novine, već prelistavam neke književne i filozofske stranice, puno je mirnije i nekako osnaži čovjeka kad pročita lijepu misao. I na tim stranicama ćete prije naći lijepu i mudru misao, nego na onim novinskim, žutim i inim. To je moj novi pogled na svijet, pogled u misli drugih pisaca, ljudi koje zanima pisanje, koji žele ovaj svijet razumjeti, zato ga u svojim pisanjima rastavljaju i sastavljaju, zato pokušavaju odgovoriti na vječito pitanje što je to Čovjek, dobar čovjek i što je to zajednica?! Opisuju ružne strane svijeta i one lijepe. Kao da žele olovkom popraviti iscrtanu putanju ljudskog bezumlja. I tom ljudskom bezglavom sunovratu, kažem odlučno – Neću. Ne želim realnost što mi se prezentira preko tv i drugih medija za prodaju, ne želim znanost koja se mi predočava kao jedina pravilna i isplativa, ne želim ljude koji se smatraju više ljudima od bosonogih izgubljenih duša, ne želim, … Neću. Kao što nisam puno puta u svom osobnom životu mogla prihvatiti neke stvari koje mi se nisu sviđale, kao što nisam mogla prihvatiti ne voljenje, zanemarivanje, gubljenje vremena, ljenčarenje,… sve što mi se nije činilo dobrim po Postojanje i u nastajanju moje osobe, znala sam reći – Neću. Dugo nisam znala što hoću. Čak ni sa ovim blogom. No, polako se i ja budim iz neke svoje osobne letargije, iz učmalosti vanjskog besmisla, odaljujem se od lajkova kruha svagdašnjeg, i zacrtavam neku novu putanju svoje zvijezde vodilje. Hoću. Pisati na svoj način, o tome što mi se čini važno iako svi kliču 'bua'. Možda pretenciozno, nametljivo ili kako se već kome čini, ali meni ipak smisleno - dati ono što imam, možda nekome zatreba. A da je Bog bio dobar, bio je, čak i u teškim vremenima, u najtežim situacijama. Možda sam tek iz njih izrasla, možda se tek u njima naučila poniznosti. A blog, blog me je naučio da kolikogod se gubimo u nekoj šumi i mislimo da je šuma sve, ipak možemo ostati drvo, pa čak i kad nas posijeku i ponovo posade, kad nas tuče poharaju, okrijepit će nas sunce. Ipak smo svi mi duboko u sebi jedno drvo. Nekom posebno, nekome šuma, nekome vir života, nekome vir prihoda, nekome smetnja za novo građevinsko zdanje, nekome prilika da izraste nova podrast. Iz života jednog drveta, možemo puno više naučiti o alegorijama čovjeka. Hoću. Oblikovati sebe u drvo koje raste i širi svoje grane prema suncu, nudeći putniku zaklon od nevrjemena ili tek odmor od prehodanih putova. Biti drvo je biti čovjek u riječi i djelu. Oblikovati sebe, samog sebe kao pojedinca koji vrača zajednici dobiveno, koji održava zajednicu, koji mari, miri, koji se bori da svaki pojedinac u zajednici nađe svoje drvo. A svaki čovjek jeste drvo, osim ako nije drvosječa. Ovo je bio tek uvod u današnji dan i ono što me navelo na pisanje. Čitala sam Russela, onog filozofa u jednom njegovom predavanju o religiji. Već te 1927. godine je znao puno toga o svijetu i ljudima. I što više čitam filozofe prije drugog svjetskog rata ne mogu se otrgnuti dojmu da u sto godina nismo baš puno napredovali u duhu, te da nas i danas muče iste stvari, isti globalizam koji ubija različitosti. Onda sam čitala intervju sa nekim likom, poznatim u svojoj regiji, o novonastalim jezicima u regiji. I naravno komentare uz to. Sve je tako predvidljivo. Bljutavo. Razumom se teško boriti protiv političkog ispiranja. Vjekovima, stoljećima, uvijek jedno te isto. Kako je teško biti Čovjek i kako će rulja uvijek prvo napasti Čovjeka. Jer Čovjekom se mora samo-postati, sam se velikim trudom, promišljanjem i edukacijom oblikovati u zajednici koja će te htjeti oblikovati po svom ili će te odbaciti jer ne pripadaš nijednom čoporu. Čovjekom se postaje sam, po nekim svojim moralnim odazivima, po svom znanju, kako bi rekao Russell: „Za dobar svijet su potrebni znanje, dobrota i hrabrost;... Potreban je neustrašiv pogled na svijet i slobodna inteligencija. Potrebna je nada u budućnost, ...". Čovjeka oblikuje samo-izobrazba, čitanje, razmišljanje i dijalog, razumijevanje i sposobnost empatije te ono što najviše puta zaboravimo – poniznost pred Životom. Čovječuljcima se postaje putem medija. O kritičkoj umišljenosti neću ni govoriti, svatko danas razumije javni istup kao njegovo pravo i sveprisutnost glasa njegovog velikog uma i ega. I drago mi je da je tako, dok ima dobrote, a kad nestane dobrote, … Kad nestane dobrote, razumijevanja, empatije, kad nestane ono ljudsko u nama, nećemo se više moči sporazumjeti ni u jednom jeziku. Koji jezik govorite? Želim i hoću govoriti jezikom Čovjeka. Jer jedino jezik ljudskosti svi razumiju, neovisno o naglasku, pogreškama i interpunkciji, ljudski jezik može svatko razumjeti. A oni koji ne žele razumjeti jezik bližnjeg svoga, mogu govoriti i u istom jeziku, i u istom dijalektu, i u istoj intonaciji, to im neće pomoći da se razumiju ni urazume. Kad se tako pored svih riječi ljudi ipak ne razumiju, sve mi se čini da govore nekim posebnim, novim jezikom – 'političkim jezikom'. To je jezik bez dijaloga, sa bine, uz pljesak, glasan, bez simpatija, bez empatije, bez tihih i mirnih tonova. I to neću. Sve razmišljam, kako je bilo nekada. U prošlost se ne možemo vratiti, ne možemo je ni vuči za sobom kao sjenu, ne možemo od nje ni živjeti, ni preživjeti, ali sve mislim da prošlost nosi u sebi klice nečega što davno bijaše i ako se opet zasadi dobro, sjeme može proklijati. Prvih par godina sam živjela u multikulti gradu. U našoj zgradi je bilo svih religija, kroz naš stan su prolazili i siromasi i pisci, i ambasadori i seljaci, dida je imao širok krug poznanika. Tako me je i učio. Poznavati riječi grah, pasulj, fižol i fažol, i svatko je govorio svoju varijantu, a svi smo znali što znači, za to nismo trebali rječnik, prevodioca i zakonski priznat jezik koji će nas uzdizati do građana-ljudi. Već rano sam govorila par dijalekata, i jezika, pa sam sa pet krenula u prevodilačke vode. U vrtiću, kad god bi došlo novo dijete, kako to Slovenci kažu, 'južno od Kolpe', mene bi dodijelili za mentora, tutora i prevodioca. Sa tek pet godina. Sjećam se, bila je jedna Elizabeta iz Beograda, imala je predivnu plišanu crnu haljinu, sa bijelom kragnom, lakirane crne cipele i bijele štramplice. Ustrajno je govorila – drugarice vaspitačice, na što bi joj se sva djeca smijala. Učila sam je reći, kako se je u dijalektu govorilo – t'ršica. Nikako i nikako, mjesecima je trajalo to 'vaspitavanje', zbog kojega sam i ja kao prevoditeljica, tutorica i mentorica puno puta bila 'na meti' druge djece. Onda je došla jedna Verica iz Pakraca, ustvari tamo negdje iz okolnih sela, radnička obitelj, nije baš imala puno stvari, trudila se jadnica ali djeca je nisu prihvaćala, pa sam tako i ja bila 'na meti'. Kasnije se je moj rad prevodioca nastavio u školi, opet za sve pridošle iz južnih republika. Nikad me nitko nije pitao, jeli ti razumiješ taj dijalekt, jeli ti to znaš?! Za Slovence je bilo sve južno od Kolpe (Kupe), jedan jezik, po nekom narodnom ophođenju svi su bili – Bosanci, neovisno jesu li to bili Srbi, Hrvati, Makedonci ili Šiptari. Učiteljice se nisu time bavile, i to u onim ranim sedamdesetima, kad je kao još živjelo bratstvo i jedinstvo. Dok sam ih učila integracije, novog slično-različitog jezika, učila sam se i sama. Učila sam od njih, njihove običaje, njihovu religiju, njihove dijalekte. Mene su sva ta djeca obogatila, oni su bili moji prvi učitelji kroz cijelo osmogodišnje obrazovanje. Govorili su mi da imam dar za jezike, a meni je to bilo smiješno jer sam mislila da su drugi ljudi lijeni, bahati i nezainteresirani za upoznavanje drugoga. Bila sam uvjerena da svatko može naučiti bar jedan jezik, a što ih više znaš brže ćeš učiti i druge. Ljepota jezika se skriva u riječima, u toj različitosti. Dugo sam pisala samo u slovenskom jeziku, prvenstveno poeziju i poetičnu prozu, onda sam krenula pisati u jeziku koji zbog svih onih dijalekata, različitih riječi, nisam pravilno pisala. Ispisala bih iz sebe osjećaje kroz sve varijante jezika i tad bi mi se taj razliveni osjećaj činio predivnim jer svaka je riječ imala svoje posebno značenje. Taj moj jezik, sazdan od svih riječi i dijalekata onoga što se nazivaše jednim jezikom sh/hs, bio je jedno veliko more. Svaka riječ je bila neka priča o nekom čovjeku iz moje prošlosti, o nekom otoku od kojega se je sazdalo šaroliko kopno moga internog jezika. Razumjeli su ga ovi moji. Bar oni koji su htjeli razumjeti, ostali su se krvoločno bacali na riječi, na glasove, na 'pravilnosti'. Voljela sam uljudne ispravke, željela sam učiti, ali mi krvoločnost nije bila draga. Moj jezik je bio varijacija na sve južnoslavenske jezike. Čitala sam u svim jezicima, upijala sve riječi, meni je to bio jedan jezik, drukčiji od slovenskog, koji je obilovao sa toliko puno različitih riječi, puno više nego što ih je slovenski imao. Tak kasnije, na lektoratu sh/hs jezika, kad sam dobila svog prvog keca iliti jedinicu zbog miješanja riječi, naučila sam svoju prvu lekciju iz političkog jezika. Postoje dva službena jezika. Da moraš pisati u jednom ili drugom. Ali ja, zbog svih onih prevodilačkih manevara od malih nogu, zbog sve one obojanosti riječima koja je prolazila kroz didin dom, nisam nikad shvaćala zašto negdje moraš reći kruh, a negdje hleb, i za to izgubiti glavu, kad je u našoj zgradi bilo graha, fižola, fažola i pasulja. Kad je u društvu moga dida bilo svih vjera, a nitko nije vjerski istupao. Kad je u mladosti moga dide bilo i partizana i ustaša i četnika, kad je partizanskog vođu spasio njegov najbolji prijatelj ustaški stožernik, možda zbog svih tih priča o ljudima i neljudima, rano sam naučila da se moram boriti za 'ranjivije' grupe, da moram pomoći onima koji nisu u prednosti na domaćem terenu, da moram svakome čovjeku omogućiti dostojanstveno suživljavanje sa zajednicom i da se moram kloniti svih onih, koji to ne žele. Jer i oni, kolikogod svoje korijenje zakopavali u neolitik, bili su jednom pridošlice koje su govorile nekim svojim jezikom, a koji se je suživio sa okolinom i starosjediocima te izrastao u novu jezičnu granu. Taj moj 'jezični ateizam' me je puno puta 'koštao' u životu kad sam naletjela na 'politički korektan jezik', a u isti mah mi je otvarao vrata i kod 'stranaca' koji su govorili 'ljudskim jezikom'. Sve je zavisilo od toga, tko je sugovornik na drugoj strani, želi li razumjeti, može li prihvatiti, može li se uživjeti te kolika mu je širina spoznajnih mogućnosti. Svaki Slovenac koji dođe na hrvatsku obalu i poželi kruh, napravit će svoju prvu jezičnu pogrešku iz čisto logičkog zaključivanja. U pekari će naručiti 'hleb', a ne 'kruh' samo zato jer će razmišljati da je kruh slovenska riječ, a da je hrvatski različit od slovenskog i da mora upotrijebiti onu drugu riječ. Zato će zbog hleba ostat gladan kruha, a da nikad neće znati zašto je dobio kruhom po glavi. Pa zbog mira u Pekari počne govoriti američkim engleskim jer to prolazi. Eh, sad. Jutros me je pogodio 'jezični' odaziv na jednu dragu osobu, pa je zbog toga izašao iz mene ovaj post. A sad svi koje je 'jezični ateizam' pogodio u vjersku jezičnu dušu oprostite, izvinite, skužajte, jer namjera je bila da možda ipak pokušate razumjeti da nismo svi čisti, pravilni i bez mana. A za opstanak u zajednici, dobar suživot i mirno more, trebamo se znati ponašati kao na brodu usred otvorenog mora. Pasulj, grah i fažol će uvijek biti to što jesu, jestiva namirnica, makar joj mi govorili Mr. Bean.

četvrtak, 10.09.2015.

Bug Dva posta me je lovila mala softverska buba zvana Bug. Ona ne grize, bar tako govore. Ne znam što jede, jeli mesojeda ili vegetarijanka, ili je vegan?! Neki kažu da jede postove, neki kažu da jede top bloggere, a neki kažu da živi od sunca. U živo se nikad nismo srele. Ne, nisam joj imala prilike pružiti ruku. Ili je ona muško?! Tek tad sam pomislila da ne znam kojega je spola. Jeli bug muško ili je bug ženka bugica ili je bez spola ili je dvospolnik?! Ni sama ne znam kako sam zajedrila na temu softverskog buga i njegovih spolnih navika. Ali desi se i kod koncentriranijih pisaca, gdje neće kod mene. Možda bi bilo zanimljivo napisati priču na temu - Spolni život jednog buga. I onda shvatih da ne znam čak ni kako se bugovi razmnožavaju ili su kao muhe jedno dnevnice, pa poslije buganja odumiru?! Puno pitanja, premalo odgovora. Onda se dosjetih. Stavila sam sliku i upoludala. I čekala. Stavila sam leptira, jel' možda se bugovi lijepe na ostale bube, a možda bugovi imaju krila pa lete. Ili pak ništa od toga. Samo sam čekala. Ako je prisutan, pojesti će već i treći post, što bi sa znanstvenog stajališta značilo da nije muha jedno dnevnica, pa poslije buganja ne odumire. Ili možda bi neznanstveno značilo da me voli. Jer kako jedan bug ljubav blogeru da iskaže?! Samo tako da na sebe opomene, post pojede i zube softverske pokaže. Ustvari, ne znam ništa ni o zubima bugovskim, ni o osmjesima, ni o toplini koju na naslovnici pokazuje. Ali ja ipak mislim, da onaj tko ti postove jede, taj te onako vrtićki voli. Jel tko se za kikice vuče, taj se voli. Ali ni o bugovskoj ljubavi ništa neznam. Kako bugovi vole, izražavaju ljubav, naklonost, pokazuju toplinu, kako se bugovi ljube?! A strašno rado bi pisala o ljubavi, o toj bugovskoj ljubavi. Mogla bi napisati priču - Kako me je jedan bug zavolio. Volilo se dvoje neprimjerne ljubavi, onda od krvi i mesa, on od softerske tvari. Svakog ju je dana čekao dok bi ona poste uploudavala, on bi joj se prikrao, pa onako sa leđa oči zaklopio, cjelov na lice utisnuo i post pojeo. Živjeo je od njenih postova, a ona od njegovih bugova. Ljubav je to bila veća i od najvećeg kompjuterskog oblaka. Ali eto, danas je popustio, post se pojavio, pa me tuga nešto srcem steže, jeli me Bug ikad u istinu volio ili je samo od mojih postova papazjaniju pravio?! bzzzzzzzzzz

srijeda, 09.09.2015.

Tišina Mladi su otišli na posao, djeca u školu, vrtiće. Stari su otišli na tržnicu, na prvu jutarnju kavu, susret sa ekipom za priču. Zgrada je odzvanjala tišinom. Nebo je bilo modro plavo. Krajičkom oka sam pogledavala prema prozoru i suncu koje je onako kao zimsko, promrzlo grijalo stan. Nebo, nebo me je mamilo. Ali ruke su bile pune posla. Završavala sam posljednje pospremanja iako bi radije potrčala prema parku, sjela sa dobrom knjigom na klupu, okrenuta suncu i grijala svoje sare promrzle kosti. Ali ruke su bile pune posla. Zgradom je odzvanjala tišina. Mladi su bili na poslu. Djeca u školi, vrtiću. Stari su bili u šetnji. Bila sam sama. Sama u kući. Sama u zgradi. Sama u gradu. Sama. Ponekad bi se grozila samoće, ponekad bi u njoj uživala. Danas sam uživala. Više nego u samoći, uživala sam u tišini. U tišini uvijek uživam. Ja sam jedna od onih ljudi koji ne trpe radio, koji ne trpe razmljevene glasove u blagoslovu tišine. Prijateljičina mama kod mene uvijek trpi jer ona kad ustane, prvo upali radio. Bez radija ne može raditi. Glasovi koji struje prostorom ispunjavaju njen dom. Ja volim tišinu. Smiruje me. U tišini puno bolje čujem otkucaje svoga srca, titraje svoga duha. U tišini osjećam sebe, svoje putanje, svoje oblake na plavom nebu, u tišini pišem nevidljive riječi. U tišini uživam sa sjećanjima, sa riječima koje ispisujem, sa slikama neke davne prošlosti, prepoznajem mirise djetinjstva, u tišini se družim sa izgubljenim dijelom sebe. Zato obožavam tišinu. Obožavam je i u autu, i u razredu, pa čak i na blogu. Tišina na blogu. Sjećam se svojih prvih početaka blogovanja. Nitko me nije čitao. Tako sam bar mislila, a možda je i bilo tako. Činilo mi se kao da pišem jedan davno zaboravljeni tekst ispod pergole roditeljskog doma, pod tim plavim nebom bez tračka oblaka. Gdje je jedini čitatelj povremeni dah vjetra i list koji pokušava pobjeći. Pramen kose koji smeta dok užurbano pokušavam sve napisati što bi mozak htjeo sprovesti. Ali ruka nikad nije tako brza kao što se mogu razlijevati riječi. Razmičem pramen i pišem u nekom svom zanosu, inspiraciji, sretna kao malo dijete sa najljepšom i najdražom igračkom. Olovkom, ustvari nalivperom. Nisam voljela penkale, ni flomastere, obožavala sam nalivpera, ta čudesna pisala koja tek malim dodirom tanke oštrice oblikuju linije stasale u slova. A ona bi se onda zaigrala u rečenici, u priči. I kad bi bilo najzanimljivije, po nekom nenapisanom Murfiju, nestalo bi te dragocjene plave tekućine. Tad bi sa ushićenjem mijenjala te 'bombice' da što prije završim rečenicu koju ne smijem zaboraviti jer je važna, jer je jako važna. Pisanje je tad bilo važno. Svaka riječ je bila kao kamen temeljac, kao cigla koja ne smije biti napuknuta ili pogrešna, koja ne smije narušiti statiku priče. Važno je da priča stoji, dobro stoji. Da se možeš na nju nasloniti i odmoriti. Takve su bile te priče ispod pergole. Tišina je to činila. Tako mi je bilo i na početku blogovanja. Moji tihi trenutci ispisivanja sjetnih priča, susretanja sa slatkom prošlošću, .. Trenutci oživljavanja strasti pisanja ispod modrog neba bez oblaka, u tišini pod starom pergolom, gdje je jedini čitalac tek nestašni vjetar. Tad, u tim tihim početcima, nekako je bilo lakše. Lakše je kad te nitko ne čita, komentira, kad ne osjećaš iza sebe dah cenzure, likove iz nekog realističnog francuskog romana. Onda su krenuli prvi komentari. Dragi ljudi iz mog sela, njih dvoje i još jedan stariji gospodi. Dovoljno. Uz njih sam se osjećala sigurno i mirno. Sjećam se da sam taj dan pisala o suboti, o danu koji je bio samo za mene. Sjećam se i tog osjećaja, mira i tišine. Spokoja, kad se osjećaš udobno u svojoj staroj fotelji, časkajući sa starim prijateljima. Tako sam se tad osjećala na blogu. Tišinasto. Bio je to moj skriveni kutak. Za odmor, za druženje, za pisanje onoga što je izravno dolazilo iz srca. U tišini duha. Polako su počeli dolaziti ljudi. Ekipa se širila. Što je više ljudi bilo, manje tišine sam čula. Sve više riječi, glasova, slova, komentara, kakofonija nečega što ponekad nisam baš ni najbolje razumjela. Ponekad je bilo previše žamora, šušura, buke. Tad bi se povlačila u tišinu ali to nije bila ona prava tišina, tišina koja bi me ispunjavala. Jer već u slijedećem trenutku čim bih se vratila, virtualnu sobu ispunili bi isti glasovi koji su samo nastavili tamo gdje su stali. Izgledalo je kao da se vrti jedna te ista pjesma u jednom te istom tonu. Pisala sam u toj kakofoniji. Nešto sam pisala. Nešto svakodnevno, nešto sa obronaka puta, neke kamenčiće slagala a da pojma nisam imala jesam li to uopće ja. Nisam više čula ni otkucaje svoga srca, ni treptaje svojih misli, kao da sam priključena na onaj aparat što pokazuje jednu crvenu liniju i pišti. Užasno pišti. A ja sam to pisala. Onda sam napisala post. Post kojega je pojeo bug. Posta nigdje nije bilo, pa čak i kad je bio, nitko nije čitao. Tišina. Kolikogod ljudi pišu da su komentari važni, da su važni čitaoci, da ako toga nema, nema te, blog ne postoji. Ponekad, kao ovaj put, tišina zna biti blagoslov. Možda zbog tišine bolje pišem jer tad pišem sebi, tad pišem po ritmu svoga srca, po osjetu svoga duha, možda tek u tišini mogu pravo vidjeti plavo nebo bez oblaka, osjetiti samoću koja nije bolest, već lijek, koja mi dopušta raširiti krila jer ih nitko neće srezati u startu svojih nepromišljenih komentara. Možda tek sada, ovaj tren, u tišini svoga bloga, osjećam kako volim pisati o onome što mi propisuje ritam srca, ono o čemu sam od početka sanjala da bude moj osobni blog, ispisivanju života iz sebe, kroz sebe. Jer ipak, je osobno i dnevno. Kao i sam Život koji je kao dnevnički zapis. Svaki naš ushit, svaka naša suza, svaki naš trenutak je poseban impuls koji dopire do dubina našeg bića i tamo stvara jedan sasvim drugačiji svemir. Samo u tišini je moguće stvarati svoje svemire. Oni su mi važni. Ne znam ni sama zašto. Niti je važno zašto. Kao što nije važno zašto pišemo blog iz kojeg razloga, nagiba, i što nam je inspiracija. Pišemo ga. To je dovoljno. Pišemo ga, nije važno ni za koga, ni zbog koga, … Da, pišem ga! Pišem ga za sebe. Ovaj post posvećujem sebi u spomen i trajno sjećanje na današnji dan, kad je sijalo sunce i nebo je bilo bez oblačka, a ja sam bila sama. U kući, u zgradi, u gradu. Sama i sretna u tišini doma svoga. Odmorih se.

nedjelja, 06.09.2015.

san Osjećala sam se izgubljeno u tom velikom, hladnom i bezosjećajnom svemiru ljudskog nemara. Fizičkog, emotivnog i duhovnog nemara. Tražila sam horizont ali nailazila sam samo na brda, a trebao mi je otvoreni horizont, trebala mi je pučina. Čak je i more bilo brdo. Izgubljeno sam tražila i pogledom i sluhom. I dok bi u tom traženju povremeno pogledavala prema televiziji i internetu sve sam više tonula u neku jamu podno velikog brda. Noću sam sanjala početak rata. Ne jednom, više puta. Bojala sam se svojih snova. Ponekad su bili stvarni, ponekad bi se i obistinili. Nisam htjela o tome razmišljati, iako se je u misli prikradalo pitanje, a što ako počne? Jer sve je mirisalo na barut, trebalo je samo malo. Neka uzavrela budala. Tako je bilo i te noći. Sanjala sam da je počeo rat, da je vojska ubijala civile. Ujutro sam se probudila i čula da su krenuli tenkovi. Nisam znala, jesam li još uvijek u snu ili što je to. Kao da si vezan u dva svijeta od kojih je jedan kao nepostojeći, a ti ne znaš kome od njih pripadaš, jer su u jednom malom trenutku postali isti. Ne slični, već isti. Iz jednog sam prešla u drugi samo otvaranjem kapaka ali obadva su izgledala realno. Jednom sam sanjala kao me je susjeda verbalno napala i kako sam joj odgovorila istom mjerom. Kad se je točno tako desilo i u stvarnosti, gledala bi svaki svoj pokret onako izvan tjelesno kao u usporenom filmu i grozila se sličnosti detalja, scenarij sna je bio istovjetan javi. Zato se ponekad bojim svojih snova. Lako mi je kad sanjam gestapo i njihove njemačke ovčare, to je obično znak krize iz koje kao Marija logorašica pokušavam pobjeći. Ali to nije bio takav san o ratu. Bio je avion i pale su bombe na polje. Tek tako, bez razloga. Pomislila sam, zašto svoji gađaju svoje?! Ujutro kad sam se probudila, prvo što sam pomislila bilo je - moje dijete neće u rat. Dosta je bilo tih balkanskih sranja. Nema te domovine, tog domoljublja koji se plaća životom djeteta. Previše je bilo mrtvih, previše je izbrisanih obitelji, previše je bilo zla, nepotrebnog i glupog puškaranja. Nagledala sam se kroz generacije svoje obitelji sve ono što ne želim svom djetetu. Možda i zato ti jadni Sirijci bježe, pa se ne odupiru, nema kod njih oružanog otpora. Nema za njih pušaka 'ispod tezge' za slobodu ispod jarma tlačitelja. Jedino mi žao, kako gledam po slikama teveja, svih onih u paklu ostavljenih - žena i djece, onemoćalih starica i staraca. Sve mlado i zdravo muško na brodovima za Europu. Tek pokoja obitelj, dijete, djevojka, žena, starica. Možda je i tako bolje, mlad pobjeći dok se još možeš ostvariti i stvoriti život, obitelj. Pusti puškama da se međusobno ispuškaraju. Ali zašto Njemačka, kad svi tako lijepo govore engleski, ustvari američki?! Europa je pomalo već iz mode, stara gospođa je izgubila kompas ali još uvijek misli da je freš i mlada. Ona je kao neka stara oronula barunica, odavno već bankrotirana, godinama pregažena, ispijena vlastitom važnošću, izgubljene realnosti koja svim snagama želi biti pozvana ponovo u visoko društvo i zasjati na balu za dvadesetogodišnjakinje. Madam, vrijeme prolazi. I tako sam to jutro poslije tog groznog sna pomislila – da se desi opet to balkansko nerazumno puškaranje, … što je na ovim prostorima poprimilo oznaku kronične bolesti koja se javlja povremeno kao neke vrste dermatitis, 'barutni dermatitis', ono kad ih zasvrbe prsti za puškaranjem,.. ja bih se preselila u…. Kud se na ovom svijetu preseliti kad svugdje vlada neko ratno ili polu ratno stanje ili pak ekonomsko sranje?! Ne možemo svi u Njemačku. Nije Deutschland iznad svega, iako tako pričaju. Obećana zemlja je ipak Amerika. Istina, mogu vas tamo upucati usred bijela dana, mogu vas u školi izrešetati, mogu vas izlupati 'k'o crnca', mogu vas deportirati, mogu vas ucijeniti da odete za četiri godine na ratište pa ćete dobiti zelenu kartu, ma mogu mnogo toga ali jedno je sigurno – tamo nikad neće biti rata. Nikad! Svugdje u svijetu kamo se preselite, prije ili kasnije, naći će se neka skupina 'osloboditelja', neki 'diktator', neka dlaka u jajetu zbog koje će zapuškarati. Ali ne i u Americi. Tamo istina, ljudi spavaju na ulici, ima 'mrtvih gradova', zatvorenih tvornica, ako nemate socijalno i zdravstveno možete crknuti kao pas nasred ulice ili pred bolnicom, ali tamo nema štrajkova po mjesec dana, tamo nema pučeva, tamo nema bune, tamo nema nereda. Tamo nema svađe između šiita i sunita, između balkanskih plemena, tamo nema svađa po vjerskoj i nacionalnoj osnovi, a imaju sve vjere i nacije svijeta. A ona jadna mala Bosna, šako moja, samo par nacija i par religija, a vidi baruta. Đabe im Švaba kolo vodi kad mudra lija može i vukove nadmudriti. A gle' ti to u toj bajnoj Americi, tamo sve nacije i religije u suživotu lijepo žive - žive američki san. Dok ostali svijet sanja more. Ali ne ono plavo.