Pregled posta

Grah, fažol, pasulj

Probudiš se ujutro ničim opterećen i kreneš u dan, lagano, korak po korak. Ispred zgrade, roditelji koji vode djecu u vrtić i školu. Jedna djevojčica plače – 'Neću'. Otac nemoćno stoji pored nje i ne zna što bi, gleda na ručni sat dok kasni na posao. A ona sa ogromnim krokodilskim suzama tiho jeca – 'Neću'.

Junior je gleda i sam nevoljko ulazi u auto, iako ne govori, čujem u njemu taj Neću. I dok u vrtiću oblačimo papuče, snužden u svojoj ovozemaljskoj sudbini, prihvaća neizbježno i sa tugom ulazi u razred. I dok sa tetom ćaskam o realnosti života i dječjem načinu neverbalne komunikacije, Junior se namršti i istegne ruke prema meni, kao da govori – 'Neću. 'Teta je samo rekla – kao da već sad zna što znači realnost života.

Neću.

Sjela sam za računalo i uz kavu prelistavala dnevne novosti. Više ne čitam novine, već prelistavam neke književne i filozofske stranice, puno je mirnije i nekako osnaži čovjeka kad pročita lijepu misao. I na tim stranicama ćete prije naći lijepu i mudru misao, nego na onim novinskim, žutim i inim. To je moj novi pogled na svijet, pogled u misli drugih pisaca, ljudi koje zanima pisanje, koji žele ovaj svijet razumjeti, zato ga u svojim pisanjima rastavljaju i sastavljaju, zato pokušavaju odgovoriti na vječito pitanje što je to Čovjek, dobar čovjek i što je to zajednica?! Opisuju ružne strane svijeta i one lijepe. Kao da žele olovkom popraviti iscrtanu putanju ljudskog bezumlja.

I tom ljudskom bezglavom sunovratu, kažem odlučno – Neću. Ne želim realnost što mi se prezentira preko tv i drugih medija za prodaju, ne želim znanost koja se mi predočava kao jedina pravilna i isplativa, ne želim ljude koji se smatraju više ljudima od bosonogih izgubljenih duša, ne želim, …

Neću.

Kao što nisam puno puta u svom osobnom životu mogla prihvatiti neke stvari koje mi se nisu sviđale, kao što nisam mogla prihvatiti ne voljenje, zanemarivanje, gubljenje vremena, ljenčarenje,… sve što mi se nije činilo dobrim po Postojanje i u nastajanju moje osobe, znala sam reći – Neću.

Dugo nisam znala što hoću. Čak ni sa ovim blogom.

No, polako se i ja budim iz neke svoje osobne letargije, iz učmalosti vanjskog besmisla, odaljujem se od lajkova kruha svagdašnjeg, i zacrtavam neku novu putanju svoje zvijezde vodilje.

Hoću.

Pisati na svoj način, o tome što mi se čini važno iako svi kliču 'bua'. Možda pretenciozno, nametljivo ili kako se već kome čini, ali meni ipak smisleno - dati ono što imam, možda nekome zatreba. A da je Bog bio dobar, bio je, čak i u teškim vremenima, u najtežim situacijama. Možda sam tek iz njih izrasla, možda se tek u njima naučila poniznosti. A blog, blog me je naučio da kolikogod se gubimo u nekoj šumi i mislimo da je šuma sve, ipak možemo ostati drvo, pa čak i kad nas posijeku i ponovo posade, kad nas tuče poharaju, okrijepit će nas sunce. Ipak smo svi mi duboko u sebi jedno drvo. Nekom posebno, nekome šuma, nekome vir života, nekome vir prihoda, nekome smetnja za novo građevinsko zdanje, nekome prilika da izraste nova podrast. Iz života jednog drveta, možemo puno više naučiti o alegorijama čovjeka.

Hoću.

Oblikovati sebe u drvo koje raste i širi svoje grane prema suncu, nudeći putniku zaklon od nevrjemena ili tek odmor od prehodanih putova. Biti drvo je biti čovjek u riječi i djelu. Oblikovati sebe, samog sebe kao pojedinca koji vrača zajednici dobiveno, koji održava zajednicu, koji mari, miri, koji se bori da svaki pojedinac u zajednici nađe svoje drvo.
A svaki čovjek jeste drvo, osim ako nije drvosječa.





Ovo je bio tek uvod u današnji dan i ono što me navelo na pisanje.

Čitala sam Russela, onog filozofa u jednom njegovom predavanju o religiji. Već te 1927. godine je znao puno toga o svijetu i ljudima. I što više čitam filozofe prije drugog svjetskog rata ne mogu se otrgnuti dojmu da u sto godina nismo baš puno napredovali u duhu, te da nas i danas muče iste stvari, isti globalizam koji ubija različitosti.
Onda sam čitala intervju sa nekim likom, poznatim u svojoj regiji, o novonastalim jezicima u regiji. I naravno komentare uz to. Sve je tako predvidljivo. Bljutavo. Razumom se teško boriti protiv političkog ispiranja. Vjekovima, stoljećima, uvijek jedno te isto. Kako je teško biti Čovjek i kako će rulja uvijek prvo napasti Čovjeka. Jer Čovjekom se mora samo-postati, sam se velikim trudom, promišljanjem i edukacijom oblikovati u zajednici koja će te htjeti oblikovati po svom ili će te odbaciti jer ne pripadaš nijednom čoporu. Čovjekom se postaje sam, po nekim svojim moralnim odazivima, po svom znanju, kako bi rekao Russell: „Za dobar svijet su potrebni znanje, dobrota i hrabrost;... Potreban je neustrašiv pogled na svijet i slobodna inteligencija. Potrebna je nada u budućnost, ...". Čovjeka oblikuje samo-izobrazba, čitanje, razmišljanje i dijalog, razumijevanje i sposobnost empatije te ono što najviše puta zaboravimo – poniznost pred Životom. Čovječuljcima se postaje putem medija. O kritičkoj umišljenosti neću ni govoriti, svatko danas razumije javni istup kao njegovo pravo i sveprisutnost glasa njegovog velikog uma i ega. I drago mi je da je tako, dok ima dobrote, a kad nestane dobrote, …

Kad nestane dobrote, razumijevanja, empatije, kad nestane ono ljudsko u nama, nećemo se više moči sporazumjeti ni u jednom jeziku.
Koji jezik govorite?
Želim i hoću govoriti jezikom Čovjeka. Jer jedino jezik ljudskosti svi razumiju, neovisno o naglasku, pogreškama i interpunkciji, ljudski jezik može svatko razumjeti.
A oni koji ne žele razumjeti jezik bližnjeg svoga, mogu govoriti i u istom jeziku, i u istom dijalektu, i u istoj intonaciji, to im neće pomoći da se razumiju ni urazume. Kad se tako pored svih riječi ljudi ipak ne razumiju, sve mi se čini da govore nekim posebnim, novim jezikom – 'političkim jezikom'. To je jezik bez dijaloga, sa bine, uz pljesak, glasan, bez simpatija, bez empatije, bez tihih i mirnih tonova.

I to neću.

Sve razmišljam, kako je bilo nekada. U prošlost se ne možemo vratiti, ne možemo je ni vuči za sobom kao sjenu, ne možemo od nje ni živjeti, ni preživjeti, ali sve mislim da prošlost nosi u sebi klice nečega što davno bijaše i ako se opet zasadi dobro, sjeme može proklijati.





Prvih par godina sam živjela u multikulti gradu. U našoj zgradi je bilo svih religija, kroz naš stan su prolazili i siromasi i pisci, i ambasadori i seljaci, dida je imao širok krug poznanika. Tako me je i učio. Poznavati riječi grah, pasulj, fižol i fažol, i svatko je govorio svoju varijantu, a svi smo znali što znači, za to nismo trebali rječnik, prevodioca i zakonski priznat jezik koji će nas uzdizati do građana-ljudi.
Već rano sam govorila par dijalekata, i jezika, pa sam sa pet krenula u prevodilačke vode. U vrtiću, kad god bi došlo novo dijete, kako to Slovenci kažu, 'južno od Kolpe', mene bi dodijelili za mentora, tutora i prevodioca. Sa tek pet godina. Sjećam se, bila je jedna Elizabeta iz Beograda, imala je predivnu plišanu crnu haljinu, sa bijelom kragnom, lakirane crne cipele i bijele štramplice. Ustrajno je govorila – drugarice vaspitačice, na što bi joj se sva djeca smijala. Učila sam je reći, kako se je u dijalektu govorilo – t'ršica. Nikako i nikako, mjesecima je trajalo to 'vaspitavanje', zbog kojega sam i ja kao prevoditeljica, tutorica i mentorica puno puta bila 'na meti' druge djece. Onda je došla jedna Verica iz Pakraca, ustvari tamo negdje iz okolnih sela, radnička obitelj, nije baš imala puno stvari, trudila se jadnica ali djeca je nisu prihvaćala, pa sam tako i ja bila 'na meti'. Kasnije se je moj rad prevodioca nastavio u školi, opet za sve pridošle iz južnih republika.
Nikad me nitko nije pitao, jeli ti razumiješ taj dijalekt, jeli ti to znaš?! Za Slovence je bilo sve južno od Kolpe (Kupe), jedan jezik, po nekom narodnom ophođenju svi su bili – Bosanci, neovisno jesu li to bili Srbi, Hrvati, Makedonci ili Šiptari. Učiteljice se nisu time bavile, i to u onim ranim sedamdesetima, kad je kao još živjelo bratstvo i jedinstvo. Dok sam ih učila integracije, novog slično-različitog jezika, učila sam se i sama. Učila sam od njih, njihove običaje, njihovu religiju, njihove dijalekte. Mene su sva ta djeca obogatila, oni su bili moji prvi učitelji kroz cijelo osmogodišnje obrazovanje. Govorili su mi da imam dar za jezike, a meni je to bilo smiješno jer sam mislila da su drugi ljudi lijeni, bahati i nezainteresirani za upoznavanje drugoga. Bila sam uvjerena da svatko može naučiti bar jedan jezik, a što ih više znaš brže ćeš učiti i druge.

Ljepota jezika se skriva u riječima, u toj različitosti. Dugo sam pisala samo u slovenskom jeziku, prvenstveno poeziju i poetičnu prozu, onda sam krenula pisati u jeziku koji zbog svih onih dijalekata, različitih riječi, nisam pravilno pisala. Ispisala bih iz sebe osjećaje kroz sve varijante jezika i tad bi mi se taj razliveni osjećaj činio predivnim jer svaka je riječ imala svoje posebno značenje. Taj moj jezik, sazdan od svih riječi i dijalekata onoga što se nazivaše jednim jezikom sh/hs, bio je jedno veliko more. Svaka riječ je bila neka priča o nekom čovjeku iz moje prošlosti, o nekom otoku od kojega se je sazdalo šaroliko kopno moga internog jezika. Razumjeli su ga ovi moji. Bar oni koji su htjeli razumjeti, ostali su se krvoločno bacali na riječi, na glasove, na 'pravilnosti'. Voljela sam uljudne ispravke, željela sam učiti, ali mi krvoločnost nije bila draga. Moj jezik je bio varijacija na sve južnoslavenske jezike. Čitala sam u svim jezicima, upijala sve riječi, meni je to bio jedan jezik, drukčiji od slovenskog, koji je obilovao sa toliko puno različitih riječi, puno više nego što ih je slovenski imao.

Tak kasnije, na lektoratu sh/hs jezika, kad sam dobila svog prvog keca iliti jedinicu zbog miješanja riječi, naučila sam svoju prvu lekciju iz političkog jezika. Postoje dva službena jezika. Da moraš pisati u jednom ili drugom. Ali ja, zbog svih onih prevodilačkih manevara od malih nogu, zbog sve one obojanosti riječima koja je prolazila kroz didin dom, nisam nikad shvaćala zašto negdje moraš reći kruh, a negdje hleb, i za to izgubiti glavu, kad je u našoj zgradi bilo graha, fižola, fažola i pasulja. Kad je u društvu moga dida bilo svih vjera, a nitko nije vjerski istupao. Kad je u mladosti moga dide bilo i partizana i ustaša i četnika, kad je partizanskog vođu spasio njegov najbolji prijatelj ustaški stožernik, možda zbog svih tih priča o ljudima i neljudima, rano sam naučila da se moram boriti za 'ranjivije' grupe, da moram pomoći onima koji nisu u prednosti na domaćem terenu, da moram svakome čovjeku omogućiti dostojanstveno suživljavanje sa zajednicom i da se moram kloniti svih onih, koji to ne žele. Jer i oni, kolikogod svoje korijenje zakopavali u neolitik, bili su jednom pridošlice koje su govorile nekim svojim jezikom, a koji se je suživio sa okolinom i starosjediocima te izrastao u novu jezičnu granu.

Taj moj 'jezični ateizam' me je puno puta 'koštao' u životu kad sam naletjela na 'politički korektan jezik', a u isti mah mi je otvarao vrata i kod 'stranaca' koji su govorili 'ljudskim jezikom'. Sve je zavisilo od toga, tko je sugovornik na drugoj strani, želi li razumjeti, može li prihvatiti, može li se uživjeti te kolika mu je širina spoznajnih mogućnosti. Svaki Slovenac koji dođe na hrvatsku obalu i poželi kruh, napravit će svoju prvu jezičnu pogrešku iz čisto logičkog zaključivanja. U pekari će naručiti 'hleb', a ne 'kruh' samo zato jer će razmišljati da je kruh slovenska riječ, a da je hrvatski različit od slovenskog i da mora upotrijebiti onu drugu riječ. Zato će zbog hleba ostat gladan kruha, a da nikad neće znati zašto je dobio kruhom po glavi. Pa zbog mira u Pekari počne govoriti američkim engleskim jer to prolazi.

Eh, sad. Jutros me je pogodio 'jezični' odaziv na jednu dragu osobu, pa je zbog toga izašao iz mene ovaj post. A sad svi koje je 'jezični ateizam' pogodio u vjersku jezičnu dušu oprostite, izvinite, skužajte, jer namjera je bila da možda ipak pokušate razumjeti da nismo svi čisti, pravilni i bez mana. A za opstanak u zajednici, dobar suživot i mirno more, trebamo se znati ponašati kao na brodu usred otvorenog mora.

Pasulj, grah i fažol će uvijek biti to što jesu, jestiva namirnica, makar joj mi govorili Mr. Bean.











Post je objavljen 17.09.2015. u 20:53 sati.