pjaceta

srijeda, 12.08.2015.

Raskid neraskidivog

Zeleni žabac Kermit i gospođica Piggy su na društvenim mrežama (twiteru) najavili raskid veze ali koji ih neće ometati pri skupnom radu. Iako su im se putevi razišli, dovoljno su profesionalni da će moći skupa nastaviti skupni posao. Vijest je djelovala nestvarno i javnost je prvo posumnjala da se radi o dobrom marketinški triku uoči njihovog dolazećeg filma. No, nažalost, gospođica Piggy je opovrgla sve sumnje i potvrdila istinitost navedenog. Kako navodi Washington Post odgovor o istinitosti izjava u javnosti povjerila je glumcu Alenu C. »“Kolikogod 'moi' obožavam dobru reklamnu zezanciju, ovo nije takav slučaj. Neka tvoji slobodni i slatki prijatelji to slobodno saznaju, okej?!«

U valu ovo ljetnih holivudskih raskida i razvoda ovaj je raskid povukao pravu lavinu pitanja i zasjenio sve druge raskide. Šok i nevjerica su zavladali medijskim prostorom. Ljudi koji su odrastali uz Muppete su novost doživjeli osobno i svakoga je na svoj način pogodila neočekivana vijest. Što se je desilo sa tom velikom ljubavlju, gdje je nestala vječna ljubav? Nevjerica u raskid je na internetskim portalima povukla i pitanje ljubavi. Što je sa njom? Kud je nestala i jeli moguće da je nestala jer to je ipak bila jedna vječna ljubav?! Tako se i na stranici Hollywoodlife pitaju: »Love is dead! Or, it’s just really, really sick. When the romance between a pig and a frog cannot last, what hope is there for anyone?« Da. Kakvoj ljubavi se možemo obični smrtnici uopće nadati, ako čak ni ljubavna veza između žapca i praščice ne može potrajati?!«


Taj iznenadni i neočekivani razvod dvaju simpatičnih likova izazvao je veći potres nego bila koja vijest u svijetu. Jer ipak radi se o ljubavi za koju smo mislili da je vječna i nesalomljiva, da je neće načeti zub vremena. No, ona je krenula svojim putem. Kako je žabac Kermit u svom prvom intervjuu za ET poslije najavljenog raskida objasnio i takve stvari se ponekad dešavaju: »“It’s an interesting thing that happens sometimes, you’re with someone for years, and you suddenly discover that you have gone in two different directions. And when you’re a frog and a pig, those directions can be extreme.”

Godine provedeš sa nekim i odjednom skužiš da ste već odavno krenuli svatko svojim putem. A kad je netko od vas žaba ili prase ti putovi mogu biti ekstremno suprotni.
Svakome se može desiti, pa čak i najvećim ljubavima. (koja poruka, sumnja all around)

Dok sam članak u nevjerici čitala, kroz glavu mi je prolazilo – da, šit hepens i žabama i svinjama. Ali ako je tako, samo se nadam da ovo neće potegnuti val razvoda, kako to biva sa samoubojicama i ostalim takvim društvenim pojavama, pa bi se moglo desiti da će Pepeljuga uložiti papire za razvod jer princ nije pospremao za sobom, a Snjeguljica se razvesti od svoga zbog nekog od patuljaka. Jer, komet koji leti prema Zemlji i sa kojim nas straše da će donijeti kraj svijeta, nije ništa naspram ove novosti o razvodu likova iz naše mladosti.

Prije par dana sam čitala u tom nekom članku, kako razvodi utječu na djecu. Ona se uvijek smatraju odgovornima i strašno trpe zbog nestanka ljubavi među roditeljima. Nijedno dijete, kolikogod godina imalo, ne voli kad mu se roditelji razvode. Razvod je uvijek trauma. Pa je tako i ova vijest o Muppetima za sve odrasle, koji su uz njih izrasli, prouzrokovala sličan efekt. Ljudi su doživjeli ne samo šok, već su tu nastupile i neke traume. Jeffrey Dwoskin predvidio je tako nešto, pa je na svom blogu uputio apel djeci, kao se moraju u ovoj pts situaciji ponašati do svojih roditelja.


Jedan (ne)običan razvod koji je tako duboko uzdrmao cijelu javnost, još danas bruji internetskom poljanom. Zašto, kako, jel istina?!
Tek Kermitov prvi intervju kojega je dao poslije najava razilaska, otkrio je neke detalje. Žabac, koji smatra da je razvod pozitivna stvar, priznao je ono što se od početka šaptalo po holivudskim kuloarima, da je u vezi sa praščicom Denis, šeficom marketinga pri ABC. Sretan je u vezi i smatra da je ovo dobar razvod, a i da je miss Piggy uvijek bila profesionalna te da će njih dvoje uspjeti nastaviti što su već imali i prije ove romantične veze - dobar profesionalan odnos. Dakako da nije mogao iz svoje žablje kože te je isto tako i izjavio, da je od samog početka on bio profesionalan, a ona je htjela vezu, sve je to pokajnički umotao u izjavu da je to bila šala, dakako slaba. Ali izrečena.

Miss Piggy koja je od samog početka svog pojavljivanja na tv malim (a sad i velikim) ekranima imala samo dvije ljubavi, svoju slavu i žapca, još uvijek šuti. Dakako, čeka se premijera novog Muppet filma, koja će se održati 22.9., i početak njene emisije - Miss Piggy's late-night talk show. Javnost se nada da će tada saznati i njenu istinu, iako po holivudskim kuloarima kruži priča, da već piše knjigu o njihovom životu gdje će oprati sve prljave stvari.

Kakogod, par je spreman njihove osobne nesuglasice staviti u drugi plan i posvetiti se poslovnim obavezama te se pripremiti za nadolazeću TV seriju Muppeti. Što znači da nije došao kraj žapcu Kermitu i miss Piggy već je samo njihova romantična veza okončana.

No, jeli njihova veza stvarno okončana? Pitaju se i kod Daily Maila, jer su ih jučer vidjeli opet skupa. Bili su na snimanju, ali kako tvrde očevidci, njihov susret je bio ‘bliskiji’ nego što se očekuje od dvaju profesionalaca.


Fotografija prenesena sa: www.kvegas.com




****************************************


Iz raznih novina, članaka, sam sažela priču koja se vrti medijskim prostorom. Haloooo, priča se vrti kao da se radi o živim likovima?! Gledaš i ne možeš vjerovati. Koliko smo već sličnih priča shvatili kao istinitih, koliko smo takvih scenarija o razvodu već vidjeli?! Koliko je medijski prostor kontaminiran 'pričama'?!

Jednom sam sa starim prijateljem Barnijem nešto pričala i došli smo do snimke prvog čovjeka na Mjesecu – rekla sam mu da ne vjerujem da je bio gore, da su to sve mogli snimiti u nekom studiju. Bio je zgrožen. Pet puta me je pitao, ti stvarno ne vjeruješ?! Mislim, kako možeš biti tako glupa i vjerovati da je to snimljeno u studiju.?! A istinu na ruku, uopće nisam nikad o tome razmišljala, jeli to istina ili ne, ali kad me je već pitao, dobila sam taj suludi poriv da udarim kontru i da zagovaram da nije istina, da je snimljeno, izrežirano. I onda dovedeš čovjeka u dilemu. Pa i sebe :-))

Poslije ove vijesti o Muppetima, mislim da će puno ljudi drugačije gledati na medijski prostor. Ali Amerikanci bi tome rekli – kolateralna šteta, jer još uvijek je puno više onih konzumera, koji o ničemu ne razmišljaju, već sve 'kupe'. Informacija je prodana.

Svijet se još uvijek vrti. I kako je miss Piggy opovrgla, ne radi se ovdje o reklami ili dobroj muljaži koja donosi popularnost. Ne, nikako. Nije ovo promocija, kako bi Kermit rekao ‘Muppet filma za odrasle’ jer će govoriti o životu Muppeta iza kulisa i tijekom snimanja. Ne, nije to.

Ovo je samo dobar primjer marketinga. Iz ove priče se svi nešto možemo naučiti.
Kako prodati proizvod?!
Svoj proizvod morate umotati u priču – priča se prodaje.
Ne, samo da svoj proizvod umotate, naslikate i stavite na net, već ga morate upakirati u priču, morate angažirati što više web stranica i o tome se mora pričati, konstantno morate dozirati neku vijest vezanu uz to, da proizvod 'updejtavate' na prodajnom meniju.

I ako ovo nije tek marketinški trik, onda je ozbiljni raskid. Ustvari, ovo je raskid neraskidivog.
Možda sam raskid plišanih likova nije toliko ozbiljan, ali je na simbolnoj razini – raskid neraskidivog - preozbiljan da bi mogli olako preći preko ovoga.
Uporaba nerealnih likova za realno događanje. To nije ok. Posegnuti na simbolno i ubiti ljubav, napraviti je trivijalnom za sve buduće crtane i plišane likove. Ako i imaginarni likovi postanu 'smrtni', gdje je onda trajnost, vječnost, nešto što bi omogućavalo neku 'sigurnost'. U što možemo još 'vjerovati'? Dok smo bili mali ubili su nam Djeda Mraza, a sad kad smo veliki, ubili su nam i ono nešto što nas je od djetinjstva nadahnjivalo i budilo vjeru u ljubav. Ona je sad postala trivijalna, svakodnevna.
A sve to, zbog gledanosti.
I ne, meni se to ne čini zgodna zafrkancija. Kad su novinarski portali spremni prenositi takvu vijest i o njoj 'ozbiljno' pisati, iako svi kao znamo da je zezancija, postavlja se pitanje, koliko je informacija koje plasiraju stvarno istinitih. Dobro, tu lekciju smo usvojili, ali ipak…
kako ičemu još vjerovati?

I kad postavimo takvo pitanje, ne gine nam skepticizam, nihilizam i adijo.




*********************************************


Ovih dana tako nisam nešto baš supertruper volje. Nakupilo se toga životnog sranja pa ga više ni moj želudac ne može svariti, ni moja mašta opravdati, a ni logiku više ne mogu zavaravati, pa sam se iživljavala pisanjem. Ali ne onoga o čemu bi pisala, već ovoga, tektakoga. Tražila sam se u riječima, mislima, tražila sam izlaza,.. ali sve je to život. Stalno nešto tražimo i štogod da tražimo, oni pametni ljudi kažu da se sve svodi na traženje sreće, nečega što bi nas trajno ispunilo. Ljudi tako traže različite stvari - slavu, bogatstvo, mir, ljubav, … nešto što misle da će ih ispuniti od sada pa do vječnosti i onda će biti sve na svom mjestu i konačno će uploviti u onu mirnu dosanjanu luku. Ali život se dešava i takva luka je uvijek na izmaku kao Kairosov čuperak. Zato se ljudi vežu, ljube, vjenčavaju, a onda, kako bi Kermit rekao jednog dana skuže, da su njihovi putovi krenuli različitim putanjama, pa se razvedu da opet traže nešto drugo ili drukčije u vjeri i nadi da je trajno.

Rekla sam Luiđiju: »Ovaj Mupet-razvod me pogodio. Duboko me pogodio. Pogodio je moje nesvjesno, moj arhetip, moj mit.«

Između tipkanja po tipkovnici, digao je pogled iza računala očekujući bujicu riječi.
A ja sam samo rekla: »Ne mogu više. Idem. Idem dalje.«


Nastavio je tipkati i rekao: »Dobro!«


- 00:53 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.08.2015.

Kritičko umišljanje

Ovih dana me beskrajno rastužuju vijesti, novine, novinari. Gledam, čitam i čudim se. Jeli ovaj svijet oduvijek bio ovako 'na rubu nervnog sloma' ili je on tek sad postao takav? Ipak mislim, da je glupost evolvirala. Možda se kao humanisti nismo baš iskazali, ali kao ovce, vukovi, praščići, pa i žapci jesmo.
Ta glupost u početku svijeta nije mogla biti tako velika, tako glupa i ogromna. Jer kad je riječ postala, bila je svijetlo, ne tama.

Nekad ljudi nisu imali škola, fakulteta, ali su imali ono nešto. X-faktor. Zdrav razum! Plovili su morima, u kaićima, bez kompasa i Garmina, proputovali su pješke od Crnog mora do Alpi još prije deset tisuća godina, išli su na hodočašća iz vlaške zabiti u evropske vjerske i druge centre. Bez svih sprava, papira, škola, snašli su se i preživjeli tisućama i tisućama godina. Opažali su svijet, učili se iz prirode, iz onoga što su vidjeli, mislili su. Danas imamom puno fakulteta, puno doktora znanosti, puno školovanih ljudi. Imamo školovane novinare, pisce, eminentne ljude. Svega imamo. Ali razuma krajnje malo. Pa se tako ponekad pitam, gdje smo u edukativnom sistemu zakazali?!
Obrazovanje bi moralo biti osmišljanje čovjeka, humanizacija društva, učenje vještina ophođenja u zajednici, poštivanje čovjeka,… moralo bi biti 'postojanje' čovjeka.

Neki dan, pokazuju na Dnevniku nekog dečka iz Afrike, jednog od onih što 'preplivaše Sredozemlje'. Tuži se na ratove, neimaštinu, a prvenstveno ga smeta da su neobrazovani. Pa se sve pitam jesu li ti ljudi tisućama i tisućama godina, od postanka čovjeka, koji je naseljavao Afriku, oduvijek bili u ratovima i neimaštini?! Da, reći ćete, ratova je oduvijek bilo, neimaštine isto. Luk i strijela, pa tako dalje, … Upravo zato bi edukacija morala biti 'izgradnja' čovjeka, da može živjeti u miru, bez ratova i sa zagarantiranim osnovnim potrebama.
Ne mogu se otarasiti tog pitanja, koje mi se uvijek porađa dok gledam tv dnevnike i izvještaje sa ratnih područja – tko tim ljudima prodaje oružje?! Jel' smijem još jednom – tko zaraćenim u svijetu prodaje oružje? Aj, još jednom – tko je dao dječici u ruke suvremeno oružje?!

Neimaština – jeli ona plod neznanja, plod lijenosti, plod vremenskih i drugih geografskih uvjeta ili plod needuciranosti?! I kako su onda toliko tisućljeća preživjeli do danas?! Imali su zdrav razum. A onda je došao bijeli čovjek, …
A bojim se, i da imaju i najbolju naobrazbu, bili bi isti tukci kao i mi evropljani, svetovljani, 'globljani'. Ono, od globalizirani. Globalno zatupljeni.

Ponekad mi se čini da je to 'globaliziranje' samo drugo ime za zaglupljivanje. Da je najveći atentat u povijest, atentat na mozak, na um, na mišljenje. Onda čete čuti u svim bijelim i ostalim obojanim knjigama o školstvu, evropske komisije, direktive, smjernice, kako je potrebno u edukativni sustav uključiti i naučiti mlade 'kritički misliti'.
To je samo dobar paravan, jer nijedna država(njen aparat), nijedna medijska kuća (njeni vlasnici i političari), ustvari nijedan ideološki sustav ne želi da podanici kritički razmišljaju. Pogledajmo samo prvu demokraciju, Grčku, i kako je Sokrat završio. Pa i kasnije kako su ti 'kritički mislioci' okončavali u povijesti. Dojam, ideologija, koja se stvara u društvu, a u interesu je kapitala ili nekolicine vlastodržaca, ne smije biti narušena nijednim pitanjem koji je dovodi u pitanje. Skepsa je zabranjena, samo vjera u ideju je ispravna. Ali ne u bilo koju ideju, već u ono jednu globalnu, onu što je CNN odašilje. A naše lokalne televizijske i novinske kuće kopipejstaju, pa se onda novinari i svi ostali pisci raspišu, na svim portalima jedna te ista vijest u par nijansi jedne boje, pa svekoliko pučanstvo komentira, pa najglasniji i najagresivniji 'pobjeđuju', jer pametnom dosta. Sa rogatim se bosti ….

Eto, prije par mjeseci CNN prenosi vijest o smrtnoj kazni u Maleziji. Grozno, grozno. Preprodavače drogom su osudili na smrt i kaznu sproveli. CNN u velikom naslovu koji nepomično stoji na ekranu, dok pokazuju slike ljudi i Malezije, nad kojima se svi emotivno zgražamo, stavili napis »UN upozorava da smrtna presuda ne sudi u 21. stoljeće!«. I svi se slažemo. Stvarno, koji barbarizam smrtna presuda u 21. stoljeću. Ali to prenosi američka televizija. Da, one države, gdje je smrtna presuda normalan čin. Ili kad nam pokazuju grozne zatvorske uvjete u Sjevernoj Koreji, Kini ili Rusiji te se svi zgražamo nad tim nedemokratičnim i diktatorskim i koje kakvim još nazivima za države, a pri tom zaboravljamo Guantánamo. Zaboravljamo na crnce još u šezdesetim godinama prošlog vijeka, da, u vrijeme kad se je moja generacija rodila, zaboravljamo na Indijance i rezervate, … Reći ćete, to su 'nus pojave', a svaki lijek ih ima.

Voljela bih jednom odgledati neki dnevnik na bilo kojoj tv postaji koji će biti plod nezavisnih mislioca, gdje će predstaviti više istina, a ne samo jednu, gdje će mi pokazati samo činjenice (bez pridjeva) i prepustiti mom mozgu da sam odluči, kako će o toj situaciji misliti. Kad ne bi bilo suptilnih podnaslavljanja, možda bi ljudi i razvili kritičko mišljenje, ovako smo samo 'kritički umišljeni'.
Mislimo da nešto znamo, a nikad nismo svjesni koliko od tih misli koje svakodnevno mislimo, i oko kojih se preko dnevnog pisanja natežemo, su suptilno usađeni u naš mozak te ih nismo svjesni da bi ih mogli kritički provjeriti. No, važno da smo u pravu i da trubimo u isti rog kao i većina zemaljske globalizirane populacije.




Jučer sretnemo poznanika. Možda je i to bio povod za ovaj blog zapis. Istraživački novinar, freelancer, trideset godina radnog staža, par velikih afera, nekoliko knjiga. Akterima knjiga, negativcima, se nikad ništa nije desilo, nitko procesuiran, javno prozvan ili bilo što na što bi se ukazalo nedjelo. Jok. Ali zato njegove članke nijedna novina ne želi otkupljivati. I kako to već biva u društvu, polako se te svi odreknu, prijatelji, žena, … pa ti traži istinu i kritičko razmišljaj.

Isto tako sam ovih dana čitala intervjue nekih filozofa, zanimljivo štivo. U nekom trenutku, kolikogod bili neovisni i kritički, prešli su granicu, koja je bila postavljena ispred njih – integritet ili posao(slava). Kako tko, ali rezultat je uvijek skoro pa isti – kupljen, spašen. No, nisu svi takvi. Neki su čak i uspjeli zadržati svoj neovisni kritički integritet, oni su 'ukras demokracije'. I njihova misao je dozvoljena do neke granice i ne previše. Ostali, mudro šute i rade svoje posao.

Oni samostalni, koji tu granicu uredno presežu jer misao nije kruta, geometrijski zacrtana, već se je može širit, nema ruba. Rub je onaj koji sami postavimo, koji postavi naša ograničenost ili samocenura. Ti mislioci, koji se ne mogu kupiti, slomiti, bilo kako pridobiti, ušutkati, oni bivaju polako ali sigurno 'disciplinirani'.
Tako je bilo otkad je svijeta, tako će i biti.
Dovoljno je proći kroz povijest filozofije i uvijek će biti neki alfa mužjak u službi države, ideje, nečega, koji će zbog ega, kapitala, stolice, protivnika pokušati diskreditirati preko novina i drugih oblika moči.

I dok sam ga gledala tog čovjeka u godinama koji bi se morao spremati za mirovinu, jer je društvu odradio svoj radni vijek, on grčevito razmišlja kako i gdje započeti neku novu karijeru.
Kritičko mišljenje do jedne granice, zabranjeno preko, ne u vrtal susjede Milke.

Kako danas to djeluje. Za izrečenu misao nećete otići u zatvor, jer je sistem suptilniji. Ukinut će vam radno mjesto, postati ćete višak, ili će vas ni krivog ni dužnog oblatiti u novinama, prijatelji će vas napustiti jer ste 'persona non grata', doživljavat ćete neugodnosti ovdje/ondje, sve po pravilima - gdje svi mogu proći, vi nećete jer će naći članak nekog zakona po kojem vi to ne možete, dok svi ostali mogu po istom tom zakonu.
Sistem je umrežen. A znamo kako je sa mrežama. Pauk je plete da spasi sebe, vlasnik će uvijek štiti svoju mrežu jer mu garantira egzistenciju, lagodan život. Sistemi, države u kojima živimo, su vlast velikog kapitala, ne samo gospodarskog već i kriminalnog, koji je umrežen u politiku. Jedni bez drugih ne mogu. Para paru mije, a svi peru pare. Tu nema mjesta kritičkom razmišljanju. Jer kritičko razmišljanje je tvornica ideja, koje mogu naškoditi profitu pojedinca.

Kritičko razmišljanje bi moralo biti odgoj Čovjeka, humanizam, tolerantnost drukčijeg, mogućnost suživljenja sa različitim. To vam je kao brak između muškarca i žene, dviju različitih jedinki, iz različitih okruženja, svjetonazora, koji se spoje za nastavak vrste, zajednice. Moraju biti dovoljno zreli i pametni da se odupru svađi u teškim situacijama i da ne okrenu leđa jedno drugom, kad je najteže, moraju biti odgojeni za suživot, te se kritički odnositi i do svojih djela, ne samo tuđih. Ali…
Idealnog nema, svi se trudimo, pa tako i sa odgojem i kritičkim umišljanjem.


I tako, čitam novine, gledam televiziju, rastužujem se, razmišljam, …
Pune novine parade, Dorisinih odgojnih metoda, blog o blogoknjig, … svi se nešto svađaju, zatopljeni u svoj 'pravo' i 'ja' jurišaju jedni na drugoga, …
A nitko o vijesti nad vijestima – žabac Kermit i miss Pigi su se razišli.
To je vijest. Prava, istinita, novinarsko zahtjevna te nadasve medijsko uspješna. Razvod jako važnih osoba.

Žabac i mis Pigi, poslije 40 godina uspješnog skupnog življenja i rada, odlučili su krenuti svatko svojim putem. To su objavili svatko na svojoj fejsbuk stranici, vijesti su prenijeli CNN, Times i ostale svjetske novine. Slobodno izguglajte i provjerite. Sve novine. To je globalna vijest. Važna.


I nemoj sad da mi tu netko kritički razmišlja.
Plišani zeleni žabac i plišana roza svinjica su se razveli.
Čujete vi, ra z ve li.
To je važna vijest.


A o tome drugi put … (to be continued)


- 13:53 - Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 05.08.2015.

Muha u boci

U deset sati sam završila sa svim jutarnjim 'obavezama' i uzela sam si pol ure za odmor te poslije namjeravala nastaviti sa spiskom »danas učiniti«. Pijesak od pol ure je istekao do tri ure a ja još nisam krenula sa spiskom »danas učiniti«.
Pogledavajući na sat, ustanovih da nemam još puno vremena pa je možda pametnije i ne započinjati zacrtano već si možda priuštiti još ovih par minuta za sebe. Priuštiti sebi. Priuštimo si slobodno vrijeme, priuštimo si trenutke opuštanja kao kolač poslije jela, priuštimo… Ono što bi moralo po nekom nepisanom pravilu biti na repertoaru svaki dan svakoga čovjeka, mi nekim uvrnutim moždanim sklopom, krademo od samih sebe. Od 'vremena za obaveze' krademo ' vrijeme za sebe', a sve to uzimamo sami sebi. Zar nije to apsurd i najveća krađa u povijesti čovječanstva, krađa samom sebi za dobrobit sebe?!

Sa pojavom svih tih novih strojeva, koje nam, po još jednom apsurdu, olakšavaju posao i omogućavaju više slobodnog vremena, mi postajemo taoci tih istih 'slobodu dajućih' sprava i na kraju postajemo njihovi robovi. Porobljavamo sami sebe i krademo od sebe slobodu. Čudne smo mi životinje, tako logički nelogičnih, još nisam srela. Možda osim muha. Jeste kad gledali kako muha leti? Ona ne leti u krugu, ni u elipsama, ona doslovno švrlja. Amo-tamo pod oštrim kutovima. Nije čudo, da za čovjeka koji žuri bez pameti, kažu da je kao 'muha bez glave'.

Kad tako krenem kroz dan, sa spiskom, moram ovo, moram ono, i pogledavam na sat, koliko još imam vremena za ovo, ono, a on nemilice curi, mene hvata panika, da neću stići sve isposlovati, ispuniti zadani plan rada i onda tako protutnjim kroz dan kao muha bez glave. I kao muhe koje žive samo jedan dan, tako i mi, dok tutnjamo svakodnevno kroz život sa obavezama i listom 'to do', život polako pored nas prolazi, a mi unutarnje mremo, a da ni živjeli nismo.
Onda uključimo onaj paradoks - da bi užili bar djelić nekog dana svoga preostalog života, moramo sami sebi ukrasti slobodno vrijeme, a pri tome osjećamo grižnju savjesti, jer nismo dovoljno efikasni, jer smo si priuštili raditi nešto što je čista zabava, trošenje vremena uludo, a ne u neko konkretno djelovanje.


Rezultati, učinkovitost, profit, uspjeh, ocjena, … opterećeni vanjskom vrijednošću našeg života, zaboravljamo da postoji i unutarnja vrijednost. Smiješno mi je kako ljudi obično ocjenjuju svoj život kao uspješan ili neuspješan po tim nekim vanjskim dosezima. A ja sam se uvijek puno više divila ljudima koji nisu bili neke fansišmensi persone, ali su bili Ljudi. Umjesto da su gradili neki vanjski imperij, kuću, auto, imiđ, izgradili su unutarnjeg čovjeka. U priči sa njima uvijek imamo o čemu pričati, pa tako sa njima putujem njihovim unutarnjim svjetovima, poljanama emotivnih iskustva, boli, patnje i sreće, uspjesima prevladavanja istih, ožarenošću osmjeha, volje za životom i promjenama, nekim pozitivnim stavom koji bi me naposljetku tog skupnog putovanja zvanog razgovor, uvijek nekako umirio i dao mi dugo traženi osjećaj da postoje Ljudi i Život, da nije sve isprazno pokazivanje mišića, zujanje u prazno.

Ovih nekoliko dana od posljednjeg posta se je toliko stvari iz događalo da bih imala materijala za pola godine pisanja, čak sam imala u glavi sastavljen i novi post, ali eto danas, dok sam uzimala onih pola sata za odmor, prelistavala blogove, čitala neke članke na internetu, odlučila sam da pišem o nečem sasvim trećem.

O muhi u boci, to je o nama ljudima, o našim odnosima, o danu kroz kojega projurimo kao muhe bez glave, sve dok nas netko ili nešto ne lupi, pa zastanemo i shvatimo da je život muhe koji traje samo jedan dan predragocjen da bi ga potrošili u nepotrebnom zujanju.



Nepotrebno zujanje, kao što su dnevne obaveze koje si sami zadamo ili nam ih drugi nametnu zbog nekog mentalnog sklopa sastavljenog od navika, je po nekim evolucijsko-civilizacijskim pravilima nužno, potrebno, jer bi u protivnom pristali na nekom stupnju teške zarazne boleštine. Uvijek se pitam kako smo prije stigli toliko evoluirati od obične slame na krovu do usisivača robota i 'finish' tableta protiv kamenca?! Sa kakvom brzinom i sa kolikom snagom smo postali tako uspješni, napredni, 'aparatizirani', a da smo još uvijek na osnovnom stupnju ljudskih odnosa, možda čak i nižem?! Zašto vanjski napredujemo u onome čime se možemo hvaliti, pokazati, a unutarnje mremo i isušujemo se kao morske spužve na suncu dok ne nestanemo u prahu?! Puno govorimo, a jako malo istinski pričamo.

Koliko je u tom vanjskom napretku apsurda, kad moramo ukrasti ono malo vremena da se posvetimo sebi i unutarnjoj izgradnji?! A još je veći apsurd što većina ljudi ne smatra da je to potrebno. Izgraditi sebe. Graditi višekatnice, poslovne prostore, karijere, ali ne i osobnost, odnos, zajednicu.

Sjećam se kad sam imala dvadeset godina, prošla sam kroz jedno iskustvo, koje me na neki način promijenilo te sam tad tetki napisala u pismu, da se osjećam promijenjenom. Ona je odgovorila »Vuk mijenja dlaku ali ćud nikad«.

Možda neke stvari u sebi ne mijenjamo jer ih ne želimo mijenjati, jer ih ne možemo mijenjati (jer ne znamo kako ili ih nismo ni svjesni da su za promjenu) ali neke stvari ipak mijenjamo. Jedino što bi mogla reći o svom životu da je jedna velika mijena. Svaki događaj me je mijenjao, neki na bolje, neki na lošije. Ti 'na lošije' su bili puno teži jer ih je trebalo savladati da na kraju budu 'na bolje', bili su tvrdokorniji i nijedan vanish nije pomagao, morala sam prolaziti kroz mučne i bolne situacije za koje mi se činilo da su beskrajne, da nikad neće proći, da je to trajno stanje. Ponekad bi znala posustati ali bi tad neki moj unutarnji poriv za preživljavanjem uradio sve da se izvuče, da izađe i iz najzamršenije situacije. Tad bi se osjećala kao muha zatvorena u boci.


Možda je zato bila filozofija dobra, možda je zato i najbolja, ne samo zbog Wittgensteina kojemu je cilj u filozofiji 'pokazati muhi put iz boce', već zbog same životne filozofije. Upoznaj samog sebe. Kako je nazivam – prva grčka maksima. Morala bi biti alfa i omega svakog ljudskog života, misao koja nam pomaže u životu, jer upoznavši sebe, upoznaješ svoje mogućnosti, svoje slabosti, svoje granice, a i granice svijeta. Tek tada uviđaš kojim se vlastitim alatima možeš poslužiti da izađeš iz životne situacije u kojoj si se snašao. Ne ide sve preko noći, nijedna građevina nije nikla preko noći, a one najstabilnije se grade od dobrih materijala i dugo.

Kad mi je tetka, u tih dvadeset rosnih rekla, da vuk mijenja dlaku, a ćud nikad, tad nisam znala da nije govorila o meni, nego o sebi. Danas se na te riječi nasmijem. Gledam je, drukčija je, a ipak ista. Trideset godina poslije, naši su životi prošli kroz svašta, rijetko se čujemo, iako je jako volim, zapetljane smo svaka u svoju bocu gdje smo muhe koje ponekad prave slona ali koje pokušavaju naći izlaz, svaka na svoj način. Ona kuha. I dok sam jučer spremala paštu na njen način, dva-tri sata krčkala šalšu, uživala sam u svojim mislima. Razumjela sam je. I to je jedan od izlaza

Meni je pisanje jedan od tih načina. Društvena problematika, u koju sam upeta kao pojedinac i kao zajednica, frustracije koje se rađaju iz tog konteksta, sažete u par misli i pitanja, a zamotane u celofan priča o Luiđiju. Možda je tako manje evidentna problematika ali je isto tako i veći raspon onoga što će tko komentirati.

U komentarima u najviše navrata projiciramo sebe. Puno puta dok tako nešto komentiram, pitam se, zašto sam baš taj dio komentirala, a ne neki drugi i tek onda shvatim, da se obično počešemo, tamo gdje nas zasvrbi, ne pisca. Dobro, možda i pisca ali na neki drugi način.
To je kad bi svi gledali jednu sliku, vidjeli isto, svi bi dobili isti 'input', ali bi svatko od nas imao drugačiji 'output', mišljenje.

Naše mnijenje je sastavljeno od naših kamenih ili drugih bloketa od kojih smo izgrađeni, to su naše pre-dispozicije. Sve ono od čega dajemo sud o nečemu, pred-rasude. Unutarnji svijet gradimo od rođenja, slike što ih vidimo, ljudi koje srećemo, svjetonazor koga dobijemo, kojeg pokupimo, kojeg oblikujemo, tu su naša iskustva, frustracije, porazi i uspjesi. Kao neka torba što je nosimo od rođenja te je dopunjujemo kamenčićima koje pokupimo na životnom putu. Ponekad prepunimo, ponekad ništa ne stavimo, sve nas to gradi. To smo mi. Kulturalni sklop, jer nas i naša kultura, naše društvo, zajednica, izgrađuje. Od nje uzimamo što nam se sviđa, odbacujemo što nam se ne sviđa, prilagođavamo se, šutimo ili se bunimo, borimo. Kako ćemo u danoj situaciji od reagirati, kako ćemo na neki nevažni komentar odgovoriti, odbiti loptu, sve zavisi od broja utakmica u nogama, od iskustva i znanja koji smo skupili u onu životnu 'sport Billy torbu'. U njoj su već svi alati koje trebamo da kao 'muhe sa glavom' izađemo iz boce.





Svijet je obično projekcija nas samih. Pa sam tako, dok sam jutros čitala te članke, surfala po netu, postavljala sebi pitanje, kako sam se našla kao muha u toj boci te kako izaći?! Gdje je otvor?
Ako nešto radimo, i nema pravih rezultata, onda znači da radimo nešto naopako. Nešto moramo promijeniti. Najviše puta ne znamo što, ali ako se dovoljno trudimo, naći ćemo. Gdje je volja, tu je Put. Tko traži, taj nađe. Sve sam znala, fragmenti misli su ležali pobacani po nekim rečenicama postova, ali nisam znala 'ono nešto' što bi me pokrenulo.

Tako mi je pod ruke, ustvari pod oko, pao članak koji me potresao ali je isto tako i potvrdio sumnje naslućivanog.
Tišina ubija ljude. Ne smijete uskraćivati svojim najdražima riječi, jer one su pažnja, one su hrana i potvrda nečijeg života. Komunikacija je ključ za svaki odnos, za svaku zajednicu. Komunikacija je život, kulturna komunikacija. Kad ona izostane, ne samo da nastupi tišina i tad 'smo dvoje stranaca' već je znak ignorancije, negacija postojanja drugoga. Sa tišinom prvo ubijete odnos, a onda i čovjeka ili obrnuto, prvo čovjeka pa onda odnos. Tišina nije zlato.
I nije za mene. Ne znam sa njom. Znam šutjeti, zašutjeti, prešutjeti, zanijemiti, umuknuti, sa takvom tišinom znam. Ponekad je znam čak i voljeti, u njoj uživati, šutjeti u dvoje, oduševljena ostati bez riječi ... Ali tišina o kojoj govorim u ovom postu, sa tom tišinom ne znam ovladavati. Tišina, kad se nađeš kao muha ulovljen u boci i ne znaš izaći.
Mislim, kakva je to muha bez glave ili sa njom, a da ne zuji?!

A da bi se dobro čuo zvuk zujanja, potrebno je izaći iz boce. Ukrasti sami sebi slobodno vrijeme za svoje sitne radosti, zujati glasno. Družiti se, pričati, pisati, fotografirati, heklati, praviti skulpture od nakupljenog kamena ili drveta, ... komunicirati. Da, pričati sa partnerom, djecom, prijateljima, roditeljima, sa svijetom. Pričati sa dragim osobama, jer tako im govorite da ih volite, da ih primjećujete i da ste sretni što postoje. Svaki čovjek to zaslužuje.

Brzina, biti muha bez glave, ponekad ubija, ali tišina puno više!




- 21:35 - Komentari (11) - Isprintaj - #