Muha u boci
U deset sati sam završila sa svim jutarnjim 'obavezama' i uzela sam si pol ure za odmor te poslije namjeravala nastaviti sa spiskom »danas učiniti«. Pijesak od pol ure je istekao do tri ure a ja još nisam krenula sa spiskom »danas učiniti«.
Pogledavajući na sat, ustanovih da nemam još puno vremena pa je možda pametnije i ne započinjati zacrtano već si možda priuštiti još ovih par minuta za sebe. Priuštiti sebi. Priuštimo si slobodno vrijeme, priuštimo si trenutke opuštanja kao kolač poslije jela, priuštimo… Ono što bi moralo po nekom nepisanom pravilu biti na repertoaru svaki dan svakoga čovjeka, mi nekim uvrnutim moždanim sklopom, krademo od samih sebe. Od 'vremena za obaveze' krademo ' vrijeme za sebe', a sve to uzimamo sami sebi. Zar nije to apsurd i najveća krađa u povijesti čovječanstva, krađa samom sebi za dobrobit sebe?!
Sa pojavom svih tih novih strojeva, koje nam, po još jednom apsurdu, olakšavaju posao i omogućavaju više slobodnog vremena, mi postajemo taoci tih istih 'slobodu dajućih' sprava i na kraju postajemo njihovi robovi. Porobljavamo sami sebe i krademo od sebe slobodu. Čudne smo mi životinje, tako logički nelogičnih, još nisam srela. Možda osim muha. Jeste kad gledali kako muha leti? Ona ne leti u krugu, ni u elipsama, ona doslovno švrlja. Amo-tamo pod oštrim kutovima. Nije čudo, da za čovjeka koji žuri bez pameti, kažu da je kao 'muha bez glave'.
Kad tako krenem kroz dan, sa spiskom, moram ovo, moram ono, i pogledavam na sat, koliko još imam vremena za ovo, ono, a on nemilice curi, mene hvata panika, da neću stići sve isposlovati, ispuniti zadani plan rada i onda tako protutnjim kroz dan kao muha bez glave. I kao muhe koje žive samo jedan dan, tako i mi, dok tutnjamo svakodnevno kroz život sa obavezama i listom 'to do', život polako pored nas prolazi, a mi unutarnje mremo, a da ni živjeli nismo.
Onda uključimo onaj paradoks - da bi užili bar djelić nekog dana svoga preostalog života, moramo sami sebi ukrasti slobodno vrijeme, a pri tome osjećamo grižnju savjesti, jer nismo dovoljno efikasni, jer smo si priuštili raditi nešto što je čista zabava, trošenje vremena uludo, a ne u neko konkretno djelovanje.
Rezultati, učinkovitost, profit, uspjeh, ocjena, … opterećeni vanjskom vrijednošću našeg života, zaboravljamo da postoji i unutarnja vrijednost. Smiješno mi je kako ljudi obično ocjenjuju svoj život kao uspješan ili neuspješan po tim nekim vanjskim dosezima. A ja sam se uvijek puno više divila ljudima koji nisu bili neke fansišmensi persone, ali su bili Ljudi. Umjesto da su gradili neki vanjski imperij, kuću, auto, imiđ, izgradili su unutarnjeg čovjeka. U priči sa njima uvijek imamo o čemu pričati, pa tako sa njima putujem njihovim unutarnjim svjetovima, poljanama emotivnih iskustva, boli, patnje i sreće, uspjesima prevladavanja istih, ožarenošću osmjeha, volje za životom i promjenama, nekim pozitivnim stavom koji bi me naposljetku tog skupnog putovanja zvanog razgovor, uvijek nekako umirio i dao mi dugo traženi osjećaj da postoje Ljudi i Život, da nije sve isprazno pokazivanje mišića, zujanje u prazno.
Ovih nekoliko dana od posljednjeg posta se je toliko stvari iz događalo da bih imala materijala za pola godine pisanja, čak sam imala u glavi sastavljen i novi post, ali eto danas, dok sam uzimala onih pola sata za odmor, prelistavala blogove, čitala neke članke na internetu, odlučila sam da pišem o nečem sasvim trećem.
O muhi u boci, to je o nama ljudima, o našim odnosima, o danu kroz kojega projurimo kao muhe bez glave, sve dok nas netko ili nešto ne lupi, pa zastanemo i shvatimo da je život muhe koji traje samo jedan dan predragocjen da bi ga potrošili u nepotrebnom zujanju.
Nepotrebno zujanje, kao što su dnevne obaveze koje si sami zadamo ili nam ih drugi nametnu zbog nekog mentalnog sklopa sastavljenog od navika, je po nekim evolucijsko-civilizacijskim pravilima nužno, potrebno, jer bi u protivnom pristali na nekom stupnju teške zarazne boleštine. Uvijek se pitam kako smo prije stigli toliko evoluirati od obične slame na krovu do usisivača robota i 'finish' tableta protiv kamenca?! Sa kakvom brzinom i sa kolikom snagom smo postali tako uspješni, napredni, 'aparatizirani', a da smo još uvijek na osnovnom stupnju ljudskih odnosa, možda čak i nižem?! Zašto vanjski napredujemo u onome čime se možemo hvaliti, pokazati, a unutarnje mremo i isušujemo se kao morske spužve na suncu dok ne nestanemo u prahu?! Puno govorimo, a jako malo istinski pričamo.
Koliko je u tom vanjskom napretku apsurda, kad moramo ukrasti ono malo vremena da se posvetimo sebi i unutarnjoj izgradnji?! A još je veći apsurd što većina ljudi ne smatra da je to potrebno. Izgraditi sebe. Graditi višekatnice, poslovne prostore, karijere, ali ne i osobnost, odnos, zajednicu.
Sjećam se kad sam imala dvadeset godina, prošla sam kroz jedno iskustvo, koje me na neki način promijenilo te sam tad tetki napisala u pismu, da se osjećam promijenjenom. Ona je odgovorila »Vuk mijenja dlaku ali ćud nikad«.
Možda neke stvari u sebi ne mijenjamo jer ih ne želimo mijenjati, jer ih ne možemo mijenjati (jer ne znamo kako ili ih nismo ni svjesni da su za promjenu) ali neke stvari ipak mijenjamo. Jedino što bi mogla reći o svom životu da je jedna velika mijena. Svaki događaj me je mijenjao, neki na bolje, neki na lošije. Ti 'na lošije' su bili puno teži jer ih je trebalo savladati da na kraju budu 'na bolje', bili su tvrdokorniji i nijedan vanish nije pomagao, morala sam prolaziti kroz mučne i bolne situacije za koje mi se činilo da su beskrajne, da nikad neće proći, da je to trajno stanje. Ponekad bi znala posustati ali bi tad neki moj unutarnji poriv za preživljavanjem uradio sve da se izvuče, da izađe i iz najzamršenije situacije. Tad bi se osjećala kao muha zatvorena u boci.
Možda je zato bila filozofija dobra, možda je zato i najbolja, ne samo zbog Wittgensteina kojemu je cilj u filozofiji 'pokazati muhi put iz boce', već zbog same životne filozofije. Upoznaj samog sebe. Kako je nazivam – prva grčka maksima. Morala bi biti alfa i omega svakog ljudskog života, misao koja nam pomaže u životu, jer upoznavši sebe, upoznaješ svoje mogućnosti, svoje slabosti, svoje granice, a i granice svijeta. Tek tada uviđaš kojim se vlastitim alatima možeš poslužiti da izađeš iz životne situacije u kojoj si se snašao. Ne ide sve preko noći, nijedna građevina nije nikla preko noći, a one najstabilnije se grade od dobrih materijala i dugo.
Kad mi je tetka, u tih dvadeset rosnih rekla, da vuk mijenja dlaku, a ćud nikad, tad nisam znala da nije govorila o meni, nego o sebi. Danas se na te riječi nasmijem. Gledam je, drukčija je, a ipak ista. Trideset godina poslije, naši su životi prošli kroz svašta, rijetko se čujemo, iako je jako volim, zapetljane smo svaka u svoju bocu gdje smo muhe koje ponekad prave slona ali koje pokušavaju naći izlaz, svaka na svoj način. Ona kuha. I dok sam jučer spremala paštu na njen način, dva-tri sata krčkala šalšu, uživala sam u svojim mislima. Razumjela sam je. I to je jedan od izlaza
Meni je pisanje jedan od tih načina. Društvena problematika, u koju sam upeta kao pojedinac i kao zajednica, frustracije koje se rađaju iz tog konteksta, sažete u par misli i pitanja, a zamotane u celofan priča o Luiđiju. Možda je tako manje evidentna problematika ali je isto tako i veći raspon onoga što će tko komentirati.
U komentarima u najviše navrata projiciramo sebe. Puno puta dok tako nešto komentiram, pitam se, zašto sam baš taj dio komentirala, a ne neki drugi i tek onda shvatim, da se obično počešemo, tamo gdje nas zasvrbi, ne pisca. Dobro, možda i pisca ali na neki drugi način.
To je kad bi svi gledali jednu sliku, vidjeli isto, svi bi dobili isti 'input', ali bi svatko od nas imao drugačiji 'output', mišljenje.
Naše mnijenje je sastavljeno od naših kamenih ili drugih bloketa od kojih smo izgrađeni, to su naše pre-dispozicije. Sve ono od čega dajemo sud o nečemu, pred-rasude. Unutarnji svijet gradimo od rođenja, slike što ih vidimo, ljudi koje srećemo, svjetonazor koga dobijemo, kojeg pokupimo, kojeg oblikujemo, tu su naša iskustva, frustracije, porazi i uspjesi. Kao neka torba što je nosimo od rođenja te je dopunjujemo kamenčićima koje pokupimo na životnom putu. Ponekad prepunimo, ponekad ništa ne stavimo, sve nas to gradi. To smo mi. Kulturalni sklop, jer nas i naša kultura, naše društvo, zajednica, izgrađuje. Od nje uzimamo što nam se sviđa, odbacujemo što nam se ne sviđa, prilagođavamo se, šutimo ili se bunimo, borimo. Kako ćemo u danoj situaciji od reagirati, kako ćemo na neki nevažni komentar odgovoriti, odbiti loptu, sve zavisi od broja utakmica u nogama, od iskustva i znanja koji smo skupili u onu životnu 'sport Billy torbu'. U njoj su već svi alati koje trebamo da kao 'muhe sa glavom' izađemo iz boce.
Svijet je obično projekcija nas samih. Pa sam tako, dok sam jutros čitala te članke, surfala po netu, postavljala sebi pitanje, kako sam se našla kao muha u toj boci te kako izaći?! Gdje je otvor?
Ako nešto radimo, i nema pravih rezultata, onda znači da radimo nešto naopako. Nešto moramo promijeniti. Najviše puta ne znamo što, ali ako se dovoljno trudimo, naći ćemo. Gdje je volja, tu je Put. Tko traži, taj nađe. Sve sam znala, fragmenti misli su ležali pobacani po nekim rečenicama postova, ali nisam znala 'ono nešto' što bi me pokrenulo.
Tako mi je pod ruke, ustvari pod oko, pao članak koji me potresao ali je isto tako i potvrdio sumnje naslućivanog.
Tišina ubija ljude. Ne smijete uskraćivati svojim najdražima riječi, jer one su pažnja, one su hrana i potvrda nečijeg života. Komunikacija je ključ za svaki odnos, za svaku zajednicu. Komunikacija je život, kulturna komunikacija. Kad ona izostane, ne samo da nastupi tišina i tad 'smo dvoje stranaca' već je znak ignorancije, negacija postojanja drugoga. Sa tišinom prvo ubijete odnos, a onda i čovjeka ili obrnuto, prvo čovjeka pa onda odnos. Tišina nije zlato.
I nije za mene. Ne znam sa njom. Znam šutjeti, zašutjeti, prešutjeti, zanijemiti, umuknuti, sa takvom tišinom znam. Ponekad je znam čak i voljeti, u njoj uživati, šutjeti u dvoje, oduševljena ostati bez riječi ... Ali tišina o kojoj govorim u ovom postu, sa tom tišinom ne znam ovladavati. Tišina, kad se nađeš kao muha ulovljen u boci i ne znaš izaći.
Mislim, kakva je to muha bez glave ili sa njom, a da ne zuji?!
A da bi se dobro čuo zvuk zujanja, potrebno je izaći iz boce. Ukrasti sami sebi slobodno vrijeme za svoje sitne radosti, zujati glasno. Družiti se, pričati, pisati, fotografirati, heklati, praviti skulpture od nakupljenog kamena ili drveta, ... komunicirati. Da, pričati sa partnerom, djecom, prijateljima, roditeljima, sa svijetom. Pričati sa dragim osobama, jer tako im govorite da ih volite, da ih primjećujete i da ste sretni što postoje. Svaki čovjek to zaslužuje.
Brzina, biti muha bez glave, ponekad ubija, ali tišina puno više!
|
