Tišina
Mladi su otišli na posao, djeca u školu, vrtiće. Stari su otišli na tržnicu, na prvu jutarnju kavu, susret sa ekipom za priču. Zgrada je odzvanjala tišinom. Nebo je bilo modro plavo. Krajičkom oka sam pogledavala prema prozoru i suncu koje je onako kao zimsko, promrzlo grijalo stan. Nebo, nebo me je mamilo. Ali ruke su bile pune posla. Završavala sam posljednje pospremanja iako bi radije potrčala prema parku, sjela sa dobrom knjigom na klupu, okrenuta suncu i grijala svoje sare promrzle kosti. Ali ruke su bile pune posla. Zgradom je odzvanjala tišina. Mladi su bili na poslu. Djeca u školi, vrtiću. Stari su bili u šetnji. Bila sam sama. Sama u kući. Sama u zgradi. Sama u gradu. Sama.
Ponekad bi se grozila samoće, ponekad bi u njoj uživala. Danas sam uživala. Više nego u samoći, uživala sam u tišini. U tišini uvijek uživam. Ja sam jedna od onih ljudi koji ne trpe radio, koji ne trpe razmljevene glasove u blagoslovu tišine. Prijateljičina mama kod mene uvijek trpi jer ona kad ustane, prvo upali radio. Bez radija ne može raditi. Glasovi koji struje prostorom ispunjavaju njen dom. Ja volim tišinu. Smiruje me. U tišini puno bolje čujem otkucaje svoga srca, titraje svoga duha. U tišini osjećam sebe, svoje putanje, svoje oblake na plavom nebu, u tišini pišem nevidljive riječi. U tišini uživam sa sjećanjima, sa riječima koje ispisujem, sa slikama neke davne prošlosti, prepoznajem mirise djetinjstva, u tišini se družim sa izgubljenim dijelom sebe.
Zato obožavam tišinu.
Obožavam je i u autu, i u razredu, pa čak i na blogu.
Tišina na blogu. Sjećam se svojih prvih početaka blogovanja. Nitko me nije čitao. Tako sam bar mislila, a možda je i bilo tako. Činilo mi se kao da pišem jedan davno zaboravljeni tekst ispod pergole roditeljskog doma, pod tim plavim nebom bez tračka oblaka. Gdje je jedini čitatelj povremeni dah vjetra i list koji pokušava pobjeći. Pramen kose koji smeta dok užurbano pokušavam sve napisati što bi mozak htjeo sprovesti. Ali ruka nikad nije tako brza kao što se mogu razlijevati riječi. Razmičem pramen i pišem u nekom svom zanosu, inspiraciji, sretna kao malo dijete sa najljepšom i najdražom igračkom. Olovkom, ustvari nalivperom. Nisam voljela penkale, ni flomastere, obožavala sam nalivpera, ta čudesna pisala koja tek malim dodirom tanke oštrice oblikuju linije stasale u slova. A ona bi se onda zaigrala u rečenici, u priči. I kad bi bilo najzanimljivije, po nekom nenapisanom Murfiju, nestalo bi te dragocjene plave tekućine. Tad bi sa ushićenjem mijenjala te 'bombice' da što prije završim rečenicu koju ne smijem zaboraviti jer je važna, jer je jako važna. Pisanje je tad bilo važno. Svaka riječ je bila kao kamen temeljac, kao cigla koja ne smije biti napuknuta ili pogrešna, koja ne smije narušiti statiku priče. Važno je da priča stoji, dobro stoji. Da se možeš na nju nasloniti i odmoriti. Takve su bile te priče ispod pergole. Tišina je to činila. Tako mi je bilo i na početku blogovanja. Moji tihi trenutci ispisivanja sjetnih priča, susretanja sa slatkom prošlošću, .. Trenutci oživljavanja strasti pisanja ispod modrog neba bez oblaka, u tišini pod starom pergolom, gdje je jedini čitalac tek nestašni vjetar.
Tad, u tim tihim početcima, nekako je bilo lakše. Lakše je kad te nitko ne čita, komentira, kad ne osjećaš iza sebe dah cenzure, likove iz nekog realističnog francuskog romana. Onda su krenuli prvi komentari. Dragi ljudi iz mog sela, njih dvoje i još jedan stariji gospodi. Dovoljno. Uz njih sam se osjećala sigurno i mirno. Sjećam se da sam taj dan pisala o suboti, o danu koji je bio samo za mene. Sjećam se i tog osjećaja, mira i tišine. Spokoja, kad se osjećaš udobno u svojoj staroj fotelji, časkajući sa starim prijateljima. Tako sam se tad osjećala na blogu. Tišinasto. Bio je to moj skriveni kutak. Za odmor, za druženje, za pisanje onoga što je izravno dolazilo iz srca. U tišini duha.
Polako su počeli dolaziti ljudi. Ekipa se širila. Što je više ljudi bilo, manje tišine sam čula. Sve više riječi, glasova, slova, komentara, kakofonija nečega što ponekad nisam baš ni najbolje razumjela. Ponekad je bilo previše žamora, šušura, buke. Tad bi se povlačila u tišinu ali to nije bila ona prava tišina, tišina koja bi me ispunjavala. Jer već u slijedećem trenutku čim bih se vratila, virtualnu sobu ispunili bi isti glasovi koji su samo nastavili tamo gdje su stali. Izgledalo je kao da se vrti jedna te ista pjesma u jednom te istom tonu. Pisala sam u toj kakofoniji. Nešto sam pisala. Nešto svakodnevno, nešto sa obronaka puta, neke kamenčiće slagala a da pojma nisam imala jesam li to uopće ja. Nisam više čula ni otkucaje svoga srca, ni treptaje svojih misli, kao da sam priključena na onaj aparat što pokazuje jednu crvenu liniju i pišti. Užasno pišti. A ja sam to pisala.
Onda sam napisala post. Post kojega je pojeo bug. Posta nigdje nije bilo, pa čak i kad je bio, nitko nije čitao. Tišina. Kolikogod ljudi pišu da su komentari važni, da su važni čitaoci, da ako toga nema, nema te, blog ne postoji. Ponekad, kao ovaj put, tišina zna biti blagoslov.
Možda zbog tišine bolje pišem jer tad pišem sebi, tad pišem po ritmu svoga srca, po osjetu svoga duha, možda tek u tišini mogu pravo vidjeti plavo nebo bez oblaka, osjetiti samoću koja nije bolest, već lijek, koja mi dopušta raširiti krila jer ih nitko neće srezati u startu svojih nepromišljenih komentara. Možda tek sada, ovaj tren, u tišini svoga bloga, osjećam kako volim pisati o onome što mi propisuje ritam srca, ono o čemu sam od početka sanjala da bude moj osobni blog, ispisivanju života iz sebe, kroz sebe. Jer ipak, je osobno i dnevno. Kao i sam Život koji je kao dnevnički zapis. Svaki naš ushit, svaka naša suza, svaki naš trenutak je poseban impuls koji dopire do dubina našeg bića i tamo stvara jedan sasvim drugačiji svemir. Samo u tišini je moguće stvarati svoje svemire. Oni su mi važni. Ne znam ni sama zašto. Niti je važno zašto. Kao što nije važno zašto pišemo blog iz kojeg razloga, nagiba, i što nam je inspiracija. Pišemo ga. To je dovoljno. Pišemo ga, nije važno ni za koga, ni zbog koga, …
Da, pišem ga! Pišem ga za sebe. Ovaj post posvećujem sebi u spomen i trajno sjećanje na današnji dan, kad je sijalo sunce i nebo je bilo bez oblačka, a ja sam bila sama. U kući, u zgradi, u gradu. Sama i sretna u tišini doma svoga.
Odmorih se.
|
