Pregled posta

Život u Bagdadu

Pročitala sam što se pročitat moglo, danas i jučer i prije koji dan. I vrvi blogerska zajednica kao pijačna ulica u Bagdadu. Nisam bila u Bagdadu, da bih znala točno reći kako tamo izgleda pijaca i jeli ova konstatacija posve istinita. Ali ako ozbiljniji novinari ne mare za istinitošću činjenica, kad globalna politička struktura ne mari za istinitošću, mogu i ja biti mali lopov iz Bagdada jer ipak sam ja tek blogerica, ni n od novinara, književnika ili naučnika.

Pa pođimo redom. Vani pada kiša (kao da to niste znali ali eto, bar jedna istinita činjenica) i dok oblačim na sebe sve moguće i nemoguće vestice kao malac sa Jamajke na okovanom ledom aerodromu, čitam blogove i pišem. Pišem i ostavim sa strane, pa opet čitam blogove, komentare. Pokoji čak i ostavim. Komentar, ne blog. Onda opet pišem. Post, ne komentar. Gledam na sat dok mi vrijeme prolazi u nepovrat i uzalud, a ja pišem i čitam kao da sam zarobljena u Bagdadu.
A ništa ne objavim.

Razlog je jednostavan. A za sve je kriv Potok. I nije ovo priča o Zeki i Potočiću. Ustvari, nije on ni kriv. Dapače, potakao me je u nešto drugo, izazvao k pisanju drugačijeg.
Nisam ni ja neki Zeko ali možda u suštini svoje blogovske biti i jesam.
Priča je krenula prije par dana. Kad me je ono opsjedao Bugo, pa se izjadam na neuzvraćenu ljubav te u postu napišem – da želim pisati o ljubavi. Onako u šali, pa prevali. Ustvari čak ni to, onako napisah, zbog priče o Bugi, zbog rime i ritma, zbog gluposti ljudske.
Na moj 'neozbiljno pa prevali' post odgovori Potok riječima – »Ali, očekujem, s obzirom na tvoju spisateljsku vještinu i emocionalnu slojevitost, da pišeš o svojim ljudskim ljubavima koje su, na kraju krajeva, bile bug u tvom životu.«
Tuše, pogodi me.
Istina da sam nesvjesno izjavila da bih željela pisati o ljubavi, i samo na to je Potok ukazao – što sam rekla, rekla sam. Pisati o ljubavi. I od toga dana ja imam tu bubu u uhu. Noću ne spavam, budim se u tri i razmišljam o svojim prošlim ljubavima, promišljam o svojim pogreškama, o ljubavnim bugovima. Nekada plačem, nekada se smijem. Danju sam umorna od tih noćnih bubica, pa pokušavam nešto i napisati. Ponekad uspijem, više puta ne. Ne ide. Kao da sam jednom davno sve to zapakirala u kutije, oblijepila ljepilom i napisala – Ne diraj, lomljivo! Uredno pospremila u podrum i ostavila tijeku vremena da na to zaboravim i da to prekrije prašina. Ona smrtna, pepelasta. Tako, već godinama. Preventivno. Jer, kad god bi pomislila na svoju ljubavnu prošlost i što je donijela te kako se osjećam poslije svih tih posljedica, jedino što sam mogla vidjeti bila je slika porušenih ulica negdje pod toplim suncem bliskog juga. Opisivati takve ulice, nije ni lijepo ni prijatno. Vrijeme, vrijeme će i te ulice jednom izgraditi, zasaditi cvijeće i drveće, i Bagdad će opet sijati u svoj svojoj ljepoti Tisuću i jedne noći.


fotografija sa: www.delo.si

Ali ne sad, kad su kutije napola otvorene, kad iz njih duh prošlosti, kao neki bagdadski lopov hara mojim dnevnim i noćnim životom. Onda sjednem i ništa od toga što sam noću mislila ne napišem. Prva rečenica koja se stvori niotkud, odnese me u trećem smjeru ili sam pri sredini teksta već na petoj stranici jadikovke. Prestanem, ostavim, pospremim. Likovi iz priče hodaju sa mnom kroz kuhinju, kuhaju ili samo jedu, čekaju ručak poslije posla i na pitanje – kako je bilo danas na poslu, šute. Na drugi ili treći upit tek odgovaraju – kako će bit, kao i svaki dan. Onda šutimo. A to je tek izmišljeni scenarij, koji bi mogao i biti istinit da se nekim slučajem desio. Nije se. Neke od priča se nisu desile ili su već na početku krenule nekim svojim trećim tokom, kao ona moja prva rečenica.

Opet sve skupa ostavim i čitam blogove i tamo se prikradaju ti lopovi, pa mi pod ruke nesvjesno padaju postovi o ljubavi, o ne-ljubavi, neke pročitam. Ali ona, čije postove ne mogu preskočiti, čiji postovi me zalijepe za stolicu, čiji postovi me trgnu iz piščeve blokade,.. Ona kojoj se neizmjerno divim zbog hrabrosti jer se javno usudi emociju razliti, pričati bez srama o nekim životima, pred njom ne mogu pobjeći. Takav učinak ima, sili me pisanju, sili me razmišljanju, sili me vračanju u prošlost, sili me otvarati te stare kutije i iz njih uzimati tek one lijepe slike, na njima graditi buduće priče. To njeno siljenje, nije prisila, već slatko poguravanje. Jednom mi je rekla – razlij se.

Na blogu se tek ponekad razlijevam ali to je sve po kapima, sama sebi izgledam kao neka pokvarena špina ili kao kiša koja nemilice pada ali ništa za njom ne ostane. Nikad se ne razlijem onako kako bih mogla. Znam da bih mogla. Osjećam kako u meni čuči i čeka taj trenutak, čeka da se prelije u radosnom iščekivanju sreće koja kuca na vrata. I možda jednog dana, prelijem se preko svoje čaše uzdaha ali …
Ne sada. Iz mene za sada izlaze tek neke kapi vode koje su presušile još u dubini brda. Ali one postoje, negdje su morale otići, negdje stoje i čekaju, ponekad se razliju. Ostavim ih razlivene na papiru i ne objavljujem. Bar ne na ovom blogu. Postoji vrijeme i kraj. Za vrijeme nikad nisam znala kad je pogodan trenutak, čak sam i krajeve ponekad znala zamiješati. Zbog svih tih pogrešaka, ne želim postati ljubavne bugove.
Pa ipak, postoji ta želja pričati o ljubavi, pričati o prošlosti, pričati o pogreškama, o radosti, o Bolu na Braču. Možda sebi u spomen, nekima iz utjehe, nekima u promišljanje svojih situacija. Možda kad odrastem, onako u blogovskim godinama, ili kad se promjeni klima na bagdadskoj pijaci. Kad se izbjeglice vrate svojim kućama, svome domu u Damask, Bagdad. Ne znam kad, ali za sad samo pišem, ne objavljujem, ne tu.
Ovdje čitam. Ponekad kakvu crticu iz života napišem, muke susjeda Mislava, Luiđija bez oltara, Doroti u zemlji antičudesa ili tek patuljke malo prošetam po blogu. Onako iz hobija, neobavezno, na pola, u strahu da zeko ne pobjegne u šumu.
A tako bi rado pisala o ljubavi…





Zbog toga ću ovaj put postupiti kao blogerski bagdadski lopov i umjesto svog teksta, ostaviti reklamu za nju.:) Nju koja zna da piše iskreno i duboko o Ljubavi. Nju koja se nevidljivo prošulja kroz sve te liste i najave bez velike objave, nju koja dobro kroči svojim putem, nju koja zna, može i hoće, nju koja je Žena, nju koju kad čitaš shvatiš da si i ti žena, bar si nekad bila, zavodljiva, strasna i ženstvena. Nju, možda samo zato jer piše o ljubavi strasno i javno kako bi se jednog dana i sama htjela usuditi. To je sarahB





Post je objavljen 24.09.2015. u 14:53 sati.