30

petak

listopad

2020

ODJEB (ILI ZAŠTO SMO KRETENI)






Šank u lokalnom bircu:

" Pa, gdje si prijatelju? Sto godina te nisam vidio. A šta je? Šta si se tako snuždio, ko da su ti sve lađe potonule.A i nakičen si, vidim."

"Ajd sjedi stari, šta ćeš popit? Ja častim, mala daj meni duplu i za mog prijatelja štogod pije!"

"Gospodine, ne smijem posluživati pijane goste, možda bi bilo dobro da odete kući malo odmoriti."

"Ko te je pitao za mišljenje?!! Natoči i drž se svog posla! Ti ćeš meni pametovat!"

"Ajde, stari, smiri se i ispričaj frendu šta te muči."

" A šta me muči! Odjebala me! Eto šta me muči!"

" Ko te odjebao? Pa nisam ni znao da imaš neku žensku."

"E, nemam, imao sam, al je odlučila da me škartira! Kuja! A sve bih za nju napravio."

"Pa dobro, jel ti rekla razlog? Ima nekog drugog ili šta?"

"Ma, nema! To su ti te neke ženske priče, te ja se osjećam sama, te ti mene ne doživljavaš ozbiljno, sve same gluposti!"

" Pa jeli bilo tako? Zašto se osjećala sama?"

" E moj prijatelju, to ti je bila veza na daljinu, a ona nikako da shvati, da ja ne mogu doći kad se njoj prohtije!"

" Pa šta si se onda upuštao u to? Koliko ste se često viđali?Jel ona k tebi dolazila?"

"Nije, htjela je, al nisam je zvao. I to je bio problem. Te, ona ne zna ni tko sam, ni gdje živim, ni jesam li oženjen, ne želim je s nikim upoznat... pa ne moraš ženska glavo baš svugdje imati svoj nos! Nešto čovjek mora i za sebe ostaviti!"

"Kakva je to onda veza bila? Kako ste funkcionirali? I ja se slažem da na početku veze treba ići polako, nego koliko ste vi uopće vremena bili skupa?"

"Pa trajalo je nekih godinu i pol. Tako, vidjeli smo se svakih par mjeseci na nekoliko sati, al čuli smo se često. Zvao sam je i po nekoliko puta dnevno, eto, priznajem, nisam se baš odazivao kad je ona mene zvala."

" Čovječe! I ti se čudiš što te ostavila! Pa, kakva je bila? Jel bar vrijedila?"

" A bila je, moj prijane,sve što žena treba biti. I lijepa i dobra i pametna. Voljela me, kući me odvela, kuhala za mene,lovu mi posuđivala, sve bi mi dala. I u krevetu je bila lavica. Al, eto, kučka me ostavila! Ni sam ne znam zašto. Život mi je uništila!
Mala, daj još jednu rundu!"

24

subota

listopad

2020

KUDA IDEMO?


Spadam u generaciju odgovornih.
Teško su nam breme na vrat natovarili.
Zaduženje da popravimo sve zlo na svijetu.
Ahaaa...
nismo mogli više uprskati.
Izrodili smo generaciju ambicioznih.
Natjerali ih da misle da je društveni ugled i status sve u životu.
Da moraju imati pet.
Iz svega.
Osim iz života.
Osim i z osjećaja.
Pa oni sad rađaju generaciju sebičnih, introvertiranih, robotski nastrojenih, tehnički porobljenih.
I nemojte mi reći* moja djeca nisu takva, moji unuci nisu takvi, oni imaju srce*,
nemojte mi to reći jer vam neću povjerovati.
Pogledajte svijet u kojem živimo.
I recite mi da ga kreiraju ljudi sa srcem.
neeee
Ovaj svijet takav kakav je sada kreiraju ljudi koji u grudima imaju hard disk.


22

četvrtak

listopad

2020

RECKE


Srce mi je gravirano.
Gdje god i tetovirano.
Recka do recke.
Slika do slike.
Svakakvih oblika, boja i dubina.
Kad bi ga na svjetlost izvukli, bojim se da nije ostalo puno nedirnutih površina za ispisivanje.
A opet, nikad ne znaš.
Možda se još štogod upiše.
Moje su recke , ovisno o tome tko ih je i zašto zarezao, nekad bolno krvavo crvene, nekad blijedo ružičaste. Gdjegod imaju sjaj bisera, rubove od zlata. Na površini ili zarezane u dubinu, da te strah pogledati je. Ko rana koja će prokrvariti na najblaži dodir. Ispupčene ili ulegnute. Ravne i krivudave. Neke imaju oblik najljepših gravura, umjetničkih tetovaža, slika iz snova, kao da ih nije ljudska ruka naslikala, već anđeli svojim krilima, vile čarobnim štapićima, Petar Pan i Mali princ udruženim snagama.
Recke su znak da sam živjela i osjećala.
Puno ih je.
Neka...
Veliko je moje srce.
Naći će se još nešto slobodnog mjesta, može se ugurati još pokoji zapis.
Samo neka bude svijetlom bojom zapisan.
i vilinskim prahom posut....

15

četvrtak

listopad

2020

A vi?

Bas sam si nešto filozofski nastrojena jutros.
Gledam mlade ljude oko sebe i zahvaljujem se Bogu sto vise nisam mlada.
Samo u fizičkom smislu je lijepo biti mlad. Sve ostalo je u mladosti u neredu. Velike brige, veliki strahovi, velike ambicije, velike nesigurnosti, velike zelje.... Kad prođe taj period života, postaneš svjestan svog puta. Svatko je na njemu dobro došao da te isprati jedan dio , da proširi tvoju cestu i da siđe s istog kad želi. Nema velikih drama ni tragedija epskih razmjera.
Svjesna sam da je ovo samo moj put , da mi nitko u životu nije ništa kriv i da moja sreća ovisi samo o meni.
Ovo su dobre godine.
Dobro došli na moj put prijatelji.

14

srijeda

listopad

2020

hehe

Prije dosta vremena pisala sam neke tekstove pomalo humorističnog sadržaja, pa ću po koji od vremena do vremena objaviti i ovdje. Radovalo bi me kad bi mi dali povratnu informaciju koliko je moje pisanje u međuvremenu napredovalo. Ili možda nije. Uglavnom, meni se ovo još uvijek sviđa, zato što posjeduje tu neku laku notu koja mi trenutno fali u životu. Pa hajde da vidimo:



radni naslov:

P.S. PMS

6,15
gluhojutarnja žrtva

Vrisak iz kupaonice:

" Jesam ja tebi žena ili sluškinja! Sita sam tvojih dlaka i tvog nereda! Da ne gledaš televiziju do ponoći mogao bi bar za sobom očistiti! Da, naravno, tebi se žuri! Samo je tvoj jebeni posao važan! Da bar zarađuješ dovoljno, pa da platimo sluškinju koja će tvoja govna sređivati! I bar bi jedan dan mogao doći na vrijeme doma! Imaš i ti djecu, nisam ti ih u ruksaku donijela!!!................"


9,45
radna žrtva

"I zapamtite mlada kolegice! Ja sam tu deset godina duže od Vas! Nema veze što šef ne može skinuti oči s Vašeg dopičnjaka!
Ako sam rekla da ti registratori stoje tu, onda ih tu i ostavite! I zatvorite taj prozor! Namjerno mi radite propuh!......"

12,20
prijateljica telefonska žrtva

"....i još mi predbacuje da ja puno trošim! Moje cipele koštaju manje od njegove pivice s frendičima! A da ne govorim o njegovoj mamici! Zamisli, jučer mi je rekla da bi si mogla i prozore oprati! Meni! Meni ona to kaže! Nek si pogleda kak si je sina odgojila!
A, pas mater, sad mi je još i čarapa pukla! Dosta mi je svega, ...uuu!!!....šmrcc.....!!!"

15,00
sinova razrednica žrtva

"Kad bi Vi, draga profesorice, imali vlastitu djecu, znali bi što je pubertet! Neću dozvoliti da se iživljavate na mom djetetu! Ako niste sposobni preći preko par mladenačkih gluposti, bilo bi bolje da si nađete drugi posao!...."

17,30
sin žrtva

" Bit ćeš sretan ak te i u Čistoću prime, a ne na fakultet! 36 neopravdanih! I još me tražiš lovu za koncert! Šmrkavac bezobrazni!
Nema koncerta! Nema đeparca! Ne možeš van do Nove Godine! I ugasi tu muzikuuu!!!!....."

22,35
kapitulacija (napokon!!!)

" Evo me, ljubavi! Malome se prohtjelo palačinki, pa sam mu išla ispeći! Znaš, nema sexa večeras jer sam dobila mengu, al sad će tebe tvoja draga izmasirati, da mi budeš sretan!! ...cmok..."

07

srijeda

listopad

2020

multitasking

Nije me bilo ima tjedan dana.

...čudno...jer ste mi dragi, pa vas češće posjećujem.

Ali... život je zanimljiv, mijenje smjerove brže nego djeca kad se igraju lovica.
Pa se nekad pitam, imamo li zaista ikakav utjecaj na njega ili svemir slaže figure kako se njemu prohtije.
A mi mislimo da smo neki igrači.
Kad ono , samo pijuni u partiji šaha...pločice domina koje će se urušiti kad netko na drugom kraju svijeta jednu takne samo vrškom prsta.
A idemo kroz taj život sa tolikim grčevima i strahovima i stresovima, sa takvom količinom ljutnje, strepnje, nervoze i uznemirenosti,kao da
će svijet stati ako mi malo olabavimo .

Otpustimo kočnice. Prebacimo u ler...
Možda će svijet postati ljepše mjesto za življenje.

Još prije nekoliko mjeseci mislila sam da mi je svega dosta i da ću otići u prijevremenu mirovinu. Svaka se moja stanica doduše tome opirala, ali situacija mi se nije činila rješivom na drugi način. Znate onu šah-mat poziciju... na poslu situacija koma, međuljudski odnosi - užas, odnos
nadređenih ili inertan ili bahat, baviš se pravom koje ti nije posao, jer svaku situaciju koja iskače iz okvira, moraš sam znati posložiti, zato što oni koji dobivaju plaću za to, rade svoj posao lijevom nogom i nije ih briga.Posao koji ne inspirira , samo plača račune.
S druge strane, svjestan si da možeš i znaš više. Da možeš još dati od sebe. Da ti je potrebno da netko cijeni tvoj rad . Da želiš da te taj rad ispunjava i da stvaraš trajnu vrijednost. Trag tvog postojanja u svijetu rada.
Ali, znate kako je... Neke godine već su sjele na ramena, pa iskustvo gubi bitku sa mladošću. I to razumijem na neki način. Na mladima svijet ostaje. Oni stignu naučiti ono što ja već znam, pa mi konkurentnost na tržištu pada.
Ipak se dogodilo.Oštri zaokret u drugi smjer. Našao se poslodavac kojem je bitno znanje i iskustvo. Pa je od sve one ambiciozne mladosti u konkurenciji, izabrao mene.
Ne likujem, samo se radujem.
Jer sam dobila novu priliku.
Ne da se dokažem, jer svjesna sam svojeg znanja i kvaliteta. Več da sa radošću ustajem iz kreveta i veselim se novom izazovu. Veselim se tome što sam ponovno u petoj, što je multitasking moj trenutni modus operandi.

Pa jedva stižem prebacivati brzine.

Jer još nisam spremna za automatik verziju...

Oznake: posao

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.