RECKE

Srce mi je gravirano.
Gdje god i tetovirano.
Recka do recke.
Slika do slike.
Svakakvih oblika, boja i dubina.
Kad bi ga na svjetlost izvukli, bojim se da nije ostalo puno nedirnutih površina za ispisivanje.
A opet, nikad ne znaš.
Možda se još štogod upiše.
Moje su recke , ovisno o tome tko ih je i zašto zarezao, nekad bolno krvavo crvene, nekad blijedo ružičaste. Gdjegod imaju sjaj bisera, rubove od zlata. Na površini ili zarezane u dubinu, da te strah pogledati je. Ko rana koja će prokrvariti na najblaži dodir. Ispupčene ili ulegnute. Ravne i krivudave. Neke imaju oblik najljepših gravura, umjetničkih tetovaža, slika iz snova, kao da ih nije ljudska ruka naslikala, već anđeli svojim krilima, vile čarobnim štapićima, Petar Pan i Mali princ udruženim snagama.
Recke su znak da sam živjela i osjećala.
Puno ih je.
Neka...
Veliko je moje srce.
Naći će se još nešto slobodnog mjesta, može se ugurati još pokoji zapis.
Samo neka bude svijetlom bojom zapisan.
i vilinskim prahom posut....