Čini mi se da ste jako zainteresirani za priče o lovcima na zmajeve. Ako želite, ispričati ću Vam priču o nekim o kojima vjerojatno ne znate mnogo. I da ne zaboravim: nikada nemojte pomisliti da su oni nekakvi supermani. Oni su ljudi. Recimo da postoje mnoge teološke rasprave o tome zašto neki imaju taj poziv a drugi ne, ali ja mislim da ga svi imamo, samo što se neki usude slijediti ga. Poput stare priče indijanskog poglavice koji je svojem sinu pričao o dva vuka koji se uvijek bore u duši čovjeka. Dobrom i zlom. Kada ga je dijete pitalo koji pobjeđuje, starac mu je odgovorio «onaj kojeg više hraniš.» Ali da ne duljimo, danas ću Vam ispričati priču o lovcu na zmajeve koji se zove Victor Jara.

Victor Jara rodio se u prvoj polovici prošlog stoljeća u Loquenu, Chileanskom selu u blizini Santiaga. Obitelj je bila problematična, teško su radili a malo zarađivali. Njegov tata je često puta tukao njegovu mamu. Jednog dana tata mu je otišao daleko, a majka je ostala s njim i s njegovom braćom. Mnogo je vremena i ljubavi trošila na Victorovu naobrazbu. Završio je osnovnu i srednju školu, a to je za prilike Latinske Amerike jako mnogo, kad znate da mnogi tamo i danas žive u krajnjim uvjetima siromaštva. Njegova majka, Amanda, umrla je jednog dana kada je Victor imao samo 15 godina. U tom trenu mu je već usadila ljubav prema Bogu i bližnjemu te ga naučila da koristi gitaru i dušu pjesnika u lovu na zmajeve. Victor je otišao u samostan, vjerujući čvrsto da je svećenik najvažniji poziv na svijetu. Ali nije dugo tamo ostao. Iako se ne znaju razlozi njegovom bijegu, vrlo je vjerojatno da je Vokacija za lovca na zmajeve bila prejaka. Počeo se baviti kazalištem i umjetničkim izražavanjem i studirao glumu na Chileanskom Univerzitetu. Upoznao je djevojku koja je imala mali kafić u Santiagu. Bavio se kazalištem i zajedno s njom širio svoju karijeru. Ipak, jake političke struje uzdrmale su Latinsku Ameriku u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, uglavnom radi borbi kapitalističkih moćnika ( pod tajnim podržavanjem od strane SAD-a ) te komunističkih boraca koji su se borili za dobrobit malog čovjeka, vječnog predmeta zaštite lovaca na zmajeve. Victor se posvetio «Novoj pjesmi», umjetničkom pravcu kojem je postao jedan od nositelja. Karakterizirale su ga političke poruke s aplaudiranjem siromasima i obespravljenima. Victor je podržao komunističku partiju, najvjerojatnije prihvaćajući «Teologiju oslobođenja» Leonarda Boffa, katolički pokret koji predstavlja Isusa Krista kao borca za male i nezaštićene. Komunisti su dobili vlast pod predsjednikom Salvadorom Allendeom 1973. Popularnost mu je narasla radi velikog koncerta na Chileanskom stadionu a na njemu je nastupao i Victor. No vojska i kriminalni lobiji nasilno su izazvali državni udar prepun nasilja i užasnih zlodjela. Allende je ubijen, a Victor Jara uhapšen. Bio je odveden, kako bi se osramotio pred narodom koji ga je volio, na stadion na kojem je pjevao za Salvadora Allendea. Vrijeđali su ga i ponižavali. Govorili su mu da je na putu da završi kao Allende, ali da će prije toga poniziti svu njegovu čast i ideale za koje se borio. Victoru su slomili obje ruke pred ljudima i dali mu gitaru, te mu rekli da svira sad ako može. Po nekim drugim izvorima, ruke su mu odsjekli. No u bilo kojem slučaju, on je počeo pjevati pjesmu stranke za koju se borio. Lovci na zmajeve su često na čudnim, ljudi bi rekli nepostojećim stranama. Vjernik i komunist, umjetnik i seljak- Jara je mučki ubijen kasnije tog dana. Njegova žrtva biti će pamćena i prepričavana tisućama milenija. Njegova nevina krv vrištala je za osvetom i Stvoritelj je poslao nove lovce da očiste teritorij. Rat na tom području prisutan je i danas, ali pobjeda je neizbježna- jer u ovome svijetu dobro uvijek pobjeđuje, makar i na njegovom kraju.

Ali kada razmišljam o Victoru Jari....sjetim se njegove pjesme koju je pjevao kada su mu ubili prijatelja. Neka bude na ovoj stranici, u spomen na njega. I na španjolskom i na engleskom.

Cuando voy al trabajo

Cuando voy al trabajo
pienso en ti
por las calles del barrio
pienso en ti
cuando miro los rostros
tras el vidrio empańado
sin saber quienes son, donde van.
Pienso en ti
mi vida, pienso en ti.
En ti compańera de mis días
y del porvenir
de las horas amargas
y la dicha de poder vivir.
Laborando el comienzo de una historia
sin saber el fin. .
Cuando el turno termina
y la tarde baja
estirando su sombra
por el tijeral
y al volver de la obra
discutiendo entre amigos
razonando cuestiones
de este tiempo y destino,
pienso en ti
mi vida, pienso en ti.
En ti compańera de mis días
y del porvenir
de las horas amargas
y la dicha de poder vivir.
Laborando el comienzo de una historia
sin saber el fin.
Cuando llego a la casa
estas ahí,
y amarramos los sueńos.
Laborando el comienzo de una historia
sin saber el fin.






On the way to work

On the way to work
I think of you
through the streets of the city
I think of you.
When I look at the faces
through steamy windows
not knowing who they are, what they are doing
I think of you.
my love, I think of you
compańera of my life
and of the future,
of the bitter hours and the happiness
of being alive.
working at the beginning of a story
without knowing the end.
When the day's work is over
and the evening comes
thowing its shadow
over the roofs we have built.
returning from our labour,
discussing among friends,
reasoning out things
of this time and destiny,
I think of you
my love, I think of you
compańera of my life
and of the future,
of the bitter hours and the happiness
of being alive.
working at the beginning of a story
without knowing the end.
When I come home,
you are there
and we weave our dreams together.
working at the beginning of a story
without knowing the end.


-----OBAVIJEST-----


Lounge bar & restaurant 'Škola', organizira u ponedjeljak, 28.11.2005. u 20 h 'Dan mladih autora', ili kako kažu 'kazališno druženje u naglašeno opuštenoj školskoj atmosferi'. Gošća u Školi bit će mlada dramaturginja i dramska autorica Lana Šarić, a predstavit će sa svojim dramskim tekstom 'Meso'. U programu još sudjeluju: Ana Karić i Maja Katić, uvodničari su prof. Lada Kaštelan i Ivana Sajko. Dan Mladih Autora idejno je zamišljen kao ciklus kulturnih večeri koje se sustavno bave promicanjem umjetnosti mladih. Resturant & lounge bar ŠKOLA tako svaki ponedjeljak ugošćuje mlade umjetnike s područja književnosti, kazališta, filma, fotografije, likovne umjetnosti, grafičkog i produkt dizajna, arhitekture, modnog dizajna i glazbe, te pokušava na taj način senzibilizirati javnost za rad onih autora koji na kulturnoj sceni tek nastoje pronaći svoje mjesto. Mladim se umjetnicima daje prostor i vrijeme za prezentaciju vlastitih umjetničkih dostignuća koja su nastala bilo van bilo unutar institucija (fakulteta, umjetničkih studija), te ih se na taj način dovodi u neposredan kontakt s potencijalnom publikom, istovremeno daje im se podrška i poticaj za izlaganje vlastitih radova. Koncept svake večeri prilagođava se pojedinom mladom umjetniku, odnosno jedini uvjet izlaganja jest kreativnost i kvaliteta određenog rada. Ukoliko pojedini autor djeluje unutar određene studentske zajednice, podrška studija s kojeg dolazi je dobrodošla u obliku uvodnog izlaganja pojedinih profesora koji dosadašnji rad određenog autora poznaju. Pri tom treba naglasiti da se Škola ne bavi promocijom određenih studija, već isključivo promocijom kreativnih i talentiranih individua, koje svojim radom pridonose postojećoj umjetničkoj zajednici. Dosadašnja aktivnost DANA MLADIH AUTORA, zbog financijskih se razloga morala ograničit na one autore koji djeluju u Zagrebu, s iznimkom gostovanja splitskih pjesnikinja 31.10.2005. Krajnji je pak cilj ove inicijative okupiti autore iz cijele Hrvatske, te na taj način ukazati na činjenicu da se umjetnost događa i drugima, te da međusobno izmjenjivanje iskustava može biti inspirativno i korisno.

All rights reserved by author. For more information, contact Academy of Drama Arts, Zagreb.







A birth of a poet

A little child rose with a voice
Jumping from the floor filled with his toys
«Come one daddy, let's stop our play,
I want some answers for you to say»

The father took notice, staring with glance
Laughing to child and it's happy dance
«Sure, my son, tell me right now
whatever you ask, I'll tell you how.»

«Where is my teddy, where is my ball?
I'd like to sleep after I score the goal!»
«The teddy is sleeping in your sister's room
as for the ball, play it in afternoon!»

The child laughed, amazed by joy
His father had with little boy
«Well, daddy,I'd want to ask you how
Farmer knows to milk his own cow?»

«That is easy»-the old man said
«In the same time when ducks are leid.
When the nest of ducks is full of eggs,
the farmer goes between cattle legs. «

The child was laughing, losing the stare,
and having the smile only happy ones bare.
But-in a twinke of a star, something went wrong
as if someone changed the tone of the song.

With a silent voice, looking in eyes,
the question was asked as the sun shines
«Why are people hungry? Why they can't be fed?
How many will die although all was said?»

The father gasped, his throat was dry,
filled with pain and tears from the sky.
«I don't know, go now and play
I'll buy you new toys in this week's day.

The child returned to his little toys
To his little books and stories for boys
His eyes were opened, his childhood sold
One question asked and a poet growing old.

Bum Tras!

Jako mi se žuri. Ali na brzinu: napravite aforizam koji spominje:
1) Perje
2) Kisele krastavce
3) Prehladu
4) Povijest
5) Luk

U petak se vraćam.

Neki dan sam dao Batušića. Pucao je po Shakespearu takva pitanja da ne možeš ništa drugo nego praviti se pametan. Inače takva volim, u njima mogu pokazati kako sam pametan- ali treba odgovor navući na stvari koje znaš- primjerice Hamleta ( o njemu svi sve znaju ). Ali tog se lisca ne da tako lako navlačiti. Uglavnom, evo vam nekoliko njegovih pitanja pa recite što bi vi odgovorili. Uzmite u obzir da se nalazite na ispitu i nema čitanja po literaturi i surfanja po Internetu. Poslije možda dodam odgovore.... točne, ne one koje sam ja rekao.


BATUŠIĆ: Recite, kolega, koja je poveznica u "Macbethu" između vještica i Lady Macbeth?

BATUŠIĆ: Gdje se odigrava čin prije odlaska na bojište- u "Othellu" ?
SINKE: Na Mletačkom dvoru.
BATUŠIĆ: E, nije.

BATUŠIĆ: U "Othellu", na koji otok odlazi vojska?

BATUŠIĆ: U kojima dvjema Shakespearovim dramama imamo "kazalište u kazalištu" ?

BATUŠIĆ: Kada je Princ Hal preuzeo krunu, koje je ime dobio?

Danas ćemo u «Piscu u usponu» prevoditi filmsku glazbu. Počinjemo s klasikom akcijskog žanra, poznatim serijalom prema stripu, sniman u polovici prošlog stoljeća kojeg smo mogli pratiti do prije nekoliko godina u dječjim emisijama tadašnjeg HTV. Moguće je da se mladi neće ovog sjećati, ali ipak radi se o kultnom ostvarenju vodećih svjetskih autora filmske glazbe.
Prijevod potpisuje Sinke.


KITICA PRVA
T-d-d-d-d-d-d-d, T-d-d-d-d-d-d-d
T-d-d-d-d-d-d-d, T-d-d-d-d-d-d-d

REFREN:
T-d-d-d-d-d-d-d, T-d-d-d-d-d-d-d
Batman, Batman ( T-d-d-d-d )
T-d-d-d-d-d-d-d , T-d-d-d-d-d-d-d
(viši glas) Batman, Batman
T-d-d-d-d-d-d-d, T-d-d-d-d-d-d-d
Batman

( most )

Batman
(više) Batman
(još više ) Batman

KITICA DRUGA
T-d-d-d-d-d-d-d, T-d-d-d-d-d-d-d
T-d-d-d-d-d-d-d , Batman
T-d-d-d-d-d-d-d, Batman
Batman, Batman

REFREN:
T-d-d-d-d-d-d-d, T-d-d-d-d-d-d-d
Batman, Batman ( T-d-d-d-d )
T-d-d-d-d-d-d-d , T-d-d-d-d-d-d-d
(viši glas) Batman, Batman
T-d-d-d-d-d-d-d, T-d-d-d-d-d-d-d
Batman


PS: Ispravite me ako sam negdje napravio feler.

"Piši priče, piši priče." Koja dosada. Kao da je to lako. Neka, barem ja to mogu bez pol muke.
Ali za kaznu što ste mi se smijali, meni i mojem junfu, jedna kratka. Ali ipak, genijalna, slatka. Kao i ja, zapravo.





SIBILA ČITA

Pravi se, naravno.
Jedini sam joj došao na predavanje.
«Još malo ćemo pričekati ako ipak neki kolega stigne.»
Pravi se, naravno.
Uzimam teku. Čitam u sebi.
«I draga moja, što ste radili danas?»
Križam.
«Ta Vam haljina prelijepo stoji.»
Križam.
«Pričajte mi o onoj ženi iz «Koreografije Patnje», onoj koja je prevela vašu poeziju na jezik mrtvih.»
Križam.
«Zašto ste plakali neku večer u toaletu?»
Križam.
Bez obzira na sve, ipak nisam toliko genijalan.
«Profesorice»-izustim naglas-«Idem u kafić, želite li da Vam donesem kavu?»
«Oh može! Dat ću Vam novac.»-rekla je otvarajući torbicu.
«Ne treba»-rekao sam otvarajući vrata-«U redu je.»
Toliko o kavi i Sibili Petlevski.

Kratko. Budući da mi ovaj put natječaj nije uspio, ne mogu baš nešto pametno reći. Genij još može učiti mufljuze ali djevac ipak ne može podučavati grešnike. U redu. Link dobiva Igra jer je Carla Del Ponte zaprijetila da će biti svašta ako Srbin ne dobije link na ovome blogu jer smo svi krivi i zašto smo se uopće ubijali kada su oni imali tako divan ručak u to vrijeme. Sada se svi možemo primiti za ruke i plesati ringe-ringe-raja.

Poželjeti ćete se vi još mojih natječaja!

Za one koji ne znaju, natječaj "Sinke Linke" je natječaj u kojem imate priliku dobiti link na mome blogu. Morate izvršiti neki umjetnički zadatak. To nije primarno, najglavnije je naučiti nešto o sebi i nešto o svome pisanju. Jednom tjedno dolazi do natječaja. A možda i ne, jer nitko od nas ne zna što se može desiti u životu čiji je "Pisac u usponu" blog misli. Dakle, prelazimo na novi zadatak. Natječaj se završava 48 sati nakon početka, ali u roku od 24 sata Sinke će dati update s komentarima. Krenimo dakle, s novim natječajem koji će se baviti kratkom pričom.


PRIČA O SINKE I ELSI
Elsa Von Trampberg je bila sve samo ne ono što bi pomislili kada bi se predstavila. Prekrasna crvena kosa do ramena klatila se u šiškama kad bi okrenula glavu. Elsa je bila, iskreno govoreći, onaj tradicionalni primjer plemenite djevojke ali odjeven u novo ruho- ako su danas postojale plemenite grofice to je bila djevojka po imenu Elsa Von Trampberg. Kad sam je upoznao stisnuo sam joj ruku i ona se nasmiješila sukladno svojoj mladenačkoj ženstvenosti.

»Elsa Von Trampberg»

«Sinke»

Sjedili smo tako u Maloj kavani na Trgu zajedno s našim društvom. Razgovarala se vrlo pristojno, prepuna neke bistre, začudne nenametljivosti. Ja sam većinu vremena na tome piću šutio, jer inače šutim u velikom društvu radi neke svojevrsne sramežljivosti. Kožnata bijela jakna i čudna vrpca oko vrata Else von Trampberg davala je dojam osobe s kojom bih ja volio razgovarati, ali se nikada ne bih usudio.
«Biti plemić danas nije nešto jako posebno»- rekla je- «Ljudi me ionako pamte više kao kćer vlasnika plantaža u Njemačkoj.»
Smijao sam se ovakvim izjavama. More, da sam ja bio plemić ja bih hodao po svijetu s mačem u toku, a ona je eto, pričala o plantažama.
«A što zapravo radiš?»-pitala je jedna kolegica.
«Ja? Ništa!»-nasmijala se-«Kada imaš svojeg batlera čitav život najbolje je da vrijeme provodiš u knjižnici. Ali ja vodim humanitarne akcije za pomoć našim siromašnijim radnicima.»
«Kako to vodite?»-pitao sam je provocirajući.
«Svaki tjedan idem u goste jednoj obitelji i pitam ih što trebaju.»
Tako me je Elsa Von Trampberg razoružala i zabila mi, niti ne znajući, moje vlastito licemjerje u taštinu. Posve je točno da sam trebao biti oprezniji jer naši ljudi rijetko uopće dobiju strano državljanstvo a još manje plemićku titulu te zemlje.
«Ali pustimo sada mene, dragi moj Sinke, recite čime se Vi bavite?»
Ton joj je bio ozbiljan, ali neuvredljiv. Nazvala me u množini, kao i ja nju, samo se u njenom glasu primijetilo da nije bilo ironije u njemu.
«Ja? Ja sam avanturist koji traži izgubljena blaga. I usput lovi zmajeve!»- rekao sam.
«Ne slušaj ga.»-rekla je jedna moja kolegica Elsi Von Trampberg-«Takav je kada popije drugi konjak.»
Elza je pogledom s nje prešla na mene sugerirajući nešto u maniri plemića «pusti me da razgovaram s čovjekom.»

»I ja volim Coehla.»-rekla je .

Tog trena kroz moju dušu je odjeknula ljubav, ona ljubav koja prožima svjetove koje ne poznajemo i koja je sveta. Njena crvena kosa i bistar pogled bili bi mnogima dovoljni, ali ja sam se zaljubio u Elsu Von Trampberg radi jednog svemira kojeg su samo lovci na zmajeve mogli primijetiti.
Nakon toga, za tim smo stolom samo grofica Elsa Von Trampberg i ja pričali. O svemu. O tome kako je Rimbaud nerazumljiv, o tome kako je Francis Fukuyama loš pisac i teoretičar, o Che Guevari i Leonardu Boff-u, o njenoj obitelji, o njenoj prošlosti i o tome kako ona voli fileke.
«Pa kada ste se ovako lijepo ispričali»-rekla je ona moja prijateljica-«Mogli bi sutra kod tebe Sinke na piće.»
Naravno da sam prihvatio. I tko ne bi? Bio sam zaljubljen do ušiju, i više, ako ima ičega. Za svoju Elsu Von Trampberg bih čak i kuhao.
Idućeg dana sam se sav ozario. Moja mama je otišla iz kuće, jer imamo dogovor kada meni dolaze prijatelji ona ode u kazalište, a kada njoj dolaze njene prijateljice ja idem u kazalište. Svu sam kuću pospremio, iskopao stari gramofon jer sam mislio da je to bolje od CD-a i da će mojoj Elsi biti draže, najgori primjer zaljubljenog muškarca-dječaka.
Ona je prva došla. Imala je drugu haljinu, jednako skupu kao i ona koju je imala jučer, jednako prelijepu i jednako Elsa Von Trampberg kao i sve drugo što je imala na sebi.
«Budite u sobi dok ja skuham kavu.» -rekao sam joj.
Graciozno je ušla u sobu bez neke pompe i divila se slikama. To su sve bile kopije, i ona je to znala, ali za razliku od nekih pacera shvaćala je da čovjek koji objesi kopiju Dalija u sobu ima neko mišljenje o njemu.
Kuhao sam kavu što sam brže mogao. Rekao sam joj da slobodno uzme neku longplejku i stavi je u gramofon. Dok sam stavljao šalice na tanjuriće čuo se «Moon River» u izvedbi Audrey Hepburn. Nisam ni znao da to imam, ali niti ja ne bih mogao bolje odabrati.
Ušao sam noseći kavu za nju i skoro pa pao u nesvijest.
Sjedila je na mome kauču. Kaput je bio složen preko stolice. Gledala me tako, a ja sam gledao nju i to je trajalo neko vrijeme, bez da je itko od nas rekao nešto.
Iz gramofona se čuo «One» od U2.
»Sinke.... lovci na zmajeve su jako usamljeni, zar ne?»
Šutio sam.
«Ipak....»-rekla je-«....Vi ste potrebni svijetu. I ja.....Sinke.....ja imam golemog zmaja....kojeg ne znam uhvatiti..... ja sam usamljena, Sinke....žele da se udam, da budem vlasnica plantaža....a ja bih željela biti slobodna....od moje titule, od moje plantaže.... željela bih biti slobodna i s mačem u ruci boriti se protiv zla u ovome svijetu kao što se borim kada pomažem siromašnim ljudima.....»
«Grofice.....»
«Sinke»-šapnula je-« Pomozi mi.....pomozi mi da se oslobodim tog zmaja....»
Elsa Von Trampberg polako je trznula ramenom i svilena tkanina koja ga je prekrivala je skliznula.


Zadatak

1) Sinke je djevac koji apstinira od seksa prije braka. Kako joj je to rekao?- napišite rečenicu koju je izgovorio. Mora biti jedna, može trajati dvjesto redova ali mora biti jedna.

2) U obliku kratkog sinopsisa dovršite priču. Ne pišite "umjetnički" nego samo recite što se zbilo.

UPDATE

U redu, ovaj put sam ja kriv. Iskreno, malo ste me razočarali jer nitko od vas nije za ozbiljno shvatio zadatak. Svi se samo zezaju. Ali u redu mi je. Iako ne znam kako ću odrediti ovaj put pobjednika.
Hajdemo se koncentrirati na jednostavniji pristup prvome zadatku.

Izmislite rečenicu kojom bi rekli djevojci da nećete ući u intimne odnose jer apstinirate od seksa prije braka. Znam, možda zvuči bedasto ali barem pokušajte ozbiljno prići tom zadatku. Hoću reći,
ako ste dramski pisac i imate takav lik- što će on reći ( a želite da drama bude ozbiljna ).
Možemo se smijati ali bilo bi super kada bi sjeli i razmislili o tome i iskreno i čisto odlučili što napraviti s time.

Radi lakšeg kontroliranja prometa, zadatak za natječaj biti će objavljen oko ponoći. I idem piti. Mnogo. Jako.

UPDATE:
Pijan. Prejako. Boli. Sutra natječaj.

«Ako dekan kaže da ti dam dva, dat ću ti dva.» -rekao je Ernestin i iz nekog teatralnog razloga primakao pepeljaru punu čikova prema sebi. Ja sam šutio, kao što sam možda trebao tijekom ispitivanja o Rimbaudu umjesto da sam valjao gluposti o sinesteziji i psihoanalizi njegove poezije.
«Nije problem Bolonjski proces, nije problem što nismo raspisali rokove, nije problem što smo imali predavanja ujutro, nije problem što smo čitali stvari koje vas ne zanimaju»- rekao je umornim i razočaranim glasom-«Problem je što vi jednostavno ne znate reći nešto pametno o Rimbaudu.»
Šutio sam i dalje. Kao za inat, niz stepenište se spustila Urlihica i rekla da joj dam svoj indeks.
«Vaše poznavanje materije je sjajno.»-rekla je-«Ali niste mi poslali dvije tisuće znakova u novom radu o Hitchcocku pa je to sve zajedno četiri.»
Dao sam joj indeks vršcima prstiju zamotanih u prljave flastere. Nije me bilo sram, nego sam duševno bio u neudobnom osjećaju, ali moja duša i njeni osjećaji su bile posebna ptica pa nisam s time razbijao glavu.
«Vi ste jako interesantan mladić»-rekla je-«ali ako ne budete ozbiljnije prihvatili život u njemu će uspjeti ljudi manje talentiraniji od vas.»
Ajoj, ova je čak malo jače udarila u ranu.
«Da li je i vama takav?» - pitala je Ernesteina.
«Upravo takav, ako ne, i gori.»
Otišli su, a ja sam ostao sam držeći indeks u rukama. Otišao sam na jednu stolicu u hodniku, zavalio se u nju i malo odlučio odmoriti.
Bijela pamučna majica imala je crvenu, tanku mrlju krvi. Ako su je ljudi primjećivali, mislili su da je to neka šara na garderobi. Nitko ne bi posumnjao da je to krv. Prsti su me boljeli kao da je netko na njih bacio žar pod tim flasterima.
Morati ću promijeniti te ljepljive zavoje. Ovako bi mogli samo pogoršati ionako loše stvari.
Poželio sam upaliti cigaru koja se već stvrdnula u unutrašnjem džepu moje jakne, prvi put u životu mi je došlo da pušim iz tuge a ne iz neke želje za boemštinom.
Mogao sam ja pričati o Rimbaudu, ali nekako mi se nije dalo. Mogao sam ići na Ernesteinova predavanja. Ali ako bih išao na njegova predavanja prsti bi me boljeli još više. Znam, pokušao sam.
Pak što se Urlichice tiče, to je bio tipična profesorska akademska nezrelost, tražiti od čovjeka da napiše dvije tisuće znakova o Alfredu Hitchcocku. O Alfredu Hitchcocku možeš napisati dva reda ili trideset knjiga, ali ne možeš napisati dvije tisuće znakova. To je srednja mjera u kojoj samo možeš spomenuti sve što je on napravio i ništa o tome ne reći. Ali trenutno sam imao preče brige.
Prva je bila činjenica da je Sinke bio jako loš student dramaturgije.
Drugo, vršci prstiju popucali su mi od kompulsivnog pranja a koža na njima već je bila toliko oguljena da me boljelo dok sam tipkao na računalu.
I treće.... da barem danas sretnem nekog pametnog.
Ustao sam. Nisam bio tužan, već jednostavno umoran. Zapravo, ne umoran nego zamoren. Želio sam, eto, malo pobjeći od boli u vršcima prstiju i od toga da bih mogao biti puno uspješniji da nisam Sinke s vrlinama i manama Sinke-a.
Krenuo sam kući.
Izašao iz Akademije smijući se čistačicama kojima sam već devedeset puta rekao da ću im povećati plaće kada budem dekan, ili još bolje- ministar kulture. Čini mi se da su neke od njih bile mudrije od nekih mojih predavača.
Vratio sam se u kvart. Htio sam otići na srednješkolsko malo se provjetriti ali bilo je prehladno. Jedna kava da se smirim i ići ću doma po laptop da nešto napišem.
«Oh, mladi Sinke!»
Bio je to poštar iz našeg kvarta, čovjek po zanimanju električar koji je radio kao poštar da prehrani svoju obitelj od.... žena i dva mentalno retardirana sina starija od mene.
«'Dan, poštar Žac!»
«Budete mi potpisali ovo i otfurali to doma?»- rekao je dajući mi nekakav paket.
«A kaj je to?»
«Stigao vam je National Geographic!»
«Kaj fakat? Nisam platio članarinu već dva mjeseca a on još uvijek dolazi.»
Žac se nasmijao.
«To vam je tak, dok ne skuže da su nekaj zaribali pravite se da ne znate o čemu se radi. Samo neka dolazi.»
Nasmijao sam se.
«Ovaj broj je sjajan.»-rekao je pošat Žac-« Imam ga doma, kupio kod koloportera. O Gvatamali. To je sjajan otok.»
«Kaj bi voljeli tam' otić' ? »- pitao sam ga smijući se.
«Kaj je'l bi voljel? Pa bil sam tam!»
« Je, dragi moj Žac, Maksimir vam nije Gvatamala. To ipak nije isto.»
«Je, je. Samo se vi zafrkavajte ,Sinke, ja vam lijepo velim da sam ja bil u Gvatamali.»
«Može. Hoćete da idemo na kavu pa da mi pričate o tome?»
»Kad?»
»Sad!»
«Nemrem, moram još u vašu ulicu....»
»Dajte meni te svoje papire, ja ću ih na putu kući bacati u sandučiće.»
Žac se nasmijao i namjestio svoju golemu, crnu kožnatu torbu na rame.
Otišli smo u prvi ljepši kafić.
«Dakle, Gvatamala»-rekao je držeći tanjurić s kavom- «Gvatamala je mjesto koje čovjek mora posjetiti da shvati život. Gvatamala, to je život u malom.»
«Sada pričate poput pijanih apsolvenata"- zaderao sam se grohotom.
«Zezajte se, zezajte, Sinke. Ja kažem da je Gvatamala takva zemlja. Vi bio kao umjetnik to trebali najbolje i znati i shvatiti. To je život, sa svim i lijepim i ružnim stvarima....»
«Dajte mi to objasnite, kak' to mislite?»
«Imate golemu tržnicu na kojoj se prodaju papagaji. To nisu pravi papagaji, to su papagaji iz njihovih prašuma- neke njihove ptice. Ako želite, možete kupiti te papagaje.»
«I? Kakve to veze ima s bilo čijim životom?»
«Eh, baš tako.... te papagaje, čovjek koji ih prodaje pored sebe na štandu ima dva mala stolića. Na jednom su male gajbe, na drugome je daska i golemi krvavi mesarski nož.»
Ovo me je nekako začudilo. Već sam slutio da će biti nešto teško za prihvatiti.
«Te ptice, te papagaje, koji se prodaju u jednoj golemoj gajbi- možete i jesti Sinke. Ali neki ih turisti kupuju pa ih nose doma, sakriju ih na carini u pretinac za prtljagu. Ako ste papagaj i sretni ste, završiti ćete u Americi u velikoj krletki.
Ako ste papagaj i nemate sreće, kupiti će vas neka žena za večeru i prodavač će vam na licu mjesta prerezati vrat i očerupati vas za njenu juhu.»
«Za juhu?»
»Ma zafrkavam se, ali možda netko i uzme kosti za juhu kao što mi od kokošinjaca radimo litre juhe.»
« U redu, super!» -rekao sam- « I koja je poanta?»
«Da li ste ikada u National Geographicu pročitali nešto o tim papagajima?»
»Ne.»
«Oni su jako lijepi.... i pouka priče je.... bez obzira da li završite u zlatnoj krletki ili aluminijskom loncu- vi ste u ovom životu lijepi.»
Ovo je bilo super. Počeo sam se smijati.
« Ovo me podsjeća na Shakespeare-a»-cerio sam se-

«This above all: to thine own self be true.»

«Ah, Shakespeare!»- rekao je poštar Žac- «Meni je najdraži onaj iz Anthony and Cleopatra .....

"My salad days, when I was green in judgment." »

Ovo je bilo super. Ona priča je bila super, s Gvatamalom i tim papagajima, ali ovo ,da ti jedan črnomerački poštar počne citirati Shakespeare-a na originalnom engleskom, to je super na pedesetu potenciju.
«U redu.»- rekao sam-« Što još znate o Shakespeare-u?»
«Recimo.... super mi je sonet 60»
«Koji je to?»
«Ne znate? Onaj o...kako ide....govori o vječnosti....

Like as the waves make towards the pebbled shore,
So do our minutes hasten to their end,
Each changing place with that which goes before
In sequent toil all forwards do contend.
Nativity, once in the main of light,
Crawls to maturity, wherewith, being crowned,
Crooked eclipses 'gainst his glory fight
And Time that gave, doth now his gift confound.
Time doth transfix the flourish set on youth,
And delves the parallels in beauty's brow,
Feeds on the rarities of natures truth,
And nothing stands but for his scythe to mow;
And yet, to times, in hope, my verse shall stand,
Praising thy worth, despite his cruel hand. “

Nisam bio blesav, tko bi mogao znati napamet koji sonet od Shakespeare-a govori o vječnosti, ja nisam bio blesav nego je moj poštar bio mozak i velik kusur.
Dugo smo pričali o svemu i svačemu. Od antičkih drama do moderne. Poštar Žac je znao više nego ja. Žac je znao više nego većina ljudi u ovoj zemlji. Zatim sam ga pitao otkud mu toliko znanje. Smijao se. Počeli smo pričati o životu i papagajima, o tome kako je on prije radio kao inženjer stroja na prekooceanskom brodu i kako je to jako naporan posao dok traje smjena ali kada tih četiri sata prođu, ima dvadeset sati slobodnog vremena koje je on trošio na čitanje i učenje stranih jezika. Pričali smo o mom starom, o tome kako je moja mama jako velik borac, kako je teško biti poštar Žac i pisac Sinke, o kontrolorima karata u tramvaju.
Morali smo ići. Uzeo sam njegove koverte, ali rekao je da će on to obaviti. Izlazio sam iz kafića i pozdravio se s njim.
«Hej, poštar Žac?»
«Recite, Sinke!»
«Da li bi me vi pojeli ili stavili u krletku?»
Poštar se nasmijao iza svojih tankih brkova.
«Ja sam vas pustio iz krletke»- rekao je-« kao i vi mene.»
Otišli smo smiješeći se, svaki na svoju stranu.


Obavijest:

1) Tadija, sretan rođendan! Teška srca priznajem da ste Vi skoro talentirani kao ja.

2) Sutra počinje novi natječaj!

Recenzija:

S podosta velikim zakašnjenjem od dvije godine došao nam je klasik svjetskog stripa na naše ekrane. Snimljen u talijanskoj produkciji pod redateljskom palicom Pascala Morellija film pokušava, i uglavnom uspijeva, prenijeti fascinantan svijet Huga Pratta i njegovog najpoznatijeg lika- Corta Maltesea. Mornar prepun dosjetki, uvijek spreman citirati Rimbauda, avanturist ali i borac za pravdu potlačenih zapravo je autobiografski karakter samog Pratta. Prepušten valovima života koji su nastali u turbulentnom društvu nakon krvavog rata protiv nacizma, Pratt je u svoje stripove uveo gotovo nemoguću kombinaciju simbolističkih detalja s realističnim izlaganjem priče. Na taj se način povezao s poznatom autorskom poetikom koju su razvili teoretičari Novog vala u Francuskoj. To nije jedina poveznica s njima, ali vjerojatno je najveća. Primjenjujući napredne tehnike pričanja, Pratt je razvio strip-sekvencu koja je zapravo neprevediva u filmskom svijetu kao što je ona filmska neprevediva u stripu.

Film o Cortu Malteseu čudno je variranje na Prattove ideje. U prvome redu, filmu se ne može zamjeriti njegov pristup koji odmah odustaje od popravljanja svojih nedostataka. Naime, raditi film o Cortu Malteseu koji bi uhvatio sve što taj lik i njegov svijet drže u svojoj potencijalnosti bilo bi kao raditi film o Alanu Fordu i njegovoj Grupi TNT. Jednostavno previše je priče, previše je jakih motiva koji se guraju na papiru a niti jedan od njih se ne može razviti do kraja scenarija. Ipak, kako ne bi pobjegli od nedorečenosti, autori filma su se potrudili da one motive koje uzmu drže na nivou. Priča počinje kada Corto Maltese sreće svojeg starog prijatelja Rasputina koji ga gura u avanturu, tojest nevolje. Nakon nekog vremena od tajnog društva «Crvene laterne» saznaju da se golema količina zlata prevozi u Rusiju golemim oklopljenim vlakom. «Crvene laterne» žele oteti zlato kako bi pomogle svojoj izmučenoj provinciji i traže Cortovu pomoć u tome. Bitka za vlak raširit će se po cijeloj Aziji i mnogo puta će Corto i Rasputin biti na rubu smrti.

Čudan pristup crtežu bio je angažiranje japanskih animatora, tako da je film napravljen u nekoj vrsti japanske animacije- što je razumljivo jer ona često pristupa minimalistički u pokretu po uzoru na strip. Pozadina je crtana rukom, često puta ne prateći isti način crtanja kao i ona u prvome planu. Ponekad se koristi napredna 3-D animacija formatirana u 2-D prikaz te su ti dijelovi posebno impresivni.

Problemi nastaju pri pratnji priče, redatelj nas stalno vozi u nove egzotične predjele gdje upoznajemo nove originalne likove. Ta masovna kritična masa motiva koji se pokušavaju proteknuti u priču zbunjuje publiku, posebno onu neupućenu u likove stripa. Tako da je savjetodavno da se film odvrti na početak i ponovo starta kako bi se uspjelo pohvatati sve niti koje nam autori daju.


Sjajni citati:

Von Ungen: Kako je ime Vama, koji ličite na gnjilog lopova Rasputina?
Rasputin: Rasputin.

( prilaze konjanici s puškama )
Rasputin: Na što misliš?
Corto Maltese: Na Rimbauda. U ovakvim situacijama jedino mogu misliti na Rimbauda.

Informacije o prodaji:

Film «Corto Maltese» možete kupiti u strip-knjižari More Comics ( DVD 105 kuna, dobivate besplatan golemi šareni poster )

Stripove «Corto Maltese» na hrvatskom jeziku možete kupiti u knjižari Tamaris.

Pitanje za diskusiju:
Koji bi glumac trebao igrati Corta Maltesea u igranom filmu?
Koji domaći bi ga trebao sinkronizirati u ovome filmu?

Ovo su službeni rezultati prvog kruga natječaja "Sinke linke". Generalni sponzor je Ministarstvo mišomora i bojnih otrova, a nagradu će svečano uručiti predsjednik žirija emeritus Dr. Lav Nikolajević Sinkesajzer. Znamo da ste nestrpljvi pa krenimo redom.



Armin je rekao:
«....melemi, melemi, nisu sapnja»
To je jedan, kolega, vratite se drugi tjedan s novom prijavnicom.

Mrki je rekao:
«....moje srce, odsjaj mraka»
Kolega, to bi bilo za prolaznu ocjenu. Ali jedva.

Amy Damon je rekla:
«....razigrana»
To se rimuje kao «Potvrda za tjelesni» i «Simfonijski Orkestar u Pečuhu»

Dylan je rekla:
«meni je životni san postat glumica i studirat na ADU glumu....Jel ti isto imaš prisilnu neurozu?”
To je sjajno, Dylan. Ne znam koje cigarete pušiš, ali nemoj više.

... Djevojka sa kraja svijeta... je rekla
«....ne mogu najti ništa što se rimuje s «tlapnja» »
Ovo je tipičan primjer otočkog mentaliteta, ništa od linka ali možemo se, ne znam, oženiti. Seks garantiran, ali trebati će neko vrijeme da shvatim da li pupak ima neke veze s time kao što su mi govorili u kvartu starci.

Kraljevina je rekla
«odnesena ili ponesena suha granja»
To je bez veze, kolegice Amata, granja još može proći ako baš želite, ali što znači «ponesena» ili «odnesena» ? Tko ju je ponio, ili tko ju je odnio? Ništa. Laku noć.

šiŠanje&bRijANJE je rekao
nešto prosto i radi toga je diskvalificiran. Ovo je ipak puritanska stranica.

KOPITOM U GLAVU je rekao
«...vedra djeca razigrana» i «otočić pored Krapnja»
Odluči koja od te dvije ti je bolja da je popljujem.

NAŠE PRIČE je rekao
«Ajmo zidat, dodaj vapna»
«Tlapnja» i «vapna» rimuje se kao «Ksilofon» i «Udžbenik matematike za više godine visoke škole»

napalm je napisala:
«Svježe, čiste kao kaplja»
SLUŽBENI POBJEDNIK
Svidjelo mi se, kaplja je super. Ali moram reći da me kao djevca mnoge diraju pa sam ja zapravo «Virgo tacta»

Ljubitelj Novog kazališnog izraza napisao je
“fdlkjkhglkjdfhg”
I to je najbolji dokaz da pušenje trave u djetinjstvu može utjecati na intelektualni razvoj u kasnijoj dobi. Pa to je sve prepuno pravopisnih i gramatičkih grešaka!

Petrunjela je napisala:
«bučne zore, uvijek vapnja”
Draga Petrunjela, prestanite se praviti i priznajte da ste u ranoj mladosti imali probleme s depiliranjem.

scar T issue je napisao
“bez tebe su, nesto seto se rimuje sa tlapnja”
Diskvalificiran radi dopinga i alkohola.

Denzil je napisao:
“tvoje riječi, tek su rana tiha zima, pusta tlapnja moje misli, poput dana već su jasna, gorka slutnja”
To je u redu, ali mijenjao si tekst. I za kaznu što si skroman i što nisi svoj blog stavio na natječaj, ja ću ako me ljudi pitaju reći da sam to ja napisao.

Razočaran sam, ali teško je to. Glavni Vam je problem što imate mene za uzor. Zaboravite. Mene nikada nećete dostići.

A što se linka tiče, jedna životna lekcija:
Ne vjeruj dramaturgu ni kada natječaj raspiše.

PS: Dodajem "Nagradu publike", u komentarima dajte glasove.

Rekli mi neki ljudi da nisam fer, da imam stalne posjetioce i toliko novih a da ne stavljam linkove na njihove stranice. U redu, priznajem, lijen sam, čak i boxeve baš ne update-am toliko često. Ali imaju pravo, od sada će se to promijeniti. Ipak, kako ne može bilo tko dobiti link na ovu stranicu, treba proći natječaj.


Dakle, natječaj "Sinke linke" je natječaj u kojem će pobijediti umjetnički najsnalažljiviji bloger. Svakih par dana objaviti ću neki zadatak i onaj tko ga najbolje odradi dobiti će službeni link u mome boxu.

Vaš prvi zadatak, dragi moji posjetioci je:

Tvoje riječi, tek su rana
tiha zima, pusta tlapnja
moje misli, poput dana
__________________.

Dakle, u svojim komentarima napišite posljednji line. Pazite na ritmiku i rimu.
Natječaj se zatvara u 22:00 sutra, 2.11.2005

Pobjednik će dobiti link na mome blogu.