Ako student dramaturgije svojoj curi piše pjesme, ako student glume svojoj curi recitira pjesmu, ako student kamere slika svoju curu, ako student režije za svoju curu radi scenarij....

....što svojoj curi radi student montaže?

Profesori na ADU

« Ne znam što mu je zadnje vrijeme. Ne uči ništa, piše svoje stvari a ne radove.... i razgovara se sam sa sobom na hodniku.»

«Lijepo se razvija zadnjih par semestara.»

«On je sjajan, ali uopće nije napredovao u svome pisanju otkada je upisao Akademiju.»

«Kolega Sinke, znam da Vam je moja košulja smiješna, ali dajte se ipak malo smirite i pazite na predavanju.»

«Slušaj ti!»

«On je genije, takav upiše Akademiju svakih dvadeset godina!»

«Kritika te predstave je šovinistička, kolega Sinke.»

«Cijela ta godina su enfant terrible-i.»


Dramski umjetnici i kritičari

«Njegova sposobnost improvizacije zapanjuje.»

«....ukoriti radi lošeg scenskog govora.....»

«Njegov tekst je siguran hit za sve generacije!»

«Učini mi to za njega kao da se radi o mojem djetetu.»

«On je zapravo razočarenje.»

«Ti si vrlo inspirativan, moram priznati. Otkad si tu nekako mi je lijepo raditi svoj posao.»

«Kako je sjajan!»

«Sitna, simpatična pretjerivanja Sinke-a i njegovog kolege.»


Djevojke i žene

« Tko se u tebe ne bi zaljubio?»

«Reci mi da me voliš.»

«Meni je super što si ti djevac, uopće ne znam zašto kažeš da je to smiješno.»

«Moraš se samo malo bolje oblačiti.»

«Tipičan rak.»

«Ma na njemu se odmah shvati da je emotivac.»

«Djevac! Ha ha ha ha!»

«Da sam dvadeset godina mlađa, tvoja bi vrlina bila na teškoj kušnji.
( «Draga moja, kada je moja vrlina primijetila Vaš šarm, ona se predala.» )


Kvart

«On je umjetnik.»

«Hej, pederu!»

« Nemaš kondiciju, nemoj tako sprintati odmah u prvome krugu.»

« Mamlaz je dao napojnicu i nije ni pitao konobaricu za broj.»


Zaključak

«Ako pola ljudi kaže za neki tekst da je fantastičan, a pola kaže da je grozan, to znači da je pisac sve sjajno posložio.»
Oscar Wilde

Što danas radi Charlie Brown?

Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge.
Ivan 15:15


Bilo je to prilično davno, i nije nastalo odjednom. Ali ipak, ako puž krene s jedne strane, jednom će ipak doći na drugu stranu svemira. Sjedio sam u svojoj sobi. Na nogama su mi bile prljave tenisice koje nisam skidao osim kada bih išao spavati. Kompjuter je već dvadeset minuta skidao nekakvu pornjavu ili nešto slično, a zatvoreni prozor nije dao da svježi zrak uspije ući u užeglu žutu atmosferu zatvorenog prostora. Htio sam malo pospremiti stol, sve je bilo puno olovaka koje nisu pisale, papira s prvim literarnim pokušajima, crtarija svemirskih brodova i zbirki zadataka iz matematike. Ali nisam pospremao. Nije mi se dalo. Teško sam disao taj rijetki zrak pun prašine s kazeta na ormaru i već dvadesetak minuta sam tražio razlog radi kojeg bih završio ovaj dan i otišao na spavanje. Možda nisam mogao spavati. Nisam mogao spavati, iako sam bio potpuno okej, pa tko od nas devedeset posto klinaca uopće razmišlja o nečemu radi čega ne može spavati? Zato sam samo sjedio i držao noge na stolu, nadajući se da na đonovima cipela nisam imao nešto što bi trebalo čistiti ako padne na stol.

I odjednom je zakoračio u sobu. On. Isus Krist. Bio je onako, kako bi ga svi zamišljali, ali opet dovoljno drukčiji da ga ne bi prepoznali da do vas sjedne za stol u kafiću. Ušao je i promatrao. Ja sam promatrao njega, i nekako se nisam bojao. Bio je stranac u mojoj sobi, ali opet, nekako sam znao da je to Isus Krist i da se barem njega ne bi trebalo bojati ako se sretnete s njim u sobi.

«Uvijek sam te želio pitati, Isuse Nazarećanine....»-rekao sam mu-«....htio sam te pitati.....»

I stao sam. Ne zato što sam se bojao, nego jednostavno kada stanete pred Isusa Krista nemate ga što pitati. Valjda bi svi ljudi u povijesti željeli s njim razgovarati barem pet minuta, ali eto, kada ga sretnete, ne možete naći niti s čim bi počeli. Isus je zakoračio prema meni. Podignuo je ruku i pružio je prema meni. Rupa od čavla jasno se vidjela, iako je bila čista, poput ožiljka zadobivenog u djetinjstvu kojeg ćete ponijeti u grob. Pružio je ruku i mirno raširio svoje prste na njoj.

«Dođi.»

Tog trena sam se jako razljutio. Ne može samo tako to reći, nema pravo samo reći nakon svega «dođi.»

« «Dođi» ? To mi jedino želiš reći? Hajde, Isuse, ako imaš nešto bolje radije počni s time. Ovo tu ne želim ni komentirati! Ako si već došao ovdje , onda bi trebao imati nešto bolje od jednog «dođi». «

Isus je ostao u istom položaju. Ponovio je....

«Dođi.»

«Ah, dosta! Kao što si i na moje molitve odgovarao uvijek nekakvim peterostrukim značenjima koja se nisu mogla u praksi primijeniti na život. Što želiš? Moj život? Zašto bi ti bilo stalo? Tatu mi nisi štedio, niti mene s njim, niti moju obitelj, niti moje prijatelje. Što, želiš da krenem za tobom nekamo? Gdje? Prema nekoj drugoj planeti u kojoj je sve bolje? Hajde, Isuse, ima mnogo ljudi koji žele ići na tu planetu da otvore novi biznis tamo, mene pusti na miru da umrem na ovoj jadnoj zemlji. Što je najgore, ima mnogo jadnijih zemalja od ove i u njima ću možda umrijeti pa neka me Bog Otac tamo zapikne u jednu od takvih ako želi. Crvi u Africi ili u Hrvatskoj, ako sam mrtav svejedno mi je.»

Isus je mirno držao ruku u zraku.

«Dođi.»

«Iako te već neko vrijeme ne držim nadležnim za sebe, mislio sam da si barem malo rječitiji od svećenika. Oni uvijek pjevaju svoje kako žele i kako im drago. Daj mi objasni, ona vjeroučiteljica koja me lemala u razredu zajedno s mojim prijateljima, i nju si isto tako pozvao s «dođi» ? Što je ona rekla? Što pokušavaš reći tim ljudima? Ili što pokušavaš svijetu reći preko tih ljudi? Ako možeš, daj mi u životu gomilu para i dati ću da se ofarba crkva Svetog Blaža, pa ćeš i ti biti zadovoljan jer će Sveti Blaž biti ofarban, i svećenik će biti zadovoljan jer će biti gomila ljudi na misama nedjeljom i moja obitelj će biti zadovoljna jer ću izgledati kao vjernik i ja ću biti zadovoljan jer ću imati gomilu novca. Što te priječi? Tko ti nije drag od nas?»

Isus je stajao u sobi, ne mičući niti jedan mišić na svome licu.

«Dođi.»

«I ta djeca u Africi, ona umiru. Mi gradimo, ma što- ja gradim tisuće i tisuće nepotrebnih kuća za ljude kojima su te kuće nepotrebne jer imaju tisuće svojih. A na drugoj strani svijeta ljudi gladuju i umiru od bolesti koje su izlječive kod nas, ma koje su izlječive već desetljećima. Što radi Bog, Isuse? Zašto nam on ne pomaže? On pomaže preko nekih ljudi, ali ti ljudi završe kao ti na križu ili na lomači ili umru u ćelijama psihijatrijskih klinika ili u plinskim komorama. Da li je to isto dio kakvog «Velikog plana» ? Neke druge galaksije koju samo tvoj Otac zna? Da li je to nekakva dubokoumna istina , da pošteni ljudi umiru a pokvareni uspijevaju? Reci mi, Isuse, ti to jedini znaš u ovoj sobi. Čemu vjere? Čemu teologije? U tvoje se ime klalo, ubijalo , tuklo i razbijalo na desetinama bojnih polja prekrivenih krvlju u tolikoj mjeri da ni bačve ne bi mogle svu tu krv uskladištiti. Reci mi, Isuse Kriste- kada su ti zabili deset centimetara čavla u dlanove i noge, kada su ti nabili na glavu krunu bola i trnja, kada su te objesili na križ, kada su te probili kopljem i dali ti da ocat piješ, kada su te tukli, kada su te prije svega toga tvoji vjerni učenici napustili i kada su te bičevali.... kada se sve to desilo, da li si onda znao što će ljudi raditi u tvoje ime kasnije? Da li bi sve to što si prošao – da li bi to prošao da si znao što će se desiti s tvojim sljedbenicima? Znam da Ti ne bi pitao, i da bi ponovio vjerojatno da se traži od tebe da ponoviš svoju žrtvu, ali da li bi razmišljao barem jednu sekundu da li je sve to vrijedno? Da li vrijedi sve to? Znam da ne bi ni pitao, ali reci mi zašto sve to? Zašto ima toliko patnje, zašto toliko boli u ovome svijetu, Isuse Kriste? I nakon svega što sam ja prošao u životu dok mi je tata umirao od raka, dok danas imam probleme u životu kojima se ne znam suprotstaviti, dok danas pokušavam poboljšati svijet od kojeg su svi odustali, dok danas želim biti bolji čovjek u svijetu zla i mržnje- dok sve to radim jedino što mi ti možeš kazati je jedan «dođi.» Onda se vrati u svoj Raj, u svoje Kraljevstvo i pusti me da u miru radim svoj posao i pokušam preživjeti nekako sve što mi se dešava u mojem jadnom, uzaludnom, bespomoćnom i šugavom životu. »

Isus je neko vrijeme šutio. Gledao sam ga u oči s nekim prkosom, ne mržnjom već jednim golemim vikanjem iz svoje duše. Nisam molio, želio sam. Želio sam da mi da nešto više od «dođi», i želio sam to odmah. Želio sam da nešto više kaže jer ako je Bog na nebesima završio tako da šalje svoje dijete s «Dođi», onda je svemu došao težak i tragičan kraj. Isus je zatim , još uvijek držeći ruku u zraku prema meni mirnim glasom punim vjekovne mudrosti tiho rekao jednu rečenicu.

«Dođi.... ako se usuđuješ.»

I tada sam ostao bez teksta. Tada sam shvatio da me je Bog počastio nečim radi čega nemam pravo više ništa tražiti u životu. Ta mala rečenica, taj mali govor prokazao je kozmos svih odgovora koji su pronicali u moja pitanja. Oni sve moje upitnike nisu maknuli, oni su ih pronikli i moja pitanja i njegovi odgovori postali su jedno. Nije bilo nikakve djetinjaste površnosti u tome pozivu, ali samo bi pravo i iskreno dijete moglo razumjeti što se desilo tog trena. Svemir je zadrhtio. Kao što drhti svaki put kada ptica probije ljusku jajeta ili kada majka čuje glas djeteta kako plače uzimajući prvi dah nakon što se rodi.

Primio sam ruku. Riječima nije bilo namjene. Čvrsto sam je primio, tako da me je vlastita ruka boljela od snage kojom sam ga držao. Zatim sam ga zagrlio i rasplakao se. Rasplakao se onako kako bi se svi nekoliko godina trebali rasplakati samo da sebi priznamo da smo još živi. Sve moje boli, svi moji upitnici, sve moje težnje i svi moji jecaji, suze, prkosi, radosti, ljubavi, tuge, igre, grijesi, snage- sve je to postalo jedno i dio pitanja i dio odgovora.

Usudio sam se.

U oku se mogu naći kozmosi koje nosimo u dušama. Ako svijet promatramo dušom, ne možemo pasti u tamu. Kao što na livadama promatramo zvijezde zavaljeni u travu i razmišljamo kako možda netko na njima jednako tako kao i mi promatra Zemlju u travi, i kako tada ljubav koju imamo jedni za druge prolazi kroz milijune parseka svemirskog prostora a da ne znamo na što onaj drugi liči i usprkos tome imamo toliku ljubav za njega- tako je neobjašnjivo sve što dotiče Isus Krist i ljudi koji se usude slijediti ga.

Jako sam usamljen. Ljudi misle da sam čudak i često sam sa sobom pijem kavu jer nema nikog da sjedne pored mene. Ali znam.....

U ovome svemiru, ne postoji čestica,
U ovome oceanu ne postoji kap,
U ovoj pustinji, ne postoji zrno pijeska,
U ovoj planini ne postoji kamen,
Na kojem sam ja
ili bilo koji drugi sličan meni
sam.

Isus nije tada nestao. Niti je iščezao. Ne. Isus je tada jednostavno ostao. U mome životu, u vašem, u našem.... u našim sobama.

I kada Vam netko drugi put pita srce da li slijedite Isusa, znajte....

Pitanje nije «Želiš li slijediti Isusa?»

Pitanje je «Usuđuješ li se?»

Dok sam još bio poprilična zelenjava na ADU, dobio sam zadatak da napišem esej o glumcu po svojem izboru. Radi kraćenja, izbacio sam povijesne djelove.





Ja ništ' ne znam

Opće, onako. Nikada im nije išlo. Ne , ne pitajte me kako se oni zovu. Ja sam premlad da dajem imena nekim stvarima u koje se ne kužim dovoljno. Ne kužim se primjerice u ove pojave okolo. Ja sam cijelo vrijeme vjerovao da su oni izuzeci. Pa Bože moj, eto, on je bio izuzetak. Ali njima to nikada nije išlo. Njih je bilo različitih vrsta. Svi su htjeli biti kao on. Svi su htjeli imati «to». Ali nisu mogli jer im «to» nije bilo dano. Ja si «to» ne mogu objasniti. Mislim,ono, ako je on dobio «to»- onda je možda fakat to bilo njemu dano, shvaćate me? Možda je ta toplina..... ma ne'am pojma, kaj me sad s tim zafrkavate, rekao sam već da ništa od svega toga ne kužim i da me je glupo pitati. Ja imam dvadeset i jednu godinu i ništ ne znam. Ovo sve što kažem- to je ovako, ono kaj ja mislim.

Opet- ja se u to ne razumijem- ali znam da postoje klinci koji jednom mjesečno razbiju prozor susjedu. On na njih galami , dere se, viče.
Kada ti klinci odu, kvart postane pust. Susjedu je dosadno. Poželi da negdje opet čuje lupanje lopte o zid. Evo, to sam vam dobro objasnio.

Nije da ja sad tu afirmiram taj mali urbani kriminal, ali činjenica je da danas ovi mangupi ( koji nemaju «to» ) ne da jednom mjesečno razbiju susjedov prozor već jednom mjesečno razbiju susjeda. I to nema veze s nekim- što ja znam- ekonomskim situacijama i što više. Ima taj fenomen nasilnika koji je glavna pušiona moje generacije, ali to je vjerojatno iz nekog Baudrillarda a ja se u Baudrillarda ne razumijem pa me nemojte ništa ni pitati o Baudrillardu.

Onaj mamlaz koji je razbio prozor, on može raditi svašta. Nikada neće prijeći neku granicu, ako me razumijete, ali ne zato što je ne može prijeći već zato što je ne želi prijeći. Mislim, to bi mu napakostilo. Napakostilo bi tome ( nemojte me zafrkavati, ja STVARNO ne znam kako bi se to moglo nazvati ) . Ja to gledam kao na ono, među ženama kako bih rekao. Kada mi se lijepa djevojka, ono, upucava. Ima lijepu haljinu, lijep pogled, nije ni previše ni premalo našminkana, znate lijepa djevojka. Ne upucava mi se ono- da se skida gola nego me dugo gleda nekim ozbiljnim pogledom. I sad zamislite da dođe druga cura i da joj ova nešto šapne. I da se , ne znam, počnu žvalit i onda me požudno gledaju nudeći mi se i jedna i druga. Ja sam mlad i glup pa eto, žalim što nema više žena koje zavode dugim ženstvenim pogledom. I što je najgore, neko bi me zbog sveg tog nazvao šovinistom. A ja to mislio, kao feminizam, pa kao zašto da se one žvale.... ah eto, opet sam se izgubio. Nemojte se ljutiti. Ja sam mlad i bedast.

Ali ovo što sam rekao, da ovaj ne prijeđe granicu. Ovi je prijeđu. I onda kada ih vidim da u ime ljubavi prema svom gradu lemaju djecu pred školom i bacaju kamenje po Zagrebačkim tramvajima.... onda se osjećam kao kad se ta djevojka koja me zavodi žvali sa svojom prijateljicom ( da , to je najgore. Nije joj ona dečko već prijateljica ).
Znate ono, «to» nije premlaćivanje đaka ili zavođenje žvaljenjem.
«To» je nešto između urezanog srca na klupici u parku i potrganog koljena na školskom igralištu. Možemo mi to zvati manguparijom ali zašto ona toliko fali u današnjem svijetu?


ZAGREB NA POZORNICI

A i dalje mi sve ovo ide na živce. Cijelo vrijeme imam osječaj da pričam nešto prerazvodnjeno, nešto nekonkretno. Ali tako mi i treba kada pišem o stvarima koje ne znam objasniti. Dakle, imamo Zagreb. Imamo glumce. Imamo Zagrebačke glumce.

Ali ne bih se želio ograničiti- ipak mislim , Zagreb je jedan od onih gradova koji jako mogu probuditi «to» ali opet, ah ..... mislim, mislim da je «to» glumcu jako potrebno. A opet i Zagrebački i ne znam kakvi glumci zadnje vrijeme nemaju «to» , shvaćate?

Možete vi mene njima tužiti. Ali fućkaš ih sve, nemaju oni «to». Jednim djelom zato što smo ih ohrabrivali da budu tukci, a pod dva – danas je mnogo «uspješnih» glumaca onaj tip čovjeka koji su se prvom glumcu smijali. Znate ono «Skini se! Daj siđi dolje, nemoj se blamirati! Hajde, platim ti cugu! Hajde !»

Budišćak je imao.

Oh da.

Imao je on «to».


KAKO JE BUDIŠĆAK GLUMIO I DA LI JE GLUMIO I DA LI MU JE «TO» ŠTO JE BIO POMOGLO DA GLUMI I TAKO JE LI.

Deplasirano je sada mene tu motati da objašnjavam kako tko glumi. Osim toga, većina hrvatskih glumaca ima jako glupu predodžbu o tome što je to glumačka tehnika. Tako je primjerice jedna na pitanje jednog mog kolege zašto je na kraju predstave «Susjeda» ubila lik sustanarke- ona je odgovorila da u tom trenu ona ne zamišlja da u rukama drži pištolj već penis. Da je to neka metafora, ja bih to razumio, ali to je očito psihotehnika. A ako je tako, onda sam ja taj koji nije normalan pa ću sasvim dobrovoljno otići na psihoterapiju. Međutim, niti je to metafora niti je to psihotehnika već malo tipičnog ego-glupiranja kojim se mojem kolegi trebalo objasniti da on ne može razumijeti kako radi glumački aparat kompleksnog glumca nja nja nja nja nja nja opet sam se zapetljo.

Tako da me nemojte pitati o tome. Budišćak je bio nešto drugo. Nije bio nekakav Freud- Stanislavski – Heidegger- Metro Golding Mayer filozof od glumca. Njegove geste su bile takve, njegova fizionomija takva. I ja mogu napraviti referat o tome kako on pomakne ruku a kako nogu kada kaže za novine i televiziju da mu je studij glume na Zagrebačkoj Akademiji Dramske Umjetnosti bio gubitak vremena. To je rekao prije ne znam fakat koliko godina ali pitam se što bi danas ja trebao reći o studiju glume kojeg sam želio pohađati. I ja mogu napraviti esej o njegovoj dikciji, izmjeriti mu decibele u zadnjem redu. I mogu kaj mi padne na pamet. Ali ne da mi se. I on ne zaslužuje da mu pišem o nečem što svaki glumac ima ili nema više ili manje u svom aparatu. Ja bum pisao o Budišćaku čovjeku na sceni.

Ima ta predstava, možda još i igra u alternacijama, koja se zove «Kroatenlager». Ako mene pitate, to je onaj tip Krležine predstave na kojoj bi on izašao van nakon par minuta i vikao «što oni znaju?». Ali ja Krležu ne poznajem jer sam bio premlad da ga upoznam i tek sam prije par godina čuo da se lemao sa Ujevićem i to mi je baš super. Zato što su i jedan i drugi bili majstori a Aralica i Jergović se isto lemaju a ne znaju napisat ništa što bi prošlo općinski Lidrano. A kao što rekoh, «Kroatenlager» - znate, tu je jedino što je valjalo bio Budišćak.

Došao je na scenu, igrajući lik Horvata. Odjeven u neku zelenu uniformicu. Na sebi je imao veliko svjetleće srce. Da je to obukao neki slabiji glumac ja bih hvalio redatelja takvom kritikom da bi Brezovec odahnuo jer bi shvatio da je dobro prošao . Ali ovo je obukao Budišćak.

Ja opet, ne kužim što je «to» ali onda je « to » bilo na sceni. Dok je pričao o krvavim , raskomadanim tijelima gledatelji su imali najintenzivniju pažnju ka predstavi. A zatim je napravio nešto što bi razoružalo i dotadašnjeg najvećeg skeptika. Pričao je o njima kakvi su vojnici bili prije rata, kako su stupali poput teško pobjedive vojske u svojim uniformama. Plačući je otišao sa scene dok je gledalištem odjekivao pljesak.

I mislim da je «to» - «to». Neimenovano, bezuvjetno plesanje u životu.
Nešto što prođe zrakom kada jedan hahar prkosi svojim životom licemjerima patriotizma, lažnog domoljublja, političkim njanjarijama i šovinizmu. Ja sam mlad i glup te me ne pitajte za sve to. Ja to sve skupa ne kužim. Znam samo da je tada Budišćak glumio «time» i da je njegova glumačka tehnika oduvijek bila povezana s ljubavlju za malog čovjeka iz kvarta.

Jer on je sam bio mali čovjek iz kvarta.

Takav čovjek nikada nije glumac, a kada mu je gluma zanimanje onda on glumi tom ljubavlju i prezire svojim fakinskim nagonom. Zagrebački fakin jednom, Zagrebački fakin uvijek. Takvog ćemo ga pamtiti i uvijek ćemo žaliti što ne znamo reproducirati «to» jer bi to bio protuotrov ovom , nekad krivom nekad nedužnom, društvu.


ADIEU

Spavaj, Budilice, spavaj. Jednog dana ćeš se opet probuditi i vjerujem da ćeš zvoniti. Tog jutra Zagrebačka katedrala biti će bogatija za jedan zvon koji će nam dotada jako faliti. A što se tiče nas mladih, nadamo se da ćemo se izvući. Imamo snage, ali nemamo hrabrosti. Tako je, manje- više, uvijek bilo.

Budišćak Mladen preminuo je prije nekoliko godina.


Napomene:

Svim zlonamjernim ljudima , bili oni učenici, studenti, profesori, akademici, doktori ili što već- svima njima koji govore da sam se ovim radom želio igrati na emocije i riješiti ga se- u tradiciji zagrebačkih mangupa , s respektom, poručujem da me poljube u guzicu.

To isto poručujem svima onima koji me zbog svega ovog smatraju patetičnim.

-Profesore!

-Reci, Sinke.

-Imam ideju za scenarij za semestar.

-Da čujem.

-Prva scena, neki čovjek, onako, malo čudan, hoda pored Save pod mostom. Mrkla noć, četiri ujutro. I dolazi mu deset skinheada i jedan od njih ga pita da li ima što sitno.

-Da.....

-A ovaj kaže da su zvijezde lijepe i da ih ne bi trebalo kvariti....

-U redu.....

-I onda ga ovi počnu gnjaviti i na kraju navale na njega.... i scena završi točno onda kada jedan skinhead jurne na njega imajući stisnutu šaku.

-A druga scena?

-Hitna pomoć. Sjati se gomila u bolnicu, sve je puno ljudi. Guraju one krevete na kotačima. Ljudi se miču u čekaonici, liječnici se užasavaju, sestre jure s lijekovima, čuju se jauci.... i onda na kraju shvatimo da su u bolnici završila desetorica skinheada svi odreda unakaženi.....

-I?

-Što "I?"

-Što im se desilo?

-Ne znam.

- Kako ne znaš? Pa ti si rekao da imaš ideju za scenarij.

-E , dotud sam došao.

-Ovo je još jedna tvoj psina, zar ne Sinke?

-Nije, kada vam kažem, profesore, dotud sam došao.

-Reci mi! Što je bilo s njima? Tko ih je prebio? Onaj tip?

-Ali ja vam kažem, nemam pojma.....

-Reci mi, interesira me. To je super ideja, ali daj mi reci, imaš li barem kakav mali plan....

-Nemam..... to sam , eto izmislio i tu sam stao......Profesore......Mogu li nastaviti?

-Ma ne nastaviti ,nego reci što je, moraš imati neku ideju što im se desilo! Reci!

-Ali rekao sam vam, nemam pojma!

-Pa onaj tip....

-Ne znam što je, ne znam ništa o njemu.

-Je li to netko koga znaš?

-Ne. Mislim, nisam razmišljao uopće o tome.

-Daj, konačno, reci, znam ja tebe, ti sve to skupljaš u sebi i onda čekaš da se približe rokovi da možeš raditi po svome da ti mi ne stignemo popraviti scenarij.....

-Ali lijepo vam kažem ne radi se o tome. Ja ne znam ništa više.

-Hajde, u redu, reci mi konačno, barem malo.....evo, dati ću ti i potpis odmah za drugi semestar.... to je sjajan početak filma.

-Ali ja ne znam što bi nakon tog početka trebalo ići!

-Sinke!

-Profesore!

-Hajde....hajde, neka ti bude..... naporan si.....imaju pravo kada govore da se s tobom ne može raditi.....

Svi se napalili. Na sve strane se svi hvataju za glave i pričaju kako je to grozno. Teatar.hr je prepun mišljenja, razmišljanja, izmišljanja i razglabanja. Svi odreda imaju svoje mišljenje i svi su profesionalci za to što se dešava s tim zakonom i što će on u praksi napraviti. Sve je puno pameti i ne znam uopće da li bi trebalo pitati mene, najpametnijeg, što će biti s time. Ali eto, za razliku od većine pametnjakovića moj genij je pročitao taj prijedlog zakona te ću sada na ovome blogu dati svoja razmišljanja o njemu. Moram prvo reći da nisam baš nekakav preveliki odvjetnik koji se razumije u zakone i kada trebam nešto potpisati zovem rodbinu ( onu s kalašnjikovima ) i oni mi kažu svoje mišljenje. U redu, dakle, prelazimo na stvar. Ako se desi da sam nešto krivo shvatio, ispravite me.

Generalno, zakon mi se čini previše, previše kompliciran. Ne u nekom legalnom smislu nego stalno izmišlja nekakve nove stvari za koje nisam siguran da su uopće potrebne. Glavni problem nisu intendanti niti vijeća- već imena i prezimena koja će biti na tim položajima. Ako je intendant krele, onda je i kazalište takvo kao da mu je intendant krele. Ako su u upravnom vijeću krelci, onda će i kazalište koje je pod njima biti kao da ga vodi upravno vijeće prepuno krelaca. Zato ja mislim da uopće nije problem u nekim strukturama i centrima moći nego baš naprotiv- nepraktičnosti i nezrelosti ljudi koji se bave teatrom na tome položaju i polju. Ipak, idemo mi dati analizu tog zakona u praksi.

ČLANAK 7
Postojanje uvjeta za osnivanje kazališta rješenjem utvrduje županijski ured
državne uprave nadležan za poslove kulture županije na cijem se podrucju kazalište
osniva, odnosno Gradski ured za kulturu Grada Zagreba, po prethodno pribavljenom
mišljenju odgovarajuceg kulturnog vijeca.
Postojanje uvjeta za osnivanje kazališta kojega je osnivac Republika Hrvatska
rješenjem utvrduje ministar kulture po prethodno pribavljenom mišljenju
odgovarajuceg kulturnog vijeca pri Ministarstvu kulture.

Dakle, ako sam shvatio, intendant ima svoje vijeće od pomoćnika, koje daje nešto upravnom vijeću, koje to daje Ministru. Bez veze. Zašto sve to tako? Upravno vijeće zapravo služi tome da planove intendanta «možda odbije». Zanima me samo da li će itko ikada pročitati mišljenje upravnog vijeća i da li će ga ono objaviti? Jer mene bi jako zanimalo, i to bih jako iščitavao kada bi bilo u novinama «Upravno vijeće odbija taj plan radi toga toga toga i toga.» Ja iskreno sumnjam da će se to desiti- što znači da intendanta mogu odbiti zato što mu kravata strši iz košulje. I zašto ne bi pojednostavili- idemo napraviti upravno vijeće u čijem sklopu i je intendant pa da ono pošalje Ministru plan rada. Ako on «možda odbije», to će biti jednako kao i da «možda odbije» Ćiro Blažević, Severina, Luka Nižetić, Davor Šuker i ostala braća koja će vjerojatno završiti u upravnim vijećima kakvima se sada nude. Ali barem ću ja biti sretniji i biti će mi lakše i ljudima jeftinije.


ČLANAK 9
Osnivac (kazališta) je dužan osigurati odgovarajuci prostor za rad kazališta i kazališne
družine i sredstva za održavanje prostora.

Ajme meni, da ovaj članak nije ovako katastrofalno glup još bih se smijao. Dajte, hodite na Gradski ured i recite da tražite prostor u kojem bi napravili kazalište. Recite da novac nije problem. Oni će slegnuti ramenima i reći da ga možete naći. Gdje? Dajte u novine. Inače, Zagreb je prepun kazališnih dvorana koje čame prazne. Ima lijepo pozornicu, ima dvjesto lijepih stolica.... foaje, blagajnu, lustere , toalete i crvene tepihe. Bez zezancije- recimo da ja želim napraviti svoje kazalište- neka mi netko predloži neki prostor i da financijski proračun kojim bi se pokrile minimalne potrebe za funkcionalnost tog kazališta! Prijedlog da se kina zatvore i naprave od njihovih prostora kazališta te da se sav život kina ovog grada prebaci u multiplekse nije loš. Žao bi mi bilo tradicionalnih kina u Zagrebu, ali čini mi se da bi to bila pametna ideja.

Clanak 12.
Osnivac je obvezan prije raspisivanja natjecaja za intendanta odnosno
ravnatelja utvrditi osnovne programske smjernice s financijskim okvirom za sljedece
cetverogodišnje razdoblje.
Osnovne programske smjernice javnog kazališta i javne kazališne družine
utvrduje osnivac, na temelju strategije kulturnoga razvitka i javnih potreba,
uvažavajuci umjetnicke kriterije i zadani financijski okvir.
Smjernice se obavezno objavljuju u natjecaju za intendanta odnosno
ravnatelja.

Ide to nama sjajno. Zanima me koje su programske smjernice kazališta bile do sad. Čini mi se da je svaki vukao na svoju stranu s nečim, ali u praksi svaki je izmiješao svoj program tako da se u njemu baš ne može naći neka izrazita ( zapamtite- rekoh «izrazita», ne da je nema ) misao vodilja. Primjerice, da se mene pita- a to ne govorim zato što sam ja mlad-da sam ja intendant ili kako se već zove pametnjaković koji je gazda u kazalištu, ja bih napravio plan koji bi ohrabrivao mlade hrvatske dramatičare. Napravio bih natječaj za dramski tekst za mlade dramaturge pa neka se pošalje dvije tone tekstova. Onda bih neke od njih postavljao u iduća četiri ljeta a sve ostale bih po mogućnosti objavio u nekoj knjizi. Time bi mladi ljudi dobili medijsku pozornost- i ne pričajte svinjarije, ona je itekako nužna – a zbirka drama koja bi izašla bila bi vrlo jak doprinos kulturi jer bi dovela desetine novih i mladih dramatičara. Ja sam osobno jednom to i pokušao napraviti, ali su me zeznuli moji kolege koji, tipčno za studente ADU, o svemu odmah imaju loše mišljenje osim o sebi. Za razliku od mene. Ja sam iskren u vezi svega, naročito u vezi mojeg ingenioznog talenta i ljepote.

ČLANAK 20
Upravno vijece javnog kazališta i javne kazališne družine ima tri ili pet clanova
od kojih vecinu imenuje predstavnicko tijelo osnivaca iz reda uglednih umjetnika i
radnika u kulturi, a ostale clanove iz svojih redova bira umjetnicko osoblje kazališta,
odnosno kazališne družine.

Ovo je super. Dajte definirajmo kako se dobije status kvalitetnog umjetnika i rada u kulturi. Tko ih imenuje? Tko imenuje koji će se od tih ljudi naći u tome predstavničkom tijelu? Kako ja mogu doći u to predstavničko tijelo? Koga to predstavničko tijelo u biti predstavlja? I naravno, dajte svoje prijedloge u komentarima- tko bi ti ljudi po vama trebali biti.

ČLANAK 21
Upravno vijece:
- na prijedlog intendanata odnosno ravnatelja potvrduje program rada kazališta
odnosno kazališne družine, koji mora biti sukladan s osnovnim programskim
smjernicama i financijskim okvirom iz clanka 11. stavka 1. ovoga Zakona,
- nadzire ostvarivanje programa te njegovo financijsko i kadrovsko izvršavanje
(ostvarivanje),
- razmatra i usvaja programsko i financijsko izvješce intendanata odnosno
ravnatelja,
- odlucuje o financijskom planu i godišnjem obracunu,
- uz suglasnost osnivaca donosi statut i druge opce akte kazališta odnosno
kazališne družine ,
- predlaže osnivacu i intendantu odnosno ravnatelju promjene u organizaciji
rada kazališta odnosno kazališne družine,
- daje osnivacu i intendantu odnosno ravnatelju mišljenja o pojedinim pitanjima,
te
- obavlja i druge poslove odredene zakonom, aktom o osnivanju i statutom.

Ovo je smješnije od svih mojih objašnjenja kada pred razgolićenom damom priznam da sam djevac i da se neću seksati. Vijeće nadzire ostvarivanje financijskog plana kojeg donosi intendant ali ujedno i donosi odluke o financijskom planu. Osnivaču donosi statut, uz njegovu suglasnost- znači kada osnujete kazalište Severina će vam predložiti statut a vi ga možete čak i zataškati. Daje mišljenje o organizaciji i o pojedinim pitanjima- to je jako fino, ali to mogu i ja i moj mentor Fabrio. I ovo na kraju da radi druge poslove, to je kao da kažete da puding od čokolade može služiti kao jelo, oružje, alat, putovnica i druge stvari.

Clanak 23.
Intendant nacionalnog kazališta i nacionalnog kazališnog ansambla predlaže
upravnom vijecu imenovanje po jednoga pomocnika intendanta za dramski, operni i
baletni program.

Dakle, intendant ima svoje vijeće, i oni se razgovaraju s upravnim vijećem i kada donesu neku odluku, onda idu Ministru. Savez Pionira je dječja igrarija prema ovoj organizaciji. Dakle, ta dva vijeća- da vam odmah kažem- ili će si biti kao prst i nokat i neće ništa niti jedni niti drugi raditi i sve što će se dogovarati biti će dogovoreno u dvadeset minuta ili će si biti smrtni neprijatelji čija će ratovanja biti nekonstruktivna za rad kazališta.


Clanak 24.
Javnim kazalištem i javnom kazališnom družinom, osim onih iz clanka 22.
ovoga Zakona, rukovodi ravnatelj. Ravnatelj organizira i provodi umjetnicki program,
organizira i vodi poslovanje, predstavlja i zastupa kazalište odnosno kazališnu
družinu, vodi poslovnu politiku i odgovoran je za zakonitost rada. Zadace i ovlasti
ravnatelja, uz poslove utvrdene zakonom, pobliže se utvrduju aktom o osnivanju i
statutom.
Ravnatelj može upravnom vijecu predložiti imenovanje pomocnika ravnatelja.
Izbor i imenovanje pomocnika ravnatelja provodi se temeljem javnog natjecaja.
Postupak i vrijeme na koje se imenuje pomocnik ravnatelja pobliže se ureduje
statutom.
Javno kazalište i javna kazališna družina može imati intendanta i poslovnog
ravnatelja ako to odluci osni vac aktom o osnivanju ili statutom.

U redu, ali koja je razlika ravnatelja i intendanta? Možda sam blesav, ali čini mi se da nije baš jasno definirana. Članak 22 kaže da se njihov status definira u statutu kazališta. To je kao da putru i mlijeku kažeš da se dogovore koji je više dio doručka.


ČLANAK 25
Intendanta i poslovnog ravnatelja odnosno ravnatelja javnih kazališta i javnih
kazališnih družina kojih su osnivaci županije, Grad Zagreb, gradovi i opcine, imenuje
i razrješava predstavnicko tijelo osnivaca na prijedlog upravnog vijeca.

To znači da kada ja dam tisuće i tisuće kuna za prostor, za opremu, za ljude, za umjetnički kadar i kada se to isplati i počnem raditi s pozitivnom bilancom, upravno vijeće predloži ministru da mene kao osnivača treba maknuti i na moje mjesto postaviti politički podobnog pipničara s drugog brijega desno.... ili lijevo.

Nastaviti ću za par dana, ima još članaka. Zasad toliko. Čini mi se da će biti super. Kada ja budem ministar.

Iz Sinkeove zbirke misli i poezije "Stražnja strana teke" nastale na predavanjima pokojnog profesora Vladana Švacova.







Batušić:
Čuješ li me, Švacove!
Veliki ti junače!
Otkud voda ova što se s brijega slivi
pod nogama mojim što mirišu da im se svaki divi?
Da li to je potok mali
ili možda lavor što patuljici prolili su u šali?

Švacov:
Niti je to potok mali,
a niti lavor što patuljici proliše u šali.
Kažem, to moj je student, Sinke mladi
suze lije.
Ili se plače
Ili se smije.
Ništa drugo ziher nije.

(Baš i nije
neka rima,
što ćeš, mlad sam,
dolazi zima )

Kako se na hrvatskom jeziku službeno kaže "mišćafl" ?

Charlie i ja bili smo čudan par. Otac i sin, a u biti oboje veliki mangupi. Kada pomislim na Charlie-ja, a to je zapravo rijetko, nekako me uhvati neka nepatetična mješavina tuge i radosti. Onako, dolazi mi da zaplešem s prodavačicom cvijeća na Britancu jer to bi Charlie radio. Charlie nikada ne bi radio nešto što nije bilo Charlie. To je bio glavni razlog zašto su ga ljudi voljeli. I zašto ga je moja mama voljela. I ono, zašto sam ga ja volio. I zašto bi ga voljeli i Vi, da ste ga poznavali. Ja sam naravno, kao i danas, bio dosta problematičan i arogantan u svome djetinjstvu. Nisam radio nikakve teške gluposti, tipa krao u dućanu pa da me uhvate, ali ako nisam dnevno dobio porciju crtića na starom televizoru , to bi se trebalo iseliti iz kuće. Kupovao mi je igrice za Commodorac 64 koje su se izdavale u jednom video-klubu koji je propao nakon rata. Snimali su ih na kazete za radio i cijeli je kvart bio na tome. Ali kada bi ona glava na kazeteru iskočila, onaj golemi šaraf kojeg smo svi koji su se igrali u to doba okretali kao napušeni orangutani, kada bi ona iskočila onda ju je Charlie popravljao. «Tata, okrenuo si motor naopačke.» «Lave, ne pričaj gluposti, nikakav motor- daj mi odvijač da ovo zavežem.» Nakon par minuta , nakon što sam ga pustio da zavije zadnji vijak u kazeter, starome sam objasnio da je okrenuo svu unutrašnjost stroja naopačke i da ju je takvu zavio vijcima. To je , kao , bio motor.

Charlie je srećom, znao mnogo ljudi i uvijek je netko znao popraviti Commodorac. On se isto jako volio igrati na kompjuteru i to na našem prvome- Videopacu G7000- najvjerojatnije ga ne znate ali imao je hrpetinu igrica. Dok sam jednom igrao pored starog neku verziju Pac-mana, Charlie se tako uživio kao da igram Rolland Garros.
«Desno! Desno! Sinke, desno! Koso! Koso! Koso! Koso! Čuješ me, Sinke? Daj, obori taj rekord!»
«Tata?»
«Što?»
«Što to znači «koso» ? »

Ako je Charlie nešto volio, onda je volio čitati Sirius, ona naučno fantastična revija koju su štampali u Srbiji. Meni je kupovao barem tonu stripova iz «Dečjih novina» i čitao sam Jeremiaha s devet, iako mi je Gaston uvijek bio najdraži. Čak i prije Spiroua. Imali smo sve brojeve «Stripoteke» i bili smo velike face u kvartu. Kada bi bili na nekoj svečanosti, ja bih dobio pivu od njega.
»Deci za juniora!»
Charlie je bio velika faca s time. Nikada se nisam nekonstruktivno propio, upravo radi takvog odgoja. Bili smo teške frajerčine i nismo nikada radili nešto što nije bilo Charlie i Sinke.

Znali smo se mi i kačiti. Jednom sam mu rekao da je krelac. To nisam rekao zato što sam ga želio uvrijediti, nego zato što nisam znao što ta riječ znači pa sam htio nazvati tako starog da provjerim kako će reagirati. Namrštio se i poslao me u kut. To je bilo prvi put da me je bacio u kut, i to mu je bila velika pogreška. U tom kutu u kuhinji pored frižidera ja sam keljio svoje naljepnice na zid. Ako je neko mjesto bilo zabavno, onda je to bio taj zid s tonom nakeljenih naljepnica pored frižidera u kuhinji. Nakon dvadeset minuta mi je rekao da mogu otići, da se više ne ljuti a ja sam rekao da mi je baš lijepo u kutu jer tražim koje mi naljepnice još fale. Smijao se nekim mudrim smiješkom s, moram priznati u dubini neke duše i srca, ponosom.

Kada sam počeo ići njegovim stopama u kazalište i film, nije mu baš bilo drago. Znao je da je to svijet u kojem se treba imati i mnogo više od talenta. Moralo se imati hladnu glavu i diplomatsku mudrost kojom bi se razbili planovi ispod žita.
Mislio je da je ja nemam, jer je ni on nije imao- i u pravu je. Mi smo bili prevelike frajerčine da brinemo o takvim stvarima. I iako me je pedeset puta s Krešom Golikom žicao da se počnem baviti nečim drugim, nije mu uspjelo. Kada sam po prvi puta nastupao, Charlie je plakao. Ne onako patetično, ali mislim da je tada shvatio da me voli, kao što otac voli sina, i shvatio je da ta pozornica, te daske koje život znače ujedinjuju naša bića u svemiru i dotiču granice nezamislivih sfera postojanja.

Charlie je bio po horoskopu rak. I ja sam rak. I moja majka je rak.
Kada je starome Charliju bio dijagnosticiran tumor, prve su mu riječi bile «Evo nam četvrtog raka u obitelji.» To mu zamjeram. Čovjek bi trebao razmišljati prije nego što takvo što kaže. Ali Charlijeva duša je bila toliko zaljubljena u čovjeka i život da je čak i taj izazov prihvatio u svoje izbrazdane ruke.

Jednom me je prevario- želio je da pijem one pikovit multivitamine koje ćemo svi pamtiti. Rekao je da ću postati nevidljiv ako ih uzmem. Naravno, svako jutro sam pocuclao jedan i on bi se pravio da ne zna gdje sam. I jednom sam tako iz kuhinje preko hodnika dopuzao u dnevnu sobu gdje je on čitao novine i pio kavu. Puzao sam po podu i krenuo ispod stola. Htio sam mu zavezati pertle za namještaj da se stari zbuni kada se digne. Ali naravno, on je to shvatio još dok sam bio na ulazu u sobu. Nakon što sam se dvadeset minuta šuljao ispod stola, počeo sam mu vezati pertle. Charlie se smijao, ali nije želio reći da zna što radim.
Trebalo mi je još deset minuta da mu zavežem cipele jer još nisam bio to naučio kako Bog zapovijeda. Kada sam bio pri kraju, Charlie mi je po glavi prolio svu kavu koju je imao u šalici. Tako sam se izljutio da sam vičući na njega izletio iz sobe.

Nisam se želio s njime razgovarati četiri dana. Petog me pozvao na pizzu i tamo smo se pomirili i dogovorili da to više nikada nećemo spominjati.

Danas mi je žao.

Danas bih tako rado govorio s njim o tome.



Dragi Marijan, hvala Vam na svemu što mi niste stigli reći.

Prije nekoliko godina počeo sam pisati svoj roman "Betonsko žito". Moram priznati da ga nisam mnogo pisao i on je otišao pod onaj folder "jednog dana". Sad sam ga opet otvorio. Shvaćam da ima nekih problema s naracijom, ali hajde, za Vašu zafrkanciju, dajte svoje mišljenje.



Ovakve stvari i inače sve odreda počnu na jedan te isti način. Znate, kako se ono francuski kaže «cliche». Iako nikad nisam zapravo znao što to znači, baš ću sad upotrijebiti tu riječ. Bum, Cliche. I to ne bilo kakav. Onaj patetičan. Student. Student metalurgije. Student metalurgije koji leži na krevetu studentskog doma u Sisku. Naravno, sve vas zanima što radi student metalurgije na krevetu studentskog doma u Sisku. Gleda u plafon. Gleda u plafon studentskog doma u Sisku i razmišlja o pukotinama na njemu. Ne, nije zanimljivo. Ali znate, svijet bi bio puno ljepše mjesto da su neki ljudi ostali u studentskim sobama i gledali pukotine na plafonu. Bolje da to radite nego išta drugo. Osim toga, bile su baš super, kao da su neka slika. Čak sam shvatio da jedna od njih, kružnog oblika, liči na loptu koju napucava neki nadobudni nogometaš. Baš su bile fora te pukotine. Šteta što morate biti u bedu da ih gledate. Pitao sam se da li su nastale zbog toga što se događalo u ovoj sobi ili u onoj iznad nje. Što uopće rade studenti u studentskim sobama da pada žbuka s plafona? Ili još bolje, što bi osim nekih stvari studenti mogli raditi da pada žbuka s plafona. Uglavnom, gledao sam te crte okružene najplemenitijom paučinom i mislio kako bih se mogao izvući iz svega u što sam se uvalio.
«Nemaš ti beda. To su ti sve samo neke zavjere»- rekao mi je Arči sa svog kreveta. Nije mi baš trebalo još i čavrljanje o teorijama zavjere ali opet, kad već gledate nogometaša od pukotina na plafonu onda i one nisu naodmet. Arči nije ležao, to je važno napomenuti. Arči je uvijek sjedio na svom krevetu u turskom sijedu i brijao gluposti.
«Čuješ, nemoj se bedirati. To ti je najgore. Daj se sredi. Moraš se boriti protiv društva, to ti je jedino rješenje.»
Teško vam je to kada se potpisujete s «Arčibald» a to je upravo ono što je Arči radio. Naravno, ako se samostalno prozovete tako, onda je to još veći problem. A Arči je upravo to i radio. Sam se zvao «Arčibald». Indeks- «Albert» prekriženo drvenom običnom olovkom i napisano «Arčibald». Popis prisutnih studenata na predavanju: broj 29 – Arčibald.
Nije mi bilo jasno zašto. Arčija je bilo teško shvatiti.
Promeškoljio sam lice lijevom rukom i to mi je nekako jako prijalo. To je bio jedan jako dobar tren tog dana, to kada sam izmasirao svoje vlastito lice svojom rukom. Nekako sam se opustio nakon toga. Probao sam opet ali to više nije bilo to.
«Možeš ostati još u Sisku par dana. Ne moraš se vratiti u Zagreb. Imati ćemo koncert, možeš pjevati u mojem bendu. Dobiti ćeš neke novce.»
Jako sam volio Arčija. Ne, nisam homo- to sam samo ovako rekao. Ali danas vam je zabranjeno reći da vam se dopada kako netko razmišlja ili govori. Ili vam je bar simpatičan, kao što je meni Arči. Jer Arčijeva razmišljanja i stvari koje je govorio ne bi trebalo ozbiljno shvatiti. Dopadalo mi se to što je uvijek pričao. Da. Nekad vam to , fakat, zna dojaditi. Ali činjenica da imate nekog čija su usta uvijek otvorena i tko može toliko dugo pričati o ničemu kao što je to Arčiju uspijevalo jako vas obraduje. Bolje nego da šutite. Odnosno, da je šutnja oko vas. Znate na što mislim. Uglavnom, tako sam ležao na svom krevetu i gledao žbuku na stropu. To je bilo jako teško vrijeme za mene.
«Što sad? Pao si godinu, što sad? Ni prvi ni zadnji! Što sad briješ neke depresivne brije?»- mirno je govorio Arči.
«Pao sam godinu na prvom semestru»- rekao sam mu –« Pao sam metalurgiju na prvome semestru.»
«I što sad?»- nije se predavao Arči-« Da li je to ono što si želio upisati?»
«Pa ne.»
«No, onda?»- viknuo je- «U čemu je problem?»
Ah naravno! Što bi bilo bolje od pitanja koje kao da zvuči kao ono «Prepričaj mi opet po peti put nešto.»
Arči je nastavio, ne čekajući moje jadikovanje. Nastavljanje nečega u krivo vrijeme bila je Arčijeva specijalnost.
«Super pišeš. Fakat. Nisam nikad vidio nekog da tako dobro piše. Super si! Nije ti ionako ovdje mjesto, pa čemu onda ta neka tvoja bediranja?»
«A ne mogu upisati faks.»
Želio sam upisati Filozofski. Ali nikad nisam uspio. Ni manje ni više nego dvije odbijenice. Zato sam uspio preko veze upasti na metalurgiju u Sisku.
Arči je bio alternativac. To vam je ona vrsta koja bi spalila sav Picassov atelje ali bi se divila stolici zabijenoj u komad dreka. Uglavnom, nije bilo smisla više govoriti ovdje s Arčijem. Razgovarati se s njim uvijek moglo i nikada nije bilo korisno. Zato sam se ustao s kreveta i pošao van.
«Kamo ćeš?»-pitao me Arči.
«Idem nazad u svoj grad.»

Danas ćemo u emisiji "Opsesivno kompulsivni poremećaj" obraditi slovo "R", dakle, 1000 puta "R":

RRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRR
RRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRR
RRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRR
RRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRR
RRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRR
RRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRR
RRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRR
RRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRR
RRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRR
RRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRR
RRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRR
RRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRR
RRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRR
RRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRR
RRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRR

Umjetna gravitacija. Lijevo-desno nigdje moga stana. Četiri tri dva jedan nula nula jedan dva tri četiri. Ljubilica malena šarena lijepa. Dikobrazi se šeću Nilskom avenijom u Ljubljani. Tko je to rekao da nema lijepih androgenih mačaka? Tu nije bilo nikakve sumnje, on je sumnjiv i cijela ta situacija je nepotrebna u kontekstu malverzacija našim jezikom. Ali čujte, kada vam lijepo kažem. Da da da da ne ne ne ne. Aha, u redu onda. Idemo. U redu, hajde.

Ovo je prijevod djela jedne studije u kojoj se elaboriralo o čemu dramaturzi moraju razmišljati pri kritici jedne predstave. Možda je dosadno, ali recimo da je to mali dokumentarac iz mojeg zanimanja.




QUESTIONNAIRE
Analiza predstave

1. Opće crte predstave

a) Kako su postavljeni elementi izvedbe? (kako se scenski sustavi međusobno odnose?)
b) Kakvo je sustavno jedinstvo mizanscena? Da li je sustav ujedinjen ili razveden? Na temelju čega je postavljen?
c) Kako je predstava postavljena obzirom na kulturan i estetički kontekst?
d) Što vam je interesantno u ovoj predstavi? Koji su njeni jaki, slabi ili dosadni trenuci? Da li se može usporediti s nekim ostalim predstavama koj e se trenutno igraju?

2. Uređenje pozornice

a) Koji su urbani, arhitekturski i scenski oblici uređenja?
b) Kako se odnose gledalište i glumačka scena ?
c) Kakva je organizacija prostora? Uzmite u obzir slijedeće faktore:
- Dramaturška svrha scenskog prostora i njegova upotreba.
- Odnos između onog što je i onog što nije stavljeno na pozornicu.
- Iskorištenost prostora obzirom na zahtjeve fikcije same drame.
- Odnos onog što je jasno pokazano i onog što je sakriveno na pozornici.
- Mjenjanje izgleda pozornice kroz dramu te zašto dolazi do promjene (koji događaji u drami dovode do promjene izgleda pozornice?)
d) Kako funkcionira sustav boja, oblika i materijala na pozornici? Kako taj
sustav djeluje na gledaoca?

3. Sustav scenskog svjetla

a) Kakva je priroda tog sustava? Kako je povezan sa fikcijom drame, izvedbe i
glumcima?
b) Kako je taj sustav utjecao na publiku i njeno prihvaćanje predstave?

4. Rekvizita

Kakva je priroda rekvizite? Funkcija? Materijal? Odnos između prostora i
tijela? Kakav radi njihov sustav?

5. Kostimografija, šminka i maske

Koja im je funkcija u predstavi? Kako se odnose sa ostalim sustavima?
Kakav je odnos prema tijelu i prostoru? Kakav radi njihov sustav?

6. Izvedbe glumaca

a) Opišite fizički glumce i njihovu glumu (Gestikulacija? Igra licem? Šminka?) !
Koje su fizičke promjene doživjeli ?
b) Da li ima kinestetike kod glumaca? Da li se ona prenosi na gledaoce? (?)
c) Kako je lik građen? Kakav je odnos glumca i uloge?
d) Kako se glumac odnosi prema grupi? Kako je njegov pokret povezan s pokretima ostalih? Da li ima trajektorije i kako ona radi?
e) Kako se tekst i tijelo međusobno odnose?
f) Kakva je kvaliteta glumčeva glasa? Kakav je učinak na slušaoce? Kakav je glas pri govoru i pjevanju?
g) Kakav je profesionalni status određenih glumaca? Koji su njihovi dosadašnji radovi? Kakvi su? Kakvo je glumčevo trenutno stanje u profesiji? Imaju li posebnosti?

7. Glazba, zvuk, tišina

a) Koja je priroda tog sustava u predstavi? Koje su mu karakteristike? Kako se
odnosi prema fabuli? Kako se odnosi prema govoru?
b) Kada dolazi do aktiviranja tog sustava- u bilo kojem njegovom obliku- i kako to utječe na ostatak predstave?

8. Ritam i tempo

a) Kakav je ritam reprezentativnih sustava (izmjena dijaloga, svjetla, kostima,
gestikulacije) ? Kakav je odnos između stvarnog trajanja i doživljenog trajanja?
b) Koji je općeniti ritam izvedbe? Da li je kontinuiran ili diskontinuiran? Koje su
promjene u ritmu i kakve su veze sa samim mizanscenom?

9. Odnos same fabule sa izvedbom

a) Koja se priča uprizoruje? Kratko je prepričajte! Da li je izvedba uspjela
«ispričati» priču koja je data?
b) Koja su dramaturška rješenja izvedena? Da li je dramaturški sustav ujedinjen
razjedinjen?
c) Koje su dvosmislenosti prisutne u tekstu i kako ih je izvedba raščistila?
d) Kako je fabula strukturirana?
e) Kako je priča izgrađena od glumaca i same izvedbe?
f) Obzirom na ovu predstavu, kojoj bi vrsti pripadao ovaj tekst?
g) Da li postoje alternativne metode uprizorenja ovog teksta ili njegovih djelova ?

10. Tekst u izvedbi

a) Da li je postojala druga verzija teksta i do kojih je promjena došlo?
b) Ukoliko se radi o prijevodu, adaptaciji, ponovnom pisanju ili
osuvremenjavanju već postojećeg teksta- kakva je kvaliteta teksta?
c) U koji kontekst se tekst stavlja ovom izvedbom?
d) Koja je veza između teksta i slike, oči i uha?

11. Gledaoci
a) Koja kazališna institucija uprizoruje predstavu?
b) Koja su bila vaša očekivanja prije predstave (tekst, režiser, glumci) ?
c) Što je trebalo biti jasno gledatelju prije gledanja predstave? (Da li je trebao
imati neko posebno znanje ili saznanje?)
d) Kako je reagirala publika?
e) Koja je uloga gledatelja u shvaćanju ideje predstave? Da li postoje neke druge interpretacije?
f) Koje ste slike , scene, i teme zapamtili?
g) Kako scena plijeni gledateljevu pažnju?

12. Kako zabilježiti ( fotografirati ili snimiti na filmsku vrpcu) ovu predstavu?
Kako zadržati neke fenomene u predstavi koji se ne mogu snimiti?

13. Što se ne može semiotizirati (pretvoriti u scenski jezik, primjerice simbol) ?
a) Što, po vašoj interpretaciji uprizorenog, nema nikakvog smisla?
b) Što se ne može pretvoriti u simbol i zašto?

13. Konačna ocijena
a) Ima li nekih posebnih problema na koje bi se trebalo osvrnuti?
b) Ima li nekih drugih komentara na ovu predstavu ili popis pitanja?

«E ja sam baš krelac»- mislio sam držeći amaro u rukama. Morate biti težak oblik kreličanja da u «Močvari» naručite amaro. Sve je bilo puno napušenih punkera a ja gotovo u svome salonskom odjelu još budem toliko bedast pa naručim tako hohštamplersko piće kao amaro.

»Sada....»- pričao je Igor- «.... ili nikada!»

Igor se klatio na mjestu držeći svoj joint. Taj drek je bio toliko velik da se s njegovim papirom komotno moglo obrisati dupe nakon kenjanja. Ali ja sam jako volio Igora. Igor nije bio uvijek napušen, Igor je nekada zapravo i slikao. Naprimjer, slikao je tog jutra. I slikao je nekakav čudan «razvrat», kako ga je nazvao, kojeg niste mogli opisati ali ste ga shvaćali.

Ali koga je to briga?

Igor je bio slikar kome njegova Akademija ne-znam-što nije ne-znam-što radila s njegovim ne-znam-što radovima. Pa su njegovi radovi završili na izložbi odbijenih radova za nešto, više se ne sjećam što. Znam da je bilo jako važno, ali da je bilo uopće važno, možda bi netko od tih mladih umjetnika koji su prošli na natječaju bio barem negdje postavljen. Ali zašto da ja serem kada ja pijem mlaki amaro u prljavoj čaši u «Močvari» pored Save i zapravo ne znam nabrojati deset velikih hrvatskih slikara a da ne zamuckujem i idem eeeeeeeeee......Generalić.

To je jednako tako kako studenti filozofskog znaju za Žižeka. To što Supek mora umrijeti da se žali što ga se nije pitalo za mišljenje o nečemu, to je njegova sramota. Supek, zašto si takav krelac? Zašto se ne guraš negdje i makneš ovu žabokrečinu? Svaka vlast u zadnjem ceneru gurala je svoje ljude, a o Supeku ne zna nitko ništa osim da ima sper ime .
I «Filozofski bijeg u jezične dubine» .
Da budeš Akademik, moraš imati malo sreće, novca toliko da mnogo učiš a malo radiš, tradicionalno shvaćanje kulture, miroljubivost. Ali moraš biti jako genijalna osoba da nazoveš nešto «Filozofski bijeg u jezične dubine» i nije li to naslov za kojim bi svatko išao u knjižnici?

Ovo je inače bila zemlja čudnih kontradikcija. To što se Supeka nije pitalo ništa....a u guzicu, što je ovo mlako....to što se njega ne ferma uopće mi nije jasno. Gdje ćeš Supeka staviti u novine? Pored onog dvostranog izvještaja što bivši stanari reality showa misle o sadašnjima? Možda Ivana Supeka treba pitati što misli o Ponte? Možda bi se Ponte usrala već odavno da joj je jedan Supek, kojeg možeš poljubiti u prsa dlakava ali mu ne možeš reći ni da je ljevičar ni da je desničar, rekao što je ide. Možda je jedino veća čudnost od toga da sada jedan kršćanski djevac u «lepotankama» pije topli amaro iz prljave čaše u klubu ljevičarske mladeži.

Već sam se toliko napio tog čaja od amara da sam postao tužan. Uvijek kada se napijem postanem tužan. Doktor je rekao da je to opasno, miješati antipsihotik Zoloft s alkoholom. Kao, to donosi depresiju. Ali postanem često puta tužan jer sam dvadeset i pet godišnji djevac koji je svaki dan imao tri topla obroka u životu i na kraju završio na Zoloftu. A u dupe, i kada ih već miješam, što mi nisu mogli dati hladni amaro? Naravno, ja sam razmažen. Zato sam završio na Zoloftu. Ma da, sjećam se i ja kišnog dana u hotelu La Bruyere pored MontMarta kada sam sjedio na krevetu dok mi je u drugoj sobi stari vrištao u bljuvotinama od kemoterapije koju su mu Francuzi dali jer je kod nas nije bilo.
Ali razmažen sam. Stari ne bi želio da se ovo dešava. Ako ništa drugo, stari ne bi želio da budem djevac. Tko mu je kriv. Cijeli me život , otkad sam bio spermić u njegovim testisima valjda, učio da mislim svojom glavom i da ne pušim travu kada je svi puše. Eto ti na, Charlie, odgojio si djevca a bio si komunjara. I ti si isto bio kao Supek danas. Nitko te nije pitao kako se djeca odgajaju. Ovaj svijet možda ne bi bio bolji da su svi pankeri koji nedjeljom idu na misu a sada sjede pored mene djevci, ali možda bi ovaj svijet bio bolji kada bi se mene nešto pitalo. Ja sam genije s .....a u dupe, gdje je led..... ja sam tu taj koji bi ovim kvaziljevičarima trebao nešto reći. Ja sam dovoljno skroman da budem akademik! Ja sam dovoljno skroman da znam da nikada neću biti Supek ali nisam barem niti napušeni slikar Igor koji se već dvadeset minuta tupo smiješka i priča gluposti. I to je neki suvremeni mladi intelektualac! Pa ja nikada neću biti Supek, ali ću valjda nešto postići kada već imam tolike talente.

«Nikada.... nije bilo veće mjere naših snova!»-rekao je Igor. Preko puta nas su bile dvije pankerice i smješkale mu se.

A u dupe. Napušeni slikar Igor ti odjednom kaže rečenicu koju bi mogao pripisati akademiku Supeku.

A u guzicu.... pa ja već dvadeset minuta pijem ledeni čaj.

Znam da ljudi ne vole duge postove. A ni kratke. A ni one na nekom stranom jeziku. Ali ovoga pročitajte, jer mislim da je vrijedno čitanja. To nije ništa duže nego neki interview s poznatom ličnosti u dnevnim novinama u biti. Sutra objavljujem priču ovdje, obećavam- već dugo nije bilo ništa tog tipa.

Uzeto s bloga Američkog vojnika u Iraku.

Sinke
I recognize that English is not your first language, so I'll try to tell you where you're mistaken. The individual who wrote the post you're commenting about is not in the US military. The post is also satire, from a site that produces satire - this concept may not translate well to your language, maybe I should say it is not serious - though that is not completely true. Serious issues are at the heart of all satire. But you're characterization of it as being directed at all people of Islam is wrong.
In America we not only tolerate free speech, we celebrate it. Thus posts like that one and responses to it in comments are both allowed here - although they are not made by or endorsed by anyone actually associated with this site. That's the entire reason for the Open Post - a place for others to express their views. I can offer no better explanation of the concept than to point out what you've missed - your comments are allwed to stand here, when with a simple push of a button I could make them go away.This site will always be one where people are free to express their views. We believe that most of our readers are intelligent and thoughtful people, and can recognize good ideas and bad ideas alike, and make up their own minds. As for the Islamic world, please note the numerous links we provide to our many friends in the blogosphere who represent everything good about that culture. We respect and admire them, and believe their voices are as important as any - and more so than many - in discussions of world events. Such thinking is common in America, at least among most Americans I know. We grow up living in a land of many cultures, with people from diverse backgrounds whose heritage is from all the other peoples of the world. Personally I've also travelled extensively in Europe, Asia, and the Middle East - including Iraq. I find the characterization of groups over individuals repulsive. There are good and bad members of all groups and all societies everywhere, from al Fasher in Sudan to Washington, DC; from London England to Tokyo Japan; from Baghdad Iraq to Zagreb, Croatia.Here's a quote from Alexander Solzhenitsyn you should know: "If only there were evil people somewhere insidiously committing evil deeds, and it were necessary only to separate them from the rest of us and destroy them. But the line dividing good and evil cuts through the heart of every human being, and who is willing to destroy his own heart?"
I will condemn without hesitation those who would drive a car bomb into a group of children, slaughter aid workers, assassinate judges or elected officials - I believe their actions are not sanctioned by any religion anywhere. Likewise I will denounce any soldier combating such evil who succumbs to that darkness of the human soul themselves. By all means, invite who you wish to join the discussion. Here they'll find freedom of speech, and freedom from fear of ideas. We'll recognize hate and intolerance when we see it, we'll strive to clear any misunderstandings that will inevitably arise. We'll celebrate added voices, and in some small way perhaps elevate understanding among peoples of the world.

Posted by Greyhawk at October 7, 2005 09:07 AM


Let me tell you something about freedom of speech in modern democracy.
In communism you are given mind, so that everbody has the same mind.
In liberal democracy everybody can say whatever they want as long as they don't ask the government to care about their opinions.
I am white. There are black people. We are not the same. To say that white people and black people are equall is trash. The black people live much worse than I do, mister American soldier. If you are a bank owner, you don't have to be a racist to preform racism.
You know pretty well that there are many desk clerks working in banks. I have never seen a bank in US, and in the rest of the world, which would hire all black people as desk clerks. Imagine twenty black people working in bank at desk. Everybody would notice that twenty black people are working as desk clerks. Nobody would even think about skin color if here were twenty white man working on the desk. And after a while, an advisor of the bank will tell you that people feel bad because of them and if you wish to work with material gain you need to fire them, the black people.
You know,I have never heard any of you Americans saying these things in public. Well, not at least white Americans. If you would say this in Oprah, you would see the real limits of your free speech.
But what can I do? I'm just a guy living in a country somewhere, waiting for US to come after me. I even can't write descent english. Dang, the blacks in slums can't write anything but I write english.
Be kind, sir. Delete all my messages. I don't care. For all of this, I don't care. You are an American soldier, I respect that. Here I said that. I could say that I don't and that wouldn't change anything because you know as well as I that people in Iraq were drafted in US Army because they had no other choice. They live in poor houses and made their first child when they were 17. And if somebody would ask them something, they could say something. They could say something like that they should have the same chances as I do, sitting in armchair with my 1000$ laptop, and that I was only lucky. Man, I bought Playstation! And I smoke Marlboro.
They could say that there is something really wrong with your society when on internet news white people are "salvaging" but black people are "looting." The audience is shocked, they talk about it, and whatever. Martin Luther King was shot, and today black people are in some places in your country afraid to light up a candle because somebody could notice that somebody is lighting a candle for Martin Luther King. And in other places, people light up fireworks for Martin Luther King but the next day nothing changes. And you can yell that nothing changes. And if your free speech would really mean something, maybe somebody would start listening, mister.
Here is my free speech. If a blackman would call me white-trash, he would go to prison.
If I would call him a niggggga I would go to prison, but there would be a certain difference. There would be a certain dosage of a dirty racism- that a black person should be grateful to legal system of the United States of America that a Mickey Whitey ended up in prison for calling him names.
I as white don't. "That is why we are here."
Delete my messages, sir.
They are not of any use to you, me, Americans, Iraq, Bush, Blair, Croats, Serbs, Muslims, Russians, Communists, Capitalists, Sarajevo, Belgrade, Zagreb, Tokio, Japan and whatever.
If they were, this world would be beautiful thousands of years ago.
Maybe you should ask black people.
But.... who cares what they can say for free?

Posted by Sinke at October 7, 2005 10:50 AM


E-mail recieved from blog.usa.org

Dear user. Because of your usage of unpolite and politically incorrect words, you are banned from the forum.

Janica i Ivica se sretnu na dnu skijaške piste.
-Ivice, htjela bih ti nešto reći ,ali nemoj reći tati.
-Što želiš? Neću!
-Mislim da nas tata kljuka gomilom steroida.
-Zašto ti to misliš?
Janica se približi i šapne:
-Počele su mi rasti dlake na čudnim mjestima.
-Na kojima, sestro?
-Na jajima, brate!

Eto dragi moji čitatelji. U mome boxu možete čitati o tome kako možete za jeftine novce posvojiti dupina, ali što će vam jedan morski sisavac kada možete imati dvadesetak kopnenih?

Na stranici Adoptaplatoon- a njen link je na dnu ovog posta, možete posvojiti grupu od nekoliko dečeca i curica iz Američke provincije znane kao Teksas koji misle da je radi Iračkog pijeska koji ih okružuje more blizu i da će se svakog trena moći kupati u bistroj hladnoj vodi.

Ja i Koltz, ona crnčugetina iz mojeg posta negdje prije smo već svaki posvojili svoj. On sve bijelce a ja sve crnce. On se zove general Notorious Blackman a ja sam se nazvao general KuKlux Klan. Svaki dan im šaljemo razglednice iz Europe i podsjećamo ih kako smo zahvalni što svaki dan donose napredak u borbi protiv rasizma. Da li znate da kada pored crnca i bijelca eksplodira malo dijete s ručnom granatom ne možete reći koja crijeva na pločniku pripadaju glupoj crnčugi a koja glupom arijevcu? Pa zar to ne pokazuje kako smo mi zapravo isti?

Nema ništa smješnije od nade tih ljudi. Kada im kažem da smo danas u 13:40 službeno donjeli demokraciju u Irak, oni su svi veseli i pitaju zašto je tako mnogo trebalo. Oni blesaviji dobe i objašnjenje da je avion tako kasnio. Šaljemo im i teorijske knjige Francisa Fukuyame da si mogu u što motati cigarete. Bush to već radi pola desetljeća.

Koltz im govori da mu je teško. Zna da je i njima, ali ne može se ne pojadati jadan. Jako mu je teško. Ima proljev.

Ha ha ha ha- zamislite, crnac s proljevom! Kada bih ja snimio crnca kako proljeva u kahlicu to bi bila udarna vijest na CNN-u, prije naših dragih vodova koje smo posvojili i koji brane demokraciju.


Znate što je to američka demokracija ljudi? Da vam Sinke kaže. To vam je kada želite zaposliti nekog na šalteru banke. Na šalteru banke ne može biti osoba koja nije obrazovana i kulturna i ostala govna.
Na natječaj dolazi crnac i on se pokaže kao sjajan izbor za tu službu, pedantan, uredan, kulturan, nasmiješen, obrazovan. Ali vaš savjetnik kaže da su ljudi u anketama rekli da ne vole kada im crnjo petlja s kreditima i vi ga morate poslušati, ne zato jer se radi o crncu nego zato što se radi o 22% tako izjašnjenih u anketi. Ispitivanje tržišta vrlo je važna stvar u suvremenom demokratskom sustavu. Demokracija vam kaže da smijete zaposliti crnce ako baš želite, ali morate shvatiti da će vam pasti promet. To nigdje ne piše. To je birokracija. I paradoksalno da smo s njom završili a počeli s mjestom na šalteru banke.

Ali ako želite, posvojite svoje Gargantue i Pantagrele
Posvojite krelce i mamlaze


Inače , razmišljao sam da ovo pošaljem za naslovnicu Blog.hr ali sam shvatio da je trenutno u modi nekakav reality show. Supač-lupač. Super, Dariuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuus!

UPDATE
Hoće netko komentirati ono što sam na naslovnici "Blog.hr" komentirao "Blogeri kao plemići" ? Ja se obvezujem da na tu temu neću više ništa reći, a Vi dragi kolege blogeri pišite. To inače dajem kao argument da ja moram ne samo biti na naslovnici Bloga.hr nego svaki put kada se neki Hrvat spoji na Internet mora mu se prvo otvoriti ili moj blog ili moja slika.

Zamislite, kažu mi mentori na Akademiji da moram vlastitu dramu preurediti za kazalište!
Pa tko sam ja da diram u genijalno , sjajno djelo?
( Ovo tu nije moja misao, to vam je Oscar Willde. A meni moji mentori ne kažu ništa za moja djela. Oni meni ništa ne kažu uopće. Oni možda misle da je to sjajno, možda misle da je katastrofalno, možda misle da je zanimljivo, možda misle da je dosadno ali najvjerojatnije ne misle uopće.)

.....u Antici ti kažu da si tragičan junak i da ćeš do kraja dana dobiti po piksi.

.....u Srednjem Vijeku ti kažu da se ponedjeljkom ne prdi nego seksa ( bez užitka ) i da ideš u tamnicu.

.....u Renesansi je to metafora ljudskog napretka.

.....u Romantizmu ti kažu da se treba prditi s pathosom.

..... u Realizmu možeš prditi, ako kažeš da si prdnuo za stvarno.

.... ..U Avangardi ništa drugo i ne radiš nego prdiš na sceni.

.....u Moderni prdneš i pišeš kao da ti jedini prdiš u galaksiji.

.....u postdramskom kazalištu prdneš i napišeš teorijsku knjigu o aksiomu i utjecaju tjelesnih mirisa i izlučevina na scensku tehniku.