srijeda, 26.10.2005.

Budišćak

slika lijepog srca lijepa

Dok sam još bio poprilična zelenjava na ADU, dobio sam zadatak da napišem esej o glumcu po svojem izboru. Radi kraćenja, izbacio sam povijesne djelove.





Ja ništ' ne znam

Opće, onako. Nikada im nije išlo. Ne , ne pitajte me kako se oni zovu. Ja sam premlad da dajem imena nekim stvarima u koje se ne kužim dovoljno. Ne kužim se primjerice u ove pojave okolo. Ja sam cijelo vrijeme vjerovao da su oni izuzeci. Pa Bože moj, eto, on je bio izuzetak. Ali njima to nikada nije išlo. Njih je bilo različitih vrsta. Svi su htjeli biti kao on. Svi su htjeli imati «to». Ali nisu mogli jer im «to» nije bilo dano. Ja si «to» ne mogu objasniti. Mislim,ono, ako je on dobio «to»- onda je možda fakat to bilo njemu dano, shvaćate me? Možda je ta toplina..... ma ne'am pojma, kaj me sad s tim zafrkavate, rekao sam već da ništa od svega toga ne kužim i da me je glupo pitati. Ja imam dvadeset i jednu godinu i ništ ne znam. Ovo sve što kažem- to je ovako, ono kaj ja mislim.

Opet- ja se u to ne razumijem- ali znam da postoje klinci koji jednom mjesečno razbiju prozor susjedu. On na njih galami , dere se, viče.
Kada ti klinci odu, kvart postane pust. Susjedu je dosadno. Poželi da negdje opet čuje lupanje lopte o zid. Evo, to sam vam dobro objasnio.

Nije da ja sad tu afirmiram taj mali urbani kriminal, ali činjenica je da danas ovi mangupi ( koji nemaju «to» ) ne da jednom mjesečno razbiju susjedov prozor već jednom mjesečno razbiju susjeda. I to nema veze s nekim- što ja znam- ekonomskim situacijama i što više. Ima taj fenomen nasilnika koji je glavna pušiona moje generacije, ali to je vjerojatno iz nekog Baudrillarda a ja se u Baudrillarda ne razumijem pa me nemojte ništa ni pitati o Baudrillardu.

Onaj mamlaz koji je razbio prozor, on može raditi svašta. Nikada neće prijeći neku granicu, ako me razumijete, ali ne zato što je ne može prijeći već zato što je ne želi prijeći. Mislim, to bi mu napakostilo. Napakostilo bi tome ( nemojte me zafrkavati, ja STVARNO ne znam kako bi se to moglo nazvati ) . Ja to gledam kao na ono, među ženama kako bih rekao. Kada mi se lijepa djevojka, ono, upucava. Ima lijepu haljinu, lijep pogled, nije ni previše ni premalo našminkana, znate lijepa djevojka. Ne upucava mi se ono- da se skida gola nego me dugo gleda nekim ozbiljnim pogledom. I sad zamislite da dođe druga cura i da joj ova nešto šapne. I da se , ne znam, počnu žvalit i onda me požudno gledaju nudeći mi se i jedna i druga. Ja sam mlad i glup pa eto, žalim što nema više žena koje zavode dugim ženstvenim pogledom. I što je najgore, neko bi me zbog sveg tog nazvao šovinistom. A ja to mislio, kao feminizam, pa kao zašto da se one žvale.... ah eto, opet sam se izgubio. Nemojte se ljutiti. Ja sam mlad i bedast.

Ali ovo što sam rekao, da ovaj ne prijeđe granicu. Ovi je prijeđu. I onda kada ih vidim da u ime ljubavi prema svom gradu lemaju djecu pred školom i bacaju kamenje po Zagrebačkim tramvajima.... onda se osjećam kao kad se ta djevojka koja me zavodi žvali sa svojom prijateljicom ( da , to je najgore. Nije joj ona dečko već prijateljica ).
Znate ono, «to» nije premlaćivanje đaka ili zavođenje žvaljenjem.
«To» je nešto između urezanog srca na klupici u parku i potrganog koljena na školskom igralištu. Možemo mi to zvati manguparijom ali zašto ona toliko fali u današnjem svijetu?


ZAGREB NA POZORNICI

A i dalje mi sve ovo ide na živce. Cijelo vrijeme imam osječaj da pričam nešto prerazvodnjeno, nešto nekonkretno. Ali tako mi i treba kada pišem o stvarima koje ne znam objasniti. Dakle, imamo Zagreb. Imamo glumce. Imamo Zagrebačke glumce.

Ali ne bih se želio ograničiti- ipak mislim , Zagreb je jedan od onih gradova koji jako mogu probuditi «to» ali opet, ah ..... mislim, mislim da je «to» glumcu jako potrebno. A opet i Zagrebački i ne znam kakvi glumci zadnje vrijeme nemaju «to» , shvaćate?

Možete vi mene njima tužiti. Ali fućkaš ih sve, nemaju oni «to». Jednim djelom zato što smo ih ohrabrivali da budu tukci, a pod dva – danas je mnogo «uspješnih» glumaca onaj tip čovjeka koji su se prvom glumcu smijali. Znate ono «Skini se! Daj siđi dolje, nemoj se blamirati! Hajde, platim ti cugu! Hajde !»

Budišćak je imao.

Oh da.

Imao je on «to».


KAKO JE BUDIŠĆAK GLUMIO I DA LI JE GLUMIO I DA LI MU JE «TO» ŠTO JE BIO POMOGLO DA GLUMI I TAKO JE LI.

Deplasirano je sada mene tu motati da objašnjavam kako tko glumi. Osim toga, većina hrvatskih glumaca ima jako glupu predodžbu o tome što je to glumačka tehnika. Tako je primjerice jedna na pitanje jednog mog kolege zašto je na kraju predstave «Susjeda» ubila lik sustanarke- ona je odgovorila da u tom trenu ona ne zamišlja da u rukama drži pištolj već penis. Da je to neka metafora, ja bih to razumio, ali to je očito psihotehnika. A ako je tako, onda sam ja taj koji nije normalan pa ću sasvim dobrovoljno otići na psihoterapiju. Međutim, niti je to metafora niti je to psihotehnika već malo tipičnog ego-glupiranja kojim se mojem kolegi trebalo objasniti da on ne može razumijeti kako radi glumački aparat kompleksnog glumca nja nja nja nja nja nja opet sam se zapetljo.

Tako da me nemojte pitati o tome. Budišćak je bio nešto drugo. Nije bio nekakav Freud- Stanislavski – Heidegger- Metro Golding Mayer filozof od glumca. Njegove geste su bile takve, njegova fizionomija takva. I ja mogu napraviti referat o tome kako on pomakne ruku a kako nogu kada kaže za novine i televiziju da mu je studij glume na Zagrebačkoj Akademiji Dramske Umjetnosti bio gubitak vremena. To je rekao prije ne znam fakat koliko godina ali pitam se što bi danas ja trebao reći o studiju glume kojeg sam želio pohađati. I ja mogu napraviti esej o njegovoj dikciji, izmjeriti mu decibele u zadnjem redu. I mogu kaj mi padne na pamet. Ali ne da mi se. I on ne zaslužuje da mu pišem o nečem što svaki glumac ima ili nema više ili manje u svom aparatu. Ja bum pisao o Budišćaku čovjeku na sceni.

Ima ta predstava, možda još i igra u alternacijama, koja se zove «Kroatenlager». Ako mene pitate, to je onaj tip Krležine predstave na kojoj bi on izašao van nakon par minuta i vikao «što oni znaju?». Ali ja Krležu ne poznajem jer sam bio premlad da ga upoznam i tek sam prije par godina čuo da se lemao sa Ujevićem i to mi je baš super. Zato što su i jedan i drugi bili majstori a Aralica i Jergović se isto lemaju a ne znaju napisat ništa što bi prošlo općinski Lidrano. A kao što rekoh, «Kroatenlager» - znate, tu je jedino što je valjalo bio Budišćak.

Došao je na scenu, igrajući lik Horvata. Odjeven u neku zelenu uniformicu. Na sebi je imao veliko svjetleće srce. Da je to obukao neki slabiji glumac ja bih hvalio redatelja takvom kritikom da bi Brezovec odahnuo jer bi shvatio da je dobro prošao . Ali ovo je obukao Budišćak.

Ja opet, ne kužim što je «to» ali onda je « to » bilo na sceni. Dok je pričao o krvavim , raskomadanim tijelima gledatelji su imali najintenzivniju pažnju ka predstavi. A zatim je napravio nešto što bi razoružalo i dotadašnjeg najvećeg skeptika. Pričao je o njima kakvi su vojnici bili prije rata, kako su stupali poput teško pobjedive vojske u svojim uniformama. Plačući je otišao sa scene dok je gledalištem odjekivao pljesak.

I mislim da je «to» - «to». Neimenovano, bezuvjetno plesanje u životu.
Nešto što prođe zrakom kada jedan hahar prkosi svojim životom licemjerima patriotizma, lažnog domoljublja, političkim njanjarijama i šovinizmu. Ja sam mlad i glup te me ne pitajte za sve to. Ja to sve skupa ne kužim. Znam samo da je tada Budišćak glumio «time» i da je njegova glumačka tehnika oduvijek bila povezana s ljubavlju za malog čovjeka iz kvarta.

Jer on je sam bio mali čovjek iz kvarta.

Takav čovjek nikada nije glumac, a kada mu je gluma zanimanje onda on glumi tom ljubavlju i prezire svojim fakinskim nagonom. Zagrebački fakin jednom, Zagrebački fakin uvijek. Takvog ćemo ga pamtiti i uvijek ćemo žaliti što ne znamo reproducirati «to» jer bi to bio protuotrov ovom , nekad krivom nekad nedužnom, društvu.


ADIEU

Spavaj, Budilice, spavaj. Jednog dana ćeš se opet probuditi i vjerujem da ćeš zvoniti. Tog jutra Zagrebačka katedrala biti će bogatija za jedan zvon koji će nam dotada jako faliti. A što se tiče nas mladih, nadamo se da ćemo se izvući. Imamo snage, ali nemamo hrabrosti. Tako je, manje- više, uvijek bilo.

Budišćak Mladen preminuo je prije nekoliko godina.


Napomene:

Svim zlonamjernim ljudima , bili oni učenici, studenti, profesori, akademici, doktori ili što već- svima njima koji govore da sam se ovim radom želio igrati na emocije i riješiti ga se- u tradiciji zagrebačkih mangupa , s respektom, poručujem da me poljube u guzicu.

To isto poručujem svima onima koji me zbog svega ovog smatraju patetičnim.
- 20:58 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>