Charlie i ja bili smo čudan par. Otac i sin, a u biti oboje veliki mangupi. Kada pomislim na Charlie-ja, a to je zapravo rijetko, nekako me uhvati neka nepatetična mješavina tuge i radosti. Onako, dolazi mi da zaplešem s prodavačicom cvijeća na Britancu jer to bi Charlie radio. Charlie nikada ne bi radio nešto što nije bilo Charlie. To je bio glavni razlog zašto su ga ljudi voljeli. I zašto ga je moja mama voljela. I ono, zašto sam ga ja volio. I zašto bi ga voljeli i Vi, da ste ga poznavali. Ja sam naravno, kao i danas, bio dosta problematičan i arogantan u svome djetinjstvu. Nisam radio nikakve teške gluposti, tipa krao u dućanu pa da me uhvate, ali ako nisam dnevno dobio porciju crtića na starom televizoru , to bi se trebalo iseliti iz kuće. Kupovao mi je igrice za Commodorac 64 koje su se izdavale u jednom video-klubu koji je propao nakon rata. Snimali su ih na kazete za radio i cijeli je kvart bio na tome. Ali kada bi ona glava na kazeteru iskočila, onaj golemi šaraf kojeg smo svi koji su se igrali u to doba okretali kao napušeni orangutani, kada bi ona iskočila onda ju je Charlie popravljao. «Tata, okrenuo si motor naopačke.» «Lave, ne pričaj gluposti, nikakav motor- daj mi odvijač da ovo zavežem.» Nakon par minuta , nakon što sam ga pustio da zavije zadnji vijak u kazeter, starome sam objasnio da je okrenuo svu unutrašnjost stroja naopačke i da ju je takvu zavio vijcima. To je , kao , bio motor.
Charlie je srećom, znao mnogo ljudi i uvijek je netko znao popraviti Commodorac. On se isto jako volio igrati na kompjuteru i to na našem prvome- Videopacu G7000- najvjerojatnije ga ne znate ali imao je hrpetinu igrica. Dok sam jednom igrao pored starog neku verziju Pac-mana, Charlie se tako uživio kao da igram Rolland Garros.
«Desno! Desno! Sinke, desno! Koso! Koso! Koso! Koso! Čuješ me, Sinke? Daj, obori taj rekord!»
«Tata?»
«Što?»
«Što to znači «koso» ? »
Ako je Charlie nešto volio, onda je volio čitati Sirius, ona naučno fantastična revija koju su štampali u Srbiji. Meni je kupovao barem tonu stripova iz «Dečjih novina» i čitao sam Jeremiaha s devet, iako mi je Gaston uvijek bio najdraži. Čak i prije Spiroua. Imali smo sve brojeve «Stripoteke» i bili smo velike face u kvartu. Kada bi bili na nekoj svečanosti, ja bih dobio pivu od njega.
»Deci za juniora!»
Charlie je bio velika faca s time. Nikada se nisam nekonstruktivno propio, upravo radi takvog odgoja. Bili smo teške frajerčine i nismo nikada radili nešto što nije bilo Charlie i Sinke.
Znali smo se mi i kačiti. Jednom sam mu rekao da je krelac. To nisam rekao zato što sam ga želio uvrijediti, nego zato što nisam znao što ta riječ znači pa sam htio nazvati tako starog da provjerim kako će reagirati. Namrštio se i poslao me u kut. To je bilo prvi put da me je bacio u kut, i to mu je bila velika pogreška. U tom kutu u kuhinji pored frižidera ja sam keljio svoje naljepnice na zid. Ako je neko mjesto bilo zabavno, onda je to bio taj zid s tonom nakeljenih naljepnica pored frižidera u kuhinji. Nakon dvadeset minuta mi je rekao da mogu otići, da se više ne ljuti a ja sam rekao da mi je baš lijepo u kutu jer tražim koje mi naljepnice još fale. Smijao se nekim mudrim smiješkom s, moram priznati u dubini neke duše i srca, ponosom.
Kada sam počeo ići njegovim stopama u kazalište i film, nije mu baš bilo drago. Znao je da je to svijet u kojem se treba imati i mnogo više od talenta. Moralo se imati hladnu glavu i diplomatsku mudrost kojom bi se razbili planovi ispod žita.
Mislio je da je ja nemam, jer je ni on nije imao- i u pravu je. Mi smo bili prevelike frajerčine da brinemo o takvim stvarima. I iako me je pedeset puta s Krešom Golikom žicao da se počnem baviti nečim drugim, nije mu uspjelo. Kada sam po prvi puta nastupao, Charlie je plakao. Ne onako patetično, ali mislim da je tada shvatio da me voli, kao što otac voli sina, i shvatio je da ta pozornica, te daske koje život znače ujedinjuju naša bića u svemiru i dotiču granice nezamislivih sfera postojanja.
Charlie je bio po horoskopu rak. I ja sam rak. I moja majka je rak.
Kada je starome Charliju bio dijagnosticiran tumor, prve su mu riječi bile «Evo nam četvrtog raka u obitelji.» To mu zamjeram. Čovjek bi trebao razmišljati prije nego što takvo što kaže. Ali Charlijeva duša je bila toliko zaljubljena u čovjeka i život da je čak i taj izazov prihvatio u svoje izbrazdane ruke.
Jednom me je prevario- želio je da pijem one pikovit multivitamine koje ćemo svi pamtiti. Rekao je da ću postati nevidljiv ako ih uzmem. Naravno, svako jutro sam pocuclao jedan i on bi se pravio da ne zna gdje sam. I jednom sam tako iz kuhinje preko hodnika dopuzao u dnevnu sobu gdje je on čitao novine i pio kavu. Puzao sam po podu i krenuo ispod stola. Htio sam mu zavezati pertle za namještaj da se stari zbuni kada se digne. Ali naravno, on je to shvatio još dok sam bio na ulazu u sobu. Nakon što sam se dvadeset minuta šuljao ispod stola, počeo sam mu vezati pertle. Charlie se smijao, ali nije želio reći da zna što radim.
Trebalo mi je još deset minuta da mu zavežem cipele jer još nisam bio to naučio kako Bog zapovijeda. Kada sam bio pri kraju, Charlie mi je po glavi prolio svu kavu koju je imao u šalici. Tako sam se izljutio da sam vičući na njega izletio iz sobe.
Nisam se želio s njime razgovarati četiri dana. Petog me pozvao na pizzu i tamo smo se pomirili i dogovorili da to više nikada nećemo spominjati.
Danas mi je žao.
Danas bih tako rado govorio s njim o tome.
Dragi Marijan, hvala Vam na svemu što mi niste stigli reći.
Post je objavljen 20.10.2005. u 00:44 sati.