«E ja sam baš krelac»- mislio sam držeći amaro u rukama. Morate biti težak oblik kreličanja da u «Močvari» naručite amaro. Sve je bilo puno napušenih punkera a ja gotovo u svome salonskom odjelu još budem toliko bedast pa naručim tako hohštamplersko piće kao amaro.
»Sada....»- pričao je Igor- «.... ili nikada!»
Igor se klatio na mjestu držeći svoj joint. Taj drek je bio toliko velik da se s njegovim papirom komotno moglo obrisati dupe nakon kenjanja. Ali ja sam jako volio Igora. Igor nije bio uvijek napušen, Igor je nekada zapravo i slikao. Naprimjer, slikao je tog jutra. I slikao je nekakav čudan «razvrat», kako ga je nazvao, kojeg niste mogli opisati ali ste ga shvaćali.
Ali koga je to briga?
Igor je bio slikar kome njegova Akademija ne-znam-što nije ne-znam-što radila s njegovim ne-znam-što radovima. Pa su njegovi radovi završili na izložbi odbijenih radova za nešto, više se ne sjećam što. Znam da je bilo jako važno, ali da je bilo uopće važno, možda bi netko od tih mladih umjetnika koji su prošli na natječaju bio barem negdje postavljen. Ali zašto da ja serem kada ja pijem mlaki amaro u prljavoj čaši u «Močvari» pored Save i zapravo ne znam nabrojati deset velikih hrvatskih slikara a da ne zamuckujem i idem eeeeeeeeee......Generalić.
To je jednako tako kako studenti filozofskog znaju za Žižeka. To što Supek mora umrijeti da se žali što ga se nije pitalo za mišljenje o nečemu, to je njegova sramota. Supek, zašto si takav krelac? Zašto se ne guraš negdje i makneš ovu žabokrečinu? Svaka vlast u zadnjem ceneru gurala je svoje ljude, a o Supeku ne zna nitko ništa osim da ima sper ime .
I «Filozofski bijeg u jezične dubine» .
Da budeš Akademik, moraš imati malo sreće, novca toliko da mnogo učiš a malo radiš, tradicionalno shvaćanje kulture, miroljubivost. Ali moraš biti jako genijalna osoba da nazoveš nešto «Filozofski bijeg u jezične dubine» i nije li to naslov za kojim bi svatko išao u knjižnici?
Ovo je inače bila zemlja čudnih kontradikcija. To što se Supeka nije pitalo ništa....a u guzicu, što je ovo mlako....to što se njega ne ferma uopće mi nije jasno. Gdje ćeš Supeka staviti u novine? Pored onog dvostranog izvještaja što bivši stanari reality showa misle o sadašnjima? Možda Ivana Supeka treba pitati što misli o Ponte? Možda bi se Ponte usrala već odavno da joj je jedan Supek, kojeg možeš poljubiti u prsa dlakava ali mu ne možeš reći ni da je ljevičar ni da je desničar, rekao što je ide. Možda je jedino veća čudnost od toga da sada jedan kršćanski djevac u «lepotankama» pije topli amaro iz prljave čaše u klubu ljevičarske mladeži.
Već sam se toliko napio tog čaja od amara da sam postao tužan. Uvijek kada se napijem postanem tužan. Doktor je rekao da je to opasno, miješati antipsihotik Zoloft s alkoholom. Kao, to donosi depresiju. Ali postanem često puta tužan jer sam dvadeset i pet godišnji djevac koji je svaki dan imao tri topla obroka u životu i na kraju završio na Zoloftu. A u dupe, i kada ih već miješam, što mi nisu mogli dati hladni amaro? Naravno, ja sam razmažen. Zato sam završio na Zoloftu. Ma da, sjećam se i ja kišnog dana u hotelu La Bruyere pored MontMarta kada sam sjedio na krevetu dok mi je u drugoj sobi stari vrištao u bljuvotinama od kemoterapije koju su mu Francuzi dali jer je kod nas nije bilo.
Ali razmažen sam. Stari ne bi želio da se ovo dešava. Ako ništa drugo, stari ne bi želio da budem djevac. Tko mu je kriv. Cijeli me život , otkad sam bio spermić u njegovim testisima valjda, učio da mislim svojom glavom i da ne pušim travu kada je svi puše. Eto ti na, Charlie, odgojio si djevca a bio si komunjara. I ti si isto bio kao Supek danas. Nitko te nije pitao kako se djeca odgajaju. Ovaj svijet možda ne bi bio bolji da su svi pankeri koji nedjeljom idu na misu a sada sjede pored mene djevci, ali možda bi ovaj svijet bio bolji kada bi se mene nešto pitalo. Ja sam genije s .....a u dupe, gdje je led..... ja sam tu taj koji bi ovim kvaziljevičarima trebao nešto reći. Ja sam dovoljno skroman da budem akademik! Ja sam dovoljno skroman da znam da nikada neću biti Supek ali nisam barem niti napušeni slikar Igor koji se već dvadeset minuta tupo smiješka i priča gluposti. I to je neki suvremeni mladi intelektualac! Pa ja nikada neću biti Supek, ali ću valjda nešto postići kada već imam tolike talente.
«Nikada.... nije bilo veće mjere naših snova!»-rekao je Igor. Preko puta nas su bile dvije pankerice i smješkale mu se.
A u dupe. Napušeni slikar Igor ti odjednom kaže rečenicu koju bi mogao pripisati akademiku Supeku.
A u guzicu.... pa ja već dvadeset minuta pijem ledeni čaj.
Post je objavljen 09.10.2005. u 20:56 sati.