utorak, 11.11.2008.
Selektivna moć medija
Gledam jedno rujansko večer jednu nacionalnu televiziju i prilog o glazbenicima na našoj estradi koje je politika angažirala. Zanimljiva su bila prva dva kadra. Ta dva kadra su s Thompsonovog spektakla na Maksimiru u lipnju prošle godine. Postavlja se pitanje zašto su upotrijebili ta dva kadra? Zbog čega? Ako se zna da Thompson od izbora 2000. ne nastupa za političke stranke, ako zna da je u intervjuima više puta istaknuo kako ne želi nastupati za političke stranke i s time dijeliti svoju publiku, ako u prilogu nije bio on, niti ga je bilo tko od ostalih sugovornika spomenuo u razgovoru. Posve otvoreno tvrdim kako se želio stvoriti dojam kako je on političan pjevač, potvrditi teza koja se provlačila u medijima i još uvijek provlači, upravo zbog medija i djelatnika koji rade u njima. Ne kaže se kako slika znači tisuću riječi, to je u ovom slučaju vrlo djelotvorno. S time autori priloga žele reći : „Ne trebamo Thompsonov stav, ne trebamo njegov svjetonazor, dovoljna je slika koja sama po sebi govori“. Već sam u prvoj sezoni baš na Thompsonovom primjeru ukazivao na selektivnost medija, na tu moć koju imaju. Staviti u prvi plan ono što je manje bitno ili nije uopće bitno, stvoriti aferu o ničemu to je njihova moć.
