subota, 13.09.2008.
Urbano ili ne, pitanje je sad?!
Ovaj put govorim o jednoj stvarnosti, koja se dogodila na umjetan način. Radi se o podjeli na urbano(pop-rock) ili manje urbano (pop-zabavno).Dakle ovdje nije riječ o tome da razgraničimo žanrove (pop-rock vs.pop zabavno) koje prepoznajemo u pjesmama, već o podjeli na kvalitetnu ili nekvalitetnu glazbu. U pravilu, kod glazbenih kritičara i urednika, ono što je urbano je odlično a ono što je manje urbano (da ne kažemo „seljački“) ne valja. Tako je Thompson sa ovim svojim novim albumu svrstan, po većini gl.kritičara i urednika) u pop-zabavnu glazbu. Očito ili nisu slušali album ili su iz nekog samo njima znanog interesa svrstali ga tamo gdje ne pripada. No pođimo redom:
a)
što je to urbana glazba? Ona koja se sluša u gradu? Pa Thompson će imati koncert u metropoli na Maksimiru. Imao je 2002.g velebni koncert na Poljudu.Upravo u dva najveća urbana centra u Hrvatskoj. Ona koja se snima i producira u gradu? Thompson je svoja zadnja dva albuma producirao i snimio u Zagrebu. Ona glazba koja mora sadržavati instrumente jednog pop-rock benda? Thompson ima u svom sve što je potrebno za jedan pravi rock bend. Ona glazba u kojoj najmanje pjevač mora živjeti u gradskoj sredini? Thompson i njegov bend žive u Zagrebu, odnosno Splitu. Ona glazba u kojoj najmanje jedan član mora imati iskustvo sviranja u rock-bendu u svojoj karijeri? Thompsonov gitarist je Damir Lipošek Kex koji je svirao u Parnom Valjku. Ona glazba koja se sluša samo u gradu? Thompsonova glazbena produkcija se sluša u cijeloj RH, te u dijaspori.
b)
Upravo takva podjela vidljiva je na dodjeli glazbene nagrade Porin (za koju glasuje 500 osoba koje nisu u stanju sve preslušati ili ne žele sve preslušati) pa uvijek iste osobe dobivaju Porine, većinom iz te umjetno urbane podjele.
c)
Ako album „Bilo jednom u Hrvatskoj“ nije pop-rock album sa primjesama etno elemenata („Moj dida i ja“, „Kletva kralja Zvonimira“), ako on nema urbani zvuk kako vole govoriti npr. za grupu Let 3 onda se tu radi o namjernoj diskriminaciji koja rezultira činjenicom kako će se glazbeni kritičari i urednici odnositi prema njemu. A to je većinom s prigovorima ili šutnjom.
Netko tko ne želi nekog prihvatiti vrlo lako i brzo će se od njega ograditi i naći mu manu zbog koje nije poželjan. Tako je u ovom slučaju, Thompsonu nikad struka neće priznati njegov neosporni talent, uvijek će biti nešto što smeta, čak i po pitanju svjetonazora. Sjetimo se samo što je rekao njegov kolega na estradi Mile Kekin kad je gostovao u emisiji „Nedjeljom u 2“: „Thompsonova glazba potiče najniže strasti“. I sad bi se mogli zapitati kakve uzvišene strasti potiče njihova pjesma „Bubašvabe“ i činjenica da im je Ožujsko pivo sponzor turneje? No dobro to je neka druga priča. Na ovom pitanju smo vidjeli kako se stvari mogu izokrenuti, mogli bismo slobodno reći izobličiti. Glazba je stvar ukusa, ne postoji pravo na neukus (kako tvrdi jedan glazbeni kritičar), postoji samo pravo na poštivanje prava druge osobe na izbor glazbe koju želi slušati. Umjetna podjela gdje je Thompson svrstan u pop-zabavnu glazbu stvorila je samo alibi gl.urednicima i kritičarima za ignoriranje Thompsonovog glabenog pravca, no uz sve te silne pokušaje njegova popularnost ipak je u stalnom porastu. A koliko su umjetni dokazuje i činjenica da im je američka narodna glazba (country) urbanog zvuka za njihove uši. Pametnome dosta.
