četvrtak, 31.08.2006.
Toliko je sebicna da nije mogla podnijeti sto ja nosim bol.Moje probleme je uzela za sebe i nije mi htjela ostaviti nista od toga.Cudna li je ta sebicnost.
|
U jednom trenutku smo ostale samo nas dvije.
Plesale smo kako smo htjele, Smijele se i radile gluposti koje su nas veselile. ...u mracnom hodniku ponesene... Kraj nas su sjedali ljudi,zbijeni na drvenoj klupi. Njihova pozornost nam nije znacila nista. Kao kad radim anđela u snijegu, Koji bez price ne bi imao smisao, Ali tada je vazan samo osjecaj.  Prazna ulica,navazna pitanja i poneke nove ideje. Sama sa sobom. Narančaste perlice su mi visile niz ruku I odvlacile mi pozornost od tih jakih filozofija. Osmijeh sam nosila laganao. Predivno je bilo... Sve. Blesave igre mi ponekad znace sve. Smijesno je to koliko znam uzivati u njima.  Koje sam ja dijete.... |
nedjelja, 27.08.2006.
nek se lovre zabavi ovu godinu u americi,a tea da se vrati danas,nakon dva mjeseca boravka u biogradu.karlici poljubac za sinoc,nekako nisam mogla stat na stanici,a kasnije nisam imala za poruku:(
|
Vecer je bila lijepa,mirna i tako divno vesela.
Zrak su ispunjali nasi osmijesi i poneke glasnije rijeci neizmjernog zadovoljstva. Iako smo cijelo vrijeme U mislima nosili natpise ON ODLAZI , Nismo im dali ni trenutak da pokvare raspolozenje. Lica su nam bila obasjana samo svijecama, Davali smo mu poklone za uspomenu i kroz salu mu govorili lijepe rijeci.  Posvete u knjigama,slike i glazba.... Sve je primio kao da je nesto najljepse sto je ikada vidio. Mislim da mu je bilo vazno to sto je odabrano bas za njega. Sve je imalo smisla. Bio je to tako lijep rastanak Da nam je svima na kraju bilo tesko. Tada nismo bili kao djeca koja su sretna Kada vide sarene stvari i kad im kazes da je sve u redu. Tada smo bili poput staraca koji se oprastaju od necega Sto imaju cijeli zivot. ...ali tada je rekao VIDIMO SE!  Meni sasvim nepoznat pticji pjev. Velika zelja za kapima po kosi. Znala sam da ce bar ona doci, Da ce donijeti nove vijesti i ubiti Onu usamljenu pricu koja plete svoju paucinu vec danima u kutu moje podsvijesti. Velikim kistovima sam joj crtala plakat dobrodoslice, U kartonske kutije sam spremila sve price ovog hladnog ljeta. Ispunili smo sve sto smo htjeli I to je ispunilo nas. Mozda su suze bile precest gost na mome licu, Ali ni sinoc kad sam plakala i sama hodala ulicom Slusajuci njihove nimalo utjesne razgovore, Nisam se osijecala samom ni izgubljenom. Mozda me samo previse pogađa ono Sto je nekima postalo uobicajeno u njihovoj svakodnevnici... Sto je jedan covjek kojemu ne dopustaju da iskusi Neobicne trenutke pa makar i nesvijesno... Sto je vjecno vrijeme bez oluje?  |
srijeda, 23.08.2006.
Želim jednu malenu uspavanku.
|
Vadim zemlju iz sebe.
Brišem je pamukom. Uživam u tom osjecaju I nadam se da nece nestati... Kraj. Postanem tužna kad na bijeloj krpi Više nema crnih tragova, Kad na mokrim nogama nema rana. Proklinjem stare vijence sa umjetnim cvijecem, Grizem plastiku i gutam gorke genije zarobljene u staklu. Želim jednu malu uspavanku.  Lijepe oci su izgubile sjaj zvijezde. Osmijeh joj je postao navika. Vise nema udobnog zagrljaja I poljubaca bez razloga. Bol i tuga,to je prolazno... Ali ne dopustam da jedan tako lijepi osmijeh nestane poput Svjetla koje palimo samo u mraku. Postala je netko drugi... Netko tko me ne moze opet usreciti Samim svojim postojanjem. Ravnodusna kapljica me ubija. |
nedjelja, 20.08.2006.
lijepo je dočekati nekoga...
|
Nema je već dugo.
Nedostaju mi naše šetnje bez cilja I fotografiranje svih trenutaka. Hrpu pijeska smo pretvarale u pozornicu I postajale glumice. Bile smo ono što smo htjele. Smijale se kraljevima, Uvijek spremne na sve. Kiša nas nije zaustavljala. Mokre smo trčale za limenom loptom i gotovo nikada nismo izgubile. U sumrak bi se našle na klupici Sa čašama u ruci i bocama u torbi... Kasnije bi tražile glazbu I zaplesale bez obzira na svijet. Vratit će se brzo...i sjest ćemo na staru klupu.  Ako ste ikada tražili nekoga između neba i mora I tada su vam oblaci bili jedine prepreke Onda znate kako je teško. Jer oblaka ponekad bude previše... Ponekad ih ne mogu ni izbrojati. Dio neba je tako čist i nevin, Pomalo smiriva,ali taj dio je tako daleko... Ja sam sama na tamnim i oštrim stijenama I tražim...još uvijek...  Tada ni sunce ne mogu moliti da mi pomogne. Mogu samo čekati. Mogu se nadati da ću ga bar na koncu večeri pronaći... Jer on me čeka negdje U punom sjaju,ljepši nego ikad...  |
utorak, 15.08.2006.
Pustolovine male žene.Zove se kao ja.
|
Potpisi u kamenu pomalo zaboravljenih ljudi,
A vrijeme poklonjeno baš njima. Prolaze...Svi. Možda ja tako mislim, Ali i tamni odsjaj mi govori to. Uvijek mi isti idemo I ostanemo. Uvijek mi isti plačemo,ali se i smijemo. Mislimo jednako, Hoćemo isto i nadamo se da možemo. Možda su to samo želje.  U jednom trenutku sve stane i postane igra. Jedna blijeda glava naređuje. Ulicu ispunjavaju zaleđena tijela, Nepomična. A ja? Ja pokušavam samo živjeti. Kako?ne znam. Što želim? Da jednog dana svi skupa trčimo mjestom koje čovjek nije uništio. Svi smo različiti, A u nečemu toliko isti da se počinjemo bojati kopija. Počinjemo se bojati sebe,a to je glupo.  Možda i ne shvaćate sve moje pjesme. Zato ću jednoga dana sve stijene i stanice pretvoriti u stvarna mjesta, Sve boje u stvarne osobe, Bisere u našu ljepotu, Dijamante u čar prijateljstva, Zvijeri u moje protivnike I tada ćete me upoznati kao stvarnu osobu. ...Oni koji žele shvatit će i sada. Samo tražim da vlastitu maštu usporedite s mojim riječima. Sve će vam biti jasno.  Jedna,tada meni potpuno nepoznata osoba mi je rekla Da je sve relativno. Sinoć sam joj nosila narančasti cvijet Za jedan maleni osmijeh i nije ga bilo. Nije mi bilo teško i ne smeta mi, Ali dobila sam neočekivano; Dobila sam puno poljubaca u čelo. Rekli su da ih je mala žena tako učila...  Vidim,mjenja se sve. Možda čak i na bolje.Puno bolje. |
četvrtak, 10.08.2006.
Your Time Is Gonna Come
|
Ulica je bila mračna
I ispunjena čudnim zvukovima mokrih zvijeri. Bilo me strah. Trčala sam bez prestanka. Padala sam preko već davno sazrelog voća I smirivala svaki dio tijela koji se tresao. Prestrašena očajem nepostojećih lica Nastavljala sam dalje...  U čašama dječjih snova plutale su igračke od suza. Uplakane stijene samo su htjele pokazati da su tu. Glava mi je padala kao lutkici napravljenoj od stare krpe, Sve je bilo tako nestvarno I teško. S odrastanjem gubimo dječju maštu, Sada smo u mogućnosti samo prepričavati...  Necu pisati neko vrijeme,tjedan-dva,umorna sam.Komentirat cu naravno svakodnevno! |
nedjelja, 06.08.2006.
Želim upoznati svijet
|
Jednom davno sam doznala da postoje mravi s krilima.Imala sam kojih 4-5 godina i zavoljela sam ta bića.Nisam znala kako izgledaju,koja je njihova svrha,ni gdje žive...Znala sam cijelo popodne sjedati na taraci naslonjena na ogradu i bacati mrave.Gledala sam ih kako padaju i nadala sam se da će bar jedan raširiti svoja krila i odletjeti...ali izgubila sam nadu.
Par godina kasnije opet sam se našla na taraci,ali ne zbog letećih mrava.To sam razdoblje voljela visiti.Visila sam sa osmijehom na licu i gledala breskve na stolu.Napale su ih bube,ali ne obične.Napali su ih leteći mravi. Tada sam prvi put zaplakala od sreće.  Danas vjerujem u vile.Mislim kako je nadasve tužno zarobiti vilu.Njih ne možeš posjedovati,one jednostavno imaju tebe.  |
četvrtak, 03.08.2006.
˝...a ni post.˝
|
Pričala sam s morem,
O suncu, Ali tiho da nas ne čuje. Nismo htjeli da postane umišljeno, Nismo htjeli da čuje koliko ga volimo. Samo smo mu htjeli posvetiti naše riječi.  Htjeli smo doploviti do otoka razuma, Ali nas je smijeh htjeo prevrnuti. Morali smo malo stati kako bi ga utopili Ili ostavili na stijenama.... Nemoguće.  Ali nismo odustali. Veslali smo u barčici iskušenja I sve zle misli koristili za mamce Kako bi uhvatili što više dijamanata Da ukrase zastavu našeg prijateljstva.  Skočili smo u nove snove. Još nismo uspjeli,ali ne mislimo na pad. ...možda ni ne uspijemo... Predat ćemo se? Ne.... |
