Marketing
Pustolovine male žene.Zove se kao ja.
Potpisi u kamenu pomalo zaboravljenih ljudi,
A vrijeme poklonjeno baš njima.
Prolaze...Svi.
Možda ja tako mislim,
Ali i tamni odsjaj mi govori to.
Uvijek mi isti idemo
I ostanemo.
Uvijek mi isti plačemo,ali se i smijemo.
Mislimo jednako,
Hoćemo isto i nadamo se da možemo.
Možda su to samo želje.
U jednom trenutku sve stane i postane igra.
Jedna blijeda glava naređuje.
Ulicu ispunjavaju zaleđena tijela,
Nepomična.
A ja?
Ja pokušavam samo živjeti.
Kako?ne znam.
Što želim?
Da jednog dana svi skupa trčimo mjestom koje čovjek nije uništio.
Svi smo različiti,
A u nečemu toliko isti da se počinjemo bojati kopija.
Počinjemo se bojati sebe,a to je glupo.
Možda i ne shvaćate sve moje pjesme.
Zato ću jednoga dana sve stijene i stanice pretvoriti u stvarna mjesta,
Sve boje u stvarne osobe,
Bisere u našu ljepotu,
Dijamante u čar prijateljstva,
Zvijeri u moje protivnike
I tada ćete me upoznati kao stvarnu osobu.
...Oni koji žele shvatit će i sada.
Samo tražim da vlastitu maštu usporedite s mojim riječima.
Sve će vam biti jasno.
Jedna,tada meni potpuno nepoznata osoba mi je rekla
Da je sve relativno.
Sinoć sam joj nosila narančasti cvijet
Za jedan maleni osmijeh i nije ga bilo.
Nije mi bilo teško i ne smeta mi,
Ali dobila sam neočekivano;
Dobila sam puno poljubaca u čelo.
Rekli su da ih je mala žena tako učila...
Vidim,mjenja se sve.
Možda čak i na bolje.Puno bolje.
Post je objavljen 15.08.2006. u 19:38 sati.