Titraju krošnje slike kapaka, njišu i trepere,
gube signale pod pljuskom nedorečenosti.
Nedostaju psovke, nedostaje pepeljasto krzno
što tako dobro razumije i kudi, prosipa prašinu,
olinjalu mudrost čestica kože slegnutih ramena.
Žuti kaput za pustinju šljunka cigle i katrana,
bezobrazan ples izazivanja oko bunara
utabanim putem mirisa drugog jutra.
Ideali satkani od peludi, pod vjetrom
za ocvalost i cvjetanje u službi alergije.
Gravirane riječi u popucalim kapilarama,
brojalica za nesanicu, jadikovku sparine.
Purpurna imitacija naspram nijeme ljubičaste,
hodaš prezirom gackajući po glibu tišine.
Dođi po teoriju nota za život, poljubi me.
