|
(nadam se da neću završiti u paklu nerazumijevanja? ;) ) Pišem ovaj poseban post, a ne komentar na komentare, kako bi bilo preglednije. Poštovani čitatelji, prvo se želim zahvaliti na tolikom trudu i komentiranju. Mislio sam ispočetka da je odjednom slučajnih dvadesetak ljudi komentiralo post, ali sam onda shvatio da moram biti zahvalan uredništvu blog.hr koje je ubacilo malo "reklame" za moj blog na naslovnicu. Želio bih stvarno izbjeći nesporazume, pa mi dopustite naglasiti nekoliko stvari: Prvo, ako ste pročitali opis bloga u boxu desno, stvarno sam mislio ono što piše: nije mi namjera vrijeđati nego komentirati/raspravljati/iznositi moje mišljenje. Vidim da je post o štrajku profesora (pisan kao kolumna za lokalni tjednik u ono vrijeme, ali eto, tek naknadno objavljen) izazvao burne reakcije. Malo sam i sam kriv; obožavam raspravu, a radi jasnoće stavova, uvijek(!) dovedem stvar do apsurda, do pretjerivanja, da bih lakše pokazao sugovorniku što mislim. Nadam se da je i vama do zdrave rasprave, a ne konflikta... Mislim da stoga nema mjesta vrijeđanju, povisivanju glasa (caps lock) i slično. Svaki čovjek ima stav i poštujem taj stav i njegovo pravo da ga iznese, pa makar bio dijametralno suprotan od mojega stava. (Mala digresija: primijetio sam i inače da jako puno ljudi blog/forume/chat i druge novovjeke igrarije(!) shvaćaju preozbiljno. Svaka riječ shvati se prvo kao uvreda, pa tek onda kao stav, nikome posebno upućen. Zato na forumima upotrebljavajte smajlije :) jer svaka je napisana riječ dvostruko teška: ne vidite sugovornikov izraz lica - a uopće nemate razloga pretpostavljati da vas on mrzi i prezire... možda se jednostavno šali?) Evo i konkretnih pojašnjenja i odgovora. Prvo, nisam pljuvao po liječnicima! Uzeo sam ih samo kao primjer. U potpunosti cijenim tu profesiju, kao i svaku drugu, jer svaka ima svoje specifičnosti. Ja nikada ne bih mogao biti dobar agronom. Bi li ijedan primarijus mogao biti dobar agronom? Ili biti arhitekt? Eto, i arhitekti nikad nemaju dežurstva, ako su priznati umjetnici pa makar radili i u državnim firmama, često imaju slobodne dane, mogu si uzeti tjedne godišnjeg odmora (jer ne možeš biti kreativan na dugme) i tako dalje. Dakle, žive skoro kao profesori. A gle čuda, oni imaju puno veće plaće od liječnika! (opet dovodim do apsurda; znam da ima dipl. arhitekata koji rade za 4 ili 5 tisuća kuna). Ako se meni prigovara da spominjem liječnike, zašto se liječnicima ne prigovara što govore o profesorima, a ne spominju arhitekte? Osim toga, ruku na srce, jeste li ikada vidjeli ijednog liječnika koji o sebi ne misli da je nešto posebno? Imam jako puno prijatelja liječnika koji to otvoreno kažu. Pa jesu, stvarno su prijeko potrebni i bez njih ne možemo. Ali, nikada nisam sreo liječnika koji misli da je profesor nešto posebno! A to je već vrijeđanje. Ali ne s moje strane! Namjera mojeg posta nije uopće bila ocjena profesora ili liječnika nego sustava! Pravedno je imati iste kriterije kod vrednovanja rada. Čitajući riječi, nekima je izmakla poanta. Oni koji su mi prigovarali kako je medicinski fakultet jako, jako težak, neka probaju sami zaključivati (i doći će do istog zaključka kao i ja; ako su dovoljno pošteni da to priznaju!). Stavite umjesto profesora nuklearnog fizičara. Nitko dobre volje ne može tvrditi da je to lakši fakultet od medicine! A imate ljudi s magisterijem i doktoratom fizike, koji imaju manju plaću nego liječnik početnik! @maja Nisam napisao "tobožnji doktori" s namjerom da povrijedim liječnike. Usporedio sam ih sa stvarnim doktorima znanosti (fakultet od 4 ili 5 godina plus minimalno 6-8 godina poslijediplomskih studija, istraživačkog rada). Opet ponavljam primjer: čovjek koji je šef istraživačkog projekta ima doktorat znanosti, 4 knjige i desetak ozbiljnih članaka, 35 godina staža i ima manju plaću nego moj prijatelj početnik-doktor medicine i to bez specijalizacije! (kad ste sreli liječnika da se predstavlja: "ja sam doktor medicine Taj-i Taj"? Svi kažu "ja sam Doktor Taj-i-Taj"... a razlika je ogromna, puno veća nego što je jedna specijalizacija doktora medicine!) Opet, kritičari vide samo svoju muku: dežurstva su strašna stvar. Dobro. Premda mi moji prijatelji (liječnici!) kažu da se, osim na hitnim odjelima i kirurgiji, svode na puku dosadu, a često i obično spavanje! Ugledniji liječnici si (pretpostavljam da tu brodska bolnica, za koju ovu informaciju pouzdano znam, nije iznimka) i dostupnost na mobitelu naplaćuju ...tzv. pripravnost. Kažete da profesori rade četiri sata dnevno? A ne vidite pripreme, koje su zamornije od rada u razredu. Kažete da se vi morate stalno usavršavati i produljivati licencu? A ne vidite usavršavanje profesora, seminare, svake godine nove udžbenike i programe, pisanje radova radi dobivanje bodova... Kažete odgovornost? Liječnik dnevno obradi 15-20 pacijenata, profesor 200! Pa neka je posao deset puta lakši, mogućnost greške je jednaka! Moj kolega je jednom i to opravdano, što se samog (ne)znanja tiče, srušio na kraju 4. razreda momka maturanta koji je htio ići na FER i koji je bio izvrstan iz matematike, fizike, informatike... Povijest je predmet kao i svaki drugi. Doduše, mislim da nije smio to napraviti iz drugih, a ne stručnih, razloga. Uzeti nekome godinu dana života? Možda i cijeli uspješan život, jer tko zna kako će mali nagodinu proći, hoće li ikada postati informatičar ili pak "šljaker"? ... Kao što je mojem prijatelju zbog pogrešne liječničke dijagnoze amputiran palac, pa je sada invalid! Tko je imao veću odgovornost? Tko je načinio veću/manju pogrešku? (O odgovornosti: pa nemojte mi reći da je u zadnjih 15 godina samo jedan liječnik ikada pogriješio? Koliko sam upoznat samo je jedan, i to nedavno, kažnjen?) Na koncu, otvorena srca (uh, zvučim kao kakav američki propovjednik :) ) poručujem da od drveća ipak vidite šumu. Priča u prethodnom postu nije uopće bila o liječnicima i profesorima! Nije čak bila ni o plaćama i njihovoj visini! Poanta je bila ista kao u pretposljednjem postu ("Ako laže koza, ne lažu...dokumenti!"): uvijek odlučivati po istim kriterijima. Htio sam upozoriti na potrebu da se mjeri istim mjerilima. Jer različita mjerila uvijek dovode do nepravdi. I žučnih rasprava poput ove o liječničkim plaćama ... Ili koje zločine treba kazniti, a koje ne treba? ... koji zločinci su naši, a koji njihovi. Zaboravlja se bit: zločin je zločin i treba ga kazniti. Salve amici. |
|
Bez obzira bili vi vjernici ili ne, iz Biblije možete naučiti velike stvari. Neću ni spominjati većinu od deset zapovijedi, koje valjda vrijede univerzalno (ne ubij, ne ukradi...), nego baš sitne primjere za koje bismo voljeli da vrijede, ili ne bi bilo loše da vrijede u svakodnevnom životu. Evo vam primjera: kad bi se apostoli i drugi slušatelji obraćali samom Sinu Božjemu, koristili su imenicu od najvećeg dostojanstva i najveće vrijednosti – "Učitelju". Danas nažalost ovakav pozdrav ne vrijedi kao nekada, pa bi se neka druga uvažena glava možda mogla i uvrijediti na taj naziv? Sjećam se da sam ostao prilično iznenađen kad sam nakon faksa počinjao raditi u školi, pa sam vidio odnos učenika prema profesorima. Tko me poznaje, zna da mi nije stalo do tituliranja i "vijanja" ( s većinom mojih bivših učenika, znatno mlađih od mene, i danas sam na "ti"), ali ipak je u nekim situacijama odnos učenik-profesor bio pomalo neprimjeren. Znam barem da to nije bilo tako "u moje vrijeme" (zvuči kao da je bilo prije stotinu godina, a bilo je prije manje od dvadeset!). Razlog za to jest opći odnos prema učiteljskoj profesiji u društvu, kojega učenici naslućuju i ponašaju se u skladu s njim. Posljedica toga je današnji štrajk. Dostojanstvo prosvjetnih radnika odavno je ugroženo, ali su odnosi prema drugim javnim službama danas puno gori nego u bilo koje vrijeme u hrvatskoj državi. Dok su za vrijeme rata svi imali plaće po stotinjak ondašnjih maraka, pa su svi i trpili iste probleme, danas su (što sindikalnim akcijama, a što samoinicijativnim postupcima vladajućih garnitura) određene struke bitno (relativno!) poboljšale svoj položaj. Dakako, plaća je čovjeku koji je dobiva uvijek mala! Pretpostavljam da čak i direktor Zagrebačke banke kuka kako ima "plaćicu od tek četvrt milijuna kuna", a istodobno dioničarima zarađuje gotovo milijardu kuna godišnje! Gledajući tako, njegova primanja stvarno jesu skromna u odnosu prema tome koliko je koristan svojim poslodavcima. Pitanju plaća treba pristupiti kao i bilo kojem drugom pitanju u društvu: umjereno (s obje strane!) i dosljedno. Čini mi se da bi u mnogo područja života dosljednost riješila mnoge prijepore bez sukoba. Kad sam prošli put pisao o sasvim drugoj temi, o ratnim zločinima, rekao sam da samo treba imati iste kriterije za sve zločince i suditi ih sve ili nijednog. Grubo zvuči usporedba, ali dosljednost bi opet pomogla i kod pitanja državnih i javnih službenika! Mi u Hrvatskoj zapravo nemamo tržište rada. Kad su jednom hrvatski kirurzi plakali gostujućem kolegi iz SAD-a kako vozač tramvaja ima veću plaću od kardiokirurga, ovaj ima je predložio neka odu voziti tramvaj, a država će, kad ostane bez prijeko potrebnih kardiokirurga, već doći moliti ih da se vrate! Prosvjetare, nažalost, nitko ne gleda i ne smatra bitnim, dok ne odu u štrajk! Onda se uhvati kukati kako će djeca ni kriva ni dužna pasti godinu, neće naučiti dio gradiva, promašit će prijemne ispite na faksu i slično. Ruku na srce, tko od 200 radnih dana u školskoj godini spadne na to da mora ispraviti ocjenu u zadnja 3, nije baš neki odgovoran učenik? U principu ne opravdavam štrajk. Ali ga razumijem. Jer kako drugačije protumačiti činjenicu da u školstvu visokoobrazovan radnik s deset godina staža ima gotovo 50% manju plaću od istog takvog radnika u zdravstvu? A obojica su službenici države! U elektroprivredi, telekomu, pošti, INA-i... tehničari i vozači imaju veće plaće od doktora znanosti, u državnoj službi! Ne bi trebali imati ništa protiv da neki "Todorić" u privatnom poduzeću svojoj čistačici daje i deset tisuća kuna plaće, dok profesori imaju četiri, ali u službi države, svi bi trebali imati otprilike isto. Groteskna je situacija da znanstvenik, doktor znanosti (a ne običan liječnik, dr. medicine, kakvih je 90% takozvanih "doktora"!), s 35 godina staža i vlastitim istraživačkim projektom, ima plaću manju od golobradog liječnika koji je upravo završio fakultet! A obojici je poslodavac država!? Možete govoriti o uvjetima rada, ali zašto onda policijski službenici koji na terenu hvataju ubojice i naoružane kriminalce nemaju dvostruko veću plaću od službenika u policijskoj upravi, koje može ubiti samo dosada? Često čujem i da se žale roditelji kako nastavnici ne idu u mirovine kad mogu, nego čekaju onaj zakonski rok od 65 godina starosti, pa djeca imaju stare profesore, a profesori time pokazuju da im je dobro raditi... Figa! Voljeli bi još kako otići profesori u mirovinu i s pedeset i kojom godinom, ali teško je u tim godinama biti gladan! Mirovina prosvjetara je tek trećina njihove plaće, i ispod je državnog prosjeka, premda gotovo svi imaju fakultete i 40 i višegodina staža! Ljudi vole doktore...ili ih se možda boje? Svejedno, poštovanje izlazi na isto (osobito smiješno vidimo to na izborima!). Zaboravljamo da i profesor može imati loš dan, kada mu zadrhte ruke (možda zbog neplaćenih računa?) pa kad dobar učenik dobije jedinicu koju nije trebao dobiti (kao pogrešan lijek), pa ne prođe s ocjenom odličan (komplikacije u bolesti), pa ne upiše fakultet koji je htio (kao da ostane invalid), i cijeli život trpi posljedice jednog jedinog lošeg dana koji se dogodio profesoru? Zar doista želite to svojoj djeci? Zato, podržite ovaj opravdan prosvjed, i poželimo da bude kratak i uspješan. Jer, poznavajući kolege, vjerujem da će njihov sljedeći zahtjev biti bolje opremanje škola, dizanje standarda u izradi udžbenika i drugi pomaci na korist učenicima. Vjerujte, biti profesor nije zanimanje, nego strast. |
|
Netko će reći da sam zakasnio pisati o maturantima, premda kolumna pisana u tjedniku i ne mora biti baš strogo aktualna, pa se toga pravila, zato što mi omogućava veći izbor tema, lukavo nastojim držati. U naslovu će neki pokušati pronaći i pomalo ciničan osvrt na cijeli svibanj. Podsvjesno sam možda zato i napisao baš takav naslov. Do polovice tog prošlog mjeseca na djelu je bila norijada odraslih, vezana uz izbore, a onda se produžila u norijadu sastavljanja lokalnih vlasti; vi ćete, dragi čitaoci, u petak kad ovo budete čitali, već znati tko će voditi grad u sljedećem razdoblju, a kako iz tehničkih razloga ovo pišem dva dana ranije, osobno to mogu samo nagađati. Nisam Bog-zna-kakva vračara, pa neću ni pokušavati, pisat ću o tome sljedeći put, kad sve već bude poznato. Tko je u ova tri tjedna pratio najnevjerojatnije kombinacije i pregovore, samo se može zapitati: tko je tu lud, a tko zbunjen? Proslava mature ovogodišnje generacije maturanata, prošla je mirno, kao i obično. Oni koji prigovaraju da su ti mladi ljudi "divljali" trebali bi vidjeti pravu norijadu u Zagrebu. Tamo maturanti nisu samo pripiti nego u svoju zabavu uključuju i nevoljne građane gađajući ih vodom i brašnom, a često ozbiljno stradaju i ljudi i imovina Zagrebačkog električnog tramvaja. U Brodu, srećom, nemamo tramvaja, a i inače, javni je prijevoz tako rijedak da su šanse da ga maturanti oštete stvarno male. Ludovanja u kafićima se događaju i tako i tako svake subote, pa je jedina razlika bila što se, na radost ugostitelja, sigurno više popilo. Priredba na Korzu bila je čak i manje bučna od prošle godine, ili se to meni samo učinilo? Možda je grad mogao organizirati i kakav veći skup i dovesti poznatije grupe, ali odnos prema mturantima samo je nastavak odnosa prema srednjim školama u gradu. Bilo je to službeno posljednje ludovanje maturanata (jer oni su sada, polaganjem ispita zrelosti, odrasli ljudi i više nikad neće se ponašati bedasto)!? Ma možete misliti! Kao da ni mi nismo? Potaklo me na pisanje ovog članka i nešto što se dogodilo prošli vikend. Svibanj i lipanj su i mjeseci ponovnih okupljanja bivših maturanata. Imao sam čast i nelagodu biti suorganizator obilježavanja godišnjice maturanata brodske Gimnazije; čast što sam pripadnik jedne sjajne generacije i nelagodu uz osjećaj kako je brzo, brzo proletjelo tih 15 godina. Tek u tim duljim vremenskim razdobljima i kad vidimo lica dragih ljudi koja nismo vidjeli i po više od desetljeća, vidimo neumoljivi učinak vremena i zapitamo se: čemu strašna svakodnevna žurba? Pa život nisu samo brige i problemi, prekratak je a da se ne bi malo i uživalo u njemu. Okupili smo sve razrede iz generacije, oko stotinu i deset osoba, i izmijenili dosadašnja životna i stručna iskustva; neki su iznenadili profesionalnim uspjesima, neki obiteljskim, ali u razgovoru je večer (i noć!) brzo prošla, a i dobro smo se zabavili. Da je netko od današnjih maturanata gledao kako smo tulumarili, vidio bi da nismo za staro željezo. Dopustite mi šalu, ali ta "berba 1971" (i godina prije i godina kasnije) je bila, ne samo u povijesnom smislu, sjajna godina i s ponosom mogu reći da smo, uprkos tome što smo odrastali u svijetu gospodarske i svake druge krize prošlog sustava, životne odluke donosili u vrijeme Domovinskog rata, a karijere počinjali graditi u doba pretvorbe i teških vremena, jedna vrlo uspješna generacija! Kao društvenjaka, koji želim analizirati, a i politički djelovati, pomalo me ražalostila samo jedna spoznaja. Od te moje uspješne generacije ( a vjerojatno i bilo koje druge grupe iz bilo koje druge srednje škole) u kojoj su već sada brojni doktori znanosti, u kojoj su u većini akademski obrazovani ljudi s obećavajućim karijerama u značajnim poduzećima i ustanovama, u kojoj je mnogo vrijednih i poduzetnih radnika (i vrlo malo nezaposlenih!), deseci uspješnih poduzetnika, i tako dalje, više od polovice nije u Brodu! A svaki šesti ili sedmi, nije ni u Hrvatskoj! Nekidan su se iz Amerike vratili hrvatski gimnazijalci s informatičke olimpijade. S hrpom prvih mjesta i medalja. Jedan je mali rekao kako nam "...američke škole nisu ni do koljena prema kvalitetu naših gimnazija, ... osim što svaka srednja škola ima nekoliko dvorana i bazen". Kraj moje bivše škole nema ni otvorenog igrališta, navodno gradski proračun i gradski poduzetnici ne mogu skupiti stotinjak tisuća kuna koje bi bile na korist gotovo 1100 nekih budućih maturanata. Brod je izgubio industriju, devedeset posto nekadašnjih radnika u Đuri Đakoviću, Slavoniji, Jasinju... dobio je desetak tisuća nezaposlenih i u ratu još dvadesetak tisuća nevoljnika koji su bez ičega i moraju se tek skućiti ... izgubio je (u nepovrat?) bosansko posavsko zaleđe. Na primjeru moje generacije vidim da većina, tražeći svoju sretnu zvijezdu, odlazi iz ovog grada. Bojim se da olako puštamo da nam kroz prste iscuri praktično jedini resurs koji ovaj grad još ima. Sjajni ljudi. |
|
Kažu da je pero moćnije od mača i u to vjerujem. Vjerojatno ste se i vi sami ponekad u životu namjerili na situaciju u kojoj vas je nečiji tekst udario jače od fizičkog udarca ili ste nekada nekome napisali pismo kojim ste drugima (namjerno ili nenamjerno) nanijeli bol. Ipak, ne vjerujem da jedan tekst ili u ovom slučaju knjiga može biti baš sudbonosna za cijeli narod kao što se govori za ovu knjigu o kojoj ću vam sada pisati. Moja je tvrtka, Hrvatski institut za povijest, i to njena slavonskobrodska Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, ovih dana tiskala knjigu "Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944 -1946". Već na prvi pogled zanimljiv naslov, izazvao je kod nekih zabrinutost. Kako se u istom retku s partizanima našla riječ zločin? Takva knjiga je odmah izazvala reakcije. Redale su se intervencije, pa i s najviših mjesta, odustajali su suizdavači i na kraju je tek upornost autora i jednog izdavača dovela knjigu na svjetlo dana. A o čemu se ustvari u knjizi govori? Zar su autori u njoj iznijeli neprovjerene stavove? Naprotiv! Cijela knjiga je samo zbirka dokumenata, prijepisa originalnih dokumenata OZN-e i Jugoslavenske armije iz vremena završetka 2. svjetskog rata. Ne mogu zamisliti da u društvu koje se naziva demokratskim jedna knjiga dokumenata, pisana čak bez ikakvih komentara (pa se ne može zamjeriti pristranost ili jednostranost) od strane dva ugledna znanstvenika, doktora povijesnih znanosti Dizdara i Geigera i dva sjajna i stručna istraživača, može izazvati pomutnju? A riječ je o politici. Loš "tajming" izlaska knjige, rekoše nam, jer se poklapa sa šezdesetom obljetnicom pobjede nad fašizmom, pa "ne bi bilo zgodno" da se baš sad progovori o zločinima "dobrih momaka". Zašto bi istina bila nezgodna? I zašto bi se zbog mnoštva dobrih ljudi i zasluga koje antifašizam ima za naša današnja prava, skrivalo one koji su pobjedu slobode zamrljali krvlju desetaka tisuća uglavnom nevinih ljudi? Problem je što se već 60 godina iz raznoraznih razloga svijet odbija suočiti s poviješću 2. svjetskog rata. Historiografiji nije dopušteno proučiti to razdoblje u potpunosti, svaki povjesničar koji se prihvati neke teme iz toga doba u sebi drži dozu samocenzure, jer je opasno biti proglašen "revizionistom". Ako nekim autor pokuša baviti se kontroverzama iz tih vremena, proglasit će ga desničarom ili još gore, apologetom nacizma. Čak i kod tema koje nisu sporne, kao primjerice postojanje logorskog sustava Jasenovac, mi do danas (osim Žerjavićevih procjena broja stradalih) nemamo objektivnih studija iz pera hrvatskih autora, jer su se tim problemom, dakako, bavili samo "povjesničari" koji su bili na liniji teze o sedam stotina tisuća žrtava i genocidnosti Hrvata. Kakve su to "nadrihistorije" lako je vidjeti jer čak i danas, kad su jasne apsurdnosti tih tvrdnji, u New Yorku postoji "Jasenovac reaserch institute" koji ima navodni popis gotovo 500 000 žrtava logora... I površnom provjerom popisa ustanovljeno je da su među žrtvama upisani i poginuli u savezničkom bombardiranju Kaštela, čak i djeca umrla u logoru El Shatt u Egiptu! ... Sve za "istinu"! Nadam se da će uskoro stvar istine ipak krenuti na bolje: baš će kolega Kevo s instituta na kojem radim otpočeti rad na istraživanju tih problema, valjda konačno u najboljem duhu prave, objektivne historiografije. A čemu se uostalom i čudimo? Ako jedan demokratski i legalni sud kao što je Haaški sud može za "Oluju" reći da je zločinački pothvat i za sudjelovanje u njemu optužiti sve od vrha Glavnog stožera do poštara koji su dostavljali pozive na mobilizaciju, onda je i panika oko obične knjige dokumenata lako razumljiva. Kako sam prošli put pisao o mojim izgubljenim iluzijama, tako sada ukazujem na iluzije o suvremenom svijetu, njegovoj demokraciji i pravednosti, kojih se svi moramo odreći. Radi se o svijetu dvostrukih mjerila: njemački general Lohr je obješen zbog bombardiranja Rotterdama u kojem je poginulo nekoliko stotina civila. Rekao bih opravdano. Ali zašto je onda engleski general Harris koji je u jednom danu siječnja 1945. spalio stotinu tisuća civilnih prognanika u Dresdenu (krajnje besmisleno, jer svima je već bilo jasno da je Njemačka izgubila rat!) dobio spomenik!? Ili kako je nekoliko stotina granata na Knin "pretjerano", a nije pretjerano "tepih" bombardiranje stambenih četvrti Bagdada? Ima li nade za istinu o ljetu 1945? Jučer sam pročitao da je za zločine na Kočevskom rogu u Sloveniji optužen Mitja Ribičič, nekoć svemoćni partijski pouzdanik. Genocid i zločin ne zastarijevaju, i kako se (s pravom!) progone zločinci nacizma, tako se trebaju, prije nego što priroda učini svoje, početi progoniti i zločinci koji su svoju strast skrivali iza velike ideje anifašizma. Jer, antifašizam, kao borba protiv tiranije, protiv ubijanja nevinih i protiv agresije jest najsjajniji doseg čovječanstva i Hrvatska je s pravom ponosna na svoj doprinos njegovoj pobjedi. Ali ono što se događalo u ljeto i jesen 1945. nije antifašizam, nego organizirani masovni zločin nad pobijeđenim i razoružanim protivnikom. Dopustite i malo reklame: predstavljanje ove "zabranjene" knjige bit će u pastoralnom centru "Vid Mihaljek" u ponedjeljak, 30. svibnja u 19 sati, i Institut poziva sve ljude koji nemaju problema s prihvaćanjem dokumentirane istine na taj skup. Na kraju, drago mi je što je knjiga objavljena baš u Brodu, jer među brojnim dokumentima postoje i neki koji na osoban način diraju baš nas. U jesen 1945. petnaestak civila iz Sikirevaca, Šamca i Jaruga pokupio je iz njihovih domova i "potukao" ih na obali Save samoinicijativno jedan prerevan drug (koji je za to samo ukoren!?) uz obrazloženje kako bi mogli "ometati narodne izbore"! Kad nam se ovih dana ne da izaći na izbore, sjetimo se tih nevinih ljudi i nemojmo uzimati slobodu i demokraciju zdravo za gotovo. Jer povijest ima gadnu naviku da se ponavlja. |