|
Prošli su još jedni lokalni izbori. Prošle su nedjelje građani birali vlast u ovom gradu, kako ju biraju manje ili više demokratski još od 1753. od kada se, s manjim prekidima, nazivaju slobodnim gradom. Kao aktivni sudionik izbornog cirkusa, koji se pošteno naradio i na kraju ostao bez priželjkivanog rezultata, imam pravo biti razočaran. Kad u mjesec dana osobno prijeđete deset tisuća kilometara i to samo na ovom malom području županije, kad podijelite tisuće letaka i programa i odspavate samo pedesetak sati (!) a na kraju vam se glasovi broje tek u stotinama, onda ćete znati što znači razočaranje. Kako se čovjek uči dok je živ, i ja sam naučio što treba raditi u političkom marketingu: puno je isplativije podijeliti tisuću piva, nego tisuću programa! Osobno razočaranje neuspjehom, nadopunit ću i razočaranjem analitičara. Nisam po struci političar, pa za mene nije na prvom mjestu pragmatika nego ideal. A taj ideal bi bio da izbori pokažu potpunu volju naroda, da gradska ili županijska skupština u potpunosti odraze sliku političke sklonosti puka. Kako vjerovati da ovih 30% birača predstavlja stvarni odraz stanja duha u cijeloj populaciji? Od 59000 birača u gradu Brodu, čak četrdeset tisuća je ostalo kod kuće! Rekao mi je jedan profesionalni lokalni političar kako je to poraz svih političara jer nisu bili u stanju ponuditi programe koji bi privukli birače. Licemjerno od njega: političarima neće biti nakon toga poraza loše. Dapače! Tko je u posljednjih nekoliko godina učinio više sitnih usluga prijateljima i rođacima, taj je u situaciji malog odaziva postigao bolji rezultat, jer su svi pohitali na izbore podržati svoje mecene. Narodu će (premda bih volio da se u procjeni varam) biti loše. Protiv sam bojkota izbora ili velike apstinencije na njima. Bio sam protiv i dok se nisam sam bavio politkom, dakle, dok nisam bio zainteresiran. Protiv sam i onih javnih djelatnika (osobito medija) koji podržavaju birače u takvoj odluci jer oni bi trebali biti i savjest društva, a ne samo informatori o zbivanjima. Matematika je jasna: ako na izbore izađe i samo 1500 ljudi, ili samo primjerice 217 birača (od 59000)... ma makar i samo tri birača (!) izbori su legalni i onaj koji dobije većinu je pobjednik i ima pravo potrošiti vaših sto milijuna godišnje kako mu srcu drago, bez da vam, dragi birači, itko 4 godine položi račun! Ako je prigovor da nema ljudi za koje biste glasali, glasajte protiv (jer i to je legitiman čin) onih koji su bili do tada. Jedini razlog što su političari na Zapadu "bolji" od naših je taj što se panično boje da će izgubiti vlast! Pa rade u korist običnih građana, manje uzimaju sebi, više se drže zakona... Kod nas rade što god im padne na pamet, jer znaju da će opet i tako i tako dobiti izbore! Imaju ovi izbori i pozitivnih strana. Pozitivno je što je kampanja bila demokratska i pristojna. Dok ste prije 4 godine imali more otrgnutih plakata po ulicama, ove su se godine lica najvećih političkih protivnika nalazila jedno uz drugo, na istom stablu. Govori su bili oštri, ali u granicama pristojnosti, pa ako je netko svojim podacima i implicirao da je njegov protivnik lopov, nije tu riječ i upotrijebio. Nasuprot tome, primjerice, u američkim predizbornim utakmicama epiteti: "lopov, lažov i kriminalac" su sasvim uobičajeni! Pozitivno je i što će konačno s vlasti otići jedan interesni lobi, a nastupiti jedna (bilo koja) široka koalicija političkih stranaka. Ipak će se (makar i iz prizemnih, politikantskih razloga) osluškivati glas javnosti, a neće se iz proračuna kupovati, našim novcem, podrška građevinskih poduzetnika. Osim toga, puno stranaka nužno kontroliraju jedne drugu i bez jednog dominantnog jakog igrača malverzacije idu znatno teže. Endem jedne minorne stranke, koji je za milijun i više kuna (našeg novca!) potrošenih u kampanji "kupio" tek 2800 glasova, nestat će. Usporedbe radi, moja je stranka potrošila gotovo trideset puta manje novca, a dobila samo tri i pol puta manje glasova. Postoji još mogućnost ("u politici nikad ne reci nikad") da se zbog vlasti stvore protuprirodne koalicije! Ali, u to ne vjerujem... HDZ-u bi dovoljna opomena trebala biti što je u gradu dobio manje glasova nego što ima članova, i još jedan pakt s vragom, njegovi birači mu ne bi oprostili. SDP se pak nada državnim izborima i koalicija s istim vragom bi mu odnijela presudnu podršku u 5. izbornoj jedinici. Osobno sam, rekoh, razočaran, ali imam i ja svojih pobjeda. Ne koristi, jer očito se ne isplati baviti politikom ako nisi spreman prodati dušu (vulgarniji bi rekli i stražnjicu) za uspjeh u njoj. Ponosan sam osobito što sam na glasovanje izvukao dvjestotinjak mladih ljudi od kojih većina nije ni znala da su u nedjelju izbori. Čast mi je što sam dobio povjerenje baš od njih i daje mi to nadu za budućnost ovog grada. Za sada, tragedija ostaje što se lako mobiliziraju oni koji imaju koristi od politike, a vrlo je teško zapaliti za izbore one obične razočarane građane koji bi trebali dati povjerenje unaprijed, ljudima koji do sada nisu imali prilike raditi u javnosti. A do tada... novi blagdan grada neće biti Nepomuk, nego nepomak. A vrijedit će, nažalost, i ona stara poslovica da "narod uvijek ima onakvu vlast kakvu zaslužuje". |
|
Samo orijentacije radi, ja sam Mali Parižanin. Točnije, rođen i odrastao u Monacu... Ne onom poznatom ljetovalištu nego onoj poznatoj diskoteci, koja sada otužno, bez krova, izgleda kao neugledna ljetna terasa nagorjelih zidova. Mnogi mi valjda tepaju da sam mlad, ali osobna sjećanja mi govore drukčije. Sjećam se već dobrih 30 godina unatrag. I sjećam se tako kako sam u prve razrede osnovne škole prelazio prugu preko obične rampe, oko koje nije bilo asfalta nego prava kockasta kaldrma, na mjestu današnjeg podvožnjaka. Socijalizam je valjda pazio na mlade generacije, pa mi nisu dali da prijeđem prugu tek tako, nego je "kod Elbla" bio sagrađen nadvožnjak (ustvari uzak pješački nathodnik) od čeličnih profila i natrulih dasaka. Stepenice su bile strme i visoke, ili se to meni samo onakvom malom činilo. Kad bih prešao prugu, išao sam dugo, dugo, uz drvenu ogradu ("tarabu") Slaveksa... Nije to bilo baš tako davno, a čini mi se, kad se ovako prisjetim, da je u pitanju sasvim drugi grad! No, vratimo se pružnim prijelazima. U to sam vrijeme u bolnicu išao na drugu stranu, preko Olivine rampe. Ista slika, samo bez nathodnika. Onda su jednog dana do moje kuće došli strojevi i počeli kopati rupu. Sve veću i veću... Sjećam se vode koja je ispunjavala rupu i zemlje "žutulje". Bojao sam se čak da će se toliko rupa proširiti da će u nju propasti i moja kuća! Ne sjećam se "dinamike radova", ali mi se čini da je sve bilo brzo gotovo, možda za jednu sezonu. Ne sjećam se ni "financijske konstrukcije", ali znam da moji nisu govorili protiv kopanja, kao što su često govorili protiv drugih stvari. Njima je bilo drago što više neću morati ići preko pruge, nego kulturno i sigurno, "ispod podvožnjaka". A iako odvod u podvožnjaku nije baš radio, pa je često bio pun vode i zatvoren, ipak je promijenio život Maloparižana nabolje. Govorilo se tada da će takvi "moderni" prijelazi biti izgrađeni posvuda po gradu. Nažalost, prošlo je od tada puno vremena. Olivina ulica ostala je bez bilo kakvog prijelaza, jer je zaključeno da nije potreban. Podvožnjak na Budainci isti je valjda pola stoljeća. Na Klisu još ponosno stoji prastara rampa. 21. stoljeće je već i odmaklo, a isto takva "najsuvremenija" rampa još uvijek stoji (najčešće spuštena!) i u Osječkoj. Vrijeme je novac, rekli su Amerikanci, "gospodari svemira". A netko pametan s ovih prostora rekao je "ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se". Štedimo i mi vrijeme... Svaki dan, po tridesetak puta, po stotinu i više vozila čeka 10 minuta na prijalaz pruge. Ljudi koji u njima sjede najčešće idu za svojim poslom, pa kasne, ljute se, a ako se našalim, obolijevaju od želučanih i psihičkih problema uzrokovanih stresom. "Pa kud se baš meni morala spustiti rampa!" Ti ljudi dnevno potroše trideset tisuća izgubljenih minuta, ili u godini dana puno radno vrijeme stotinu radnika! Dva i pol milijuna kuna godišnje bacimo u vjetar, čekajući na pruzi! Zato, ceterum censeo da taj podvožnjak (ili nadvožnjak, neka odluči struka) već jednom treba napraviti. Čak i da njegova cijena jest tolika kolika se spominje (preko 25 milijuna kuna) u samo desetak godina će se vratiti uloženo. Da ni ne spominjem poboljšanje u raspoloženju ljudi u Osječkoj ulici, Livadi i dalje, koji će se barem manje živcirati svako jutro pri dolasku na posao. Uostalom, tko kaže da ga moramo platiti sami? Radi se o cesti koja nije samo gradska, nego ima i državni i županijski značaj. A i Hrvatskim željeznicama smanjit će se troškovi održavanja prijelaza i povećati sigurnost prometa. Čak na dva mjesta! Neka ovu staru rampu premjeste na neki neosiguran pružni prijelaz u nekom od naših sela, na kakvima često ljudi gube živote jer nema novca za postaviti ovakvu rampu. "Ogrebimo" se malo! Kukajmo prema Zagrebu i europskim pretpristupnim fondovima. Nemojmo spominjati neki budući most na Savi i istočnu veznu cestu, nego recimo kako cijeli promet iz pravca istoka koji ide u Bosnu prolazi baš preko te rampe... I gradovi puno manji i manje značajni od Broda dobivaju milijunske iznose za rješenje nekih ključnih infrastrukturnih problema. Izbori će za koji dan proći. Eto prilike da u Saboru naši zastupnici zarade plaću i usput pokažu da ne gledaju samo uskostranačke interese, nego i da su (ako su) pravi Brođani. |
|
Uobičajeno privilegiranim smatramo onoga tko je dobio, zbog kakvih zasluga, položaja ili kojih drugih razloga, nešto što drugi, koji nisu privilegirani, ne mogu dobiti. Sjećamo se vremena kada su privilegirani imali pravo na posebne prodavaonice u kojima ničega nije nedostajalo dok su obični ljudi stajali u redu za detergent, kavu ili ulje. Imali su i neograničeno pravo na benzin, a obični građani su morali kupovati gorivo na bonove. Socijalistički raj imao je tada svoju "crvenu buržoaziju". Ne može se pri tom ne pohvaliti činjenica da je nekih stvari u tom vremenu ipak bilo, za kojima bismo i danas mogli žaliti. Jedno od tih dobrih iskustava bila je dodjela stanova. Mladi ili stari, visokoobrazovani ili ne, ako ste radili u prosječnom poduzeću, mogli ste se nadati da ćete, s nešto staža, akademskih titula ili malo više djece, sigurno nakon manje ili više godina, dobiti stan. Bez obzira što je svoj krov nad glavom tako dobilo tek oko dvadesetak posto obitelji, a u stambene fondove izdvajali su svi, ipak se takvi stanovi ne mogu smatrati privilegijama. Danas je situacija takva da stan možete kupiti tek kreditom na više desetljeća, i pri tome možete barem pola plaće "zaboraviti" na dvadeset ili trideset godina! Država je odlučila biti milosrdna samo prema određenim kategorijama ljudi, za koje je poželjela biti velikodušna. Na primjer branitelji ili socijalni slučajevi. Hvale vrijedna ideja i dobra namjera. I s pravom su takvi ljudi trebali "dobiti stan" i na taj način postati "privilegirani". Osobito imajući na umu činjenicu da su stanove iz reda branitelja do sada dobili samo oni koji su stvarno dali sve za nas ostale; obitelji poginulih ili invalidi s većim tjelesnim oštećenjima. Dobra je namjera okupila na istom projektu i lokalnu zajednicu i državu i na korist našim "privilegiranim" sugrađanima, nastala je luksuzna zgrada u Hebrangovu naselju. Ali, znamo da je i put u pakao popločan dobrim namjerama! Umjesto kutka u kojem će konačno srediti svoje obiteljske živote, invalidi su dobili zgradu u kojoj je malo toga izvedeno po pravilima, a puno toga po preskupim cijenama. Dnevni boravci su veličine bolje izvedenih kupaonica, dječjim se sobama smatraju i prostori od sedam kvadrata, a kod većine stanova, graditelji su smanjili i neto površine za jedan ili dva kvadrata! Kako je stanove plaćala država, sve se naplaćivalo po višestrukim cijenama od tržišnih. Konačna cijena jedne zgrade u kojoj je 98 obitelji trebalo biti trajno zbrinuto dosegla je monstruoznih 34 milijuna kuna, što je više čak i od cijene faraonskog projekta uređenja Korza! Treba priznati da je grad poklonio zemljište vrijedno više milijuna kuna, jer bi cijena bila za još petinu viša. Kvadrat stana kraj groblja na kraju provincijskog grada dosegao je cijenu stana negdje na širem području Zagreba! Istina, invalidima je ponuđen popust u skladu s invaliditetom, ali se zato procjena stana lagano penje prema 830 eura po kvadratu, pa će konačan račun svakom pojedincu opet biti prevelik. Prethodno ministarstvo obnove, na čijem je čelu bio čovjek čija se stranka zaklinje u modernu brigu za čovjeka, a ustvari se bavi građevinskim mafijašenjem, opralo je ruke a da ljudima nije dalo čak ni priliku da se regularno tužakaju s državom! Nema konačnih rješenja o vlasništvu stanova niti primopredajnih zapisnika, pa se "privilegirani" stanari ne mogu ni pristojno žaliti. Inspekcije koje dolaze slikati stanje zgrade, upadaju nenajavljene "u goste", a svaki njihov zaključak je da je sve u redu. Kadija te tuži, kadija ti sudi... Sjetim se uvijek umirovljenika iz Dubrovnika koji su u nesretan trenutak, 1991, krenuli u gradnju svojeg doma, i na nesreću, okrenuli se jednoj varaždinskoj građevinskoj firmi. Uvaženi je vlasnik te firme stvar na sudu zavlačio dok nije nastupila zastara, a umirovljenici su ostali i bez doma i bez novca. Bojim se da će tako biti i s braniteljskim obiteljima s "Vampir naselja". Vrijeme je da tim ljudima konačno kažemo neka plate samo onoliko koliko ta poludovršena zgrada i vrijedi. Ili, da im objasnimo zašto ne priznajemo njihov doprinos svima nama i zašto smo ih "privilegiranjem" ustvari oštetili? |
|
Naslov je tu samo da privuče pažnju jer ne, ne predlažem vojni napad na južnu obalu. Na pisanje ovoga teksta potaklo me to što sam pročitao podatak da je samo nešto više od trideset tisuća građana ovoga grada rođeno s prebivalištem u njemu. Samo trećina Brođanki i Brođana su rođeni Brođani! Pa što onda uopće danas znači riječ Brođanin? Za mene je bio znak da sam nepovratno povezan s ovim gradom (na moju sreću ili nesreću, prosudit će vrijeme, jer zbog vezanosti s Brodom, promakle su meni i mnogobrojnim mojim vršnjacima - i promiču i dalje! - brojne šanse u drugim gradovima), kad sam za vrijeme studiranja osjećao neku čudnu radost kad je vlak ulazio na brodski željeznički kolodvor. Ili kad se prođe ribarska kuća na autocesti, pa se nakon šume vide prve zgrade "Đure Đakovića" i gradski neboderi. Je li to zbog obitelji, prijatelja, posla ili jednostavno pogleda na brdo ili Savu, nikada nikome tko se tako osjećao neće biti sasvim jasno. Osjećaj pripadnosti je tu i to snažan. Ima u ovom gradu i jedna grupa novih stanovnika. Gotovo dvadeset tisuća doseljenika iz Bosne, koje je rat prebacio na sjevernu obalu. Našalimo li se, i većina je njih "rođenih" Brođana, jer se zdravstvo Bosanskog Broda u potpunosti naslanjalo na brodsku bolnicu. Njihova je situacija teška, ali može se prelomiti u dva smjera, ovisno kako mi to želimo i u kojem smjeru djelujemo. Pročitao sam nedavno misao ratnog predsjednika Kriznog štaba, a sada sabornika (istinitu, ali za moj habitus prepesimističnu) da su se u Slavonskom Brodu susrele dvije nevolje (izbjeglice sa svojim životima u ruševinama i domaće stanovništvo koje je rat vratio desetljeća unatrag) koje za svoje nedaće okrivljuju jedna drugu. Koliko se sjećam, to nije bila kritika, nego konstatacija, premda nije tako shvaćena. Pogledajmo sada s druge strane: što Brodu ta masa od dvadeset tisuća vrijednih ljudi može donijeti? Oni su potencijal koji ovaj grad može pokrenuti iz letargije! Zamislimo li se u njihovoj situaciji (ili pitajte svoje susjede koji pripadaju tim tisućama) to su ljudi iza kojih su (doslovce!) spaljeni mostovi. I deset godina nakon konačnog završetka rata sve njihove snage moraju biti usmjerene na to da egzistenciju vlastitih obitelji stvaraju ispočetka, ovdje. I to im sjajno ide. Pogledajte samo naselja od pruge prema sjevernoj veznoj cesti: vidjet ćete nekih pet ili šest tisuća novih krovova obiteljskih kuća. Od njihovih komunalnih doprinosa, sagrađen je i dio infrastrukture kojom se koriste oni stari Brođani! Članovi tih obitelji odlaze raditi u inozemstvo, ali svoje teško zarađene eure troše u Brodu! Sjetite se da se od tog novca održavaju stotine malih trgovaca i obrtnika u našem gradu. Odnos "službenog Broda" prema njima je ipak bio maćehinski. Samo je ratna vlast, i opet zbog naših interesa, intenzivno pomagala Posavljake. Nakon tragičnog gubitka teritorija, i s tim se prestalo. Osim grupice humanitarnih anđela na čelu s doktoricom Bistrović, više nije bilo drugih koji bi se brinuli o njima. A trebalo je i treba biti drukčije! Ti ljudi su sada "pravi Brođani": prebivalištem i interesima. Kao što je i Bosanski Brod, bez obzira na granicu, trajno južno predgrađe Slavonskog Broda. Samo zbog tih dvadeset tisuća novih stanovnika Brod je vitalan grad i ima šansu razviti se. Priznajmo sami sebi, bez toga bismo još desetljećima propadali i gospodarski i demografski. Urbani identitet Broda pri tome, zbog nešto drukčijeg kulturnog miljea iz kojega dolaze ti novi Brođani nije ugrožen. "Muzika" koja neke (pa priznat ću, i mene) pomalo iritira, samo je vanjski izraz pripadnosti grupi: kroz desetljeća se stanje uvijek "ispegla" na nekakav prosjek gradske kulture. Grad je u ratu ustvari dobio donaciju kakvom se ne može pohvaliti nijedan drugi grad, možda čak ni milijunski Zagreb: dvadeset tisuća vrijednih i odanih Brođana Zbog svega toga grad im treba vratiti uslugu: štititi njihove interese! Ti ljudi imaju i imovinu preko Save. Ta će imovina, jednom stavljena u funkciju, imati gospodarski značaj i za nas i treba im pomoći i na ovoj mikrorazini da ostvare svoja međunarodno priznata prava. Našalit ću se, samo da bi shvatili o čemu govorim: Slavonski Brod bi trebao otvoriti svoj "konzulat" u Bosanskom Brodu! Bez obzira tko bio na vlasti u Slavonskom Brodu (pa i u Bosni, jer rat je stvorio određene demografske činjenice koje ne možemo promijeniti) potrebno je uvesti redovite (radne, a neprotokolarne!) susrete gradonačelnika, pa ako treba i direktne telefonske linije između odgovorajućih službi dva grada, sve u cilju hitnog rješavanja problema građana. Kad je Slovenija ulazila u EU, gradonačelnici Gorizie i Nove Gorice srušili su ogradu koja je prolazila središnjim trgom i stvorili de facto jedan grad. U ovoj kolumni često sanjam budan, pa ću to činiti i sada. Hrvatska će ući u EU. I Bosna, koju godinu kasnije. Samo će tim činom, a ne prirodnim prirastom ili pripajanjem susjednih općina, Brod na Savi postati velikim gradom. |