|
U tri tjedna dvaput o papama. Nisam uopće opsjednut proučavanjem politike najviših krugova Univerzalne Crkve, ali ako se neki događaj zbiva rjeđe nego jednom u četvrt stoljeća zaslužio je da o njemu pišemo i mi iz malih sredina. Kad je objavljena vijest da je izabran papa Benedikt XVI. prvo što sam pomislio bilo je kako je to neobično ime za papu. A ustvari kroz povijest su česta ta imena, uz još neobičnijeg Celestina, Hormisdasa ili Zosimusa. Problem je u tome što smo svi toliko navikli na Ivana Pavla II Velikog (priznajem, moje mi godine ne dopuštaju ni sjetiti se nekog drugog pape!), da će nam još dugo biti teško izgovoriti ime novog pontifa. I samo ime je možda znak. Benedikt XIII i Benedikt XIV u povijesti su se pojavili po dvaput! Prvo su, u 15. stoljeću, uzeli ta imena dvojica antipapa, a zatim su ga ponijela dvojica pravih. Prvi od te dvojice je karakterističan. Benedikt XIII je kad je izabran 1724. imao 75 godina i dobio je kardinalsku većinu samo zato što se različite frakcije nisu mogle složiti koga će izabrati za papu! Njegove godine "jamčile" su se neće dugo održati na stolici Svetog Petra, pa je izabran uz snažnu potporu kao papa koji treba omogućiti nekoliko godina mirnih pregovora oko novog kandidata. Pobožan i praktičan papa. Bio je redovnik i živio je kao isposnik, u rimskoj su palači bile zabranjene proslave i raskoš, često je putovao po svojoj biskupiji (jedan od rijetkih papa koji su to u prošlosti radili), a i šire, jer je ostao nadbiskup svoje nadbiskupije. Praktičnost se ogledala u tome što je sve svoje proglase i religijska razmišljanja, a i službene odluke odmah tiskao u tisuće primjeraka i dijelio običnim građanima. Rekli bismo da se koristio suvremenim metodama marketinga; nije smatrao da je doktrinarna razina promišljanja o vjeri dopuštena samo najvišim klericima, nego svima koji o njoj žele razgovarati i trudio se dati im potku razgovora. Ipak, narod ga nije volio. Bio je loš administrator državnih poslova, pa su to Rimljani dobro osjećali. Vladao je 6 godina. Benedikt XIV, izabran deset godina poslije, postao je doktor teologije i prava u svojoj 19. godini! Briljantan um, pravi lav u rimskoj kuriji, postao je državni sekretar i jedan od najuglednijih stručnjaka za doktrinu, a napisao je i studiju o proglašenju svetaca i blaženika, na koju se i danas poziva službeni Rim. Izabran je kao kompromisni kandidat, jer se konklava 6 mjeseci (najduže u modernoj povijesti!) nije mogla suglasiti oko izbora. Pokazao se sretnim rješenjem. Bio je simpatičan naizgled, a realan u politici. Pomirio se s mnogim protestantskim vladarima, prije svega s pruskim Friedrichom, sve u korist vjernika katolika u tim zemljama. Njegova svjetovna vlast se pokazala iznimnom. Smanjio je poreze, reformirao i poticao poljoprivredu i slobodnu trgovinu. Prvi je papa koji se otvoreno zauzeo za prava Indijanaca u Južnoj Americi. Bio je dosjetljiv, u razgovoru mudar i sarkastičan, ali i otvoren, bez skrivenih namjera. Tihi reformator u službi modernizacije crkve! Najveća pohvala stigla mu je nakon smrti kad su ga (za razliku od prakse najvećeg dijela papa prije njegovog doba) nazvali "papa bez nećaka"! Pobožan, mudar i obrazovan, učvrstio je Crkvu za dugo vremena. Benedikt XV izabran je 1914. mjesec dana nakon početka 1. svjetskog rata. Crkva je u tom trenutku trebala iskusnog diplomata, pa je ovaj izabran uprkos činjenici da je postao kardinal samo 3 mjeseca ranije! Cijeli je rat zagovarao mir bez pobjednika i poraženih... i nitko ga nije slušao. Poslije je zagovarao pomirenje, a prvi je uspostavio Kongregaciju za odnose s istočnim crkvama i time udario temelje ekumenizma. Nazvan je "misionarski papa" jer je prvi bacio naglasak na širenje katoličanstva među drugim rasama, a prvi je zatražio da misionari brinu za dobrobit, zdravlje i prehranu samih domorodaca, a ne za imperijalne interese svojih europskih država, kao do tada. Na najkraćoj konklavi u modernoj povijesti njemački kardinal Ratzinger izabran je kao prvi Nijemac u gotovo četiri i pol stoljeća za vjerskog poglavara jedne šestine svjetskog stanovništva. I uzeo je ime svojih časnih prethodnika. On već ima 78 godina i nesumnjivo je izabran kao prijelazni papa, koji će omogućiti višegodišnja promišljanja o pogodnom nasljedniku Ivana Pavla II. On je ugledan teolog koji će znati odgovoriti na izazove trenutka koji se u tim godinama pojave. On je iskusan u poslovima kurije, vješt administrator, upoznat s političkim djelovanjem iza vatikanskih zidina. Od njega, koji je rekao da je relativizam i racionalizam u pitanjima vjere zlo, nećemo očekivati reforme. Od Benedikta XVI. koji je kao Joseph Ratzinger bio predstojnik Kongregacije za nauk vjere (donedavno poznatije pod imenom Sveta inkvizicija!) ne možemo očekivati čuda modernizacije. On je sidro koje će Katoličku Crkvu u modernim olujnim vremenima zadržati na sigurnom dok se ne odluči o smjeru u kojem će ići u trećem tisućljeću. |
|
Otkud alpinizam u Slavoniji, pitate se? I o čemu će ovaj pisati? Tema je, nažalost, ozbiljna, a ne smiješna. Sjetimo se da je vrijeme izbora. Na sastancima užih i širih stranačkih tijela, pa i sasvim malih kružoka, zamišljene face slažu stranačke liste za predstojeće lokalne izbore. Bio sastanak u sasvim malom lokalu gdje zalaze lokalni pijanci ili u gradskim restoranima, ili pak po stranačkim uredima i privatnim kućama lidera, ritual je sličan. Stiže se u samo predvečerje, uz naglašenu konspirativnost, kao u danima starojugoslavenskih partijskih sastanaka. Ozbiljnost koja je prisutna razbija se prisnim rukovanjima i starim šalama. Veliki lideri imaju privilegij šaliti se sa svima, a mali uz kratak osmijeh na brzinu sjedaju na predviđena mjesta, s obaveznih nekoliko praznih listova papira na koje će zapisivati sve one ideje koje će se pojaviti na sastanku. Dakako, ideje o imenima, a ne projektima! Ukoliko je u pitanju koalicija, počinje se od kvota, jer je, dakako, jako važno tko je "jači". Izvlače se rezultati proteklih izbora, kako već kome odgovara. Ako je to po stranku povoljnije seže se daleko u prošlost... pa sve dalje... i dalje. Čujem da je nama povjesničarima ovih dana i sâm zanat u pitanju, jer su se stranački ljudi zavukli čak u arhive tražeći rezultate izbora iz davne prošlosti! Mjesta se dodjeljuju "na slijepo", prema brojevima koji su određeni u kvotama, a gotovo nitko ne govori o imenima. Pa i na već dogovoreno, upadaju neke nove stranke i uzimaju primjerice, drugo, šesto i trinaesto mjesto, bez obzira kojeg su sposobnog ili nesposobnog dotadašnjeg držatelja takvih mjesta istisnuli. Unutar stranaka situacija je drukčija tek po detaljima: slažu se liste po redu, bez preskakanja rednih brojeva. Ali, pri tome se prvi javljaju brojni poznati i (češće) nepoznati, koji misle da je baš njihov ugled u narodu najveći. I da je njihov doprinos stranci ključan. Neki će, ako su u stranci od početka, isticati baš stranački staž. Neki će, ako su doveli u stranku najviše ljudi, isticati svoj prozelitizam. Neki će, ako imaju najviše obrazovanje, tražiti akademsku ozbiljnost liste. Neki će, ako su poduzetnici, tražiti da se na listu uvrste prvi baš oni koji su postigli najveće osobne uspjehe. I tako dalje... Svaka stranka koja drži do sebe ima barem 10 kandidata za prvo i najmanje 5 za drugo mjesto! Kod manjih stranaka gužva je i veća, jer samo ti prvi i prolaze, a kod velikih srećom i peto i sedmo mjesto daju dobre izglede na uspjeh, pa su se kandidati ipak malo rasporedili i naniže. Ovih dana Brodom hoda barem 15-tak gradonačelnika, i čak i nešto više župana! Ovih potonjih, valjda desetak, ima i u Novoj Gradiški. Gotovo nitko se pri tom ne upita, ne o zaslugama za stranku, nego o sposobnosti da nešto odrade za građane! I ne prizna da se na izborima ne radi o podjeli plijena već o traženju mandata za odgovorno i transparentno upravljanje imovinom grada, općine ili županije, imovinom građana koja je u javnom dobru skupljena tijekom proteklih desetljeća! Umjesto da se bavimo pisanjem programa i zapisivanjem ideja, bavimo se sitnom trgovinom! Koliko su stranački čelnici tinte potrošili za škrabanje lista na kojekakvim papirićima, umjesto da su pisali razvojne projekte? Umjesto što su upošljavali stranačke stručnjake, statističare i matematičare na procjenama rezultata izbora i pretpostavkama o broju propalih glasova i D'Hontovoj metodi preraspodjele mandata, trebali su već imati spremna rješenja za mlade, umirovljenike, nezaposlene... Umjesto svega toga, kao pravi alpinisti, pentramo se po izbornim listama! Mea culpa! Oprosti nam narode, jer očito ne znamo što činimo... |
|
Veliki. Pridjev je to što ga historiografija tradicijski, obično puno nakon njihove smrti, dodjeljuje osobama koje su obilježile epohu u kojoj su djelovale. Čak i ako su osobe za života već nosile taj dični dodatak, povijesna znanost tek nakon puno generacija "službeno" ga prihvaća. Razlog je jasan: previše bi puta pojedini diktator izgradio takav kult ličnosti u kojem su sljedbenici klicali "Veliki!" nekome koji to nije zaslužio. "Veliki" su bili i Staljin i Hitler i Kim Il Sung... nijedan neće u povijest otići kao takav. Zapamtite što ste radili prošlih nekoliko dana, jer bili ste svjedokom rađanja za povijest još jednog velikana. U red velikih osvajača kakvi su bili Karlo, Aleksandar ili Friedrich, te slavnih prethodnika Grgura, uvrstio se pokojni papa Ivan Pavao II. Kad je bivši tajnik za vanjske poslove Angelo Sodano, služeći misu zadušnicu, rekao Ivan Pavao Veliki, samo je rekao glasno ono što cijeli svijet misli. U trenutku kad je komunizam bio na vrhuncu zloće, kad je Brežnjev provodio politiku širenja revolucije i ograničenog suvereniteta država u kojima je bio na snazi taj društveni sustav, kad je svijet bio duboko smrznut u hladnoratovskoj nuklearnoj ravnoteži straha, opća je Crkva, još i sama nesigurna nakon potresa 2. vatikanskog koncila, izabrala za papu Woytilu. Slaven – predstavnik rase koja je cijela bila pod diktaturom. Poljak – predstavnik najkatoličkijeg europskog naroda koji je bio pod udarom ateizacije. Mlad (za kardinala svakako) – koji je s tek pedeset i koju godinu bio u punoj snazi i obećavao dugotrajno isti smjer Crkve. Filozof, ali i glumac – koji je znao filigranski doraditi doktrinarne tekstove, ali ih i razumljivo prenijeti najjednostavnijim ljudima. Sportaš – skijaš i planinar, koji je pokazao da je i papa samo čovjek i tako zauvijek promijenio našu sliku o tmurnom, mističnom papi iz mračnih i tamjanom zadimljenih vatikanskih hodnika. Slušao je rock koncerte i obožavao mlade (i sam postigavši među njima status zvijezde). U tom je duhu odbio krunidbu tijarom i nosiljku. Jedini put kad je nošen na ramenima, nažalost, bilo je kad su ga polagali na odar. Bio je on i ekumenist. Dok su pape prije samo stotinjak godina pozdravljale "budnost protiv heretika ili bogoubojica" Ivan Pavao II je sazvao molitvu zajedničkom Stvoritelju, na koju su došli ne samo pravoslavni i protestantski kršćani, nego i židovi, muslimani i hinduisti! U sinagogi je Židove pozdravio kao "stariju braću kršćana" ali je istovremeno bez ustručavanja zazvao pravdu za Palestince. Prvi koji je ušao u džamiju i pomolio se jedinom i zajedničkom Bogu... Ali, ostaje i kontroverza. U skladu s doktrinom Crkve bio je oštro protiv pobačaja, što je razumljivo, ali je bio i oštro protiv kontracepcije koja bi neželjene trudnoće spriječila!? U zemljama južne Afrike, gdje je gotovo 60% (sic!) mlađeg stanovništva zaraženo AIDS-om Crkva je svejedno branila uporabu prezervativa koji su mogli spasiti stotine tisuća života. Stvarnost govori da su ljudi promiskuitetni; ako zatvorimo oči kad nam prijeti opasnost, nećemo zbog toga biti sigurni! A dobar pastir mora spašavati ovce i kad griješe i zalutaju. Bio je protiv eutanazije, zagovarajući "kulturu života" nasuprot "kulture smrti" za koju je rekao da vlada svijetom. Pa ipak, nikada nije izričito ustao protiv smrtne kazne! ... Kao što na primjer jest izričito bio protiv ređenja žena za svećenice (premda se ne može odreći ogroman pomak na bolje u položaju žena u Crkvi, za koji je zaslužan). Ili kao što je bio protiv ukidanja celibata, premda bi taj potez ponajviše obogatio redove klera. Ipak, ostaje činjenica: dao je nadu koja je na kraju slomila komunističke dikature, premda Vatikan nema divizija kojih se bojao Staljin. Katolička je Crkva pod njegovom pastirskom palicom očuvana, osnažena, proširila se u Afriku i Aziju, dosegla milijardu vjernika... Sljedeći papa (možda i crnac, što bi crkvu uistinu dokazalo Univerzalnom) morat će biti ekumenist, zaštitnik gubitnika u globalizaciji, ratnik za "kulturu života", ali i pragmatik u pitanjima crkvenih običaja i priznavanja realnosti modernog svijeta... Teško će biti sjesti u stolicu Ivana Pavla II. Velikog. |
|
(objavljeno poslije uskrsa) Proteklih blagdana pokušao sam nekoliko puta proći "ispod mosta". Nisam mogao. Kao ni bilo koji stanovnik Jelasa koji je put do Korza od kojih stotinjak metara morao zamijeniti obilaznicom gotovo preko Budainke! Kroz samo središte Broda opet se slijevala kolona od više desetaka tisuća automobila i putnika, premda na "ničijoj zemlji" stoji blještavi novosagrađeni granični prijelaz. Stoji kao spomenik polu(ne)sposobnosti odgovornih u ovom gradu koji već dugo (ne samo ova gradska vlast) ne znaju iskoristiti prednosti koje nam pruža položaj grada na zemljopisnoj karti. Čak i kad je i lijeva i desna državna vlast u proteklih nekoliko godina više puta odriješila kesu i htjela riješiti pitanje prijelaza nije se ovdje našlo okretnih ljudi koji bi napravili naš dio posla brže i "pokupilo" (u korist grada, dakako) državne novce. Koji se ionako rijetko slijevaju u ovaj kraj. Pateći se kao i svi sugrađani u prometnoj gužvi, uhvatio sam se razmišljati: a kako bi Brod izgledao da je u Nizozemskoj!? Kako bi to bilo da nam je povijest bila sklonija i da smo se našli unutar mirnijeg europskog područja? Podrazumijevam da je i Nizozemska imala svoja vremena ratnih razaranja, od vjerskih pokolja 17. stoljeća, pa sve do brutalne okupacije u 2. svjetskom ratu, ali je ipak imala sreću biti i centar uljuđene Europe gdje je njena posrednička trgovina profitirala, a manufaktura i obrt proizvodili za daleko šire tržište od vlastitog. Hrvatska je dobila neuporedivo lošije "karte": stoljećima na granicama između velikih europskih carstava, gdje je bilo pravo majstorstvo opstati kao zasebna, ne nužno i neovisna politička tvorevina, pa onda na granici jednog srednjoeuropskog kršćanskog carstva prema azijskom i islamskom sultanatu. Brod je u svemu prošao lošije i od same Hrvatske. Bili smo stoljeće i pol i okupirani, a zatim dva stoljeća pretvoreni u vojnike koji su čuvali granicu. Lijepo zvuči u epskim pjesmama. Pogubno je za razvoj. Brod bi dakle, u Nizozemskoj, zasigurno imao javni prijevoz. Pravi javni prijevoz, s mrežom barem gradskih kružnih autobusnih linija, ako smo već davno "ekonomično i mudro" zaključili da se tramvaj u gradu proizvođača tramvaja ne isplati!? Prijevoz bi bio besplatan za umirovljenike i oni ne bi morali pod stare dane, kad ni oči ni refleksi više ne slušaju kao ranije, aktivirati svoje stare automobile i praviti veliku blagdansku gužvu još većom. Mladi bi se, a i stari, naokolo vozili biciklima! Jer to je i zdravo, koliko i korisno. Grad bi im, naravno, uz minimum sredstava, označio biciklističke staze. Nizozemska bi kultura u Brodu omogućila da grad kupi i same bicikle i besplatno ih stavi na korištenje građanima. Posudite bicikl na jednoj strani grada, a vratite ga na drugoj, gdje će se njime koristiti neki drugi građanin. (Naša "zdrava" kultura, odgojena u duhu desetljeća socijalizma u kojem sve dijelimo kao svjesno društvo, vjerojatno bi u roku od tjedan dana sve bicikle odvezla kućama! ... Ili možda ne bi?) Za one koji si, poput mene, umišljaju da ne mogu bez automobila, bilo bi izgrađeno po nekoliko javnih gradskih ili koncesijskih privatnih garaža, kako ljudi ne bi morali parkirati po trgovima i pločnicima. Sva gradska križanja, osobito prijelazi preko pruge bili bi izvedeni u dvije razine, da se ne stvaraju kolone. Trgovi bi bili neki uređeni (ako bi preteklo novca od važnijih stvari), a neki stari i šarmantni, i na njima bi se prodavalo recimo cvijeće. Ovdje ću dodati i Tvrđavu kakvu ima Brod, premda ju nema Nizozemska, zemlja u kojoj su izmišljene ovakve tvrđave. Tamo bi se recimo prodavalo suvenire prolazećim turistima. Ili im se barem naplaćivalo javne toalete! Milijun prolaznika, po euro... Stari je rimski car Vespazijan jednom uveo porez na pisoare i prikupio dovoljno novca za pokrivanje proračunskog deficita! I pritom zaključio da novac ne smrdi, bez obzira iz kojeg je izvora. Zašto bi mi bili manje mudri? Čak bismo skretali puno prolaznika na te trgove i dovodili putujuće kazališne družine ili plesne skupine mladih Brođana koji bi dali Brodu urbani lik. Grad nikada ne spava! Ni kafići ne bi bili samo mjesta za opijanje; u njima bi se moglo popiti i koje ekstravagantno piće, čuti koncert, poslušati pjesnika ili glumca, cabaret...? Ah, oprostite, štovane čitateljice i čitatelji, upozorili su me da ovdje ne smijem pisati znanstvenofantastične priče! Šalu na stranu, sve ovo NIJE nemoguće. Potrebno je samo malo vizije i vjere u sebe i svoje mogućnosti, samo malo samopouzdanja. Dobro, u Nizozemskoj bi se po kafićima moglo konzumirati i nešto drugo, što naš brodski mentalitet za sada ne bi podnio. Bilo bi tu i javnih kuća koje isto doprinose, makar na groteskan način, lokalnom gospodarstvu. Kolega s Hrvatskog instituta za povijest, Mario Kevo, čak je napisao znanstveni rad o pravilniku "bludilišta" koje je početkom 20. stoljeća djelovalo u Brodu na Savi. Samo licemjeri mogu tvrditi da toga danas nema. Bilo bi u Nizozemskoj i eutanazije, protiv koje je snažno naš mentalni sklop, sve dok nas tu i tamo ne potrese neki konkretan slučaj... Ali, znate li čega sigurno ne bi bilo u Brodu u Nizozemskoj, na bilo kojoj njenoj granici stajao? Sâme granice! Most bi stajao i dalje, ali granična rampa bi bila trajno otvorena jer ako smo mi Brođani išta naučili posljednjih stoljeća to je štetnost po razvoj što je donosi ograničavanje prema van. Zbog toga smo u prošlosti zaostajali, to nam danas stvara gužve na ulicama, to nam guši razvoj grada i daje osjećaj klaustrofobije koji nas drži u vječnom pesimizmu. Brod ne smije braniti nego privlačiti, usisavati! "Valja nama preko rijeke...!" Nadam se da ćete o tome čitati u sljedećoj kolumni. |