|
Samo orijentacije radi, ja sam Mali Parižanin. Točnije, rođen i odrastao u Monacu... Ne onom poznatom ljetovalištu nego onoj poznatoj diskoteci, koja sada otužno, bez krova, izgleda kao neugledna ljetna terasa nagorjelih zidova. Mnogi mi valjda tepaju da sam mlad, ali osobna sjećanja mi govore drukčije. Sjećam se već dobrih 30 godina unatrag. I sjećam se tako kako sam u prve razrede osnovne škole prelazio prugu preko obične rampe, oko koje nije bilo asfalta nego prava kockasta kaldrma, na mjestu današnjeg podvožnjaka. Socijalizam je valjda pazio na mlade generacije, pa mi nisu dali da prijeđem prugu tek tako, nego je "kod Elbla" bio sagrađen nadvožnjak (ustvari uzak pješački nathodnik) od čeličnih profila i natrulih dasaka. Stepenice su bile strme i visoke, ili se to meni samo onakvom malom činilo. Kad bih prešao prugu, išao sam dugo, dugo, uz drvenu ogradu ("tarabu") Slaveksa... Nije to bilo baš tako davno, a čini mi se, kad se ovako prisjetim, da je u pitanju sasvim drugi grad! No, vratimo se pružnim prijelazima. U to sam vrijeme u bolnicu išao na drugu stranu, preko Olivine rampe. Ista slika, samo bez nathodnika. Onda su jednog dana do moje kuće došli strojevi i počeli kopati rupu. Sve veću i veću... Sjećam se vode koja je ispunjavala rupu i zemlje "žutulje". Bojao sam se čak da će se toliko rupa proširiti da će u nju propasti i moja kuća! Ne sjećam se "dinamike radova", ali mi se čini da je sve bilo brzo gotovo, možda za jednu sezonu. Ne sjećam se ni "financijske konstrukcije", ali znam da moji nisu govorili protiv kopanja, kao što su često govorili protiv drugih stvari. Njima je bilo drago što više neću morati ići preko pruge, nego kulturno i sigurno, "ispod podvožnjaka". A iako odvod u podvožnjaku nije baš radio, pa je često bio pun vode i zatvoren, ipak je promijenio život Maloparižana nabolje. Govorilo se tada da će takvi "moderni" prijelazi biti izgrađeni posvuda po gradu. Nažalost, prošlo je od tada puno vremena. Olivina ulica ostala je bez bilo kakvog prijelaza, jer je zaključeno da nije potreban. Podvožnjak na Budainci isti je valjda pola stoljeća. Na Klisu još ponosno stoji prastara rampa. 21. stoljeće je već i odmaklo, a isto takva "najsuvremenija" rampa još uvijek stoji (najčešće spuštena!) i u Osječkoj. Vrijeme je novac, rekli su Amerikanci, "gospodari svemira". A netko pametan s ovih prostora rekao je "ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se". Štedimo i mi vrijeme... Svaki dan, po tridesetak puta, po stotinu i više vozila čeka 10 minuta na prijalaz pruge. Ljudi koji u njima sjede najčešće idu za svojim poslom, pa kasne, ljute se, a ako se našalim, obolijevaju od želučanih i psihičkih problema uzrokovanih stresom. "Pa kud se baš meni morala spustiti rampa!" Ti ljudi dnevno potroše trideset tisuća izgubljenih minuta, ili u godini dana puno radno vrijeme stotinu radnika! Dva i pol milijuna kuna godišnje bacimo u vjetar, čekajući na pruzi! Zato, ceterum censeo da taj podvožnjak (ili nadvožnjak, neka odluči struka) već jednom treba napraviti. Čak i da njegova cijena jest tolika kolika se spominje (preko 25 milijuna kuna) u samo desetak godina će se vratiti uloženo. Da ni ne spominjem poboljšanje u raspoloženju ljudi u Osječkoj ulici, Livadi i dalje, koji će se barem manje živcirati svako jutro pri dolasku na posao. Uostalom, tko kaže da ga moramo platiti sami? Radi se o cesti koja nije samo gradska, nego ima i državni i županijski značaj. A i Hrvatskim željeznicama smanjit će se troškovi održavanja prijelaza i povećati sigurnost prometa. Čak na dva mjesta! Neka ovu staru rampu premjeste na neki neosiguran pružni prijelaz u nekom od naših sela, na kakvima često ljudi gube živote jer nema novca za postaviti ovakvu rampu. "Ogrebimo" se malo! Kukajmo prema Zagrebu i europskim pretpristupnim fondovima. Nemojmo spominjati neki budući most na Savi i istočnu veznu cestu, nego recimo kako cijeli promet iz pravca istoka koji ide u Bosnu prolazi baš preko te rampe... I gradovi puno manji i manje značajni od Broda dobivaju milijunske iznose za rješenje nekih ključnih infrastrukturnih problema. Izbori će za koji dan proći. Eto prilike da u Saboru naši zastupnici zarade plaću i usput pokažu da ne gledaju samo uskostranačke interese, nego i da su (ako su) pravi Brođani. |