|
Bez obzira bili vi vjernici ili ne, iz Biblije možete naučiti velike stvari. Neću ni spominjati većinu od deset zapovijedi, koje valjda vrijede univerzalno (ne ubij, ne ukradi...), nego baš sitne primjere za koje bismo voljeli da vrijede, ili ne bi bilo loše da vrijede u svakodnevnom životu. Evo vam primjera: kad bi se apostoli i drugi slušatelji obraćali samom Sinu Božjemu, koristili su imenicu od najvećeg dostojanstva i najveće vrijednosti – "Učitelju". Danas nažalost ovakav pozdrav ne vrijedi kao nekada, pa bi se neka druga uvažena glava možda mogla i uvrijediti na taj naziv? Sjećam se da sam ostao prilično iznenađen kad sam nakon faksa počinjao raditi u školi, pa sam vidio odnos učenika prema profesorima. Tko me poznaje, zna da mi nije stalo do tituliranja i "vijanja" ( s većinom mojih bivših učenika, znatno mlađih od mene, i danas sam na "ti"), ali ipak je u nekim situacijama odnos učenik-profesor bio pomalo neprimjeren. Znam barem da to nije bilo tako "u moje vrijeme" (zvuči kao da je bilo prije stotinu godina, a bilo je prije manje od dvadeset!). Razlog za to jest opći odnos prema učiteljskoj profesiji u društvu, kojega učenici naslućuju i ponašaju se u skladu s njim. Posljedica toga je današnji štrajk. Dostojanstvo prosvjetnih radnika odavno je ugroženo, ali su odnosi prema drugim javnim službama danas puno gori nego u bilo koje vrijeme u hrvatskoj državi. Dok su za vrijeme rata svi imali plaće po stotinjak ondašnjih maraka, pa su svi i trpili iste probleme, danas su (što sindikalnim akcijama, a što samoinicijativnim postupcima vladajućih garnitura) određene struke bitno (relativno!) poboljšale svoj položaj. Dakako, plaća je čovjeku koji je dobiva uvijek mala! Pretpostavljam da čak i direktor Zagrebačke banke kuka kako ima "plaćicu od tek četvrt milijuna kuna", a istodobno dioničarima zarađuje gotovo milijardu kuna godišnje! Gledajući tako, njegova primanja stvarno jesu skromna u odnosu prema tome koliko je koristan svojim poslodavcima. Pitanju plaća treba pristupiti kao i bilo kojem drugom pitanju u društvu: umjereno (s obje strane!) i dosljedno. Čini mi se da bi u mnogo područja života dosljednost riješila mnoge prijepore bez sukoba. Kad sam prošli put pisao o sasvim drugoj temi, o ratnim zločinima, rekao sam da samo treba imati iste kriterije za sve zločince i suditi ih sve ili nijednog. Grubo zvuči usporedba, ali dosljednost bi opet pomogla i kod pitanja državnih i javnih službenika! Mi u Hrvatskoj zapravo nemamo tržište rada. Kad su jednom hrvatski kirurzi plakali gostujućem kolegi iz SAD-a kako vozač tramvaja ima veću plaću od kardiokirurga, ovaj ima je predložio neka odu voziti tramvaj, a država će, kad ostane bez prijeko potrebnih kardiokirurga, već doći moliti ih da se vrate! Prosvjetare, nažalost, nitko ne gleda i ne smatra bitnim, dok ne odu u štrajk! Onda se uhvati kukati kako će djeca ni kriva ni dužna pasti godinu, neće naučiti dio gradiva, promašit će prijemne ispite na faksu i slično. Ruku na srce, tko od 200 radnih dana u školskoj godini spadne na to da mora ispraviti ocjenu u zadnja 3, nije baš neki odgovoran učenik? U principu ne opravdavam štrajk. Ali ga razumijem. Jer kako drugačije protumačiti činjenicu da u školstvu visokoobrazovan radnik s deset godina staža ima gotovo 50% manju plaću od istog takvog radnika u zdravstvu? A obojica su službenici države! U elektroprivredi, telekomu, pošti, INA-i... tehničari i vozači imaju veće plaće od doktora znanosti, u državnoj službi! Ne bi trebali imati ništa protiv da neki "Todorić" u privatnom poduzeću svojoj čistačici daje i deset tisuća kuna plaće, dok profesori imaju četiri, ali u službi države, svi bi trebali imati otprilike isto. Groteskna je situacija da znanstvenik, doktor znanosti (a ne običan liječnik, dr. medicine, kakvih je 90% takozvanih "doktora"!), s 35 godina staža i vlastitim istraživačkim projektom, ima plaću manju od golobradog liječnika koji je upravo završio fakultet! A obojici je poslodavac država!? Možete govoriti o uvjetima rada, ali zašto onda policijski službenici koji na terenu hvataju ubojice i naoružane kriminalce nemaju dvostruko veću plaću od službenika u policijskoj upravi, koje može ubiti samo dosada? Često čujem i da se žale roditelji kako nastavnici ne idu u mirovine kad mogu, nego čekaju onaj zakonski rok od 65 godina starosti, pa djeca imaju stare profesore, a profesori time pokazuju da im je dobro raditi... Figa! Voljeli bi još kako otići profesori u mirovinu i s pedeset i kojom godinom, ali teško je u tim godinama biti gladan! Mirovina prosvjetara je tek trećina njihove plaće, i ispod je državnog prosjeka, premda gotovo svi imaju fakultete i 40 i višegodina staža! Ljudi vole doktore...ili ih se možda boje? Svejedno, poštovanje izlazi na isto (osobito smiješno vidimo to na izborima!). Zaboravljamo da i profesor može imati loš dan, kada mu zadrhte ruke (možda zbog neplaćenih računa?) pa kad dobar učenik dobije jedinicu koju nije trebao dobiti (kao pogrešan lijek), pa ne prođe s ocjenom odličan (komplikacije u bolesti), pa ne upiše fakultet koji je htio (kao da ostane invalid), i cijeli život trpi posljedice jednog jedinog lošeg dana koji se dogodio profesoru? Zar doista želite to svojoj djeci? Zato, podržite ovaj opravdan prosvjed, i poželimo da bude kratak i uspješan. Jer, poznavajući kolege, vjerujem da će njihov sljedeći zahtjev biti bolje opremanje škola, dizanje standarda u izradi udžbenika i drugi pomaci na korist učenicima. Vjerujte, biti profesor nije zanimanje, nego strast. |