|
Netko će reći da sam zakasnio pisati o maturantima, premda kolumna pisana u tjedniku i ne mora biti baš strogo aktualna, pa se toga pravila, zato što mi omogućava veći izbor tema, lukavo nastojim držati. U naslovu će neki pokušati pronaći i pomalo ciničan osvrt na cijeli svibanj. Podsvjesno sam možda zato i napisao baš takav naslov. Do polovice tog prošlog mjeseca na djelu je bila norijada odraslih, vezana uz izbore, a onda se produžila u norijadu sastavljanja lokalnih vlasti; vi ćete, dragi čitaoci, u petak kad ovo budete čitali, već znati tko će voditi grad u sljedećem razdoblju, a kako iz tehničkih razloga ovo pišem dva dana ranije, osobno to mogu samo nagađati. Nisam Bog-zna-kakva vračara, pa neću ni pokušavati, pisat ću o tome sljedeći put, kad sve već bude poznato. Tko je u ova tri tjedna pratio najnevjerojatnije kombinacije i pregovore, samo se može zapitati: tko je tu lud, a tko zbunjen? Proslava mature ovogodišnje generacije maturanata, prošla je mirno, kao i obično. Oni koji prigovaraju da su ti mladi ljudi "divljali" trebali bi vidjeti pravu norijadu u Zagrebu. Tamo maturanti nisu samo pripiti nego u svoju zabavu uključuju i nevoljne građane gađajući ih vodom i brašnom, a često ozbiljno stradaju i ljudi i imovina Zagrebačkog električnog tramvaja. U Brodu, srećom, nemamo tramvaja, a i inače, javni je prijevoz tako rijedak da su šanse da ga maturanti oštete stvarno male. Ludovanja u kafićima se događaju i tako i tako svake subote, pa je jedina razlika bila što se, na radost ugostitelja, sigurno više popilo. Priredba na Korzu bila je čak i manje bučna od prošle godine, ili se to meni samo učinilo? Možda je grad mogao organizirati i kakav veći skup i dovesti poznatije grupe, ali odnos prema mturantima samo je nastavak odnosa prema srednjim školama u gradu. Bilo je to službeno posljednje ludovanje maturanata (jer oni su sada, polaganjem ispita zrelosti, odrasli ljudi i više nikad neće se ponašati bedasto)!? Ma možete misliti! Kao da ni mi nismo? Potaklo me na pisanje ovog članka i nešto što se dogodilo prošli vikend. Svibanj i lipanj su i mjeseci ponovnih okupljanja bivših maturanata. Imao sam čast i nelagodu biti suorganizator obilježavanja godišnjice maturanata brodske Gimnazije; čast što sam pripadnik jedne sjajne generacije i nelagodu uz osjećaj kako je brzo, brzo proletjelo tih 15 godina. Tek u tim duljim vremenskim razdobljima i kad vidimo lica dragih ljudi koja nismo vidjeli i po više od desetljeća, vidimo neumoljivi učinak vremena i zapitamo se: čemu strašna svakodnevna žurba? Pa život nisu samo brige i problemi, prekratak je a da se ne bi malo i uživalo u njemu. Okupili smo sve razrede iz generacije, oko stotinu i deset osoba, i izmijenili dosadašnja životna i stručna iskustva; neki su iznenadili profesionalnim uspjesima, neki obiteljskim, ali u razgovoru je večer (i noć!) brzo prošla, a i dobro smo se zabavili. Da je netko od današnjih maturanata gledao kako smo tulumarili, vidio bi da nismo za staro željezo. Dopustite mi šalu, ali ta "berba 1971" (i godina prije i godina kasnije) je bila, ne samo u povijesnom smislu, sjajna godina i s ponosom mogu reći da smo, uprkos tome što smo odrastali u svijetu gospodarske i svake druge krize prošlog sustava, životne odluke donosili u vrijeme Domovinskog rata, a karijere počinjali graditi u doba pretvorbe i teških vremena, jedna vrlo uspješna generacija! Kao društvenjaka, koji želim analizirati, a i politički djelovati, pomalo me ražalostila samo jedna spoznaja. Od te moje uspješne generacije ( a vjerojatno i bilo koje druge grupe iz bilo koje druge srednje škole) u kojoj su već sada brojni doktori znanosti, u kojoj su u većini akademski obrazovani ljudi s obećavajućim karijerama u značajnim poduzećima i ustanovama, u kojoj je mnogo vrijednih i poduzetnih radnika (i vrlo malo nezaposlenih!), deseci uspješnih poduzetnika, i tako dalje, više od polovice nije u Brodu! A svaki šesti ili sedmi, nije ni u Hrvatskoj! Nekidan su se iz Amerike vratili hrvatski gimnazijalci s informatičke olimpijade. S hrpom prvih mjesta i medalja. Jedan je mali rekao kako nam "...američke škole nisu ni do koljena prema kvalitetu naših gimnazija, ... osim što svaka srednja škola ima nekoliko dvorana i bazen". Kraj moje bivše škole nema ni otvorenog igrališta, navodno gradski proračun i gradski poduzetnici ne mogu skupiti stotinjak tisuća kuna koje bi bile na korist gotovo 1100 nekih budućih maturanata. Brod je izgubio industriju, devedeset posto nekadašnjih radnika u Đuri Đakoviću, Slavoniji, Jasinju... dobio je desetak tisuća nezaposlenih i u ratu još dvadesetak tisuća nevoljnika koji su bez ičega i moraju se tek skućiti ... izgubio je (u nepovrat?) bosansko posavsko zaleđe. Na primjeru moje generacije vidim da većina, tražeći svoju sretnu zvijezdu, odlazi iz ovog grada. Bojim se da olako puštamo da nam kroz prste iscuri praktično jedini resurs koji ovaj grad još ima. Sjajni ljudi. |