Kažu da je pero moćnije od mača i u to vjerujem. Vjerojatno ste se i vi sami ponekad u životu namjerili na situaciju u kojoj vas je nečiji tekst udario jače od fizičkog udarca ili ste nekada nekome napisali pismo kojim ste drugima (namjerno ili nenamjerno) nanijeli bol.
Ipak, ne vjerujem da jedan tekst ili u ovom slučaju knjiga može biti baš sudbonosna za cijeli narod kao što se govori za ovu knjigu o kojoj ću vam sada pisati.
Moja je tvrtka, Hrvatski institut za povijest, i to njena slavonskobrodska Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, ovih dana tiskala knjigu "Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944 -1946". Već na prvi pogled zanimljiv naslov, izazvao je kod nekih zabrinutost. Kako se u istom retku s partizanima našla riječ zločin?
Takva knjiga je odmah izazvala reakcije. Redale su se intervencije, pa i s najviših mjesta, odustajali su suizdavači i na kraju je tek upornost autora i jednog izdavača dovela knjigu na svjetlo dana.
A o čemu se ustvari u knjizi govori? Zar su autori u njoj iznijeli neprovjerene stavove? Naprotiv! Cijela knjiga je samo zbirka dokumenata, prijepisa originalnih dokumenata OZN-e i Jugoslavenske armije iz vremena završetka 2. svjetskog rata. Ne mogu zamisliti da u društvu koje se naziva demokratskim jedna knjiga dokumenata, pisana čak bez ikakvih komentara (pa se ne može zamjeriti pristranost ili jednostranost) od strane dva ugledna znanstvenika, doktora povijesnih znanosti Dizdara i Geigera i dva sjajna i stručna istraživača, može izazvati pomutnju?
A riječ je o politici. Loš "tajming" izlaska knjige, rekoše nam, jer se poklapa sa šezdesetom obljetnicom pobjede nad fašizmom, pa "ne bi bilo zgodno" da se baš sad progovori o zločinima "dobrih momaka".
Zašto bi istina bila nezgodna? I zašto bi se zbog mnoštva dobrih ljudi i zasluga koje antifašizam ima za naša današnja prava, skrivalo one koji su pobjedu slobode zamrljali krvlju desetaka tisuća uglavnom nevinih ljudi?
Problem je što se već 60 godina iz raznoraznih razloga svijet odbija suočiti s poviješću 2. svjetskog rata. Historiografiji nije dopušteno proučiti to razdoblje u potpunosti, svaki povjesničar koji se prihvati neke teme iz toga doba u sebi drži dozu samocenzure, jer je opasno biti proglašen "revizionistom". Ako nekim autor pokuša baviti se kontroverzama iz tih vremena, proglasit će ga desničarom ili još gore, apologetom nacizma. Čak i kod tema koje nisu sporne, kao primjerice postojanje logorskog sustava Jasenovac, mi do danas (osim Žerjavićevih procjena broja stradalih) nemamo objektivnih studija iz pera hrvatskih autora, jer su se tim problemom, dakako, bavili samo "povjesničari" koji su bili na liniji teze o sedam stotina tisuća žrtava i genocidnosti Hrvata.
Kakve su to "nadrihistorije" lako je vidjeti jer čak i danas, kad su jasne apsurdnosti tih tvrdnji, u New Yorku postoji "Jasenovac reaserch institute" koji ima navodni popis gotovo 500 000 žrtava logora... I površnom provjerom popisa ustanovljeno je da su među žrtvama upisani i poginuli u savezničkom bombardiranju Kaštela, čak i djeca umrla u logoru El Shatt u Egiptu! ... Sve za "istinu"! Nadam se da će uskoro stvar istine ipak krenuti na bolje: baš će kolega Kevo s instituta na kojem radim otpočeti rad na istraživanju tih problema, valjda konačno u najboljem duhu prave, objektivne historiografije.
A čemu se uostalom i čudimo? Ako jedan demokratski i legalni sud kao što je Haaški sud može za "Oluju" reći da je zločinački pothvat i za sudjelovanje u njemu optužiti sve od vrha Glavnog stožera do poštara koji su dostavljali pozive na mobilizaciju, onda je i panika oko obične knjige dokumenata lako razumljiva.
Kako sam prošli put pisao o mojim izgubljenim iluzijama, tako sada ukazujem na iluzije o suvremenom svijetu, njegovoj demokraciji i pravednosti, kojih se svi moramo odreći. Radi se o svijetu dvostrukih mjerila: njemački general Lohr je obješen zbog bombardiranja Rotterdama u kojem je poginulo nekoliko stotina civila. Rekao bih opravdano. Ali zašto je onda engleski general Harris koji je u jednom danu siječnja 1945. spalio stotinu tisuća civilnih prognanika u Dresdenu (krajnje besmisleno, jer svima je već bilo jasno da je Njemačka izgubila rat!) dobio spomenik!? Ili kako je nekoliko stotina granata na Knin "pretjerano", a nije pretjerano "tepih" bombardiranje stambenih četvrti Bagdada?
Ima li nade za istinu o ljetu 1945? Jučer sam pročitao da je za zločine na Kočevskom rogu u Sloveniji optužen Mitja Ribičič, nekoć svemoćni partijski pouzdanik. Genocid i zločin ne zastarijevaju, i kako se (s pravom!) progone zločinci nacizma, tako se trebaju, prije nego što priroda učini svoje, početi progoniti i zločinci koji su svoju strast skrivali iza velike ideje anifašizma. Jer, antifašizam, kao borba protiv tiranije, protiv ubijanja nevinih i protiv agresije jest najsjajniji doseg čovječanstva i Hrvatska je s pravom ponosna na svoj doprinos njegovoj pobjedi. Ali ono što se događalo u ljeto i jesen 1945. nije antifašizam, nego organizirani masovni zločin nad pobijeđenim i razoružanim protivnikom.
Dopustite i malo reklame: predstavljanje ove "zabranjene" knjige bit će u pastoralnom centru "Vid Mihaljek" u ponedjeljak, 30. svibnja u 19 sati, i Institut poziva sve ljude koji nemaju problema s prihvaćanjem dokumentirane istine na taj skup.
Na kraju, drago mi je što je knjiga objavljena baš u Brodu, jer među brojnim dokumentima postoje i neki koji na osoban način diraju baš nas. U jesen 1945. petnaestak civila iz Sikirevaca, Šamca i Jaruga pokupio je iz njihovih domova i "potukao" ih na obali Save samoinicijativno jedan prerevan drug (koji je za to samo ukoren!?) uz obrazloženje kako bi mogli "ometati narodne izbore"! Kad nam se ovih dana ne da izaći na izbore, sjetimo se tih nevinih ljudi i nemojmo uzimati slobodu i demokraciju zdravo za gotovo. Jer povijest ima gadnu naviku da se ponavlja.
Post je objavljen 21.07.2005. u 23:53 sati.