vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

nedjelja, 26.05.2024.

Silazak u grad



"... Ti uskrisi naše pleme,
ti rastjera duha noć,
ti nam siješ znanja sjeme,
ti nam dižeš roda moć...."


modgiliani




Fotografije slika kao što su ove traže i razmišljanje o njihovim dimenzijama; ne možeš s njima postupati kao s vlastitim najrođenijim; odeš u šumu pa ih s nogu poslovično opališ pet - šest i živo ti se fućka kolike su i kakve. I tako, upregneš vijuge koliko se dade, pa se sjetiš da negdje u onim programčićima postoji jedan sjajan, malen i praktičan kojeg je osmislio Bosanac; nema boljega; i tako se prihvatim IrfanWieva - pa eto slika manjih nego ona1 čuda što ih inače ovuda keljim.

plesacica2


Za ove ti se možda hajde ne fućka kolike su, to si već pokazao da je tako, ali moraš još pokazati da ti se ne fućka i za to kakve su. E to dokazati ne umijem, nisam ja ništa drugo nego neki običan šnelfotograf bez ideje o zaradi, prosimlepo; zato vi lijepo put pod noge pa u Klovićeve; mislim da do kraja lipnja a svakako ovih dana tamo možete odgledati i uživati u smirenom i dubokom Modiglianiju, neočekivanom kiparu Matisseu; a na koncu neke od posljednjih soba - i u aktovima što su ih vješto, nježno i predano slikale žene, gledajući jedne druge očima kojima valjda drveće gleda na ljude, da ne kažem još sačuvajbože štogod problematično.

zenacrtalaakt

I tako se nađeš u hladu i tmini galerije; petak je rano poslijepodne; uspjeli ste nekako uhvatiti jedno drugo u to doba dana i skloniti se od već jakog, gotovo ljetnog sunca pod strehe i debele zidove Gornjega grada, prvo se uhvativši trga na kojem zlosretni ribar davi zmiju u vještoj izvedbi kipara iz one na žalost ne manje zlosretne Majske poljane; tako je na koncu ispalo.

Ostavljate svijet za sobom kao da se to uopće može, ili barem takvo što pokušavate, pa polako ulazite u tišinu. Koraci su polagani i plašljivi; ne žele razbuditi ovaj drugi svijet i drugo vrijeme. Vrijeme koje ne kao da je s nekog drugog planeta, nego - da nema ovih slika i kipova, ne bismo više uopće vjerovali ni u to da je postojalo. Vrijeme u kojemu su ljudi, kako neobično i nevjerojatno, nakon rata, strahota i carevanja obične, ordinarne rudimentarne gluposti, povjerovali da su nekako uspjeli razbiti, suzbiti ili pripitomiti granice, moranja i trebanja, pa krenuli u svjetlo, u dobro i u lijepo - poput ovaca na sol.

Nema ovdje strahota niti tmine - kako bi čovjek o tom vremenu na prvi mah moguće pomislio obzirom na vrijeme koju mu je prethodilo i iz kojeg je ovo izraslo i iznjedrilo se. Nema suvišnosti niti n prvi pogled uočljivih bogatstava; tek puka igra, radovanje i ispunjavanje beskrajnim bojama, nadama i oblicima. Davanje povjerenja obećanjima; kako poznato i kako strano. Još jedna predstava mladosti, snage i radosti; još jedno pouzdanje u bolje, jače i vrednije.

Neka traje tek nekoliko mjeseci, možda čak i nisu godine u pitanju - ali obećanje trajanja bilo čega važnije je i snažnije jamstvo ljudskim dušama od njegova ispunjenja; kao i uvijek do sada.

Nikada čovjek više neće biti zainteresiran za čovjeka do sebe, no što je bio u to doba - i nikada taj pad neće više biti toliko težak, dug i strašan, kao što je bio pad od tog vremena pa do danas. Ili uspon, kako vam god drago - do našeg vremena u kojemu je najvažnije koliko imamo, kako izgledamo i čiji smo; vi procijenite smjer pravca na grafikonu.

Stižemo nazad do vremena u koje te vraća snažno i meko svibanjsko sunce u krošnjama prastarih lipa u drvoredima, dok silazite u grad davno ophodanim putevima kojima ste silazili još onda kada ste i sami vjerovali u ono čemu ste sada opet - barem na čas - gledali u oči.

Doista, nije taj Gornji grad tek tako dobio svoje ime. Kada s njega silaziš u donji - ili hajde, Donji, u grad obećanja, laganosti i prolaznosti - kao da si teži i ispunjeniji nego li kada se na Nj penješ; tako je vazda bilo, još od doba Lapa, Vihora i Žnidaršiča. Zapravo, ima ih mnogo koji bi umjeli reći je li tako bilo valjda još od doba kada su ondje gore sa samouvjerenim odrešitim pogledom na stoljeća ispred sebe četvorili Gupca, spaljivali žive žene ili odlučivali o državama, savezima i razlazima.

Kako bilo da bilo, tako će izgleda i biti. Svaka čast onome tko umije poći dolje bez trpkih obećanja o kojima će misliti u mraku pred onim slikama.

26.05.2024. u 11:52 • 7 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.