vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

srijeda, 15.05.2024.

Kotač

Babybox-venkovn-strana
izvor: OrphanCare

"Otvor za bebe mjesto je gdje ljudi, obično rodilje, mogu sigurno i anonimno ostaviti svoje bebe, najčešće novorođenčad. Kažu da je još u srednjem vijeku bio poznat kotač nahočeta; cilindar postavljen uspravno u vanjski zid zgrade, neka vrst okretnih vrata, prvi puta načinjen u bolnici u Marseilleu u Francuskoj 1188., dok ga je u Italiju 1198. uveo papa Inocent III uznemiren brojem utopljene dojenčadi u rijeci Tiber. U Njemačkoj je kotač za nahočad prvi put postavljen u zid sirotišta 1709. dok je u Parizu otac Vincent de Paul postavio kotače za nahočad 1638., da bi 1863. Francuska ovakve kotače zamijenila prijemnim uredom ukinutim 1904. otkada je dopušteno ženama da rađaju u bolnicama i tamo anonimno ostave svoju djecu. U Irskoj su kotači postojali od 1730. do 1826. kada je ustanova zatvorena zbog visoke smrtnosti djece, dok je u Londonu dom za nahočad otvoren 1741. Suvremeni oblik otvora za bebe pojavljuje se prije kakvih pedesetak godina i do danas se otvori za bebe mogu pronaći u velikom broju zemalja, uključujući Australiju, Kanadu, Mađarsku, Indiju, Rusiju, Nizozemsku, Švicarsku. U Austriji je 2000. godine u Beču uveden prvi otvor za bebe. Međutim, upotreba je smanjena jer zakon od 2001. daje pravo ženama da rađaju anonimno u bolnicama. U Belgiji je prvi otvor za bebe postavljen 2000., u Češkoj 2005. a do 2020. spašeno je ukupno 214 nahočadi, u Njemačkoj ih je 2013. bilo više od 90 te je dojenčad odgajana u skloništu do treće godine, do kada će ih udomiti. Čak i u Maleziji je 2010. postavljen prvi otvor za bebe. Cilj je uvijek isti – spasiti živote od napuštanja na nesigurnim mjestima što može dovesti do ozljeđivanja ili smrti....."

- - - - - -

Jedne tople večeri kasnog ljeta, bit će sada tome već eto trideseta godina, nekoj jedroj mladoj ženi u sredini dvadesetih dok je sjedila u vrtu na niskom metalnom stoliću pukao je vodenjak i iscurila je plodna voda. Koliko se god pripremala za to što će uslijediti, nije se pripremala za to kako će to sve početi, pa je imenom zazvala svoga dragoga, a on je pozvao susjeda - i tako su je autom odvezli u nedaleku bolnicu na porod.

Bila je već treća godina rata, siromaštine i nevolja; u bolnici ne da je nedostajalo sredstava za uspavljivanje i lijekova; nedostajalo je papira i ručnika; sve što se imalo, slalo se gdje je najpotrebnije – konvojem u Novu Bilu. Porod ove mlade žene tako će trajati dvanaest sati; beba će se predomišljati pa se povući prema unutra – i nije za ne shvatiti takvo što, kada se znade kakav je svijet na kojeg bebe dolaze. Jedan mlad i preplašen stažista stajat ću uz nju čitave noći dok konačno u mukama u samu zoru ne rodi; njen muž prostajat će tih dvanaest sati u čekaonici; nije to još bilo doba u kojemu muževi zapravo smiju prisustvovati porodima; tek mnogo kasnije, kada mu bude rađala sina, bit će mu dopušteno da bude tamo, pa da malome presiječe pupčanu vrpcu i pusti ga u život; čak dapače – da joj donosi obloge i drži je za ruku; poslije će ga podsjećati na to i govoriti mu kako je joj je bio od pomoći. To će mu, kada ostari, biti jedna od najvažnijih stvari u životu.

- - - - - -

Kada je iscrpljena od takvog dugog poroda legla spavati, probudili su je nakon dugog i oporavljajućeg sna donoseći joj rođenu kćer, svu ljubičastu i umotanu u neke posivjele krpe. Na krevetu desno od njena ležala je mlada žena koja je šutjela i plakala, odbijajući u ruke primiti dijete koje je netom rodila.

S druge strane njena kreveta ležala je starija žena na početku četrdesetih; ona je svoje dijete pažljivo i nesigurno držala satima na dojci. Čitava svog života čekala je da postane majkom; najveća i najznačajnija želja njena života sada je bila uslišena. Dijete koje je bilo neželjeno plakalo je dotle u susjednoj sobi, ostavljeno i zaboravljeno; nijedna od tri žene nije govorila baš ništa. Kada bi plač prestajao, u toploj rujanskoj noći među suzama koje su plakale čuo bi se pjev slavuja i glasanje posljednjih cvrčaka prekinuto dalekom tutnjavom rata i topništva.

Trećeg jutra ujutro starija rodilja zamolila je sestru da joj uz njeno dijete donese i ovo drugo, neželjeno. Bila je riječ o djevojčici; kako je konačno pronašla smiraj u toplom ženskom naručju, željno je okretala glavu prema prozoru; kao da je znala da tamo pored njega leži njena prava majka koja je nije željela niti uzeti u ruke, da se za nju ne veže.

Svakoga dana ta je starija žena bivala sve bliža s neželjenom djevojčicom; već petog dana držala je oboje djece – i nju i svoga sina - na dojkama kao da ih je rodila zajedno.

Muškarci bi svojim ženama u posjet dolazili poslijepodne donoseći im čisto rublje i odnoseći prljavo; nije bilo dopušteno dolaziti u sobe, nego se moglo samo razgovarati kroz nekakav otvor pored vrata, pa tamo razmjenjivati poljupce i zagrljaje uz poneku suzu. Starija rodilja tako je u dvije minute sastanka sa svojim mužem dogovorila da uz dijete koje se rodilo zatraže i skrb nad djevojčicom.

Mlada majka koja nije željela dijete prva je bez riječi otišla iz rodilišta; jednog jutra dugo je gledala ove dvije žene u oči, pa za sobom zatvorila vrata.

Poslije je ona starija ovoj mladoj ženi govorila kroz smijeh i suze istodobno kako je život još pred njom; ona da je već pri kraju i neće više moći imati djece; Bog ih je nagradio i ovim jednim u zadnji čas – pa zašto onda ne bi bilo mjesta za još jedno.

Mlada žena koja je rađala satima poslije će svome mužu u mračnim zimskim noćima pričati priču o starijoj ženi koja je u rodilište došla roditi jedno, a iz njega izišla s dvoje djece. On će šutjeti i slušati držeći glavu na njenim mekim grudima dok mu ona bude milovala lice a pored njihova kreveta u svome malom mirno bude spavala njihova voljena kći.

Jednoga dana nakon nekoliko godina srest će ona u gradu i onu djevojku što je odbijala dijete; nisu ništa razgovarale, nego ju je samo šutke zagrlila da se isplaču; onda joj je ova kroz šapat potvrdila da je djevojčica ostala sa svojom drugom majkom.

Ono što će joj za čitav život u sjećanju ostati iz rodilišta, to je sestra što je donosila djecu majkama; bila je već stara; možda je već koju godinu kasnije otišla u mirovinu. Kada bi donoseći dječicu ulazila u sobu, dok su u njoj još ležale sve tri rodilje, pa bi od troje donesene dječice dvoje predala ono prvoj, znala je tiho, možda tek za sebe reći:

- Od sve djece koju sam ovdje četrdeset godina gledala, najljepša su bila ona koju majke nisu željele.

15.05.2024. u 22:10 • 17 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.