Valjda radi neke prirodne ravnoteže postoje uvijek dvije strane medalje. Tako i moj prethodni post povlači za sobom i onu koja mi se ne sviđa baš pretjerano. Želim brak, uvijek sam sebe samu u nekim razmišljanjima o budućnosti vidjela kao ženu i majku. Ali iskreno govoreći, nekako mi se pretjerano ne da prolaziti sav onaj put koji iz «statusa» gospođice prelazi u gospođu. Drugim riječima, pomisao o svadbi i onome što joj prethodi ne stvara mi baš neku pretjeranu ugodu.

Ono o čemu nikad nisam sanjarila je savršeno vlastito vjenčanje bajka karaktera, predivna ogromna vjenčanica koja sva leluja oko mene, ceremonija s mnoštvom uzvanika. Sada isto ne sanjam o tome. Ali razmišljam o onome o čemu moram razmišljati. A moram ne zato što me netko tjera, nego jer nego jer želim ovo što osjećam i živim trajno obilježiti pred Bogom i ljudima, a i pred sobom. Baš zato čak ni u teoriji sam čin vlastitog vjenčanja nikad nisam vidjela kao događaj na kojem bi bilo mnoštvo ljudi među kojima bi vrlo vjerojatno prevladavali poznanici. Nadalje, razbacivanje novcem koji mi baš nikad nije padao s neba isto mi nije stil pa ni taj faktor nije ništa manje bitan. Uglavnom, lako je moguće da se uz moje uobičajene glavobolje pojave i još neke, a sve radi razno-raznih problema koji izviru sa svih strana.

Problem br. 1
Ne bih vjenčanicu. A i bih. Najprije sam razmišljala o kostimu i nekoj lijepoj bluzi. Onda sam, listajući časopise, surfajući netom i obilazeći neke salone naišla na problem – nigdje, ali baš nigdje ne mogu vidjeti lijep, svečan bijeli kostim. Pa sam silom prilika morala počela misliti i o vjenčanici. Jednostavnoj. Gore s kratkim rukavićima (što je isto rijetko među ponudom), a donji dio jednostavan, dug, ali ne predug, malo zvonast, ali ne pepeljuga-stil nikako.

Problem br. 2
Opet oprema. Dati šivati ili posuditi. Oni koji šivaju obećavaju čuda i tvrde kako za jednak novac možeš to što nosiš imati zauvijek. Oni koji posuđuju govore kako se skoro uvijek one djevojke i žene koje šivaju razočaraju, jer nikad ne ispadne kako treba. Kao, posuditi je baš zgodno, samo par milja kuna za jedno nošenje.

Problem br. 3
Koga pozvati. Nije lako «izbacivati» s popisa ljude jednog po jednog, ali samo mrvicu opuštanja i broj se vrtoglavo penje. Još kad bih tati udovoljavala, pola bi mi Dalmacije trebalo biti na svadbi. Sve mi se čini da će ovaj put biti po mome i da ću na vjenčanju imati samo najužu rodbinu i kumu s obitelji. Imam dojam da je tako ipak najmanje ljutih i uvrijeđenih.

Problem br. 4
Gdje počastiti uzvanike. Od onih bezobrazno velikih iznosa cijena menija i rezervacija skoro da me alergija lovi. Još kad se sjetim koliko se tako hrane baci i još onako «malo» uzme sastrane …

Problem br. 5
Osiguravanje životnoga prostora. Za prvu ruku izbor je podstanarstvo, ili možda bolje zvuči – unajmljivanje stana. Nemamo baba i stričeva koji su nam pustili kvadrate tako da smo prinuđeni birati između opcija – dati puno novaca nekom XY-u ili dati puno novaca banci. Do pronalaska stalnog životnog kutka i banke koja će nam takav kutak «pružiti» radi svoje plemenitosti preostaje nam ovo prvo.

Problem br. 6
Ne ide mi se na vjeronauk. Jest da mi kao vjernici bračni tečaj ne bi trebao biti problem, ali što mogu kad je to istina – lijena sam i ne da mi se.

Istina da su neke od (ne)spomenutih briga i slatke, ali - jedva čekam ono jutro poslije. I sve one dane poslije.

Teško mi je sada reći kada smo Moj Netko i ja počeli prvi put pričati o budućnosti. Našoj budućnosti. Mislim da je to bilo još tamo negdje krajem prošle godine, kada smo u vezi bili možda dva mjeseca. Nije to bilo ono kao neki definitivan dogovor, već više kao neobavezna priča. Romantična priča u kojoj nam je prerano bilo govoriti o nečem konkretnom, ali u kojoj su dozvoljene riječi u kojima se prema osobi koja ti se jako uvukla u srce, dušu i razum sve više otvaraš. Uglavnom, tada smo budućnost vidjeli onako – jedno pored drugoga.

Od onda do danas jako puno puta pričali smo i razgovarali o tome. Sve konkretnije. Pričali smo o stambenom pitanju, o stambenom kreditu, o djeci koju želimo, o braku, o vjenčanju, o podstanarstvu, o svemu o čemu može pričati dvoje ljudi koji namjeravaju život provesti zajedno.

Isto tako, od onda do danas Moj me Netko zaprosio jedno 77 puta. Jedna od tih prosidbi bila je telefonska kad me pitao - «Kad ćemo se ženiti?». Ne hoćemo li, nego kad. No bilo je to onako napola u šali. Poslije je bio cijeli niz takvih okolo-naokolo prosidbi. Njegovih. Ali moram biti iskrena i reći da sam isto tako okolo-naokolo i ja prosila njega. Doduše, kako sam ja ipak tradicionalistica, jedino to sam mu takvu vrstu prošnje i mogla ponuditi. Uglavnom, prosidbi je bilo puno, ali ni jedna ona prava i službena. Do te 78.

Nikako vam ne mogu reći kako je točno išao razgovor. Ne zato što to ne želim, nego jer sam zaboravila neke detalje. Nisam zaboravila trenutak, nisam zaboravila gdje sam sjedila ja, a gdje on, nisam zaboravila ni kako me dokotrljao prema sebi, jer sjedila sam na stolici s kotačićima. Nisam zaboravila ni da smo se držali za ruke. Zaboravila sam, valjda od uzbuđenja, kako su točno išle riječi. No mogu se barem pokušati prisjetiti.

Govorilo se tada opet o našem vjenčanju. Konkretne stvari, mjesto, vrijeme, uzvanici ... Onda sam ja, svojim uobičajenim stilom provokatorice , rekla:
- Mi pričamo o svadbi? A čijoj to? – na što mi je odgovorio pitanjem:
- Bit ćeš tamo? – na što sam ja odgovorila isto tako pitanjem:
- Kao gost ili? … gledao me, ja sam gledala njega, i dodala onako poluozbiljno s tendecijom ka sve većoj ozbiljnosti:
- Jel ti to mene prosiš? - na što je on rekao - da.
Ja sam kao mislila i nakon teatralno izvedenog dubokoumnog promišljanja od 1 sekunde i 28 stotinki rekla sam mu – da. Da mu želim biti žena.
Možete misliti što je bio iznenađen odgovorom.

Ono što sam prije nagađala, a sad i znam, je da u takvim trenucima premišljanja i analiza nema. Jednostavno znaš i gotovo. Kada postoje premišljanja i dvojbe je li to baš to? onda, gotovo sam uvjerena, to ipak nije to.

Meni to je to već jako dugo. Sretna sam. Pomisao na Njega kao muža i oca moje djece toliko me ispunjava da to ne mogu riječima opisati.

p.s. Moj Netko i ja rekli smo si to pravo da nakon točno 10 mjeseci veze. Nismo to planirali. Štoviše, mislim (zapravo znam) da će mu prva informacija o tome biti ovdje. Datumi mu nisu baš jača strana. Uspjeh je što zna kad mi je rođendan.

Nakon pročitanog članka Od čarobnog sumraka do krvave zore moram još ponešto reći o Zrću i pojavama na koje (me) gotovo redovito asocira ta riječ. Kažem još ponešto, jer spominjala sam Zrće i lani u jednom svom postu što je izrodilo čak i kategorizacijom mene kao osobe koja nije iživljena, koja nema pojma što je zabava, koja misli da nije lijepa i kojoj je blog jedino utočište s obzirom da postoji crno-bijeli svijet u kojem ako nisi na Zrću, onda si na blogu.

Pokazalo se nebrojeno puta da u nekim slučajevima nema smisla govoriti «nije tako, nije tako, nije tako» već stvar jednostavno pustiti. Stoga ni ovom prilikom neću trošiti energiju na uvjeravanja koja bi spadala u svojevrstan apsurd. Ono što mogu reći je da sam, što se izlazaka tiče, prošla sve ono što i većina mladih ljudi prolazi u nekoj dobi. Kad kažem nekoj dobi, onda ipak mislim neke prijašnje, ne sadašnje godine u kojima mi je sasvim normalno i prirodno bilo primjerice doći doma u 5-6 sati ujutro. To ne znači da i tada posljedice nisam osjetila, već da bih se sa njima mogla i htjela nositi. Sada bih rekla «ne, hvala» što bi značilo da su sada moja zadovoljstva negdje drugdje, ali da jako dobro razumijem da neke stvari u životu treba proći.

Da, neke stvari u životu treba proći. Neke. Naime, spadam u ljude koji kategorički tvrde da se ne mora proći baš sve da bi se mogle donijeti relevantne prosudbe. U konkretnom slučaju, i bez da sam probala smatram da nije dobro, zabavno i uzbudljivo:
- biti mrtav pijan ili nadrogiran da pojma nemaš što si pričao i radio,
- nositi se s posljedicama istoga i to: dolaziti k sebi danima, muku mučiti s iziritiranim želucem, a u nekim slučajevima čak i razmišljati odakle ti rana, ogrebotina ili razbijeni zubi,
- razmišljati je li možda bilo seksa pri tom razbijajući glavu pitanjem «a s kime?» i sluteći da će taj Nepoznati za koji dan biti u Osijeku, Rijeci ili možda čak u Italiji ili Češkoj,
- strahovati od posljedica gore navedenoga gdje za muški dio populacije to znači strah «samo» od kakve spolne boleštine ili eventualno bebe na vratima ako je, dok je njemu mozak bio odsutan, ona dobro znala što radi, dok za ženski spol pak znači, pored straha od spolnih bolesti, imati i strah od nedolaska sljedeće menstruacije.

Vjerojatno će neki odmah pomisliti na prezervative i na onu opciju kako ipak treba imati bar toliko mozga da se na njih ne zaboravi. I ja mogu reći da je to bolje od bolesti raznih vrsta i pobačaja, no moram priznati da mi mentalno-emotivni sklop ipak nema odgovor na pitanje kako se uopće može poželjeti najveću intimnost podijeliti sa potpunim strancem kojega vrlo vjerojatno više nikad nećeš vidjeti.

Svjesna sam činjenice da Zrće posjećuju i razumni ljudi koji se znaju kontrolirati i koristiti mozak u normalne oblike zabave kao što i dobro znam da se sve gore nabrojeno može desiti bilo gdje, na plaži, u kafiću, na nekoj kućnoj zabavi. Svejedno, mislim da to što se događa na Zrću ipak prelazi neke granice, jer znati koliko se nesreća, čak i smrtnih slučajeva desi radi posljedica takvoga ponašanja, teško da smije ostati na onome da sve to tako treba pustiti i ne učiniti ništa. Valjda i prije same divlje, lude i neobuzdane zabave treba stajati zaštita ljudskog života i dostojanstva. Bez da se to onda paranoično naziva antipropagandom ili čak pogrdnim tonom konzervatizmom.

p.s. Ništa od ovoga ne bih bila napisala da sam znala da nam i Paris Hilton dolazi na Zrće. Mislim da ću hvatati prvi katamaran za Novalju.

Kad me netko pita koje voće najviše volim, navest ću mandarine, kivi, jagode, breskve, trešnje. U tom nabrajanju vrlo često zaboravim spomenuti limun. Što je zapravo čudno s obzirom da ga smatram svojevrsnim kraljem voća. Valjda je to ipak, jer mi je na neki način on izvan konkurencije.

Iz dosadašnjeg iskustva dolazim do spoznaje da se limun nerijetko ili voli ili ne voli i da je vrlo rijetko negdje na sredini između toga. Jedni su poput mene, drugi pak rade kisele face pri samoj pomisli da nešto takvo moraju staviti u usta (iako pri tome znaju biti jako slatki ).

Nije da volim samo limun sam, volim i svašta od limuna, Cedevitu, Janu, sladoled, limunadu. I to pravu limunadu s ocjeđenim limunom i bez šećera. Još kad je vruće pa se doda led, teško da osim vode ima nešto što tako dobro osvježi. Baš malo mislim kako se djeci prečesto dozvoljava da se nalivaju kojekakvim pićima poput Coca-Cole, Fante ili «prirodnih» sokova, umjesto da ih se uči na vodu ili limunadu. Teško je ne primjetiti da se ista navika nastavlja i u odrasloj dobi.

O ljekovitim svojstvima limuna dosta se toga zna. Po onome što sam dosad otkrila, meni je on lijek za glavobolju i za želudac. Kod migrene mi u kombinaciji s crnom kavom gotovo redovito pomogne, posebno ako se uzme na vrijeme. Pomogne mi i kod mučnine u želucu ili onda kada pojedem nešto malo masnije ili teže pa mi dođe kao pomoć u obradi hrane.

Oprati limun, prerezati ga na pola, prionuti na cucanje i usput lagano ožimati svaku polovicu, a onda temeljito "očistiti" unutrašnjosti prstom (za to postoji posebna tehnika ) gotovo je ritual. Sve to, jasno, bez šećera. Ima li netko da voli isto to? I da mu je što kiselije, to bolje? Ne poznajem baš puno takvih.

Dok smo sestra Moga Nekoga, njezina Veća Curica i ja sjedile u hladovini i igrale jamb, došla je Manja Curica s raznim igračkama u rukama. Pokazala je nekoliko modela, od kojih je izvukla jedan primjerak i svojim osmogodišnjim slatkim glasićem rekla:

- "Pegy, Pegy" (boreći se za verbalnu prevlast među mnoštvom), "ovo je Tvoj Netko.".

Onda je nabrzinu izvukla i drugi komad s riječima:

- "A ovo si ti.".

Malo kasnije otišle smo skupa da mi pokaže druge svoje igračke, opet je izdvojila ona ista dva primjerka, njima dodala treći i nastavila:

- "A ovo je vaša curica".

Pitam je ja na to:

- "A baš je curica?", na što mi je odgovorila: - "Svejedno. Može biti i sinak. Neka bude sinak.".

Možda se svemu tome i ne bih toliko smijala da moja obitelj nije bila sljedeće:

Moj Netko - gumeni jarac,
Ja - gumena koza,
Sinak - sitniji primjerak plastične ovčice.

Moju kozje-ovčju obitelj dala mi je za doma. Volim djecu.

Tisak obojen omiljenom mi bojom (što ne znači da mi je ujedno i tisak te boje omiljen) kupujem u vrlo rijetkim i iznimnim prilikama. Jedna od njih je kad putujem vlakom, što sada nije bio slučaj. Druga se desila neki dan kad sam išla na more (za vas kontinentalce, kad mi s mora kažemo da idemo na more, to ne znači da migriramo negdje na tjedan ili dva, već da taj dan idemo na kupanje ).

Uglavnom, desilo se da smo na more krenuli prilično neopremljeni hranom i pićem što za mene spada u nemoguće i nedozvoljene uvjete odlaska na plažu. More na moj apetit djeluje tako poticajno da bi bio stvarno grijeh ne pobrinuti se za želudac onako kako spada. Osim hrane i pića, u kolicima usputnog marketa našla mi se i ta jedna novina. Prestižna. Jako in i jako cool (anglizmi su namjerno korišteni, jer je presvjetska da bi bila opisana samo hrvatskim jezikom). Morala sam ju uzeti, po prvi put u životu, bez obzira na cijenu. Analizom, sistematizacijom i primjenom metode brojenja došla sam do nekih činjenica koje ću vam ukratko izložiti.

Od 170 stranica, dobrih 40 otpada na reklame. Evo vam samo nekih: Sirelin parmezan (meni najbolji), T-Mobile Simpa paket sa pjesmom Nine Badrić (jak motiv za potrošiti samo 1.698 kn), Cedevita koja daruje auto, Nivea - za život pun energije (ako vam je slučajno ponestane pri većim temperaturama) i još cijeli niz drugih. Napominjem, da ne listate i ne tražite, da se reklama za Clearblue (za one koji možda ne znaju - jednostavan test za dokazivanje trudnoće) nalazi točno iza dva teksta s naslovima "Dragi, dodirni me tu, i tu ... i opet" te "Ledene igre koje vas neće ohladiti", koji, usput budi rečeno, spadaju u rubriku Seks, ljubav, strast.

Supertest imena Je li vam sreća privlačna? sam za sebe govori o delikatnosti teme. Uistinu je diskutabilno pitati ljude vole li sreću, budući da ima stvarno puno ljudi koji vole i nesreću. Broje se u milijunima.

Seks se spominje jedno 1000 puta i to u raznim možebitnim situacijama i kontekstima - sa uputama za one koji su u vezi, onda za one koji će to raditi sa strancima, tu je i seks preko žice te najzad imamo savjete što je seksi, tko je seksi, kako biti seksi i kako postati seksi. Jako seksi, sve to skupa. Ako vam ni to nije dosta, tu je i naslov Kako upecati Georgea Clooneya. Pa koja, molim vas, to ne bi htjela?

Onda, tu je i prilog-knjižica Make-up po mjeri by James Kaliardos. Baš fora, spadam u tipove Penelope Cruz i Eve Longoria pa sva tresem od neizvjesnosti dok se ne našminkam poput njih i dok ne dobijem latino look i/ili vatrenu osobnost. Možda i vas čeka isto, ako pak ne spadate u neku drugu kategoriju - osobe koja zrači, sofisticirane žene, žene koja zrači pozitivnom energijom ili žene naglašene senzualnosti.

I svakako, za sve vas ženskoga spola, tu je i dva puta diskretno umetnut diskretni Discreet s još jednim pregenijalnim testom, za odabir odgovarajućeg mirisa koji će biti u ženskim gaćicama. Valjda i tu svaka imamo svoj mirisni faktor.

I ja sam radila test. Svoj test. Planirani zadatak bio je njime pokazati koliko vrijedi biti cosmo. Vrijedi skoro svake lipe. Kažem skoro. Jedino što fali je Žuži Jelinek.

p.s. Svaka pomisao da je ovo šarenilo boja slučajno, pogrešna je.