Teško mi je sada reći kada smo Moj Netko i ja počeli prvi put pričati o budućnosti. Našoj budućnosti. Mislim da je to bilo još tamo negdje krajem prošle godine, kada smo u vezi bili možda dva mjeseca. Nije to bilo ono kao neki definitivan dogovor, već više kao neobavezna priča. Romantična priča u kojoj nam je prerano bilo govoriti o nečem konkretnom, ali u kojoj su dozvoljene riječi u kojima se prema osobi koja ti se jako uvukla u srce, dušu i razum sve više otvaraš. Uglavnom, tada smo budućnost vidjeli onako – jedno pored drugoga.

Od onda do danas jako puno puta pričali smo i razgovarali o tome. Sve konkretnije. Pričali smo o stambenom pitanju, o stambenom kreditu, o djeci koju želimo, o braku, o vjenčanju, o podstanarstvu, o svemu o čemu može pričati dvoje ljudi koji namjeravaju život provesti zajedno.

Isto tako, od onda do danas Moj me Netko zaprosio jedno 77 puta. Jedna od tih prosidbi bila je telefonska kad me pitao - «Kad ćemo se ženiti?». Ne hoćemo li, nego kad. No bilo je to onako napola u šali. Poslije je bio cijeli niz takvih okolo-naokolo prosidbi. Njegovih. Ali moram biti iskrena i reći da sam isto tako okolo-naokolo i ja prosila njega. Doduše, kako sam ja ipak tradicionalistica, jedino to sam mu takvu vrstu prošnje i mogla ponuditi. Uglavnom, prosidbi je bilo puno, ali ni jedna ona prava i službena. Do te 78.

Nikako vam ne mogu reći kako je točno išao razgovor. Ne zato što to ne želim, nego jer sam zaboravila neke detalje. Nisam zaboravila trenutak, nisam zaboravila gdje sam sjedila ja, a gdje on, nisam zaboravila ni kako me dokotrljao prema sebi, jer sjedila sam na stolici s kotačićima. Nisam zaboravila ni da smo se držali za ruke. Zaboravila sam, valjda od uzbuđenja, kako su točno išle riječi. No mogu se barem pokušati prisjetiti.

Govorilo se tada opet o našem vjenčanju. Konkretne stvari, mjesto, vrijeme, uzvanici ... Onda sam ja, svojim uobičajenim stilom provokatorice , rekla:
- Mi pričamo o svadbi? A čijoj to? – na što mi je odgovorio pitanjem:
- Bit ćeš tamo? – na što sam ja odgovorila isto tako pitanjem:
- Kao gost ili? … gledao me, ja sam gledala njega, i dodala onako poluozbiljno s tendecijom ka sve većoj ozbiljnosti:
- Jel ti to mene prosiš? - na što je on rekao - da.
Ja sam kao mislila i nakon teatralno izvedenog dubokoumnog promišljanja od 1 sekunde i 28 stotinki rekla sam mu – da. Da mu želim biti žena.
Možete misliti što je bio iznenađen odgovorom.

Ono što sam prije nagađala, a sad i znam, je da u takvim trenucima premišljanja i analiza nema. Jednostavno znaš i gotovo. Kada postoje premišljanja i dvojbe je li to baš to? onda, gotovo sam uvjerena, to ipak nije to.

Meni to je to već jako dugo. Sretna sam. Pomisao na Njega kao muža i oca moje djece toliko me ispunjava da to ne mogu riječima opisati.

p.s. Moj Netko i ja rekli smo si to pravo da nakon točno 10 mjeseci veze. Nismo to planirali. Štoviše, mislim (zapravo znam) da će mu prva informacija o tome biti ovdje. Datumi mu nisu baš jača strana. Uspjeh je što zna kad mi je rođendan.