četvrtak, 29.03.2007.
Jebeš takav rođendan...
napokon je poodmaklo nekoliko dana od toga 'svečanog trenutka', pa mogu s neke distance izbaciti par zapažanja o tom događaju. barem neću pisati iz afekta, pa neće iz mojih tipaka sipiti strašne riječi. iako bi i mogle.. radi se, naime, o rođendanu. bio je prošli tjedan. trebala sam ugasiti 19 svjećica na torti. kažem, 'trebala', jer se to inače radi, ali, eto, nisam, jer torte nije bilo!! nije da sam ju tražila, al ono.. bilo je neke klope, salatica, kolačića, htjela sam da sve bude fancy šmenci, iako ni ja, niti ljudi s kojima se družim nismo takvi. nisam nikog zvala, posebno i specijalno, jer bi ispalo da sve pompozno najavljujem i dočekujem, ali vjerojatno i kao da imam neka očekivanja spram gostiju. ne. pokloni mi nikad nisu bili prioritetni ni bitni (njih očekujem samo od familije!!). nisam nikog zvala, ali sam očekivala da će mi ljudi doći. sjetiti se i odvojiti jebenih pola sata za mene. ispalo je da očekujem previše, budući da je i broj sms-čestitki bio porazan i mizeran. čak sam dobila podjednak broj smsova i dan kasnije. e, sad, nije da toliko patim na to (većina ljudi ne pamti dobro brojeve, za razliku od mene. kod mene je to već na granici prokletstva.), ali mi ipak nešto znači. my god, pa postoje podsjetnici! (coach, tebi opraštam, al onom seronji-koji-kaže-da-ne-čita, njemu ne!) ali nije da zato ne volim svoje rođendane. ne znam zašto.. uvijek me spopa neka melankolija, neka tuga. kak će tek biti za sljedeći??? 20-ti!!! a već sam i ušla u tu, dvadesetu godinu..jel možda stvar u očekivanjima? nisam željela puno toga. nisam željela ništa, zapravo. samo sam htjela da mi dragi ljudi budu uz mene, da mi poklone svoje vrijeme i pažnju na tih nekoliko minuta. samo sam htjela puhnuti u svjećice kao kad sam bila mala, i imati nacifranu tortu sa šlagom u neprirodnim bojama, i da onako dječački nestašno piknem prstom u kremu i da to netko uslika.. i da za par godina imam neku uspomenu.. kažu da se ljudi nakon nekog vremena sjećaju samo lijepih stvari koje su im se dogodile.. prema tome, gotovo da ni nemam sjećanja.. a samo sam htjela dobiti puno cvijeća i imati kuću punu šarenih balona, koji bi mi smetali kod plesanja..barem na taj dan..
petak, 23.03.2007.
I wish i was special, so fucking special...
-da,da, znam da kasnim! ispričavam se! neće se ponoviti!- utrčavajući u malen kafić iza ugla veselo je vikala vana.
-da, znam da se neće ponoviti! ipak se udajem jednom u životu- pomalo ogorčeno ju je dočekala kiki.
-ma, to ti još ne znaš!
znajući vanu, kiki nije nastavljala ovu diskusiju. naime, danas je bio njen veliki dan. trebala se udati za ljubav svog života, gorana. no, kako je on jako zaposlen čovjek i sutra putuje na drugi kontinent, malu zabavu odlučili su prirediti u petak navečer. vana je bila kuma i glavni organizator svečanosti, ali uvijek kasni. na to su se već svi navikli, a njen kristalni osmijeh ju uvijek ispriča.
došla je večer. kada su obavili sve formalnosti, vesela se družina uputila do obližnjeg restorana. još jednom čestitajući mladencima, vana je primijetila zanimljivog muškarca na kraju prostorije. prema onome što je čula o njemu i prema staroj fotografiji, nije joj trebalo dugo da shvati kako je on-taj... primijetio je i on nju. zvao se maksim i bio pomoćnik direktora u jednoj tvrtki. nakon nekog vremena su se zapričali i shvatili da će zajedno surađivati na sljedećem projektu.
-da samo na projektu!-mislila je vana. brzo je otišla sa zabave. ipak je njoj sutra bio radni dan. u cik sunčane subotnje zore vana je sa svojim velikim ray-banicama na prćastom nosiću i ogromnom modernom torbom u rukama zvonila na vratima jednog zagrebačkog stana u samom centru. mada je proveo noć družeći se sa šampanjcem i ostalim alkoholnim društvom, maksim joj je otvorio vrata i pojavio se nasmiješen, kao da očekuje djeda mraza, pred njom.
-ha, našla si me..-zavodnički je prošaptao. vođeni prvotnom strašću, nije im trebalo puno da u rano jutro iskemijaju ono sastojaka što im je od jučer ostalo.
kupeći svoje stvari, vana je gasila cigaretu na rubu skupe pepeljare. izvadila je iz torbe mali metalni predmet. kroz tanke zastore moglo se razabrati da je to pištolj. profesionalnim pokretom stavila je prigušivač na pištolj i ispalila tri metka u maksima. uklonivši sve tragove koji bi mogli upućivati na nju, tiho je izašla iz stana. glavom joj je samo prolazila misao: 'misija izvršena'.
otišla je na autobusni kolodvor i položila svoje stvari u putnički sef. izvadila je mobitel, utipkala broj.
-e, bok, ines! vana je. navečer ponovo putujem. jesi za kavicu na špici?
u gornjem tekstu moga današnjeg posta nalazi se fiktivna priča koju sam napisala u trećem razredu srednje škole. bila mi je to najbolja školska godina u životu. godina promjene, razdoblje renesanse. razdoblje poodrastanja. jer nisam (očito) odrasla do kraja. vjerojatno će taj proces još potrajati, ne samo u mom slučaju. kažu da ljudi uče dok su živi, a ako učenje i nova iskustva uvjetuju izgradnju naše ličnosti, znači da ću rasti dok sam živa.. i umrijet ću na vrhuncu svoje visine!!! 
dobro je, pee, ne laprdaj! 
prepisani tekst mi je jedna od najdražih priča iz školskih zadaća, a ako se uzme u obzir da su sve pisane s istim žarom i simpatijom, sve su one dio mene. iako je jedino ova možda agresivnija od drugih. kad malo bolje progruntam, iskazuje moje potisnute želje i okrutnost.. dvostruki život, laž iza smješka, potreba na nekome se ispucati, i otići. opet sve ispočetka, ali nikad isto. nešto kako je doista (bilo), i nešto kako bih htjela (da bude). živjeti opasno. ne znam zašto, no u zadnje vrijeme sam sklona fiktivnim stvarima, mašta mi radi milijun na sat, postiže brzinu svjetlosti, želim se preseliti u strip.. bijeg od realnosti, rekli bi psiholozi. već mi je dosta svakodnevne rutine i obaveza. ista iščekivanja, ista lica, isti promašaji, veće frustracije. naslov koji se vezao uz priču bili su lamartine-ovi stihovi 'jer svijet je brod bez luke, vrijeme val bez žala-prolaznici mi!-' možda nije na prvi pogled pogođena tema, čitajući kroz redovemogla bi se izvući poanta. ali ne.. žena koja je uvijek nila najnadobudnija od svih profesora, najlucidnija, pričala nam o svom životu, a nismo bili pošteđeni ni pikanterija ni perverzija, žena koja nam je uvijek svraćala pažnju na naoko nebitne stvari, ostala je zbunjena na to što sam napisala. još me je pitala jel ta priča istinita! 
nije mi bilo jasno. kaj mi je napravila s maturalnom radnjom neću ni spominjati... do kraja srednjoškolskog obrazovanja u potpunosti se srozala u mojim očima. ma kakogod se ja isticala svojim pisanjem, pa i peticom iz hrvatskog, nakon četiri godine još uvijek ne zna kak se zovem. teško se istaknuti u masi (to shvatiš još i više na faksu). pogotovo kad odrastaš, ne znaš gdje i kome pripadaš, autsajder, neshvaćen i neprihvaćen, vidiš da si drukčiji. jednostavno počneš vjerovati u to da si nešto drugo no što su to ostali. i tako krhak i ranjiv dođeš na sat lektiere 'majka courage' i čuješ riječi koje u trenu rasplinu tvoje samopouzdanje. govoreći o majci courage, žena kao da se u potpunosti obraćala meni (vis ai vis mog posljednjeg sastavka tada napisanog), koristeći većinu riječi koje sam ja bila upotrijebila. sabotaža na kvadrat. pokušala sam naći to što sam napisala,ali je očito završilo u smeću. tako je shvaćanje o mojoj vlastitoj posebnosti završilo na otpadu iluzija. jesmo li svi zapravo samo ovčice u stadu? zašto smo svi masa, ako je svatko jedinka specifična za sebe? zašto smo svi posebni na svoj način, a opet svi isti? zašto smo skloni generaliziranju? diskriminiramo jedni druge već u startu. je li samopoštovanje samo tehnika samozavaravanja? zašto nekad znam zajebavat samu sebe i morat sve ić analizirat? zašto? zašto? zašto?
želim živjeti u stripu...
petak, 16.03.2007.
I started a joke
Od frendice sam nedavno dobila mail, zabavan, kakva je i većina mailova koji se izmjenjuju i kruže. Zabavan, a kako je vrijeme prošlo, shvatila sam da je i pomalo bizaran. Ako imate izrazitu želju vidjeti o čemu se radi, javite mi se na mail-adresu. Uglavnom, radi se o svojevrsnoj gatalici, uz brojeve se stavljaju brojevi, imena ljudi i naslovi pjesama. Za mog bivšeg dragana ispalo je da je to osoba koju volim, a uz njegovo ime našla se pjesma 'i started a joke'. (stvar faith no more-a, ziher ste ju čuli, ak niste, budete!) poanta pjesme je 'joke was on me'. Da bome! Eto, tko bi rekao da će tako ispasti.. gatalica dobro izgatala. Trebala su mi tri dana da krenu nekakve suze. Kao očekivana kiša. Da su trebale namočiti zemlju, došlo bi do suše! Ajde, de, 2, 3 suzice i gotovo. Iako su to više bile suze od muke, nego od žalosti. U meni se počeo javljati bijes. Nakon prvotne verzije da je on taj koji je sjeban i kompliciran, nije za vezu, ja sam ispala kriva za to kaj među nama nije funkcioniralo. Hm, ono, ispala kriva.. za kaj? Kaj je on dobio kaj je htio, i bok, đenja? Za to kaj nam se dogodilo, što bi moglo ostaviti traga na meni(tj. u meni)??? (ne mogu to ni pismeno izgovoriti kaj nam se dogodilo, no možete valjda shvatit čitajući kroz redove. Stvar tehničke prirode) izmaltretira me prek telefona, i još mi dođe sav nasmiješen i raspoložen. Prvo kaj mi je palo na pamet bilo je 'kiss me goodbye', da bi na kraju ipak bilo 'i want to break free'. Baš mi se zgadio, i on i njegov zamišljeni rastanak sa mnom.. nemoj me farbat svojim glupostima! Ipak sam ja plavuša premaljana svim mastima (možda bolje svim pomadama, kaj ne?) i sva sreća da sam se riješila jebivetra na vrijeme. Iako, budimo realni, tek mi se naknadno upalila lampica. Nisam imala nikakva očekivanja što se tiče tog dečka, osim što sam ga vidjela kao sredstvo, kao osobu uz koju ću ostaviti teret nevinosti i krenuti dalje. Haračiti zagrebom, kako mi je i sam rekao (vjerojatno iz iskustva). Tada još nisam znala u što ću se upustiti, al eto, ispalo je tak kak je ispalo.. čist račun, duga ljubav. Ma, ljudi moji, da vas pitam, ko u stihu parnog valjka, 'a gdje je ljuuuuubav?'??? nema tu ljubavi… kak mi je to rekao jedan stariji frend, 'dobrodošla u svijet odraslih!'
subota, 03.03.2007.
Dobri prijatelji
vidjevši na odjavnoj špici 'gilmore-ica' da uvodnu pjesmu pjeva carole king, odmah mi je u glavi zasvirala 'will you love me tomorrow'. u istom me trenu čopila neka melankolija. jel to zbog kiše? kao čarolija, najljepše se stvari događaju po kiši, jednom mi je prilikom rekao. prekinuli smo. ostavio me je. što je najgore, ne mogu plakati. nisam ga isplakala. još nisam. a možda niti neću, možda nemam za čime plakati. hma, bio je moje 'prvo svitanje u dvoje', jel to zahtjeva barem jednu suzicu? ostavio me, i to baš u trenu kad sam mu se počela prilagođavati, prihvaćati ga takvog kakav je, ali je moj. počela sam se zaljubljivati. a on je izgubio želju za mnom. da, baš je lijepo zvučalo u porukama, bilo mi je lijepo s tobom, sviđaš mi se, ako želiš 'ono' napraviti sa mnom, razmisli, ne želim te ubrzavat, razumijem te, ako bi me nešto smetalo, onda je to da to ne napravimo iz ljubavi (sad se na te fore samo histerično smijem..), da, lijepo su zvučala šaputanja na jastuku, kako mi pašeš..; a i one ruke.. kako sam bila glupa! nakon cijele priče, mogu se samo lupiti po glavi i pitati se, kako sam mogla biti tako glupa?? tako su mu se svidjele neke stvari na meni, bila sam mu idealna. uvjeri te da se voliš onolko kolko te on voli. i onda te ostavi, i ti se ne možeš prestati pitati što to na tebi ne valja? ali nije stvar u tebi. nisi ti kriva što je on dobio što je htio i sad može otići. dobra si, bolja od njega, a netko bolji samo čeka da te upozna... shvatila sam jednu bitnu stvar, koliko god pokušavala biti drugačija, baš kao i većina žena, ne mogu odvojiti emocije od onog fizičkog dijela, bio to seks ili brijačina. iako je seks trebao biti nešto što će nas još više zbližiti.. i bio je, jer nije bilo naznaka da nešto nije u redu, sve se kretalo samo na bolje. osim.. ma, ne mogu o tome.. mogla bih unedogled raspravljati kako? i zašto? više nismo zajedno, no najočitije bi bilo da je dobio što je htio, i ciao, bella! jedino što vam mogu reći je da pazite kamo srljate, učite na tuđim grešlkama, i ni s čim ne brzajte. jedna pjesma od pipsa započinje sa stihovima: ne vjeruj nikad gospodinu pimpeku jer on nema smisla za romantiku! stay yourself
petak, 02.03.2007.
Djevojka od milijun dolara 2
već sam to spominjala par puta, ova mi je godina relativno dobro počela. naravno, uz više truda bila bi i bolja, odnosno profesionalno uspješnija, no barem se ne mogu žaliti da su se sve sile univerzuma urotile protiv mene. većine novogodišnjih odluka se držim, pa je tako i sa tjelesnom aktivnošću. yeah, right! treniram već mjesec dana. savate boks. počele su mi se formirati ruke, podižu mi se mišići (što je pomalo zastrašujuće, ne želim bit ko rocky). nisam izgubila ni jednu kilu, koliko god da se patim na dijeti, ali s druge strane, izgledam bolje, zategnutije, mršavije. iako nije da se baš tak i osjećam, al ajde.. to vam je dovoljan dokaz-na vagi i uživo mišićna masa ne izgleda isto. i osjećam se bolje. a to i drugi na meni vide. no, ajmo se vratiti na stvar. kak mi ide? tolko sam zagrizla za to da se čak mislim malo ozbiljnije posvetiti mlaćenju! (bez brige, ne mislim završiti kao osoba iz naslova) iako mi se čini da se ne bih mogla profesionalno baviti tim poslom. želja za borbom i potreba za pobjedom nad stresom i frustracijama,nije isto. čak i kad radimo vježbe u parovima.. možda ipak nisam takva agresivka? nooot! neke ljude bih mogla mlatit do izmaka svih snaga.. čini mi se da mi dobro ide (ko zna kaj bi trener reko..). od prošlog tjedna nosim na sebi čak i prve masnice, haha! bez brige, nije tak strašno. trebala bih od staraca tražit vreću za rođendan! da me se ekipa i doma počne bojat! dečki me već zajebavaju da ću im bit bodyguard. baš ću biti njuška, haha! plavušica koja će se borit za svoje dečkiće!!! kidding
četvrtak, 01.03.2007.
Match-maker
evo, sad kad nas je napustilo valentinovo (hvala bogu), da se vratimo u normalu. valjda ste preživjeli. kak ne bi! ako se još niste zaljubili, u sljedećem mjesecu sigurno budete. naime, najavili su temperature karakteristične za ljeto. a svi znamo kak toplo, ljetno vrijeme djeluje na ljude. a uostalom, dobre se stvari dogode kad se najmanje njima nadaš. hmm, kao i one loše.. al nećemo bit pesimistični. da se vratim na stvar. ne znam jel to efekt starije sestre, koja se nekad zna ponašat kao majka i isto tako smatrati da može riješiti svaki problem, i koja, još k tome, ne podnosi suze, jednostavno ne padam na loše raspoloženje. dobro, svi imamo pravo ponekad biti loše raspoloženi (kak mi je fora kad ja nekom pričam o njegovim pravima, hahahaha!!), nekad je lice bez osmijeha u potpunosti opravdano. no, kad mi netko počne cmizdrit, kenjkat, e, na to ne mogu ostati ravnodušna! pogotovo kad se ta bedara odnosi na atmosferu potaknutu tiskovinama i televizijom&co. frendica mi je bila užasno zbedirana jer je sama za valentinovo. mene nitko ne voli, šmrc, zašto nemam dečka (možda bi imala curu? kidding), zašto mene nitko ne voli, zašto, zašto??? e, ljudi moji, baš sam htjela bit sama ove godine za taj blesavi dan, al eto, nije mi se posrećilo!! o tome drugom prilikom.. kako ja ne mogu sjediti prekriženih ruku i čekati da se nešto dogodi, preuzela sam stvar u svoje ruke. pala mi je na pamet ideja. imam frenda koji trenutno solira. ona mi pati tu na kavi, on nema ništa 'žensko u planu', zašto ne potaknuti neku vatru među njima? (naravno, kemiju ja ne mogu iskemijat, al ak ne probaj skupa neš, neće znat). odradili mi jednu zajedničku kavicu, bilo mi je užasno smiješno. bio je to zapravo blind date. oni sjede i šute, ja meljem ko navijena, radim budalu od sebe, oni šute i meni se cerekaju. kaj su prethodnu noć kroz sms-anje potrošili sve teme za razgovor? yeah, right, ziher im je bio razgovor na pameti, if you know what i mean! da ne duljim i da ne iznosim previše detalja u javnost, krenulo im je. već su neko vrijeme skupa i baš im je dobro. protrljam ruke svaki put kad ih vidim zajedno. obavila sam dobar posao! brinu se za mene ko mama i tata. ma, bio je to pun pogodak. sad su zaljubljeni, čak zaljubljeniji, a i zaluđeniji no što smo to my dear i ja. al, ajde, o tome drugi put.. idem spajati druge parove.samo se nadam da neće biti kratkih spojeva!!! :P hahaha
