petak, 23.03.2007.
I wish i was special, so fucking special...
-da,da, znam da kasnim! ispričavam se! neće se ponoviti!- utrčavajući u malen kafić iza ugla veselo je vikala vana.
-da, znam da se neće ponoviti! ipak se udajem jednom u životu- pomalo ogorčeno ju je dočekala kiki.
-ma, to ti još ne znaš!
znajući vanu, kiki nije nastavljala ovu diskusiju. naime, danas je bio njen veliki dan. trebala se udati za ljubav svog života, gorana. no, kako je on jako zaposlen čovjek i sutra putuje na drugi kontinent, malu zabavu odlučili su prirediti u petak navečer. vana je bila kuma i glavni organizator svečanosti, ali uvijek kasni. na to su se već svi navikli, a njen kristalni osmijeh ju uvijek ispriča.
došla je večer. kada su obavili sve formalnosti, vesela se družina uputila do obližnjeg restorana. još jednom čestitajući mladencima, vana je primijetila zanimljivog muškarca na kraju prostorije. prema onome što je čula o njemu i prema staroj fotografiji, nije joj trebalo dugo da shvati kako je on-taj... primijetio je i on nju. zvao se maksim i bio pomoćnik direktora u jednoj tvrtki. nakon nekog vremena su se zapričali i shvatili da će zajedno surađivati na sljedećem projektu.
-da samo na projektu!-mislila je vana. brzo je otišla sa zabave. ipak je njoj sutra bio radni dan. u cik sunčane subotnje zore vana je sa svojim velikim ray-banicama na prćastom nosiću i ogromnom modernom torbom u rukama zvonila na vratima jednog zagrebačkog stana u samom centru. mada je proveo noć družeći se sa šampanjcem i ostalim alkoholnim društvom, maksim joj je otvorio vrata i pojavio se nasmiješen, kao da očekuje djeda mraza, pred njom.
-ha, našla si me..-zavodnički je prošaptao. vođeni prvotnom strašću, nije im trebalo puno da u rano jutro iskemijaju ono sastojaka što im je od jučer ostalo.
kupeći svoje stvari, vana je gasila cigaretu na rubu skupe pepeljare. izvadila je iz torbe mali metalni predmet. kroz tanke zastore moglo se razabrati da je to pištolj. profesionalnim pokretom stavila je prigušivač na pištolj i ispalila tri metka u maksima. uklonivši sve tragove koji bi mogli upućivati na nju, tiho je izašla iz stana. glavom joj je samo prolazila misao: 'misija izvršena'.
otišla je na autobusni kolodvor i položila svoje stvari u putnički sef. izvadila je mobitel, utipkala broj.
-e, bok, ines! vana je. navečer ponovo putujem. jesi za kavicu na špici?
u gornjem tekstu moga današnjeg posta nalazi se fiktivna priča koju sam napisala u trećem razredu srednje škole. bila mi je to najbolja školska godina u životu. godina promjene, razdoblje renesanse. razdoblje poodrastanja. jer nisam (očito) odrasla do kraja. vjerojatno će taj proces još potrajati, ne samo u mom slučaju. kažu da ljudi uče dok su živi, a ako učenje i nova iskustva uvjetuju izgradnju naše ličnosti, znači da ću rasti dok sam živa.. i umrijet ću na vrhuncu svoje visine!!! 
dobro je, pee, ne laprdaj! 
prepisani tekst mi je jedna od najdražih priča iz školskih zadaća, a ako se uzme u obzir da su sve pisane s istim žarom i simpatijom, sve su one dio mene. iako je jedino ova možda agresivnija od drugih. kad malo bolje progruntam, iskazuje moje potisnute želje i okrutnost.. dvostruki život, laž iza smješka, potreba na nekome se ispucati, i otići. opet sve ispočetka, ali nikad isto. nešto kako je doista (bilo), i nešto kako bih htjela (da bude). živjeti opasno. ne znam zašto, no u zadnje vrijeme sam sklona fiktivnim stvarima, mašta mi radi milijun na sat, postiže brzinu svjetlosti, želim se preseliti u strip.. bijeg od realnosti, rekli bi psiholozi. već mi je dosta svakodnevne rutine i obaveza. ista iščekivanja, ista lica, isti promašaji, veće frustracije. naslov koji se vezao uz priču bili su lamartine-ovi stihovi 'jer svijet je brod bez luke, vrijeme val bez žala-prolaznici mi!-' možda nije na prvi pogled pogođena tema, čitajući kroz redovemogla bi se izvući poanta. ali ne.. žena koja je uvijek nila najnadobudnija od svih profesora, najlucidnija, pričala nam o svom životu, a nismo bili pošteđeni ni pikanterija ni perverzija, žena koja nam je uvijek svraćala pažnju na naoko nebitne stvari, ostala je zbunjena na to što sam napisala. još me je pitala jel ta priča istinita! 
nije mi bilo jasno. kaj mi je napravila s maturalnom radnjom neću ni spominjati... do kraja srednjoškolskog obrazovanja u potpunosti se srozala u mojim očima. ma kakogod se ja isticala svojim pisanjem, pa i peticom iz hrvatskog, nakon četiri godine još uvijek ne zna kak se zovem. teško se istaknuti u masi (to shvatiš još i više na faksu). pogotovo kad odrastaš, ne znaš gdje i kome pripadaš, autsajder, neshvaćen i neprihvaćen, vidiš da si drukčiji. jednostavno počneš vjerovati u to da si nešto drugo no što su to ostali. i tako krhak i ranjiv dođeš na sat lektiere 'majka courage' i čuješ riječi koje u trenu rasplinu tvoje samopouzdanje. govoreći o majci courage, žena kao da se u potpunosti obraćala meni (vis ai vis mog posljednjeg sastavka tada napisanog), koristeći većinu riječi koje sam ja bila upotrijebila. sabotaža na kvadrat. pokušala sam naći to što sam napisala,ali je očito završilo u smeću. tako je shvaćanje o mojoj vlastitoj posebnosti završilo na otpadu iluzija. jesmo li svi zapravo samo ovčice u stadu? zašto smo svi masa, ako je svatko jedinka specifična za sebe? zašto smo svi posebni na svoj način, a opet svi isti? zašto smo skloni generaliziranju? diskriminiramo jedni druge već u startu. je li samopoštovanje samo tehnika samozavaravanja? zašto nekad znam zajebavat samu sebe i morat sve ić analizirat? zašto? zašto? zašto?
želim živjeti u stripu...
