Where the mind is without fear and the head is held high;
Where knowledge is free;
Where the world has not broken up into fragments by narow domestic wals ;
Where words come out from the depth of the truth;
Where tireless striving stretches its arms towards perfection;
Where clear stream of reason has not lost its way into dreary desert sand of dead habit ;
Where the mind is lad forward by thee into ever-widening thought and action-
Into the heaven of freedom, my Father, let my country awake.
R. Tagore : Whisperings
Ponekad se pitam zašto ljudi imaju potrebu pisati tuđe tekstove po blogovima. Gotovo da nema bloga bez tuđih dubokoumnih misli, poezije - izuzetak su pravi pisci i pjesnici - koji bi kao trebali definirati osobu koja piše malo dublje , duhovnije, prilijepit joj obilježje u definiranju svoga Ja. Nisam nikakav izuzetak – vidi tekst desno, uvijek sam bila sklona imati oko sebe inspirativne tekstove – čak neke imam uokvirene po zidovima- koji me u momentima i periodima kad uđem u svakodnevnu kolotečinu ili kako kaže Đubran - kad se čisti razum izgubi u dosadnom pustinjskom pijesku mrtve navike - vračaju u moje Ja gdje se osjećam dobro.
Zahvaljujući odlascima u Beograd često se vraćam u doba mojih najviših intelektualnih dometa kad je bilo nezamislivo provesti iti jedan dan bez dobre knjige.
Doduše tek sad shvaćam da se prvih 5 Đubranovih rečenica odnosilo na doba klasične Gimnazije i studiranja.
Znajući da su mi najdraže književne forme eseji i kratka priča Moja Vesna mi je otkrila Teofila Pančića : -rođen u Skopju 1965, živi i radi u Zemunu i Novom Sadu.; kolumnista i književni kritičar, profesionalni , posmatrač javnog prostora, nezaustavljivi čitač i pažljivi slušač svega i svačega ( novina knjiga, stripova, jelovnika, redova vožnja, ploča, radija, koncerata, buke i bijesa…)-kroničar vremena organiziranog ludila, pronicljiv do neprijatnosti, urnebesno duhovit i zastrašujuće obrazovan, teofil je pančić na marginama svojih tekstova o nuspojavama, pojavama i ukazivanjem sadašnjim ( čitava jedna vampirologija ), ostavljao sjetne, opore, vedre, ponekad sasvim lične zapise, dopuštajući da esejistički refkeks, ovog puta nesputan zahtjevima žanra ( politička kolumna ), bude prožet majstorskim litearnim dionicama kao začinima što prepoznatljivom jelu daju drugačiji, osobit ukus. – iz recenzije
Ivana Milenkovića.
I zaista je majstor pera koji me je u – Osobenim znacima- izdato 2006.g., vratio u mladost.
A i pokušaj analiziranja zašto sam ovakva zajebana kakva jesam. Bez obzira što je 14 godina mlađi od mene bavi se fenomenima moje socijalističke mladosti, tj. onom što je vrijedilo i vrijedi i danas i djeluje na mlade generacije – doduše danas samo probrane-. Nije propustio gotovo ništa značajno što je ostavilo traga i u mome životu.
Prvo me je štrecnuo pravo u srce s rečenicom : Nick Cave je izdao novi album Nocturma – set pjesama koje dokazuju kako se može starjeti a ne truliti i gnjiliti-.
Shvatila sam da mi se baš to događa. Nesposobna za fizički rad trulila sam uz jake bolove cijelu zimu i proljeće na kauču ( i to uz naš TV program koji me beskrajno iritira ). I sada imam problema s čitanjem i pisanjem – škiljim na jedno oko, tako da si ne mogu oprostiti to jalovo provedeno vrijeme koje sam bolujući mogla provesti uz čitanje za koje sam krala vrijeme zadnjih 30 godina.
U eseju – Pogo za miroslava krležu - Pančić kaže : Ono što pamtim te Najranije Osamdesete – još se drug Tito nije oporavio od šoka što je ipak umro- bila je slatka neutaživa, danonoćna božanska glad; ne tjelesna dakako: bila je to glad za otkrivanjem svijeta, ali ne onog kojeg smo znali iz kuće, i ne onog kojem su nas učili i navikavali u školi. Umjetnost je bila nešto što je izmišljeno koliko jučer, i samo za nas, točnije, nešto što su sve do maloprije svi od nas brižljivo i sistematski sakrivali – proturajući nam umjesto toga svakojake edukativne budalaštine – ali sada smo provalili šifru i više nam nitko ništa ne može. Manijakalno preslušavanja svake zamislive muzike kombinirao sam sa sumanutim isčitavanjem svakog zamislivog štiva, spavajući tek onoliko koliko je bilo neophodno da ne pošandrcam.
Samo što sam više čitao , to sam jasnije shvaćao koliko sam sam : ako je muzika još i bila ono što nas je spajalo u Krdo Bijesnih Klinaca, čitanje je bilo ono što je ponekog od nas načinilo Pojedincem U Nastajanju. Ako ništa drugo, tvoj čitalački paralelni život, onaj u kojem te nisu poznavali i o kojem ništa suvislo nisu znali tvoji drugari iz zadimljenih klubova i sa kaotičnih koncerata, činilo je da još tada naslutiš postojanje Pukotine , one kroz koju će veoma brzo iscuriti naše Tajno Bratstvo, da biste se raslojili na one koji su se samo-malo-zezali-jer-su-bili-mladi, i na manjinu koja, koliko god se mijenjale njene životne okolnosti, zapravo nikad nije zaboravila pjevane, pisane i proživljene pouke svojih nježnih godina, mijenjajući se i sazrijevajući sa njima, a ne njima uprkos.-
Na spomen M. Krleže : - pa aj ti objasni pankerskim Ignorantima da je taj Krleža - Na rubu pameti- vehementni aj-em-en-anarhista-aj-em-en-anarhista pamflet protiv malograđanštine.-
sjetih se gimnazije i što mi je otkrivanje svijeta i spoznavanje kroz čitanje značilo.
I upravo kao što on kaže bio je to paralelni život i Tajno Bratstvo. Bila sam opsjednuta Krležom mada sam uredno pročitala svu obaveznu klasičnu literaturu, tj. lektiru. Kad malo bolje razmislim nismo loša generacija – nismo imali izbor čitanja prepričanih knjiga i kratkih sadržaja na internetu, moralo se čitat. Ali kao da se svatko trudio da čitanje ostaje strogo privatna stvar.
Pisanje također. Školske zadaće su mi bile poslastice koje sam čekala jer sam jako cijenila pok. prof. Antoniju Kovačević i takoreći pisala za nju. Otkrila mi je svijet koji mi je pomogao da se u pubertetskim godinama osjećam posebno. Vidim da mi prijateljica Anka objavljuje na blogu školske zadaće, ne znam kako ih je sačuvala, tj. kako ih je dobila, meni ih nisu dali. Je li je profesorica sačuvala za sebe – ne znam, ali znam da sam bila duboko uvrijeđena kad sam čula da ih je čitala po drugim razredima -moju intimu u krležijanskom stilu koju sam slagala u glavi a i na papiru danima unaprijed jer svaki tekst se mogao ubaciti u teme koje je ona zadavala.
Što se tiče Bratstva ili Sestrinstva često se sjetim Marine Marinović, već tada intelektualca par excelance koja mi je potajno na papiriću dobacivala probrane tekstove na koje bi mi srce zaigralo. U kući neobrazovanih roditelja nismo imali do nekoliko knjiga o ugostiteljstvu, vinogradarstvu i čini mi se uvezenu Gričku vješticu tako da mi je Marinino ( otac doktor – dakle odrastanje i odgoj uz intelektualca – i danas u poznim godinama je predsjednik udruge za očuvanje kulturne baštine) tajno vodstvo puno značilo, i dan danas čuvam njene papiriće. Sve se to lagano formiranje svoga ja događalo strogo konspirativno. Što od pubertetske nesigurnosti pune raznih kompleksa svoja duševna i duhovna punjenja čuvali smo duboko u sebi jer u državi koja je odgajala mediokritete nije bilo poželjno biti svoj. Već tada se u meni javlja pritajeni buntovnik koji si priuštava faze izolacije i samovanja – šetnje po Osejavi, i na skrivenim stijenama meditiranje do navodne nirvane po zamišljenim uputama iz budističkih knjiga ( danas upražnjavam TM – al di je to onda bilo ! ) U moje gimnazijsko doba u Makarskoj – čarobnoj provinciji– krajem 60-ih , se i ne može govoriti o nekakvim trendovima jer nije bilo masovne hiperprodukcije svega i svačega, niti o nekim pomodnostima. Ustvari nije bilo ničega.Što se tiče materijalnog ja sam bila sretnica jer mi je majka znala šit i vrlo rano sam i sama naučila – u 14. godini sam si sašila prvu jaketu i to od vunene karirane deke, ali bez fudre. To je bilo doba skromne uniformiranosti – u školu smo nosili kute – ali i puno slobodnog prostora za individualnost i osobne stilove. U usporedbi s današnjim standardom i konzumerizmom to je bilo doba kako materijalnog tako i duhovnog siromaštva koje nas je prisiljavalo da budemo kreativni po šemi – sam svoj majstor- te postadosmo kao i naši roditelji vrhunski improvizatori. Naši gastarbajteri su baš stoga bili vrlo cijenjeni radnici u Njemačkoj. Čini mi se da zbog tog prisilnog buđenja kreativnosti osobno od tih davnih vremena vučem prezir prema trendovima, pomodnostima i must have proizvodima. Mada me je moda uvijek privlačila, čak se do nedavno i bavila njome, pa i zarađivala, kredo je bio i ostao : alternativa, unikat i budi svoj ili svoja, budi, ne krut, već slobodni individualac sa stilom.
Možda mi je mana što ljude često procjenjujem po imidžu, naročito cipelama, ali rijetko griješim u psihološkom profiliranju. Procjenjivanje i vrednovanje ljudi na osnovu pročitanog, viđenog, odslušanog – čemu smo svi bili skloni u mladosti- sam davno napustila jer za – biti čovjek- nije potrebno obrazovanje. Više od pola života mi je trebalo da postanem tolerantna prema Ignorantima koji ništa nisu pročitali, koji slušaju i gledaju samo što im se servira, koji ništa ne znaju učiniti vlastitom glavom i rukama. Mislim da je uzrok toj intelektualnoj devijaciji upravo ta neutaživa božanska glad krajem 60-ih, cijelih 70-ih i dio 80-ih koje opisuje Pančić :
- Pankeri da se razumimo, uglavnom nisu čitali ništa: držali su to sterilnom buržoaskom navikom koja otupljuje revolucionarni naboj masa…Ma, đavola, čak niti to : nitko nije razmišljaoo tome –zašto- ne čita: čitati je bilo isto što i učiti a to se nikako nije radilo….No prosvijećena manjina pankera bila je mnogo teži slučaj : sve go Društveni teoretičar, to je marljivo čitalo klasike anarhizma, organizirajući spontane anarho-kružoke na klupici u parkiću : malo Bakunjin, malo Kropotkin, malo Štirner, pa vozi….
Neko vrijeme družio sam se s nekom škvadrom hevimetalaca : sjedili su po cijele dane na
nekakvim nagomilanim željezničkim pragovima kod pruge ka Ljubljani-toj Meki i Medini svih SFRJ pankera- i ispijali galone zidarskog piva i jeftinog, kiselog vina…..
Oni ništa nisu čitali, što mi je sasvim odgovaralo, jer s njima nisam morao trošiti ni riječ oko svojih bezbrojnih lektira : Tek bih se povremeno uključivao u njihove beskrajne teološke rasprave o tome je bolja 2 ili 4 Svetih Led Zeppelina, onako kao što tri sita popa poslije obilne trpeze raspravljaju o Svetom Avgustinu, u mislima već mjerkajući večeru.
U jedno, ipak, nema sumnje: hipici su bili daleko najgori. Lijeni i napušeni, a dozlaboga Pretenciozni, ti su žestoko davili sa svojim heseima i kastanedama, sa svojim motherfuckin'
Dalekim Istokom i njegovom Dubokom Mudrošću, o kojoj su oni sve znali – čitali na velikom odmoru, to je ! – i još inzistirali da time prosvjetljuju druge.-
Ha, ha… ma baš mi je sladak Teofil al ipak kasni za mojom generacijom 10 godina da bi shvatio kako su 70 – e ( uz izuzetak 20-ih početkom stoljeća) bile zlatno doba 20-og stoljeća,
-gdje je um bio otvoren bez straha i visoko uzdignute glave, gdje je znanje bilo besplatno, gdje svijet nije bio rascjepkan uskim privatnim interesima, gdje su riječi izvirale iz dubina istine, gdje smo svi težili savršenstvu….- gdje se u državnom socijalizmu, vjerovatno uz pomoć kvantne fizike, kao pelud djece cvijeća širio virus slobode. Kao i sve što nije izniklo iz matične sredine – hipi pokret i poslije punk, 70-ih su bili rijetka vanjska pojava, imitacija koja je kulminirala 10 godina poslije, pokreti koji su otvorili vidike i promijenili svijest nisu imali veliki vidljivi utjecaj. Promjene su se događale duboko u unutrašnjosti mladih u –nježnim- godinama. Odlazak na studij u Beograd mi otvara bezbroj mogućnosti za ublažavanje – božanske gladi- : - čitanje u svakom slobodnom trenutku – redom gotovo sve što je uopće bilo dostupno – književnost, psihologija, sociologija… markez-borhez, hese, haksli, orvel…se ko skriveno blago drže ispod jastuka a ne nose u torbi, prijevod Stepskog vuka izlazi u nastavcima u Književnoj riječi, na faksu genije Shakespeare i dosadni sladunjavi romantičari…već tada formiram svoj ukus i to na osnovu sviđa mi se-ne sviđa, tj. prija duši
il ne prija i to je pretpostavljam moj put ka svojevrsnom anarhizmu koji ne prihvaća nametnute kako autoritete tako i proklamirane vrijednosti. Beograd mi se otvarao kao cvijet čiji sam miris slijedila nekom svojom intuicijom – otvara mi se svijet suvremene umjetnosti i konačno žive slike umjesto mrtvih – apstrakcija me očarava, SKC mi postaje drugi dom, konceptualna umjetnost – avangarda u Evropi – jedri punim plućima na Aprilskim susretima, BITEF – nam donosi avangardu, eksperiment, i moderni teatar, Kinoteka sve klasike filma,
nevjerovatna nova produkcija filmova koji će postati kultni, strani kulturni centri koji imaju svoje biblioteke i knjižare koji su nam pomogli da nam se otvaraju vidici.
Što se tiče muzike slušala sam sve dostupno i polako stvorila kriterij koji važi i danas – jebo ti muziku bez muzike, bez obzira na trendove, top liste i tuđe sudove i mišljenje stvorila sam stav – hoću da me muzika miluje a ne siluje, da me diže, da me tješi, da mi se smješi, da se smijem, da plačem...kad sam prvi put čula Black- Pearl Jam- u jednom disku u Baškoj Vodi rasplakala sam se na zaprepaščenost pritutnih kulera.
Tih slatkih 70-ih nije mi legla sladunjava kalifornijska hipi muzika i razni pop hitovi, metalci bi mi povremeno legli, rock je suvereno vladao - pojavljuju se bandovi i autori koji postaju ikone, uglavnom sam se družila s beogradskim rokerima, klasiku sam, kao i danas, slušala rijetko zbog nedostatka vremena i koncentracije. Ali ono što bi mi u trenutku leglo na dušu slušala sam ko da mi je zadnje u životu satima i danima, sve dok ne bih ugasila žeđ ili glad za božanskim akordima koji kao da su napisani samo za mene.. Dan danas to radim i svima idem na živce.
Kako sam uvijek bila luda za plesom noći sam provodila u kultnom Cepelinu priznajući i plešući samo na - crnačku- muziku, čim bi DJ promijenio ritam sa nekolicinom crnačkih frikova – plesali smo kao crnci- sam napuštala podij – jednostavno i dan danas ne mogu plesati na neke druge ritmove – izuzetak su rege i ska. Pod crnačkom muzikom podrazumijevam ne samo ritam i bluz, fanki muziku već rock&roll, džez, soul, bluz – ta božanski obdarena rasa je izmislila muziku. Ako netko misli drugačije ne interesira me jer se nikad nisam upuštala u rasprave oko muzičkih ukusa, to je nešto totalno individualno. Žalosti me što danas više nema profiliranih disko klubova sa takvom plesnom muzikom – najbolji disko u kojem sam bila, sa odvojenom salom koja je puštala samo crnačku muziku je Dorian Gray u Frankfurtu- niti DJ-eva plesača, tj. ljubitelja plesa koji neće mijenjati ritmove, stilove i što je najgore puštati naše pop hitove stare i nove produkcije. Bože me sačuvaj! Nije čudo da su ljudi prestali plesat.
E Teofile di me odvede ! Pišem ovaj post već danima i nemam predodžbu na što to liči. Lipo li je nešto iz cuga napisat. Znači, tema – biti svoj, ili - osobeni znaci – koje Pančić opisuje, tj. one pojave iz naših nježnih godina koje su stavile pečat ili ostavile vječni trag na našem karakteru, ili onome što već jesmo ili mislimo da smo.
Ne znam što uopće reći za sebe kad je ono što me je odredilo upravo negacija čvrstog ja.
Biti otvorenog uma i srca uz njegovanje neutažive gladi je najvrednija ostavština moje mladosti.
Sve ostalo je Sredovječna Sadašnjost, sve ostalo je compact-disc, ta prijatno bezdušna sprava za ugodan enter u Vrli Novi Svijet- T- Pančić.
Knjigu toplo preporučujem A GENIJALCI NEKA NAS MALO MILUJU....
Mala velika moja, školske zadaće sam nekada dobila, prepisala i vratila. I sada uživam u njima, a bogami blogeri ih baš traže...Ti si kriva, podsetila si me na njih.
Trenutno dajem na blogu tuđe pesme, dva meni omiljena pesnika, od kojih je jedna Makaranin. Otkrivam ljudima svet lepote koja nije dovoljno poznata. Redovno me posećuje osejava, što veoma cenim, a nekad svrati milord55, ređe i blogamimoga. Tebi pišem opravdane izostanke.
Raduje me da ti je bolje. Vidimo se uskoro, nadam se. Zavisno od moje situacije ovde,a ona nije sjajna.
Anka Makaranka • 11.06.2008. u 19:06
anka,čitam te svaki dan i uživam
????????????? • 11.06.2008. u 22:27
e moja draga pedesetice, kao da je lako sve pročitati što ti napišeš. em je dugo, em je inetelektualno, em te goni da počneš razmišljati. i još kažeš «budi otvorena srca za ....» - filozofija na entu potenciju. ali dobro u svemu je da je kiša pala. idem sada na balkon i pružit ću lice kapima. i, naravno, vratit se ponovo na čitanje. jer, kao što rekoh, nije sve lako uvatiti
osejava • 12.06.2008. u 09:02
Dobro si, to je najdobro. Oprosti sebi sve, pa i "jalovo provedeno vrijeme".
Prelijepo pišeš, upravo slikaš kako je zaista bilo " u Makarskoj – čarobnoj provinciji– krajem 60-ih" - razbalavljeni kvazimetropolskoprovincijalni duh kojim nas poučitelji napastuju je bljuzga ispod kotača. Neka dragi Bog da pokoj dobroj i dragoj profesorici Antoniji Kovačević. Ima tu i Handela.
milord55 • 12.06.2008. u 11:24
vrime ja da se nike kockice poslože...koji put nan osobne prilike otvore put...ostaje zagonetka kako daje i di je kraj...a i pitanje ča nan je ovo tribalo...vrimena su se prominila ostaje duhovna borba... dalmacija moja inspiracija
dalmacija moja inspiracij • 13.06.2008. u 13:02
Sada vidim da je zbog slovne greške ispalo da je Makaranin pesnik - jedna. A baš je muževan! Nadam se da će mi oprostiti. I milo mi je da???????????uživa u čitanju. I da znate, za sve je kriva prvo pedesetplus, pre nje nisam imala pojma šta je to blog, pa milord55 koji me naglavačke zaronio u avanturu zvanu blog, uz nežno guranje blogamimoga. I eto nad svih u društvu pisaca virtuelnog dnevnika. Kad sam naumornija, blog me izvede iz svakodnevnih gluposti i bar na neko vreme opusti, odmori ili prebaci u neke druge teme, da zaboraivm svoje.
Anka Makaranka • 14.06.2008. u 07:48
@ anka, čitam te i ja svakih nekoliko dana - ali mi je glupo komentirat
unazad, rijetko mi padne napamet da svoje prošle postove pregledam, tako i ostali - pretpostavljam. Krasne su ti školske zadaće. Keep on bloggin' !
@osejava, izvinjavam se na dugim tekstovima, što ću kad rijetko pišem.
@milord, Loise Hay me je naučila opraštati sebi, prije bolesti sam na neki način prezirala tu vrstu literature ( samopomoć) ali puno mi je pomoglo na početku liječenja. Pomaže i sada.
@ dmi, koliko si puno reka i koliko novih pitanja otvorio u jednoj rečenici.
pedesetplus • 15.06.2008. u 21:34
50+, ne, ne izvinjavaj se, ja naprosto obožavam tvoje duge tekstove. ali da mi ne daju misliti daju. uživam u tvom stilu pisanja, iskustvu i načinu na koji sve stavljaš na bjelinu. svakako bih voljela da je i češće, ali ja koja ništa ne pišem nemam pravo tražiti više. jedina si u gradu koja može ovako nešto ponuditi. nećemo ići u širinu zemljopisnog prostora.
«oprostiti sebi» - o tome bih željela još čuti ali od tebe osobno. kad stigneš, kad mogneš, kad ti se da
pozdrav
osejava • 15.06.2008. u 23:00
Draga pedesetice, znaš me, i znaš da pregledam i stare postove i čuvam sve. Dakle, slobodno ostavi komentar i posle 10 dana, ako si tada pročitala nešto što je po tebi zasluživalo komentar! Volim da znam da si tu ...Vidimo se za dva dana! Pripremi blogamimoga za dogovoreni sladoled, molim!
Anka Makaranka • 23.06.2008. u 08:43
50+, ja dišem na škrge ali do kada ne znam. pa se pitam kako se ti boriš s ovim vremenskim neprilikama. pozdrva ti
osejava • 27.06.2008. u 22:58
Samo da ti kažem, CD klapa koji si mi birala je sjajan! Uživam u slušanju dok pokušavam postići neurađene poslove. Ali imam na šta misliti, na prelepu Makarsku i moje stare prijatelje.
Anka Makaranka • 03.07.2008. u 16:04
Svrati sutra kod mene, zajedno s Osejavom, da vidimo da li sam vam dobro odabrala ono što sam odabrala!
Anka Makaranka • 08.07.2008. u 08:50
Kakav nadahnut post! Za uživat. I žalit za nekim davno prošlim vremenima.
kerempuhijada • 16.07.2008. u 21:34
Pogledaj dan, kao da je prvi na svijetu! Želim ti lijepo i v eselo jutro.
milord55 • 29.07.2008. u 07:26
Mala, pa ti zabušavaš s pisanjem! Dozvoljava se i kratak post, i sličica, samo nemoj konkurisati blogamimoga po retkom postalvjanju postova!
Anka Makaranka • 31.07.2008. u 08:14
SUMMER CHAOS FEST MAKARSKA
ADASTRA, GUŽVA U 16 ercu, EDO MAAJKA...
22.08. Makarska - Ljetno kino
Udruga PUK - Makarska • 19.08.2008. u 10:28
Gledam i čekam tvoj novi post. Ovako su nekada, u vrijeme naše mladosti pjevali Beatlesi:
If there's anything that you want,
If there's anything I can do,
Just call on me and I'll send it along
With love from me to you.
I nikad nisu prestali.
milord
milord55 • 31.08.2008. u 21:14
Svi vole i raduju se kad ih posječuju prijatelji. Pozdravaljam te i želim te razveseliti. Jedva čekam tvoj novi post. Milord
milord55 • 13.09.2008. u 23:21
evo sam danas bacila oko na hrvatsku uživo i vidim jedno smišno lice u ulozi voditeljice i, naravno, odmahs es jetih tebe. riječ je o idi prester (ako sma dobro zapamtila prezime). jednom si je dobro nahvalila, a ja dijelim tvoje mišljenje. i pozdravljam te ma gdje bila
osejava • 15.09.2008. u 18:14
vesna
Stalno se vracam trazeci te, ocekujuci novi post... jos cekam tvoj novi post
saljem ti topli, prijateljski zagrljaj...Zlatice...
borut • 25.09.2008. u 13:25
di si nam se skrila? ;)
Vinci • 27.09.2008. u 08:50
Bojim se da neće biti postova još neko vreme, ili još duže...
Molim za slanje pozitivne energije u Zlatinom pravcu.
Anka Makaranka • 27.09.2008. u 17:29
[B]Virtuelno polažem cvet za sećanje na pedeset plus. Danas je izgubila bitku sa bolešću. Znam da će je se mnogo ljudi sećati po dobru. Bila je uvek svetionik dobra. Neka joj je slava i hvala za sve lepo što je celog svog života nesebično pružala drugi
Anka Makaranka • 28.09.2008. u 15:10
ma
Anka Makaranka • 28.09.2008. u 15:11
Bila mi je draga virtualna prijateljica. Dragi Bože, podaj joj vječni pokoj.
milord55 • 28.09.2008. u 15:17
odlazimo jedan po jedan, netko jučer, netko danas, ja možda već sutra.
život je postao tako bezličan.
nema više ni strasti kada je smrt u pitanju.
nema više ni iznenađenja. sve nam je postalo tako svejedno.
otužan je ovaj život iako je pedesetica bila uvijek tako puna optimizma.
sve je kod nje prštalo energijom, a ja sam tako često puzala.
sve je kod nje bilo objašnjeno, a ja se još uvijek naivno čudim ljudima, njihovim postupcima.
možda mi je suđeno biti tu gdje jesam do spoznaje tko sam i kamo idem?
pedesetice, bila si tako posebna! ostat ćeš tako posebna!
ovaj život valjda i nije ništa drugo do li samo buket cvijeća i puno, puno suza.
ja još ne znam što je!
draga pedesetice,
neka ti puti kojim si krenula budu prohodni i osvijetljeni našim osmjesima!
osejava • 28.09.2008. u 16:23
Viđa sam te po gradu i uvik si plijenila šarmom, jedinstvenošću i duhom. Nisan te ima sriću upoznat uživo, ali ova naša virtualna druženja kroz tvoje tekstove zauvik ću pamtit...
Laka ti zemja, teta Zlate.
Nesvrstani • 28.09.2008. u 19:02
Suza za kraj.
Suza za oproštaj.
Meri • 28.09.2008. u 22:31
Teta Zlate adio !
I fala !
I volin te !
I plačen, a znan da nije potriba, jer si napokon mirna i ne patiš, i sigurni se negdi smiješ onako kako samo ti znaš !
Al mene isto boli... jako...
mare • 28.09.2008. u 22:43
U nekoliko sam se navrata othrvala porivu da nešto ovdje napišem... Čemu? Kome? Ovo je Zlatin blog, blog Zlatarice koja ga više neće otvarati. A onda ipak... Krhke su linije razgraničenja stvarnosti... I kažu da ne bismo trebali tugovati kad netko pođe na odmor... ipak, koliko god je sebično, osjećaj tuge ogroman je jer gubitak je toliki...
oceana • 28.09.2008. u 23:19
VESNA & BORUT
NISMO SE DRUZILE, A UVIJEK SMO SI BILE BLISKE. MISLIM DA SMO SI NA NEKI NACIN BILE SLICNE, BAR TOLIKO DA SMO SE MOGLE SHVACATI. ZAUVIJEK CEMO OSTATI JEDNAKO BLISKE. KAD SE OPRASTALA OD NAS, VERA ME JE PITALA: HOCES LI ME SE SJECATI? ODGOVARAM I TEBI JEDNAKO, SA OSMJEHOM NA LICU, A KAKO BIH TE MOGLA ZABORAVITI!
DRAGA ZLATICE NASA
borut • 29.09.2008. u 10:35
Veliki posljednji pozdrav Zlati, malo je takvih ostalo među nama dolje...
anonimac • 29.09.2008. u 17:35
Nisam te nažalost imao sreće upoznati, ali i ovim kratkim druženjem u našem virtualnom svijetu brzo sam shvatio kako si velika osoba...bila i ostala. Laka ti zemlja, Zlate
Vinci • 29.09.2008. u 19:28
..............mir..u..svjetlu..zlata..............
Milan, f. • 29.09.2008. u 22:45
"dajem Vam slobodu da o meni govorite što god želite, jer bilo me je po voljenoj Makarskoj
svuda di ima dobrih ljudi s dobrim namjerama...
Posljednja mi je želja da se osnuje Zaklada "Makarska zdravi grad" koja će omogućiti
razvoj Makarske i brigu o primarnoj i sekundarnoj zdravsvtvenoj zaštiti.
Umjesto gomile cvijeća, pribilježite Vaš doprinos u Zakladu, a ja prinosim prekrivač s odra."
Ovu posljednju Zlaticinu želju, prenosima svima koji žele dati svoj doprinos
da se ista ostvari.
Uplate za projekt "Makarska zdravi grad" vršiti na račun Zagrebačke banke
2360000-3222150429
kristina • 30.09.2008. u 10:24
Počivaj u miru...generacijo draga
HOGAR • 30.09.2008. u 12:51
Puno je napravila za grad, mlade i stare... Počivala u miru!
g2 • 01.10.2008. u 09:41
Od jubavi je samo čežnja jača!
U nediju, u podne, po ko zna koji put, bit ćes s nama:
...ljudi vole se i kad se rastaju,
neke niti znaj, uvijek ostaju...
Tiho sviraj, pjesmu ljubavnu
i ne diraj, molim te ne diraj
dušu umornu...
Silva
Silva • 03.10.2008. u 14:42
Mila moja, reč nadživljuje pisca, i tvoj blog opstaje i nakon što je tvoja duša slobodna, nesputana našla put do carstva nebeskog. Cveće polažem u tvoju zakladu, neka donese više zdravlja drugima, jer si najbolje na svojoj koži osetila koliko mnogo treba da se uradi da se pomogne bolesnima. Dirnuo me do suza izveštaj o tvom ispraćaju za koji si sama napisala scenario, sa svim detaljima koje su svi rado realizovali. Nisam mogla fizički da te ispratim, ali ostaješ uvek deo mene, i tvoja neiscrpna životna radost ostaće mi svetionik.
Anka Makaranka • 09.10.2008. u 07:14
Pokoj vjecni daruj joj Gospodine i svjetlost vjecna neka joj svijetli.
pozegana • 20.10.2008. u 02:56
draga zlatice, evo me još jednom na tvome blogu. danas da upalim svijeću i da ti konačno kažem zbogom. otkad si otišla često sam svraćala na ovo mjesto tražeći neki glas, neko novo slovo. no, stvarnost se ne dade uljepšavati. zato ti sada palim svijeću za vječnost u kojoj si našla svoje mjesto.
osejava • 01.11.2008. u 11:40
...I mnogo je tužan ovaj svet bez tebe, draga i neponovljiva Zlatice...!
Anka Makaranka • 19.11.2008. u 20:37
Čitam u makarskim novinama o tvom ispraćaju, i dalje ne shvatam da te nema na ovom šašavom svetu. Nedostaješ...
Anka Makaranka • 20.12.2008. u 12:17
Blog nadživljuje autora, virtuelno nadživljuje fizičkol Tvoj blog je još stvaran, živ...stavila sam link do njega da da čitam povremeno, mada ću ga uvel čitati sa suzama. Napisala sam na linku "Ona spava"...
Anka Makaranka • 07.07.2009. u 16:35
super.www.forum50.hr
dijete u meni • 23.11.2009. u 10:18
dijete u meni • 23.11.2009. u 10:18
Prijatzeljice i Posestrimo moja,
Odavno se dogovaram s Veselkom da kod njega pretipkam tekst nekrologa s pjesmom koje sam posvetio Tebi. jedanput ću to i napraviti. U svakom slučaju biti će objavljeno. Pa kad - tad. međutim, asada bih pisao nešto drugo.
Prvi puta sam na tvojem blogu nakon što si otišla i to je ono što me ne/malo muči,sputava, boli na nekakav čudan način, čineći me nervoznim. Znaš kad ono imaš tako lijep osjećaj da ćeš dobiti povrat obavijesti, odgovor. tako meni u duši na tisućinku zasvjetluca i uopće ne ću patetizirati s onim "...ali odjednom", ili pak"... groka spoznaja", i slične frazetine. Ako itko na svijetu onda ste pok. Jakša Gareljić i Ti znali moju dušu. On najbolji moj prijatelj među muškima, Ti prijateljica nad prijateljicama među damama. I volio bih da ovo pročitaš, tasko da znaš!Vraćam se lamentu o osjećaju.Da, zbilja na tisućinku zasvjetluca, sine da bi mi mogla odgovoriti, moiždaq me i naružiti kako si znala. "Bože mioi, Ferdo, ti si zbilja čudan čovik. S pametnim ljudima ti si tako fin a s budalama si veća budala od bilo kojeg od njih", rekla si mi tamo početkom osamdesetih u "Beti" nakon jedne od mnogih mojih plamtećih disputa. A oslikati sebe, sama to znaš, najveće je majstorstvo u umjetnosti.I taj osjećaj i taj plam djetinje, Ti bolje od drugih znaš, infantilne iskrenosti kod mene, iz dubine zove i priziva tu tisućinku Vjerovanja. Vjerocvanja u voj odgovor. i jasno da mi je teško. Jer Ti pišem kako smo naas dvoje uviejk razgovarali.
Vidim ovdje Ti se na blogu često javljala naša narštajna prijateljica Anka
Suvajdžić. baš je nedavno bila u Makarskoj i bratu sam joj Miši dao jedan, kako sam se šalio, kontigent, knjiga o Makarskoj da joj ih uruči. Znam da to voli, pa neka i ima. Ali ja se, kad je već Beograd uzgredna priča i pritajena imenica, sjećam onih Tvojih dopisa, razglednica i pisama iz beograda. (Pače, još ih čuvam kao i veliku većinu pisama meni dragfih i važnih ljudi a za koje držim da imaju i znaju što reći).Sjećam se kako si mi slala knjige i jednom si mi poslala zbirku poezije Brane Petrovića i njegovu jednu duhovitu zbirku. Pa fromm, neke male knjižice iz povijesti umjetnosti, a što sve ne. nam da si bila na toj promocji Petrovićeve knjige i da ste4 se upoznali. To Ti je u tom trenutku puno značilo. Kasnije si, i to vrlo brzo, mnogo sdmirenije, xdtaloženije promatrala ljude, pojave i uopće usude.Taj mir, smirenost i promišljenost na koncu su i odredili tvoj duhovni profil. Iz nekihj riječi Tvoje oporuke jasno mi je koliko si bila svijesna sebe i u vlastitom odlaenju.Puno je talo u tih četrdesetak godina. I sada vidimo da smo ipak nešto napravili. Čuidesno je ali od nje i ajpoštenije, kako gosođa Sudbina uzme ono samo najbitnije. Pljevi, pljevi dok nas ne očisti do kraja i svedde na ono što jesmo 8a kadšto možda i nismo, tko zna?!).
Uvijek smo voljeli sumnje. Bit ću drsko slovodan, umjetničke skepsei sumnje. Razgvori o Bogu, o prirodi, moja zaljubljenost u Hpolbacha i tvoje zagovaranje Nietszcbhea. A onda naglo, već nakon prve godine studija Ti lerbdiš, nekako sve mističnijer gradeći svoje kule koje ne samo nisam do kraja razumio nego i nisam do kraja ni volio. Čak sam bio pomalo ljubomoran na sve i svakog onog tko je i/li što je značio u tom Tvojem novom kozmogoniju. Pa bio toi asam Gautama ili pak Kršna (sjećaš se Tinove pjesme "Pjesanca o Kršninoj fruli"?!). Kao da su mi Zoran medo i svi ti erazni apologeti hippy pokreta, u biti naivni pacifisti bez uporišta u samoj biti tih vijetnamskih i inih zbivanja, rekoh kao da su mi oduzeli, naprosto oteli onu strastvenu suguvornicu koja je toliko žudjela da se izrazi onako kako nikada kasnije ne će htjeti. Ali, moram priznati : to je odredilo svu Tvoju osobnost. ne velim ni kasniju, ni tadanju. već tvoju osobnost umjetničku, sadržajnu, kreativnu. I, znaš, iskreno, nek Ti stvari baš i nisam cijenio. Nu opet nije niti malo fraza kada kažem da sam ih tek Tvojim odlaskom iskreno i nekako metafizički oslobođen drugačije prihvatio. sada, kada iz sv ojeg djela izrastaš autohtona i mnogo veća i plodnija nego sam ja uopće slutio, opraštam si sve svoje zablude i opetovano ponavljam:Da, Zlato, napravila si zbilja puno. Na Tvojim tragalačkim putevi a kao maslo tko nde samo u hrvatskoj.I to me ispunja kao iskrena i uvijek Ti odana prijatelja.
Na promociji CD-a Dudlaša pitam Ricu sjeća li se večeri kada smo pok. Josip sever i ja bili kod vas pa smo ostali do jutra. Nas dva smo recitirali, Rica u crteže pretvarao ideograme kineksih slova koje mu Sever prije toga ispisao i tako sve do jutea,(Mislim da sam ja sačuvao jedan taj ilustrirani ideogram ). A sjećanja ima koliko čovjek ni poželjeti ne može.zato bježim od suza i nastojim sam sebe udobrovoljiti jednim pismom koje i ni po čemunije izuzetno ali nijer ni izvan života.Jer Ti traješ, Posestrimo...
m
mali brat • 13.02.2010. u 15:46
Ovaj gornji komentar je pisao mali brat Ferdo. A pisao ga je sa moga bloga,mojom dozvolom, tako je ispao moj potpis. Samo za informaciju.
p.s. Zlatna Zlatica je uvik u nama.
mali brat • 14.02.2010. u 18:12
Na žalost našu, pridružio ti se juče tvoj životni pratilac, Nikola.
I dalje svraćam na tvoj blog, da pročitam tvoje misli, da se napojim neiscrpnom energijom kojom si sva nadahnjivala.
Anka Makaranka • 26.03.2010. u 06:29
Trenutno najbolji post koji sam ikad pročitao , pardon , ne post nego misli ...... stvorena je nadobudnost u meni ... hm nadobudnost je danas riječ za podrugivanje , ne znam zašto jer meni je to riječ za dobre planove , htijenje , poboljšavanje samog sebe ....... Nisam imao prilike uživat na Vašem blogu ranije , al eto imam sada , i sigurno ću se vraćat ..... iako ste na lijepom mjestu ne vidim razloga zašto Vam ne bi ostavljao ovdje lijepe pozdrave :))
No name • 18.06.2010. u 18:08
sritan rođendan mama. volim te!
lina • 15.03.2011. u 08:39
Vrijeme prolazi, a tvoj blog opstaje kao sjećanje na jednu divnu osobu. Po tvojoj davnoj želji, blogiram na blog.hr i držim link da bi ljudi mogli da pročitaju nešto što si ti napisala. Nisam više pod nikom Anka Makaranka, nego Valcer
Valcer • 01.02.2014. u 17:35
❤
softpaw • 16.03.2015. u 11:05
< | lipanj, 2008 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Najkraće : BITI ILI NE BITI
Zašto neko piše, ako ne da bi sastavio sve svoje dijelove ? Od trenutka kad krenemo u školu ili crkvu,
obrazovanje nas kida na dijelove, uči nas da rastavljamo dušu od tijela i razum od srca. Mora bit da su ribari sa Kolumbijske obale učeni doktori etike i morala jer su izmislili riječ sentipensante,osjećati-misliti, da bi definirali jezik koji govori istinu.
Eduardo Galeano.
BISERI :
No. 1 otkad bolujem :
Smrt nije pružila ruku prema meni i zato sam ovdje. Otkako sam postao svjestan stranosti života koji se opire navici, postao sam još bezbrižniji, jer sam dospio u vrijeme koje uopće ne osjećam svojim. Ono mi izvorno već ne pripada. Ovdje je samo kao još jedno jelo nakon objeda koje se ne nalazi na jelovniku. Još je mnogo manje onoga što mi pripada nego što je toga bilo prije, kad bi se povremeno ipak događalo da imam zahtjeve i postavljam pretenzije. Od tog trenutka nikada se nije prekinio magični mirakul mog života. Život nije razumljiv sam po sebi. Jer, kao što su govorili stari, značaj života nije u prirodnosti , nego u čaroliji. Živjeti znači biti potresen, biti izvan sebe, biti uzdrman, biti otrgnut od svojih korjena, mučiti se i bjesnjeti od iznenađenja i čuđenja, od bola i pomutnje, od užasa i radosti, od pouzdanosti i straha, od patnje i divote. Nema ničeg protuprirodnijeg od života. Život je milost. I to znam sada kada je zaista to i postao. Zbog milosrđa sam ovdje, gotovo kao slučajna i neistraživa pojava.
Bela Hamvas : Kap prokletstva
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Čitam:
Borut i Vesna
Ivanka
Vice
milord55
oceana
Ankamakaranka
nesvrstani
tyche
apk.blog.hr
mrachni kantuni i nesuvremena razmatranja
armin.blog.hr
zelenalista.blog.hr
muir
vinci
gervasius
ludlud
cnn
mateo
PUK
kolegicamica
irida
rusalka
semiotika
pametni zub
Boletus
free
jucerasnjenovine
babl
dalmacijamojainspiracija
baladasevic
nemanja
Kopiranje, objavljivanje ili prenošenje tekstova i fotografija bez dopuštenja autora NIJE DOZVOLJENO
pedesetplus@gmail.com