pedeset+

srijeda, 11.06.2008.

BITI SVOJ ILI OSOBENI ZNACI

Where the mind is without fear and the head is held high;
Where knowledge is free;
Where the world has not broken up into fragments by narow domestic wals ;
Where words come out from the depth of the truth;
Where tireless striving stretches its arms towards perfection;
Where clear stream of reason has not lost its way into dreary desert sand of dead habit ;
Where the mind is lad forward by thee into ever-widening thought and action-
Into the heaven of freedom, my Father, let my country awake.

R. Tagore : Whisperings

Ponekad se pitam zašto ljudi imaju potrebu pisati tuđe tekstove po blogovima. Gotovo da nema bloga bez tuđih dubokoumnih misli, poezije - izuzetak su pravi pisci i pjesnici - koji bi kao trebali definirati osobu koja piše malo dublje , duhovnije, prilijepit joj obilježje u definiranju svoga Ja. Nisam nikakav izuzetak – vidi tekst desno, uvijek sam bila sklona imati oko sebe inspirativne tekstove – čak neke imam uokvirene po zidovima- koji me u momentima i periodima kad uđem u svakodnevnu kolotečinu ili kako kaže Đubran - kad se čisti razum izgubi u dosadnom pustinjskom pijesku mrtve navike - vračaju u moje Ja gdje se osjećam dobro.

Zahvaljujući odlascima u Beograd često se vraćam u doba mojih najviših intelektualnih dometa kad je bilo nezamislivo provesti iti jedan dan bez dobre knjige.
Doduše tek sad shvaćam da se prvih 5 Đubranovih rečenica odnosilo na doba klasične Gimnazije i studiranja.
Znajući da su mi najdraže književne forme eseji i kratka priča Moja Vesna mi je otkrila Teofila Pančića : -rođen u Skopju 1965, živi i radi u Zemunu i Novom Sadu.; kolumnista i književni kritičar, profesionalni , posmatrač javnog prostora, nezaustavljivi čitač i pažljivi slušač svega i svačega ( novina knjiga, stripova, jelovnika, redova vožnja, ploča, radija, koncerata, buke i bijesa…)-kroničar vremena organiziranog ludila, pronicljiv do neprijatnosti, urnebesno duhovit i zastrašujuće obrazovan, teofil je pančić na marginama svojih tekstova o nuspojavama, pojavama i ukazivanjem sadašnjim ( čitava jedna vampirologija ), ostavljao sjetne, opore, vedre, ponekad sasvim lične zapise, dopuštajući da esejistički refkeks, ovog puta nesputan zahtjevima žanra ( politička kolumna ), bude prožet majstorskim litearnim dionicama kao začinima što prepoznatljivom jelu daju drugačiji, osobit ukus. – iz recenzije
Ivana Milenkovića.
I zaista je majstor pera koji me je u – Osobenim znacima- izdato 2006.g., vratio u mladost.
A i pokušaj analiziranja zašto sam ovakva zajebana kakva jesam. Bez obzira što je 14 godina mlađi od mene bavi se fenomenima moje socijalističke mladosti, tj. onom što je vrijedilo i vrijedi i danas i djeluje na mlade generacije – doduše danas samo probrane-. Nije propustio gotovo ništa značajno što je ostavilo traga i u mome životu.
Prvo me je štrecnuo pravo u srce s rečenicom : Nick Cave je izdao novi album Nocturma – set pjesama koje dokazuju kako se može starjeti a ne truliti i gnjiliti-.
Shvatila sam da mi se baš to događa. Nesposobna za fizički rad trulila sam uz jake bolove cijelu zimu i proljeće na kauču ( i to uz naš TV program koji me beskrajno iritira ). I sada imam problema s čitanjem i pisanjem – škiljim na jedno oko, tako da si ne mogu oprostiti to jalovo provedeno vrijeme koje sam bolujući mogla provesti uz čitanje za koje sam krala vrijeme zadnjih 30 godina.
U eseju – Pogo za miroslava krležu - Pančić kaže : Ono što pamtim te Najranije Osamdesete – još se drug Tito nije oporavio od šoka što je ipak umro- bila je slatka neutaživa, danonoćna božanska glad; ne tjelesna dakako: bila je to glad za otkrivanjem svijeta, ali ne onog kojeg smo znali iz kuće, i ne onog kojem su nas učili i navikavali u školi. Umjetnost je bila nešto što je izmišljeno koliko jučer, i samo za nas, točnije, nešto što su sve do maloprije svi od nas brižljivo i sistematski sakrivali – proturajući nam umjesto toga svakojake edukativne budalaštine – ali sada smo provalili šifru i više nam nitko ništa ne može. Manijakalno preslušavanja svake zamislive muzike kombinirao sam sa sumanutim isčitavanjem svakog zamislivog štiva, spavajući tek onoliko koliko je bilo neophodno da ne pošandrcam.
Samo što sam više čitao , to sam jasnije shvaćao koliko sam sam : ako je muzika još i bila ono što nas je spajalo u Krdo Bijesnih Klinaca, čitanje je bilo ono što je ponekog od nas načinilo Pojedincem U Nastajanju. Ako ništa drugo, tvoj čitalački paralelni život, onaj u kojem te nisu poznavali i o kojem ništa suvislo nisu znali tvoji drugari iz zadimljenih klubova i sa kaotičnih koncerata, činilo je da još tada naslutiš postojanje Pukotine , one kroz koju će veoma brzo iscuriti naše Tajno Bratstvo, da biste se raslojili na one koji su se samo-malo-zezali-jer-su-bili-mladi, i na manjinu koja, koliko god se mijenjale njene životne okolnosti, zapravo nikad nije zaboravila pjevane, pisane i proživljene pouke svojih nježnih godina, mijenjajući se i sazrijevajući sa njima, a ne njima uprkos.-
Na spomen M. Krleže : - pa aj ti objasni pankerskim Ignorantima da je taj Krleža - Na rubu pameti- vehementni aj-em-en-anarhista-aj-em-en-anarhista pamflet protiv malograđanštine.-
sjetih se gimnazije i što mi je otkrivanje svijeta i spoznavanje kroz čitanje značilo.
I upravo kao što on kaže bio je to paralelni život i Tajno Bratstvo. Bila sam opsjednuta Krležom mada sam uredno pročitala svu obaveznu klasičnu literaturu, tj. lektiru. Kad malo bolje razmislim nismo loša generacija – nismo imali izbor čitanja prepričanih knjiga i kratkih sadržaja na internetu, moralo se čitat. Ali kao da se svatko trudio da čitanje ostaje strogo privatna stvar.
Pisanje također. Školske zadaće su mi bile poslastice koje sam čekala jer sam jako cijenila pok. prof. Antoniju Kovačević i takoreći pisala za nju. Otkrila mi je svijet koji mi je pomogao da se u pubertetskim godinama osjećam posebno. Vidim da mi prijateljica Anka objavljuje na blogu školske zadaće, ne znam kako ih je sačuvala, tj. kako ih je dobila, meni ih nisu dali. Je li je profesorica sačuvala za sebe – ne znam, ali znam da sam bila duboko uvrijeđena kad sam čula da ih je čitala po drugim razredima -moju intimu u krležijanskom stilu koju sam slagala u glavi a i na papiru danima unaprijed jer svaki tekst se mogao ubaciti u teme koje je ona zadavala.
Što se tiče Bratstva ili Sestrinstva često se sjetim Marine Marinović, već tada intelektualca par excelance koja mi je potajno na papiriću dobacivala probrane tekstove na koje bi mi srce zaigralo. U kući neobrazovanih roditelja nismo imali do nekoliko knjiga o ugostiteljstvu, vinogradarstvu i čini mi se uvezenu Gričku vješticu tako da mi je Marinino ( otac doktor – dakle odrastanje i odgoj uz intelektualca – i danas u poznim godinama je predsjednik udruge za očuvanje kulturne baštine) tajno vodstvo puno značilo, i dan danas čuvam njene papiriće. Sve se to lagano formiranje svoga ja događalo strogo konspirativno. Što od pubertetske nesigurnosti pune raznih kompleksa svoja duševna i duhovna punjenja čuvali smo duboko u sebi jer u državi koja je odgajala mediokritete nije bilo poželjno biti svoj. Već tada se u meni javlja pritajeni buntovnik koji si priuštava faze izolacije i samovanja – šetnje po Osejavi, i na skrivenim stijenama meditiranje do navodne nirvane po zamišljenim uputama iz budističkih knjiga ( danas upražnjavam TM – al di je to onda bilo ! ) U moje gimnazijsko doba u Makarskoj – čarobnoj provinciji– krajem 60-ih , se i ne može govoriti o nekakvim trendovima jer nije bilo masovne hiperprodukcije svega i svačega, niti o nekim pomodnostima. Ustvari nije bilo ničega.Što se tiče materijalnog ja sam bila sretnica jer mi je majka znala šit i vrlo rano sam i sama naučila – u 14. godini sam si sašila prvu jaketu i to od vunene karirane deke, ali bez fudre. To je bilo doba skromne uniformiranosti – u školu smo nosili kute – ali i puno slobodnog prostora za individualnost i osobne stilove. U usporedbi s današnjim standardom i konzumerizmom to je bilo doba kako materijalnog tako i duhovnog siromaštva koje nas je prisiljavalo da budemo kreativni po šemi – sam svoj majstor- te postadosmo kao i naši roditelji vrhunski improvizatori. Naši gastarbajteri su baš stoga bili vrlo cijenjeni radnici u Njemačkoj. Čini mi se da zbog tog prisilnog buđenja kreativnosti osobno od tih davnih vremena vučem prezir prema trendovima, pomodnostima i must have proizvodima. Mada me je moda uvijek privlačila, čak se do nedavno i bavila njome, pa i zarađivala, kredo je bio i ostao : alternativa, unikat i budi svoj ili svoja, budi, ne krut, već slobodni individualac sa stilom.
Možda mi je mana što ljude često procjenjujem po imidžu, naročito cipelama, ali rijetko griješim u psihološkom profiliranju. Procjenjivanje i vrednovanje ljudi na osnovu pročitanog, viđenog, odslušanog – čemu smo svi bili skloni u mladosti- sam davno napustila jer za – biti čovjek- nije potrebno obrazovanje. Više od pola života mi je trebalo da postanem tolerantna prema Ignorantima koji ništa nisu pročitali, koji slušaju i gledaju samo što im se servira, koji ništa ne znaju učiniti vlastitom glavom i rukama. Mislim da je uzrok toj intelektualnoj devijaciji upravo ta neutaživa božanska glad krajem 60-ih, cijelih 70-ih i dio 80-ih koje opisuje Pančić :
- Pankeri da se razumimo, uglavnom nisu čitali ništa: držali su to sterilnom buržoaskom navikom koja otupljuje revolucionarni naboj masa…Ma, đavola, čak niti to : nitko nije razmišljaoo tome –zašto- ne čita: čitati je bilo isto što i učiti a to se nikako nije radilo….No prosvijećena manjina pankera bila je mnogo teži slučaj : sve go Društveni teoretičar, to je marljivo čitalo klasike anarhizma, organizirajući spontane anarho-kružoke na klupici u parkiću : malo Bakunjin, malo Kropotkin, malo Štirner, pa vozi….
Neko vrijeme družio sam se s nekom škvadrom hevimetalaca : sjedili su po cijele dane na
nekakvim nagomilanim željezničkim pragovima kod pruge ka Ljubljani-toj Meki i Medini svih SFRJ pankera- i ispijali galone zidarskog piva i jeftinog, kiselog vina…..
Oni ništa nisu čitali, što mi je sasvim odgovaralo, jer s njima nisam morao trošiti ni riječ oko svojih bezbrojnih lektira : Tek bih se povremeno uključivao u njihove beskrajne teološke rasprave o tome je bolja 2 ili 4 Svetih Led Zeppelina, onako kao što tri sita popa poslije obilne trpeze raspravljaju o Svetom Avgustinu, u mislima već mjerkajući večeru.
U jedno, ipak, nema sumnje: hipici su bili daleko najgori. Lijeni i napušeni, a dozlaboga Pretenciozni, ti su žestoko davili sa svojim heseima i kastanedama, sa svojim motherfuckin'
Dalekim Istokom i njegovom Dubokom Mudrošću, o kojoj su oni sve znali – čitali na velikom odmoru, to je ! – i još inzistirali da time prosvjetljuju druge.-
Ha, ha… ma baš mi je sladak Teofil al ipak kasni za mojom generacijom 10 godina da bi shvatio kako su 70 – e ( uz izuzetak 20-ih početkom stoljeća) bile zlatno doba 20-og stoljeća,
-gdje je um bio otvoren bez straha i visoko uzdignute glave, gdje je znanje bilo besplatno, gdje svijet nije bio rascjepkan uskim privatnim interesima, gdje su riječi izvirale iz dubina istine, gdje smo svi težili savršenstvu….- gdje se u državnom socijalizmu, vjerovatno uz pomoć kvantne fizike, kao pelud djece cvijeća širio virus slobode. Kao i sve što nije izniklo iz matične sredine – hipi pokret i poslije punk, 70-ih su bili rijetka vanjska pojava, imitacija koja je kulminirala 10 godina poslije, pokreti koji su otvorili vidike i promijenili svijest nisu imali veliki vidljivi utjecaj. Promjene su se događale duboko u unutrašnjosti mladih u –nježnim- godinama. Odlazak na studij u Beograd mi otvara bezbroj mogućnosti za ublažavanje – božanske gladi- : - čitanje u svakom slobodnom trenutku – redom gotovo sve što je uopće bilo dostupno – književnost, psihologija, sociologija… markez-borhez, hese, haksli, orvel…se ko skriveno blago drže ispod jastuka a ne nose u torbi, prijevod Stepskog vuka izlazi u nastavcima u Književnoj riječi, na faksu genije Shakespeare i dosadni sladunjavi romantičari…već tada formiram svoj ukus i to na osnovu sviđa mi se-ne sviđa, tj. prija duši
il ne prija i to je pretpostavljam moj put ka svojevrsnom anarhizmu koji ne prihvaća nametnute kako autoritete tako i proklamirane vrijednosti. Beograd mi se otvarao kao cvijet čiji sam miris slijedila nekom svojom intuicijom – otvara mi se svijet suvremene umjetnosti i konačno žive slike umjesto mrtvih – apstrakcija me očarava, SKC mi postaje drugi dom, konceptualna umjetnost – avangarda u Evropi – jedri punim plućima na Aprilskim susretima, BITEF – nam donosi avangardu, eksperiment, i moderni teatar, Kinoteka sve klasike filma,
nevjerovatna nova produkcija filmova koji će postati kultni, strani kulturni centri koji imaju svoje biblioteke i knjižare koji su nam pomogli da nam se otvaraju vidici.
Što se tiče muzike slušala sam sve dostupno i polako stvorila kriterij koji važi i danas – jebo ti muziku bez muzike, bez obzira na trendove, top liste i tuđe sudove i mišljenje stvorila sam stav – hoću da me muzika miluje a ne siluje, da me diže, da me tješi, da mi se smješi, da se smijem, da plačem...kad sam prvi put čula Black- Pearl Jam- u jednom disku u Baškoj Vodi rasplakala sam se na zaprepaščenost pritutnih kulera.
Tih slatkih 70-ih nije mi legla sladunjava kalifornijska hipi muzika i razni pop hitovi, metalci bi mi povremeno legli, rock je suvereno vladao - pojavljuju se bandovi i autori koji postaju ikone, uglavnom sam se družila s beogradskim rokerima, klasiku sam, kao i danas, slušala rijetko zbog nedostatka vremena i koncentracije. Ali ono što bi mi u trenutku leglo na dušu slušala sam ko da mi je zadnje u životu satima i danima, sve dok ne bih ugasila žeđ ili glad za božanskim akordima koji kao da su napisani samo za mene.. Dan danas to radim i svima idem na živce.
Kako sam uvijek bila luda za plesom noći sam provodila u kultnom Cepelinu priznajući i plešući samo na - crnačku- muziku, čim bi DJ promijenio ritam sa nekolicinom crnačkih frikova – plesali smo kao crnci- sam napuštala podij – jednostavno i dan danas ne mogu plesati na neke druge ritmove – izuzetak su rege i ska. Pod crnačkom muzikom podrazumijevam ne samo ritam i bluz, fanki muziku već rock&roll, džez, soul, bluz – ta božanski obdarena rasa je izmislila muziku. Ako netko misli drugačije ne interesira me jer se nikad nisam upuštala u rasprave oko muzičkih ukusa, to je nešto totalno individualno. Žalosti me što danas više nema profiliranih disko klubova sa takvom plesnom muzikom – najbolji disko u kojem sam bila, sa odvojenom salom koja je puštala samo crnačku muziku je Dorian Gray u Frankfurtu- niti DJ-eva plesača, tj. ljubitelja plesa koji neće mijenjati ritmove, stilove i što je najgore puštati naše pop hitove stare i nove produkcije. Bože me sačuvaj! Nije čudo da su ljudi prestali plesat.
E Teofile di me odvede ! Pišem ovaj post već danima i nemam predodžbu na što to liči. Lipo li je nešto iz cuga napisat. Znači, tema – biti svoj, ili - osobeni znaci – koje Pančić opisuje, tj. one pojave iz naših nježnih godina koje su stavile pečat ili ostavile vječni trag na našem karakteru, ili onome što već jesmo ili mislimo da smo.
Ne znam što uopće reći za sebe kad je ono što me je odredilo upravo negacija čvrstog ja.
Biti otvorenog uma i srca uz njegovanje neutažive gladi je najvrednija ostavština moje mladosti.

Sve ostalo je Sredovječna Sadašnjost, sve ostalo je compact-disc, ta prijatno bezdušna sprava za ugodan enter u Vrli Novi Svijet- T- Pančić.

Knjigu toplo preporučujem A GENIJALCI NEKA NAS MALO MILUJU....

<	lipanj, 2008
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Lipanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (5)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (9)
Travanj 2007 (11)
Ožujak 2007 (11)
Veljača 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?