pedeset+

srijeda, 06.02.2008.

BITI UMJETNIK

ILITI ŽIVOT JE UMJETNOST, UMJETNOST JE ŽIVOT

Odlučih ove godine stavljati Steinerov kalendar duše na blog, al eto spletom okolnosti propustih nekoliko tjedana.

44 tjedan, od 02. do 08. veljače :

Zahvativši nove čulne draži
ispunjava jasnoća duševna,
pamteći zgodu duhovnog rođenja,
smućujuće svjetskog tijeka klijanje
sa stvaralačkom voljom moje misli.
Jučer su me oko podne otpustili iz bolnice. Došli brat Slavko i moj soulmate po mene. Čekajući ih isprid bolnice okrenuh moju Lucu, tj. Ivanku Šuta kojoj bytheway zahvaljujem što mi je stavila post na blog i tako omogućila da, mada u bolnici, budem dio PUK-ove akcije i građanske inicijative koju smo pokrenuli u gradu.
Sve do prošlog utorka razrađivali smo i pripremali strategiju u uskom krugu, pomalo tajno i konspirativno, svjesni da se moramo dobro i argumentirano pripremiti za pristup gradskim i državnim tijelima da bismo dobili što želimo. Kako se dogodilo da na sastanak dođe novinar Kronike ne znam, ali znam da smo dogovorili da ćemo bez priše dobro pripremiti i definirati zahtjeve i pristupiti Gradu i Ministarstvu za Kulturu, pa tek onda ići u javnost i medije.
Normalno da se kod mene pojavila lagana paranoja da bi Kronika mogla poremetiti našu strategiju, često je dovoljna jedna kriva riječ da minira stvari. Kad mi je Ivanka rekla da je izašao veliki članak o meni, tj. da su skinuli tekst sa bloga i objavili ga, doživila sam stres. Prvo zato što svi novinari Kronike imaju moj mobitel i često me zovu pitajući za građansko mišljenje, drugo što ih smatram prijateljima i istomišljenicima po pitanju mnogih tema i stvari. Ne pitati me o namjeri objavljivanja bloga u novinama mi je jednostavno nezamisliv postupak ( možda je moja greška jer nisam kao Ivanka napisala da je zabranjeno objavljivanje ) tim više što sam objavljen tekst pisala na brzinu rukom, poslala ga po Slavku Ivanki i nisam ga imala pod kontrolom, neke ispravke sam diktirala Ivanki u nedjelju jer mi je Lina donila isprintan tekst, ali korekcije nisu objavljene. Tako da me uhvatila panika da će tekst uprskati stvar sa Gradom kojemu još nismo pristupili. A i pojedinci u sklopu inicijative bi mogli pomisliti da mi je do vlastite promocije. Pa neš doživit stres. A da je pravi stres sam se uvjerila jer sam nazvala gl. Urednika Anđelka Ercega, i na njegovo čuđenje na moju reakciju sam se počela trest i plakati te prekinula razgovor.
Kad smo stigli doma nestrpljivo sam čekala da mi donesu Kroniku da se uvjerim da objavljivanjem nije nanesena šteta Udruzi PUK i Građanskoj inicijativi. Vidim da su im pozitivne vibracije i da su željni pomoći ali ne znam kako im Vice, novinar Kronike i jedan od inicijatora akcije mladih, nije objasnio da će nam više pomoći ako ništa ne objavljuju, tj. da čekaju da im se mi obratimo za podršku i medijsku pomoć tek kad se obratimo Gradu.
Stoga se ispričavam Anđelku na mojoj reakciji i ponašanju te od njega očekujem ispriku za objavljivanje teksta sa mog bloga bez mog znanja i pristanka.
Također ga molim u ime svih nas i ostalih udruga koje su nam se priključile, tj. pružaju podršku mladima, za još malo strpljenja dok se ne obratimo Gradu.
Poslije toga ćemo sigurno trebati daljnju podršku te zahvaljujemo na ovoj u prošlom broju.

Sinoć sam ispravljala neke stvari u tekstu na prethodnom postu
( koji je objavljen i u Kronici) , glavna je bilo izbaciti riječ - pučka – inicijativa i ispraviti je u – građanska – inicijativa, pučka inicijativa sam stavila jer sam se mislila poigrati sa skraćenim nazivom udruge PUK ali sam shvatila da građanska SVIJEST – a o tome se ovdje radi, ne ide baš uz puk i pučko.
To je bila i prva reakcija na riječ –pučko- moje prijateljice Ruže Olujić, Makaranke koja živi u Holandiji i čiju stopostotnu podršku, imamo, pa i eventualnu pomoć kao povjesničarke umjetnosti i likovnog kritičara u budućim projektima.

Biti umjetnik.

Jednom mi je netko rekao da je u Kronikinoj križaljki pisalo : poznata makarska avangardna umjetnica… je li… kao… ja. Po jučerašnjem članku se vidi da me Kronika voli, a kako me grad doživljava i zove, ne znam. Niti mi je važno. Znam da nemam klasično Likovno i Umjetničko obrazovanje pa me time i naše kulturne institucije svrstavaju u amatere. Znam da od početka rata ostadoh bez posla, odlučih otići u privatne poduzetnike i baviti se umjetnošću i primjenjenom umjetnošću. Da smo bili bilo gdje u Evropi znam da bi od onoga što stvaramo muž i ja mogli živjeti. Bilo je kako je bilo, propale pare uložene u ART studio koji sam otvorila, putovali za vrijeme rata u Njemačku i radili prodajne izložbe po raznim mjestima, i preživjeli. Prije svega toga imali smo zajedničku izložbu u Galeriji Gojak. Danas nas ponekad pozovu da izložimo autorske radove na grupnoj izložbi amatera. Inače ne možemo dobiti termin za izložbu u jedinoj postojećoj galeriji Gojak koja je strogo određena za prezentiranje akademskih umjetnika. Nikad mi nije bilo napeto zvati se umjetnicom, bitno je kako čovjek živi.
Ali znam da bi mi u MALT-u rekli – dabogda nas lude vodali priko grada ! što je značilo da smo u stvaralačkom transu i pripremama za slijedeći umjetnički projekt.
E kako me sada poluzamantanu zbog zdravstvenog stanja vode pod ruku na sastanke mladih iz PUK-a i građanske inicijative, pitam se jesam li u opet u stvaralačkom transu… i shvatih da jesam. Ludilo ili ne, fokusirana sam 100 %, ideje mi padaju u pola noći, sanjam stvari vezane za budući Centar za kulturu i Art kafe, imam vizije unutrašnjeg uređenja Art kafea i razna događanja u tom prostoru. Pitam se jesu li bar još poneki članovi PUK-a na sličan način motivirani jer to je pokretačka snaga i inspiracija za razvijanje kreativnosti i imaginacije koja potvrđuje Beuys-ovu da je
- umjetnost život i život umjetnost-
te da je svaki čovjek umjetnik ako u sebi razvije te snage.
Mogla bih reći da sam svoje umjetničko obrazovanje stekla u Studentskom Kulturnom Centru u Beogradu početkom sedamdesetih gdje samo što nisam spavala. SKC , koji sada više ne postoji, mi je ostao i kao idealni poželjni model za Centar za kulturu. Doduše mnogo veća zgrada od naše Stare škole je u tadašnjem socijalizmu bila avangarda, vrhunski osposobljena i opremljena za prezentiranje svih vrsta žive umjetnosti a programski orijentirana na najsuvremenija domaća i svjetska kretanja u umjetnosti i kulturi. U sklopu centra su bile koncertne dvorane, izložbeni prostori, kino sala, prodajna Galerija i Knjižara sa našom i stranom literaturom tj. probranom ponudom knjiga, magazina, časopisa, novina, brošura uglavnom o kulturi i umjetnosti koja se nigdje drugdje nije mogla naći. Mislim da je SKC imao i svoju izdavačku djelatnost. Imao je i ugostiteljski dio koji je bio vrlo skroman, mislim da se čak nije točio alkohol i da je bilo zabranjeno pušenje, nisam sigurna jer tada nisam još pušila, ali znam da mi nije smetao vonj cigareta. Išla sam tamo i učiti u jutarnjim satima jer su sjedeće garniture bile vrlo ugodne, svirala je lagana klasična muzika. U večernjim satima se poslije
"kulturnog uzdizanja" išlo na piće u kafanu Jugoslovenskog Dramskog Pozorišta koje se nalazilo u parku iza zgrade.

SKC je od početka 1970-ih bio organizator i domaćin festivala Aprilskih susreta koje sam pratila kao začarana jer je to bio ulazak u konceptualnu umjetnost, učenje da je čovjek kreativno biće a svaki smišljen čovjekov čin Umjetnost, tj. moj početak drugačijeg poimanja umjetnosti i umjetnosti življenja. To je bio i put ka slobodi i slobodi stvaranja, i razbijanje predrasuda i tabua oko elitizma i nedostupnosti umjetnostima svima, a ne samo odabranima.
Tu sam odgledala i upoznala se sa radovima vodećih imena naše i svjetske konceptualne umjetnosti tako dobro opisanih i teoretski obrađenih u knjizi Bore Ćosića MIXED MEDIA.
Prije svakih Aprilskih susreta raspisivao bi se anonimni natječaj i prihvaćali radovi, ideje, koncepti, performansi..i ja sam jednom konkurirala, ne sjećam se baš dobro – nešto sa performansom u osvijetljenom kvadratu sakrivenom sa plahtama te snimanjem pokreta sa 4 strane i jednom projekcijom jedno preko drugih – uglavnom nije prihvaćeno uz obrazloženje da je nešto vrlo slično već izvedeno. Moj soulmate koji je studirao na Likovnoj pedagoškoj akademiji u Novom Sadu je sudjelovao na 4. Aprilskim susretima – prihvaćen je njegov znak Metanoja na znaku upozorenja i zajednički rad sa Borom Terzićem – Razgovor s prolaznikom- gdje su preko tabla firmi po beogradskim dućanima lijepili provokativna, a neprovokativna pitanja tamo gdje vlasnici nisu dozvolili provokaciju.

Ricina METANOJA i Razgovor s prolaznikom, 1974, Aprilski susreti 1974., Beograd.


Na tim susretima 1974.g. smo upoznali i Josepha Beuys-a i od tada mi je No. 1 teoretičar, pa i umjetnik filozof kojeg danas zahvaljujući antropozofiji puno bolje razumijem, kao i umjetnički opus koji je ostavio iza sebe.
1968. objavljuje da su :
umjetnost i život jedno- ; - umjetnost je sredstvo za promjenu života. Odatle zanos, na granici s fanatizmom, kojim se objavljuje da umjetnost više nije cilj po sebi, da više nije staklenik kroz koji društvo vidi ljepši izlazak sunca. ;

Čovjek je slobodan u mjeri u kojoj je kreativan, tj. čovjek može donositi vlastite odluke onog časa kad otkrije točku na kojoj je slobodan. To može
učiniti samo ako je svjestan da povijesno uvjetovani okoliš ne daje nove uzroke, nego samo posljedice; on vječno prožvakava postojeće znanje.
Umjetnost je tako svaka aktivnost koja čini čovjeka neovisnim o preduvjetima – o društvu i o njegovim idejama.

Sloboda = samoodređenje = kreativnost = umjetnost = čovjek.

To je formula na koju se pozivam kad kažem da je svako ljudsko biće
Umjetnik – jer govorim o «točki slobode» koja postoji u svakom pojedincu.
To je točka slobode u svijesti, ne u okolišu.

Beuys predstavlja pobunu transcendentalnih čovjekovih aspiracija; on odbija zanemariti pitanja o tome odakle odašiljač prima svoje informacije i kamo one idu. I dobiva potvrdu u idejama naraštaja mladih ljudi koji su uvezli zen putem «underground» kulture, koji odbijaju da im ciljeve i postignuća unaprijed diktiraju i koji nastoje otkriti nešto o sebi samima.

Izbor iz knjige Dossier Beuys.
Eto, pa sad kad biste me pritisli priznala bih da se osjećam
slobodnom umjetnicom u tom smislu jer mi život zaista znači umjetnost i
umjetnost život.

Zahvaljujem mladima iz PUK-a što su me svojom inicijativom razveselili i inspirirali i što sam duhovno živnula.

Nadam se da će izbor Beuys-ovih misli pomoći mladim članovima PUK-a i Starijim članovima Građanske inicijative da kreativno, slobodno i raširenih krila krenu putem Umjetnosti.

<	veljača, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29

Lipanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (5)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (9)
Travanj 2007 (11)
Ožujak 2007 (11)
Veljača 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?