pedeset+

ponedjeljak, 24.12.2007.

White Christmas

Snimam dokumentarac.
Sve bijelo. Široka, snijegom pokrivena, slavonska ulica. Poslijeponoćnu tišinu remeti zvuk koraka, tj. škripa snijega pod nogama. Po sred ceste žena vodi za ruke dvoje djece, djevojčicu i za glavu manjeg dječaka.
Na zimskom nebu svijetli milijun zvijezda. Djeca u nekim čudnim sinkopama svako malo pokušavaju stati na svoju sjenu. Licem majke pri tim trzajima preleti umorni, nježni osmjeh.
Djeci se čini da hodaju satima od bakine kuće do malog stana u ulici Rade Končara
gdje žive sa majkom u podstanarstvu.
Konačno stižu. Nakon što je uredno složila čipkani pokrivač i svilenu roza podlogu na bračnom krevetu, ušuškava djecu pod perine i liježe u svoj krevet razmišljajući o sutrašnjem danu - dići će se prije pet, naložiti vatru da bude toplo kad se djeca dignu, ostavit će im na rubu šporeta mlijeko a na stolu kolače i krenuti na posao. Mrzila je jutarnje smjene na Božić.
Ali to je bilo najbolje rješenje jer će sutra popodne opet sa djecom do svojih u Retfalu.
Djeca ne mogu odmah zaspati kao majka. Zapravo ne žele. Širom otvorenih očiju ponovno sanjaju Božićnu bajku, misteriju kojoj su prvi put prisustvovali.
Dokumentarac prelazi iz crno-bijelog u color.
Prije polaska su se okupali i svečano obukli. Vožnja tramvajem je za mališe također bila doživljaj, prvo krug preko željezničke stanice do glavnog trga zatim presjedanje u veliki, dupli tramvaj do sredine Štrosmajerove, pa uvijek smrznutim putom kroz groblje u Kordunsku ulicu. Baku i dedu su obožavali kao i tipičnu seosku kuću sa dvorištem i baštom kojoj su prethodile štala, kokošinjac i svinjac. Prvo su obišli konja Pubu i kravu Jagodu i zatim trkom u toplu kuhinju.
Rasvjeta prelazi u tople sfumato tonove.
Taj dan je sve nekako bilo drugačije. Sva obitelj je već bila na okupu. Ispred vrata je bilo puno cipela sa kojih se cijedio snijeg. Kada su se skinuli prvo im je baka pokazala najljepšu jelku na svijetu koja je za razliku od njihove koju su iz godine u godinu uvijek isto ukrašavali salonit bonbonima i vatom, bila ukrašena pravim sjajnim staklenim burelama, raskošnim vrhom, pravim svjećicama i sa krampusom kojeg su uvijek gledali ko neko nepoznato čudo. Zatim su jedva našli mjesta na krevetu na kojem je inače spavao ujo Franjo. Oko 6 sati je ušao deda noseći veliki stog sijena zavezan konjskim ularom glasno govoreći : Hvaljen Isus i Marija, čestitam vam Badnjak i Isusovo porođenje !
Baka je ispod stola pripremila posudu punu raznih žitarica. Deda je slamu bacio na pod i legao na nju a Baka ga je posipala sa zrnjem žitarica govoreći : Krave vam se telile, kobile ždrijebile, svinje prasile … zatim izvuče iz stoga malo slame , stavi je u križ na veliki drveni stol koji zatim pokrije svečanim stolnjakom. Zatim na stol stavlja posvećenu hranu koju je posvetila na Sv. Tomu – 21.12. : Božićni kruh koji se ne reže i ne jede do Nove Godine, orahe, jabuke, med, hren, kuhani grah i bijeli luk. Zatim deda iz peći izvadi žar na koji baka stavlja tamjan, uzima bocu sa svetom vodom, njih dvoje obilaze cijelu kuću, tj. sve prostorije uključujući i štale, on kadeći tamjanom a ona posvećujući svetom vodom. Svi strpljivo čekaju da se vrate za stol, zatim deda počinje molitvu : Oče naš….Nakon molitve svi popiju malo medene rakije, deda prepolovi jabuku ( ako bi se koja koštica prerezala po pola to je značilo da će te godine netko umrijeti) i počinje večera koja se sastoji od umakanja kriški jabuka u med, čišćenja oraha ( ljuske su se bacale u peć), sve se umakalo u med i polako jelo. Poslije večere je deda otvorio stog sijena i prosuo ga po cijeloj kuhinji. Počele su se pjevati Božične pjesme i čekala se ponoć. Cijela porodica je imala sluha i pjevala u dva glasa. Deda bi u ponoć prvi povikao : Čestitam vam Božić i Isusovo porođenje ! Iza ponoći je donio harmoniku pucaru – shvatili smo po bakinoj ljutnji da je bio malo previše vesel – tj. da je popio malo više medene rakije. I ples bi počeo s valcerom a završio sa polkom. Cilj je bio pretvoriti slamu u prašinu. Slama se je iznosila tek na 3. dan Božića.
I tako sam ja kao mala zavolila Božić i željno čekala svaki idući. Ništa se u toj tradiciji nije mijenjalo. Kao vrlo mala naučila sam plesati klasične plesove, valcer, tango, polku i cijeli život volila pjevat i plesat.
Image Hosted by ImageShack.us

Deda kojeg sam jako volila - čak su govorili da sam mu nasličnija, bila sam sklona plakanju od emocija pri porodičnoim okupljanjima - naročito kada bi on zasvirao i kad bi pjevali, bi brojnu unučad svake zime vozao sa Pubom u sanjkama po Osijeku. Možete li zamislilti te gušte ?! I tetak Drago Fueller je svirao harmoniku.

Došla zima. U Makarskoj bura rastura, vanka je čini mi se, kao i u mojim rukama i nogama, minus 50. I dane i noći provodim u dnevnom boravku pod vunenom dekom od 400 Eura i uključenom klimom. Upaljen TV ili radio. Vrijeme mi prolazi u ledenom polusnu u kojem registriram sve više zvončića. Bliži se vrijeme Božića. Ja, poznati jugonostalgičar – tako barem kažu, vraćam se u daleku prošlost koja niti malo ne sliči amerikaniziranoj verziji Božića koja je ovladala i novom Hrvatskom. U mom djetinjstvu u katoličkoj obitelji u Osijeku odlazak u crkvu je bila normalna stvar bez obzira na socijalističko vrijeme. Možda zato i ne razumijem današnje vjernike koji govore da im je bilo zabranjeno prakticirati vjeru.
Pohađanje vjeronauka, pričest i krizma mi nisu ostale u nekom dragom sjećanju, već tada to nije bilo nešto što bih odabrala svojom dječjom pameću i voljom. I brat i ja smo to doživljavali ko tlaku, vrstu pritiska i kao i sva djeca vjeru smo doživljavali sa strahom i nerazumijevanjem. Nije nam baš bilo jasno je li Bog osvetoljubivi starac kojeg se treba bojati, Sveti duh u obliku svijetlećeg trokuta u kojem se nalazi oko koje sve vidi, ili mali Isus koji se rodio na Božić. Mogu misliti kako danas prvašići doživljavaju vjeronauk u školi. Ako netko misli da ga doživljavaju kao bajku, varaju se. Naročito ako im časna Kruna prijeti da neće dobiti peticu ako ne dođu na nedjeljnu misu i to sa roditeljima. Sjećam se kad sam odvela Linu koju nisu zahvatila vremena novog prisilnog hrvatskog katoličanstva, da vidi jaslice u fratara kako je pitala na sav glas : Mama , je li ovo na mostu Branko Čopić ? Propadoh u zemlju od sramote ali tih dana su svi pričali o Brankovom samoubojstvu s mosta.
Dakle ne mogu govoriti o nekakvim vjerskim osjećajima u doba djetinjstva ali vrijeme Božića sam obožavala. Sa majkom smo živjeli kao podstanari blizu Zrinjevca, Rade Končara 103, u jednoj tipičnoj privatnoj kući sa centralnim dvorištem oko kojeg su bili mali stanovi koje su stanari – mislim da nas je bilo 6 obitelji, uredili svatko prema svojim mogućnostima. Dva poljska WC-a su se nalazila u dvorištu isto kao i česma koja bi se zimi smrzavala. Dvorište je završavalo uskim hodnikom koji je vodio u još veće dvorište u kojem su se nalazile šupe gdje smo držali drva. Čini mi se da je tih godina zima dolazila puno ranije i da je puno duže trajala nego danas. Sjećam se građenja sanjkališta u dvorištu i beskrajnog guštanja po snijegu. Najviše smo mrzili odlazak u WC i donošenje drva iz šupe. Stan se sastojao od vrlo male kuhinje u koju se kroz dupla vrata ulazilo odmah sa dvorišta, jedne male špajze u kojoj je bila kanela sa vodom gdje smo se umivali ( kupali smo se subotom u limenom koritu u kuhinji ili bi išli u javno kupalište), i male spavaće sobe u kojoj je jedva stao bračni krevet na kojem smo spavali Slavko i ja, do vrata mamin krevet, zatim prozor i veliki dupli ormar. U kuhinji se nalazila kredenca, na drugom zidu mali stol i 3 stolice a između vrata od špajze i spavaće sobe šporet na drva. Mama je radila u 3 smjene u tvornici vune Crvena Zvijezda. Ne sjećam se da smo bili nezadovoljni ili nesretni, ne sjećam se da smo bili ičega željni. Patili smo što su nam roditelji rastavljeni ali nedjelje smo provodili sa ocem. Znam da smo bili sretni što imamo veliku obitelj, srca nam još grije sjećanje na obiteljska slavlja kod bake i dede koji su se brinuli da sve bude po nekakvim njihovim kršćanskim tradicijskim pravilima. Porijeklom iz Kršinaca – malog slavonskog sela trudili su se ne podleći nikakvim, ni vremenskim ni gradskim, promjenama. Do kraja života su se oblačili kao seljaci, baka u širokim suknjama na falte do gležnja, šivanim košuljama od tamnog cica na sitni uzorak, marama vezana po slavonski – tek u studentskim danima sam joj prvi put u životu vidjela kosu , slučajno sam ušla u sobu kad se češljala i bila očarana prizorom– kosa joj je bila duga do ispod guze, potpuno sijeda i upletena u debelu pletenicu koju bi složila oko glave i zatim pokrila maramom. Deda se šišao na ćelavo, nosio cijeli život kapu ili zimi šubaru, i male u hitler stilu, brkove. Oboje su nosili ručno šivanu odjeću, ručno rađene cipele ( po kući kožne papuče – za po kući i za po dvorištu), i oboje su nosili kožne janjeće prsluke.
Nedavno sam pročitala Ivkošića, kaže za HDZ je glasao katolički nastrojen hrvatski puk ili hrvatski nastrojen katolički puk – svejedno, znam da bi moji baka i deda da su živi glasali za njih jer su oni za mene katolička hrvatska tradicija. O katoličkim običajima koji su dio mog djetinjstva nikad nigdje nisam čitala niti vidjela sličan dokumentarac. Majka mi je objasnila još neke običaje – na Badnjak se nigdje nije smjelo ići kao ni na prvi dan Božića. Božić je bio strogo obiteljski praznik. Obitelj bi se okupila, za doručak se jeo sulc ( hladetina )i pečene kobasice sa hrenom, za ručak juha od domaće kokoši, kuhano sa bijelim sosom ili sosom od paradajza, pečeno prase koje se peklo na Badnjak i kolači. Na drugi dan Božića, na Sv. Stjepana, se išlo čestitati po drugim kućama – rodbini i prijateljima
( pokloni se nisu dijelili, djeca bi eventualno dobila oraha i jabuka), treći dan se iznosila slama a četvrti dan su Nevina dječica, Slavko bi ujutro rano išao buditi dedu i baku sa šibom i šibao ih uz riječi : Živi, zdravi bili !

Nisam religiozna. Ne u klasičnom smislu. U ovim godinama , sa ovim znanjem ne podnosim više katoličku crkvu, njeno ustrojstvo, njeno učenje, njen utjecaj na čovječanstvo – manipuliranje ljudskim osjećajima i ponašanjem. Njeno uplitanje u društveno političke odnose, njen konzervativizam, njen nacionalizam. Znam da ne valja generalizirati jer među svećenstvom ima divnih izuzetaka koji samo potvrđuju pravilo. Koji sa oltara upućuju riječi ljubavi, vjere, nade, oprosta, dobrote, skromnosti, sigurnosti – vjere u sebe i svoju ugrađenu čovječnost. Za razliku od onih koji propovijedaju strah, isključivost, nacionalnu netrpeljivost, podgrijavaju mržnju i osvetu, preporučuju političke favorite. Ispriku da su i oni ljudi ne prihvaćam kao i njihovo strastveno društveno djelovanje diljem cijele planete, pokrštavanje zaostalih primitivnih, siromašnih zajednica koje su imale svoja vjerovanja, svoje predrasude i svoje Bogove. U ime koga to čine ? Ko ih je uputio i sa kojim ciljem? Bog koji je jedan svima koji vjeruju ? Bog - duh koji živi u svima nama i koji čini čovjeka čovjekom bez obzira na sve duhovne individualne domete. Evo na blogu apk. se vodi rasprava o prirodi čovjeka, o relacijama ljubi-ubi, o mogućim izlazima iz granica i postavki današnje civilizacije.
Ne želim razglabati o vjerama, dosta vremena sam posvetila tom fenomenu, u pubertetu sam se očarala budizmom, sad u zrelim godinama mi najviše paše kineska filozofija i taoizam. I učenje Rudolfa Steinera. Zato što kaže da je sada vrijeme najvišeg uspona ljudskog duha, vrijeme oko Božića kad priroda miruje i dopušta da se duševne snage razvijaju u svakom pojedincu. Kad bismo si mogli priuštiti mirovanje kao i priroda, izolirati se od svih «civilizacijskih» utjecaja, Božićne euforije kojom nas zasipaju iz svih medija, osjetili bismo duhovnu snagu koja boravi u svima nama. Osjetili bismo koliko smo mali, usamljeni, suočili se sa svojom slabošću a zatim bi duševne snage proradile budeći u nama univerzalnu ljubav koja nas jača kroz svijest da smo dio prirode i svijeta, osjećaj pripadnosti čovječanstvu, osjetili bismo ljubav za taj nesavršeni svijet kojemu pripadamo. Do tog osjećaja trebamo doći sami a možemo samo ako zastanemo, odmorimo, posvetimo se najdubljim, najtananijim dijelovima svog bića. Osjećaji koji vladaju nama u Božićno vrijeme nemaju veze sa vjerom, oni vladaju i nevjernicima. To je vrijeme suočavanja sa sobom, vrijeme praštanja, ljubavi i darivanja. Vrijeme da dopustimo Božjem duhu da ovlada našim cijelim bićem.
Za to nisu potrebna okupljanja u crkvi, paljenje svijeća sa hrvatskom zastavom, svake godine drugačije kićenje borova – zavisi što je –in-, kupovanje poklona voljenima i nevoljenima – onako reda radi i po uputama i preporukama konzumerske mašinerije. Neki ljudi udovoljavaju sebi, pripremaju se za slavlje ne znajući što slave: još jednu uspješnu godinu koju su savladali u strahu i nesigurnosti za sebe i svoje bližnje ili osjećaj da su pripadnici jednog velikog plemena duhovnih bića. Koje je crkva otuđila od njihove prirode i drži ih u strahu i neznanju.
Počele su Božićne pjesme na svim radio postajama, je li zato što su muzički urednici suptilnija bića pa su ih Božićni osjećaji već uhvatili ili smatraju da im je sveta dužnost da nas nerviraju do te mjere da gasimo radio. Što i nije loše jer tišina pogoduje buđenju osjećaja usamljenosti, posebnosti, svetosti i posvećenosti ljudskom u nama.

Prilažem večernju molitvu Jima Carter-a koja mi je posebno draga jer je vrlo « ljudska « :

Neka Bog bude u mojoj glavi i mom razumijevanju
Neka Bog bude u mojim očima i mom gledanju
Neka Bog bude u mojim ustima i mom govorenju
Neka Bog bude u mom jeziku i mom kušanju
Neka Bog bude na mojim usnama i mom pozdravljanju

Neka Bog bude u mom nosu i mom mirisanju
Neka Bog bude u mojim ušima i mom slušanju
Neka Bog bude u mom vratu i mojoj poniznosti
Neka Bog bude u mojim ramenima i mom podnošenju
Neka Bog bude u mojim leđima i mom stajanju

Neka Bog bude u mojim stopalima i mom utemeljenju
Neka Bog bude u mojim šakama i mom djelovanju
Neka Bog bude u mojim nogama i mom hodanju
Neka Bog bude u mojim bedrima i mom okretanju
Neka Bog bude u mojim zglobovima i mom vezivanju

Neka Bog bude u mom trbuhu i mom osjećaju
Neka Bog bude u mojim crijevima i mom opraštanju
Neka Bog bude u mojim plućima i mom disanju
Neka Bog bude u mom srcu i mom voljenju

Neka Bog bude u mojoj koži i mom dodirivanju
Neka Bog bude u mom tijelu i mom bolovanju
Neka Bog bude u mojoj krvi i mom življenju
Neka Bog bude u mojim kostima i mom umiranju
Neka Bog bude na mom kraju i mom ponovnom oživljavanju.

Velečasni Jim Catrer je kao svaki velečasni zaboravio na neke žlijezde, tjelesne sokove i izlučevine. Ali možemo molitvi sami nadodavati što želimo. Ionako je to direktna linija nebo-zemlja, tj. jedini pravi odnos između Boga i nas.

Svima vam želim sretan Božić !

24.12.2007. u 23:34 • 39 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 10.12.2007.

Hot bath

Šetam ulicama Londona. Odjednom neka gužva preko cijele ulice. Uđoh među ljude, počeli se naguravat i izbi ja među prve, zaustavi me debeli konop. Kad ono ulaz u Sotheby's.
Staje crna limo duga u beskraj i izlazi gavran.
Kad ono Naomi u crno bijelom overalu, crvena kravata, polucilindar, crveni štap – prepoznah Gaultier-ovu kreaciju. Doleluja onim svojim kukovima do mene i drekne :
What the fuck are you doing here, get lost !
Jedva dođoh sebi kad se pojavi još jedna vrana - Elton John u crnom fraku i cilindru, platform čizmama i sa zlatnim štapom pravo na me :
What are you doing here, Tommy's not coming. This is new millenium. Get lost !
Koji im je vrag, neugodno mi. Fotoreporteri zbunjeni, ne znaju hoće li me slikat ili ne : Who the fuck is this soul ?
Kad izlazi treća vrana. Sitna, pogurena, crno cijelo, obični drveni štap. I Majka Tereza pravo k meni :
I would like to help you but I must be with celebrities. Get lost !
Tek kad uđoše shvatih da ih nisam slikala pa da fotke stavim na blog.

I probudih se u kadi. Jednom tjedno napunim kadu, stavim kilo krupne morske soli i točam se. To mi je nešto najdraže na svitu. I obavezno zaspim.

Prije nego se uvalih u kadu čitala sam stare postove ludoga. Nema ništa slično u njega. A da nema veze s Filipincem. Da mi je bar Zlatousti doša u san. I Zlatokosa.

Pa aj ti obadavaj snove ! Što bi ovaj san mogao značit ?

Pjevušim :
Let me take you by the hand
And lead you through the streets of London…

If only….

10.12.2007. u 14:23 • 21 Komentara • Print • #

nedjelja, 09.12.2007.

See me, feel me, heal me

Osjećam se ko Cesarica. Carica. Svi me vole. Paze. Maze. Čim ko čuje za neki lijek – zove. Čim se pojavi neki iscjelitelj – javljaju. Još da mi je saborska plaća. Bilo bi lakše bolovati. I mogla bih si više toga priuštiti nego sa invalidskom mirovinom od 1.050,00 kuna. Eto HSS traži minimalnu mirovinu od 1.500,00 kuna. Baš im hvala. Taj iznos je za njih ionako apstrakcija jer ne znaju koliko je to para a kamoli kako se sa time živi. Jebo pare. Važno je zdravlje. Zato ove godine na izborima nitko nije spominjao bolesne i invalide. Zna se da je zdravlje važno, jebo pare.
Posudih, sve izdogovarali, izaranžirali, spremili za put na neizvjesno dana.
I krenusmo. U nepoznate sfere – ka slavnom Filipincu koji liječi ljude od raznih bolesti. Pa i najtežih.
Putovanje – super light.
Damir vozi. I ja s njim. Ništa mi ne promiče. A zada Tea, Rica i mali Marko. Piva nam Van Morrison a Marko priča viceve. Nisam znala da prvašići znaju pričat viceve. I to one s plavušama. Slatko šuška kad govori, ne zna reći meko ć pa ga mama logoped, uči. Usput i ja učim jer ja ne znam tvrdo č. Naš je jezik lip upravo zbog frikativa, malo šuška, malo žubori.
Domovina uz autoput – prelipa. Autoput bolji nego u Americi. Odmorišta čista, uredna, sve blista, osoblje ljubazno, WC-i prva liga, ima sve što triba, čak i muziku i grijanje.
Metropola nas čeka raširenih ruku i zakrčenih cesta.
Stigosmo sat prije termina. Horvatovac - lip kvart. « Ordinacija» u jednoj kući, enterijer ofucano socijalistički smeđ, domaćica Senka prava manekenka, 180, vitka u crnom miniću, ljubazna, prevodi engleski, telefonira, proziva « pacijente «, fol prevodi i medicinsku dokumentaciju. Damir i ja ispunjavamo formular da se podvrgavamo liječenju na vlastitu odgovornost. Ljudi dolaze i odlaze. Nitko baš nije raspoložen za priču jer svak svoju muku muči i svoju boleštinu vuče.
Ulazi Damir i izlazi čitav i raspoložen.
Sad sam ja na redu. Dočekuje me slavni Filipinac. Isti Budha, nizak, okrugao. Trudim se da mi bude simpatičan, al on se ne trudi. Čini se nestrpljivim da što prije počne. Ili završi. Pričam o svojoj bolesti, trudim se što kraće, bez razloga zove Senku, ona mu pokazuje nalaz krvi i nešto lupeta na prilično lošem engleskom it's all over the body....ovo su markeri - a nisu bili markeri, on gleda dugo, dugo u jedan papir i vidim da mu baš ništa ne znači. Pretpostavljam da je gluma za sumnjičave.
Kužim da se ovdje radi o : hear me, see me, feel me, heal me. I to je u redu. Ne mora on znati ništa o raku dojke i raku kostiju. Kuži i on da kužim.
Spremna se predajem njegovim rukama. Uvijek otvorena za alternativu, za novo, nepoznato. Nisam hrabra nego ne poznajem strah. Toplo je što me začuđuje jer mi je stalno hladno. Zadnjih par dana cvokoćem i gorim nekom nutarnjom fibrom. Grije me i nada da će nešto konačno zaustaviti proces koji me izjeda.
To majstore, izvadi i baci sve što ne valja u mom tijelu. Rukama je «ulazio» u stomak, prsni koš, vrat i na leđima između lijeve lopatice i kičme. Možda je u pitanju bila hipnoza ali imala sam osjećaj da nešto izbacuje iz mog tijela.
Ništa me nije bolilo, senzacija je kao grebanje oštrim kanđama. Na kraju
( zar već, osjećam da ima još puno toga za izvadit), glađenje kože i mazanje uljem. Rekoh – hoće li me još « radit», kada da dođem ponovo, reče sutra i sutra će mi moći reći nešto više može li mi pomoći.
Ili za tjedan dana kad mu dođe otac. Sutradan je Senka otkazala tretman zbog opravdanih razloga i nadam se da ću ponovo sa Damirom gori za tjedan dana. Svidilo mi se što Budha nije rekao da me sigurno može izliječiti. Rekao je da sam težak slučaj, da je bolest raširena po svim kostima, da ne zna i da se mora konsultirati sa ocem. Eto čekamo mišljenje oca.
Do Dinkovog stana u Dalmatinskoj nam je tribalo 2 sata. Odmah sam prilegla i uhvatila me fibra kao i noć prije. Tako da su njih dvojica izašli u đir, a ja ostala doma. Ništa od osvijetljene metropole. Zaspala sam isti čas, Dinko me nakljukao nekim antropozofskim ljekovima, dao mi inekciju u šiju ( osjećala sam se kao kuče ili mače dok je to radio, tj. potpuno bespomoćno ).
Sutradan tj. jučer, Damir i Tea odlučiše da se vraćamo poslijepodne. Rica i ja se uputismo u šetnju do placa, prvo kesten kolači u Vinceka – nije mi prijalo, bez ukusa i mirisa, zatim do Trga, već me je dobro mantalo, od mantanja mi se i vid poremeti i do placa nisam imala niti volje, niti snage. Sjedosmo u Gradsku kavanu koju jako volim i sačekasmo Sonju i Zorana.
Lipo smo se družili do 1 i onda put Dinka. Iz Zagreba krenusmo u 3. Vrijeme ne tako lipo kao pri dolasku .. ali lipo je putovati. Maštati o dalekim krajevima gdje sam bila i koje bih opet rado vidjela. Maštati o prekrasnim mjestima na majčici Zemljici koja nikad neću vidjeti. Konačno još jedan novi novcati MACOLA. Mila majka bi jedino pričala o Macoli dok je još putovala u Osijek. Za tu putničku postaju sa dobrom menzaškom spizom za koju ne znaš jel vuče porijeklo iz western filmova, stripova ili je tipično ličko-rvatski proizvod me jedino asocira « carstvo divljine» koje oduševljava mnogobrojne putnike.
Zapravo bizarnost u liku stojećeg ličkog međeda sa tacnom, još nekoliko manjih međeda okolo, cool društva u sastavu lije, zeca, jazavca i divlje mačke koji igraju na karte – čini mi se – remi, i novog člana preparirane obitelji koji nas je nasmijao do držanja za stomak – lisca obučenog u Robin Hood-a koji odapinje luk i strijelu. Tea i ja smo se smijale do Makarske. Naročito što ga je Marko svako malo spominjao žugajući što nam nije radio foto aparat. Molio nas je da ga pustimo da još malo gleda veselo šumsko društvo da bi ih se mogao duže sjećati.
Kako se danas osjećam ? Damir mi je rekao da sam sa tretmana izašla puno uspravljenija. Čini mi se da me danas malo manje bole ramena, vrat i ruka – čak nisam uzela nikakav lijek protiv bolova. I dalje mi se vrti u glavi i imam smetnje s vidom. Nadala sam se da će se to riješiti sa tretmanom jer jedno su bolovi u tijelu na koje sam navikla, a drugo čudan osjećaj u glavi. Najčešće je glava zborila : thank you body što još funkcioniraš, al sad kad je u pitanju glava ne znam iz kog dijela svoga ja bih se obraćala sebi. Iz hrabrog srca – uvijek i of course. Hrabrog srca se nadam bar još jednom susretu s Filipincima. I to skoro.
A pečeno kestenje ?
Nismo naletili ni na jednog kestenmena i rekoh Sonji pri opraštanju : Eto ni kestenje nisam probala... kad nakon 5 minuta zove na mobitel - pošalji Ricu doli, kupila sam ti kestenje !
Pa je li čudno što se osjećam ko Cesarica ?

09.12.2007. u 17:13 • 10 Komentara • Print • #

četvrtak, 06.12.2007.

Nothing left to loose

On the road again.
U susret sa nepoznatom sferom.
My body i my soul su spremni za novo iskustvo koje će vjerujem pomoći.
Sin city - here we come.
Znate čemu se veselim ?
Pečenom kestenju.
I kesten pireu.

06.12.2007. u 13:25 • 10 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>