pedeset+

nedjelja, 09.12.2007.

See me, feel me, heal me

Osjećam se ko Cesarica. Carica. Svi me vole. Paze. Maze. Čim ko čuje za neki lijek – zove. Čim se pojavi neki iscjelitelj – javljaju. Još da mi je saborska plaća. Bilo bi lakše bolovati. I mogla bih si više toga priuštiti nego sa invalidskom mirovinom od 1.050,00 kuna. Eto HSS traži minimalnu mirovinu od 1.500,00 kuna. Baš im hvala. Taj iznos je za njih ionako apstrakcija jer ne znaju koliko je to para a kamoli kako se sa time živi. Jebo pare. Važno je zdravlje. Zato ove godine na izborima nitko nije spominjao bolesne i invalide. Zna se da je zdravlje važno, jebo pare.
Posudih, sve izdogovarali, izaranžirali, spremili za put na neizvjesno dana.
I krenusmo. U nepoznate sfere – ka slavnom Filipincu koji liječi ljude od raznih bolesti. Pa i najtežih.
Putovanje – super light.
Damir vozi. I ja s njim. Ništa mi ne promiče. A zada Tea, Rica i mali Marko. Piva nam Van Morrison a Marko priča viceve. Nisam znala da prvašići znaju pričat viceve. I to one s plavušama. Slatko šuška kad govori, ne zna reći meko ć pa ga mama logoped, uči. Usput i ja učim jer ja ne znam tvrdo č. Naš je jezik lip upravo zbog frikativa, malo šuška, malo žubori.
Domovina uz autoput – prelipa. Autoput bolji nego u Americi. Odmorišta čista, uredna, sve blista, osoblje ljubazno, WC-i prva liga, ima sve što triba, čak i muziku i grijanje.
Metropola nas čeka raširenih ruku i zakrčenih cesta.
Stigosmo sat prije termina. Horvatovac - lip kvart. « Ordinacija» u jednoj kući, enterijer ofucano socijalistički smeđ, domaćica Senka prava manekenka, 180, vitka u crnom miniću, ljubazna, prevodi engleski, telefonira, proziva « pacijente «, fol prevodi i medicinsku dokumentaciju. Damir i ja ispunjavamo formular da se podvrgavamo liječenju na vlastitu odgovornost. Ljudi dolaze i odlaze. Nitko baš nije raspoložen za priču jer svak svoju muku muči i svoju boleštinu vuče.
Ulazi Damir i izlazi čitav i raspoložen.
Sad sam ja na redu. Dočekuje me slavni Filipinac. Isti Budha, nizak, okrugao. Trudim se da mi bude simpatičan, al on se ne trudi. Čini se nestrpljivim da što prije počne. Ili završi. Pričam o svojoj bolesti, trudim se što kraće, bez razloga zove Senku, ona mu pokazuje nalaz krvi i nešto lupeta na prilično lošem engleskom it's all over the body....ovo su markeri - a nisu bili markeri, on gleda dugo, dugo u jedan papir i vidim da mu baš ništa ne znači. Pretpostavljam da je gluma za sumnjičave.
Kužim da se ovdje radi o : hear me, see me, feel me, heal me. I to je u redu. Ne mora on znati ništa o raku dojke i raku kostiju. Kuži i on da kužim.
Spremna se predajem njegovim rukama. Uvijek otvorena za alternativu, za novo, nepoznato. Nisam hrabra nego ne poznajem strah. Toplo je što me začuđuje jer mi je stalno hladno. Zadnjih par dana cvokoćem i gorim nekom nutarnjom fibrom. Grije me i nada da će nešto konačno zaustaviti proces koji me izjeda.
To majstore, izvadi i baci sve što ne valja u mom tijelu. Rukama je «ulazio» u stomak, prsni koš, vrat i na leđima između lijeve lopatice i kičme. Možda je u pitanju bila hipnoza ali imala sam osjećaj da nešto izbacuje iz mog tijela.
Ništa me nije bolilo, senzacija je kao grebanje oštrim kanđama. Na kraju
( zar već, osjećam da ima još puno toga za izvadit), glađenje kože i mazanje uljem. Rekoh – hoće li me još « radit», kada da dođem ponovo, reče sutra i sutra će mi moći reći nešto više može li mi pomoći.
Ili za tjedan dana kad mu dođe otac. Sutradan je Senka otkazala tretman zbog opravdanih razloga i nadam se da ću ponovo sa Damirom gori za tjedan dana. Svidilo mi se što Budha nije rekao da me sigurno može izliječiti. Rekao je da sam težak slučaj, da je bolest raširena po svim kostima, da ne zna i da se mora konsultirati sa ocem. Eto čekamo mišljenje oca.
Do Dinkovog stana u Dalmatinskoj nam je tribalo 2 sata. Odmah sam prilegla i uhvatila me fibra kao i noć prije. Tako da su njih dvojica izašli u đir, a ja ostala doma. Ništa od osvijetljene metropole. Zaspala sam isti čas, Dinko me nakljukao nekim antropozofskim ljekovima, dao mi inekciju u šiju ( osjećala sam se kao kuče ili mače dok je to radio, tj. potpuno bespomoćno ).
Sutradan tj. jučer, Damir i Tea odlučiše da se vraćamo poslijepodne. Rica i ja se uputismo u šetnju do placa, prvo kesten kolači u Vinceka – nije mi prijalo, bez ukusa i mirisa, zatim do Trga, već me je dobro mantalo, od mantanja mi se i vid poremeti i do placa nisam imala niti volje, niti snage. Sjedosmo u Gradsku kavanu koju jako volim i sačekasmo Sonju i Zorana.
Lipo smo se družili do 1 i onda put Dinka. Iz Zagreba krenusmo u 3. Vrijeme ne tako lipo kao pri dolasku .. ali lipo je putovati. Maštati o dalekim krajevima gdje sam bila i koje bih opet rado vidjela. Maštati o prekrasnim mjestima na majčici Zemljici koja nikad neću vidjeti. Konačno još jedan novi novcati MACOLA. Mila majka bi jedino pričala o Macoli dok je još putovala u Osijek. Za tu putničku postaju sa dobrom menzaškom spizom za koju ne znaš jel vuče porijeklo iz western filmova, stripova ili je tipično ličko-rvatski proizvod me jedino asocira « carstvo divljine» koje oduševljava mnogobrojne putnike.
Zapravo bizarnost u liku stojećeg ličkog međeda sa tacnom, još nekoliko manjih međeda okolo, cool društva u sastavu lije, zeca, jazavca i divlje mačke koji igraju na karte – čini mi se – remi, i novog člana preparirane obitelji koji nas je nasmijao do držanja za stomak – lisca obučenog u Robin Hood-a koji odapinje luk i strijelu. Tea i ja smo se smijale do Makarske. Naročito što ga je Marko svako malo spominjao žugajući što nam nije radio foto aparat. Molio nas je da ga pustimo da još malo gleda veselo šumsko društvo da bi ih se mogao duže sjećati.
Kako se danas osjećam ? Damir mi je rekao da sam sa tretmana izašla puno uspravljenija. Čini mi se da me danas malo manje bole ramena, vrat i ruka – čak nisam uzela nikakav lijek protiv bolova. I dalje mi se vrti u glavi i imam smetnje s vidom. Nadala sam se da će se to riješiti sa tretmanom jer jedno su bolovi u tijelu na koje sam navikla, a drugo čudan osjećaj u glavi. Najčešće je glava zborila : thank you body što još funkcioniraš, al sad kad je u pitanju glava ne znam iz kog dijela svoga ja bih se obraćala sebi. Iz hrabrog srca – uvijek i of course. Hrabrog srca se nadam bar još jednom susretu s Filipincima. I to skoro.
A pečeno kestenje ?
Nismo naletili ni na jednog kestenmena i rekoh Sonji pri opraštanju : Eto ni kestenje nisam probala... kad nakon 5 minuta zove na mobitel - pošalji Ricu doli, kupila sam ti kestenje !
Pa je li čudno što se osjećam ko Cesarica ?

<	prosinac, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Lipanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (5)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (9)
Travanj 2007 (11)
Ožujak 2007 (11)
Veljača 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?