Ispovijedi kišnog čovjeka

Racjepkani
Isplakani
Trepereći

Letači svakodnevice
Danas imaju
Slobodan dan

Marica Š. bila je iznimno neraspoložena. Upravo je saznala da je postala predmet uredske sprdnje nakon nemilog prdca u kazalištu. Nije baš da seije imala čime braniti-dobro je znala da se kopirka koristi za šošta mimo kopiranja kao i to da se uredski server nije srušio zbog poslovne komunikacije već prije zbog masovnog downlowdanja, hm, malo slobodnijeg filma jedne poznate pjevačice. Živčano je pušila cigaretu za cigaretom i listala novine. Sat je pokazivao na 15 do 2 i bilio je vrijeme za pokret. Na kauču je ostalo udubljenje, trag maričina dupeta.

Krenuo sam na tečaj japanskog drvoreza koji vode Z. i M. Trebalo mi je nešto krativno da ubijem duge zimske večeri i činilo se kao savršena prilika. Cijela stvar se odvija u jednoj od onih velikih starih kuća na Rondou. Pločnik je bio potpuno prekriven zlatnosmeđim opalim lišćem, bilo je gotovo nestvarno. U kući sam upoznao ostale polaznike koji bi se savršeno uklopili u Karismakijev film- djevojku vrlo neobična glasa ali krajnje bizarna izgleda, čovjeka koji smatra da nema nikakav talent i tinejdžerku koja zapravo izgleda kao tinejdžer. Osim toga, bio je tu i momak nabrijan na antičko oružje. Kao vrhunac večeri, u prostoriju je ušla poluluda žena koja je tvrdila da je to stan njezina oca i prijetila nam, kao odakle nam prostor. Sa njom je bila djevojčica od kojih 10-ak godina koja ništa nije shvaćala, nego je užurbano memorirala neki broj telefona u mobitel. Već sam u glavi bio sastavio scenarij za kratki film u kojem žena upada na kurs iz crtanja i pravi masakr s kalašnjikovom kad je izašla. Zatim smo na japanskim jabukama crnim tušem zapisivali svoje misli o jeseni.

Ti ne razumiješ moje snove
Jer obitavaju u kući od stihova

Ti ne čuješ glazbu šume
Jer nisi navikla na tišinu

Ti ne poznaješ moju ljubav
Jer ti uzimaš i kada daješ

Ti ne poznaješ moje misli
Jer tvoje misli su ptice jutra

A ptice jutra su krici bez bola
Poput udovica bez suza.

Jučer je bila obljetnica vukovarskih tragedija. Ako me nešto živcira više od pretilih političara koji sa svojim crnim limuzinama dođu jednom godišnje, poslikaju se pred ruševinama i glume nekakvu ganutost pred ljudima koji su to sve doista i proživjeli i osjetili na svojoj koži, onda je to selektivna memorija takozvanih katolika iz moje najbliže okoline. Naravno da prema vukovarcima treba iskazati dužno poštovanje i pijetet, ali interesantno kako se nitko od tih kvazihrvata ne sjeti zapaliti svijeću žrtvama srebreničkog masakra. Kao da njihove žrtve nisu dovoljno dobre, kao da njihovi mrtvi nisu jednako tako mrtvi kao i oni sa Ovčare. Sve žrtve treba tretirati jednako i prema svima pokazati isto suosjećanje i poštovanje. No, ako su krive vjeroispovjesti ili nacionalnosti, nama to postaje problem (ma, ionako su ih sve trebali potamaniti, rekli bi neki). I gdje je onda tu humanost? I kako se uopće usuđujemo stati u onu kolonu koja je jučer krenula prema Ovčari ako nismo u stanju pustiti suzu i za nekoga iz Hiroshime ili Auschwitza? Ili Srebrenice?

Ranije jutros, ustao sam iz kreveta i ušao u svoju kupaonicu. U njoj se osjećam poput hollywoodske zvijezde. Dok se gledam u velikom ogledalu, mislim: zaslužio sam ovo, kao i sve dobre stvari koje bi danas mogle doći. Zaslužio sam užitak. Pljuskam se vodom po licu, stavljam parfem i češljam. Doručkujem i odlazim u grad, susrećem se sa K. Sjedili smo na zidu u starom gradu i blejili u smaragdno korito rijeke. Sunce je brisalo granice prostora i konture kamenih zidina nestajale su u zlatnom svjetlu, da bi se trenutak poslije opet pojavile i zablistale kao nikad prije. Osjećam se živim, konačno, i osjećam se sretnim. Ništa ne nedostaje- sve je tu, ili će tek stići. ljepota koju možeš dodirnuti. Sva ta ljepota. Grad poput kuće sa mnogo soba, u sebi krije toliko tajni- od starih tavana pretrpanih sitnicama koje su nekada život značile, do podruma koja su loša savjest grada i njegovih stanovnika. Kuće su mekane kutije za nakit u kojima se kriju dragulji ljudskih srca, usamljenih ljudskih srca.

Počeo sam slikati, nakon toliko dugog vremena. Slikam često do dugo u noć, i tek kada stanem shvatim koliki psihički napor iziskuje. Prednost slikanja nad pisanjem jeste da možeš pustiti da te povede kamo želi, i znati da ćeš, kada stigneš na to mjesto, biti zadovoljan. Slikam bez prethodnog skiciranja-slikanje sa skicom je poput ubojstva sa predumišljajem. Potpuno rutinsko odrađivanje unaprijed zamišljenog plana. U književnosti postoji nešto što se zove écriture automátique, odnosno pisanje bez predumišljaja. Naravno, kada automatski pišeš, 90% teksta ispadne stotalno sranje sve dok u njemu tražiš neki smisao. Uvijek se sjetim Huga Balla i njegove dada pjesme. niza potpuno nasumičnih zvukova koje je recitirao odjeven u nešto što je podsjećalo na aluminijskog jastoga. Ali to je bilo jedno drugo vrijeme i jedna posve druga priča, jer se danas doslovno cijeli svijet pretvorio u Cabaret Voltaire. Ako je smisao umjetnosti da ti otvori oči za ljepotu i bol svijeta oko tebe, moje su širom otvorene.

Bio sam u Kajtazovoj kući. Ta golema, depresivna kuća raspadala se pred mojim očima. Glazba drvenih podova pratila me cijelim putem u sobama gornjeg kata. Bilo je tamo nešto poetsko. Gore, na hodniku, prozori su umjesto stakala bili zatvoreni bijelim plahtama koje su plesale prostorom na predvečernjoj buri. Čovjek koji tu živi pričao mi je o posudama sa mirisima starima više od stotinu godina, a ja sam se sjetio Žene koja je držala alabastrenu posudu stojeći pod križem na jeruzalemskoj Golgoti.
Iako su već odavno nestali, osjećao sam tragove tih mirisa u teksturi rezbarenog cedra i nježnoj, krhkoj tkanini otomanskih divana. Da je sada ovdje, Gjalski bi zaplakao nad ovom oronulom palačom jednako kao nad samotnim zagorskim kurijama.

Jučer sam otišao na Bjelušine i zapalio svijeću na grobu Alekse Šantića. Nisam to učinio iz patetičnih pobuda sa kakavima mu Mostarci obično prilaze,već više iz pijeteta prema onome što je Mostar nekada bio-što simbolizira ovaj pjesnik-i što možda još uvijek može postati. Mislim da je lijepo s vremena na vrijeme sjetiti se tih ljudi koji su obilježili (ne samo) svoje vrijeme, i pokazati na taj način da ipak nismo (samo) zlopamtila. Vraćajući se uvečer kroz Titovu ulicu, prošao sam kraj niza malih kavana u kojima kao da je vrijeme stalo nekad 50-ih godina. Unutra su za starim drvenim stolovima ljudi igrali tavlu u intimi noćne svjetlosti. Vani je već postalo prohladno. U izlogu male tokarske radnje vidio se starac koji je, poguren, u svojoj fotelji popravljao nečiji slomljeni ključ. Te večeri, u praznini i magli ulice, grad je pripadao samo meni.

B. se pomirio sa bivšom curom. Ako je prekid veze zapravo samo spoznaja da možete i više i bolje, pomirenje je priznanje da ništa više(niti bolje) ni ne zaslužujete, što je kapitulacija pred samim sobom. Bar kad je samopoštovanje u pitanju. Iako je egoizam ubojica svake veze, emotivni altruizam u svojoj ekstremnijoj verziji nije ništa drugo nego najobičniji mazohizam.

Groblja su mjesta tišine. u tom smislu možda predstavljaju mjesto odmora od svakodnevne buke svijeta jer nam se na njima nitko ne obraća. Prije smo mi ti koji se obraćamo onima koji su tu pokopani. Mi dolazimo k njima, jer oni ne mogu doći k nama, osim možda u našim mislima. Zato groblje ostaje, iako stilizirana, jedina fizička prezentnost onih koji su otišli sa ovoga svijeta. Groblje u Kruševu ima jednu poetsku crtu koja se otkriva samo onima koji je znaju prepoznati. Smješteno na uzvisini iznad vinograda pokraj crkve, poput nakupine granitnih ploča, u svojoj nasumičnosti sliči nekropoli stećaka na obližnjem proplanku. Iz prostora groblja u zrak strši dvadesetak hrastova. Stari Slaveni su vjerovali da nakon smrti, ljudske duše ulaze u drvo hrsta.
Zato staro hrašće na malom seoskom groblju bdije nad dušama mrtvih. Raznoseći lišće uokolo, prohladni listopadski vjetar obasipa stare, neugledne kamene križeve česticama vječnosti otpalima sa grana hrasta. A svu tu metateološku dramu nitko zapravo ni ne vidi, jer svi-ako uopće i dođu- jedva čekaju da napuste taj tamni vrt duša. Možda baš zato što znaju da će i oni sami jednoga dana završiti pod zemljom i da će i po njima jesen obasipati čipke od opalog hrastova lišća. U večer groblje oživi od igre plamenova svijeća na granitnim površinama grobnica.
U zraku težak miris krizantema, ustvari miris krivnje i kajanja onih koji su ih donijeli. Ali za kajanje je kasno, jer oni kojima su namijenjene više ne mogu osjetiti njihov miris. Utjeha će im biti što će te iste krizanteme uvenuti i istrunuti jednako kao što su istrunuli oni kojima su donešene. Kakva šteta, krivnja ne trune nikada. Ona ostaje u nama, sve do trenutka kada ćemo se morati suočiti sa onima s krive strane svijesti.
Nigdje kao na grobljima čovjek nema osjećaj za vrijeme, jer su ispunjena uspomenama na one čije je vrijeme nepovratno prošlo. Gotovo da čuješ svaku sekundu kako otkucava- ono što inače čuješ samo noću, kada se kakofonija smiruje na čovjeku podnošljivu mjeru, koju razbija jedino zvuk kazaljke koja vječito promiče brojčanikom sata.
Stoga umjesto cvijeća na grobove dragih ljudi stavljam hrstovo lišće, ne bi li bar na trenutak dio njihove duše ušao u organsko i prirodno, koje je isto tako besmrtno kao što je besmrtna i njiihova duša.