Jučer sam otišao na Bjelušine i zapalio svijeću na grobu Alekse Šantića. Nisam to učinio iz patetičnih pobuda sa kakavima mu Mostarci obično prilaze,već više iz pijeteta prema onome što je Mostar nekada bio-što simbolizira ovaj pjesnik-i što možda još uvijek može postati. Mislim da je lijepo s vremena na vrijeme sjetiti se tih ljudi koji su obilježili (ne samo) svoje vrijeme, i pokazati na taj način da ipak nismo (samo) zlopamtila. Vraćajući se uvečer kroz Titovu ulicu, prošao sam kraj niza malih kavana u kojima kao da je vrijeme stalo nekad 50-ih godina. Unutra su za starim drvenim stolovima ljudi igrali tavlu u intimi noćne svjetlosti. Vani je već postalo prohladno. U izlogu male tokarske radnje vidio se starac koji je, poguren, u svojoj fotelji popravljao nečiji slomljeni ključ. Te večeri, u praznini i magli ulice, grad je pripadao samo meni.
Post je objavljen 08.11.2006. u 18:23 sati.