Krenuo sam na tečaj japanskog drvoreza koji vode Z. i M. Trebalo mi je nešto krativno da ubijem duge zimske večeri i činilo se kao savršena prilika. Cijela stvar se odvija u jednoj od onih velikih starih kuća na Rondou. Pločnik je bio potpuno prekriven zlatnosmeđim opalim lišćem, bilo je gotovo nestvarno. U kući sam upoznao ostale polaznike koji bi se savršeno uklopili u Karismakijev film- djevojku vrlo neobična glasa ali krajnje bizarna izgleda, čovjeka koji smatra da nema nikakav talent i tinejdžerku koja zapravo izgleda kao tinejdžer. Osim toga, bio je tu i momak nabrijan na antičko oružje. Kao vrhunac večeri, u prostoriju je ušla poluluda žena koja je tvrdila da je to stan njezina oca i prijetila nam, kao odakle nam prostor. Sa njom je bila djevojčica od kojih 10-ak godina koja ništa nije shvaćala, nego je užurbano memorirala neki broj telefona u mobitel. Već sam u glavi bio sastavio scenarij za kratki film u kojem žena upada na kurs iz crtanja i pravi masakr s kalašnjikovom kad je izašla. Zatim smo na japanskim jabukama crnim tušem zapisivali svoje misli o jeseni.