Groblja su mjesta tišine. u tom smislu možda predstavljaju mjesto odmora od svakodnevne buke svijeta jer nam se na njima nitko ne obraća. Prije smo mi ti koji se obraćamo onima koji su tu pokopani. Mi dolazimo k njima, jer oni ne mogu doći k nama, osim možda u našim mislima. Zato groblje ostaje, iako stilizirana, jedina fizička prezentnost onih koji su otišli sa ovoga svijeta. Groblje u Kruševu ima jednu poetsku crtu koja se otkriva samo onima koji je znaju prepoznati. Smješteno na uzvisini iznad vinograda pokraj crkve, poput nakupine granitnih ploča, u svojoj nasumičnosti sliči nekropoli stećaka na obližnjem proplanku. Iz prostora groblja u zrak strši dvadesetak hrastova. Stari Slaveni su vjerovali da nakon smrti, ljudske duše ulaze u drvo hrsta.
Zato staro hrašće na malom seoskom groblju bdije nad dušama mrtvih. Raznoseći lišće uokolo, prohladni listopadski vjetar obasipa stare, neugledne kamene križeve česticama vječnosti otpalima sa grana hrasta. A svu tu metateološku dramu nitko zapravo ni ne vidi, jer svi-ako uopće i dođu- jedva čekaju da napuste taj tamni vrt duša. Možda baš zato što znaju da će i oni sami jednoga dana završiti pod zemljom i da će i po njima jesen obasipati čipke od opalog hrastova lišća. U večer groblje oživi od igre plamenova svijeća na granitnim površinama grobnica.
U zraku težak miris krizantema, ustvari miris krivnje i kajanja onih koji su ih donijeli. Ali za kajanje je kasno, jer oni kojima su namijenjene više ne mogu osjetiti njihov miris. Utjeha će im biti što će te iste krizanteme uvenuti i istrunuti jednako kao što su istrunuli oni kojima su donešene. Kakva šteta, krivnja ne trune nikada. Ona ostaje u nama, sve do trenutka kada ćemo se morati suočiti sa onima s krive strane svijesti.
Nigdje kao na grobljima čovjek nema osjećaj za vrijeme, jer su ispunjena uspomenama na one čije je vrijeme nepovratno prošlo. Gotovo da čuješ svaku sekundu kako otkucava- ono što inače čuješ samo noću, kada se kakofonija smiruje na čovjeku podnošljivu mjeru, koju razbija jedino zvuk kazaljke koja vječito promiče brojčanikom sata.
Stoga umjesto cvijeća na grobove dragih ljudi stavljam hrstovo lišće, ne bi li bar na trenutak dio njihove duše ušao u organsko i prirodno, koje je isto tako besmrtno kao što je besmrtna i njiihova duša.
Post je objavljen 02.11.2006. u 21:56 sati.